Pratite nas

Analiza

Pupovac u Saboru izrekao veliku laž, koja vodi u još veću istinu

Objavljeno

na

Pridonoseći napadima na hrvatskoga ministra kulture prof. Zlatana Hasanbegovića, 10. veljače 2016. predsjednik Srpskoga nacionalnoga vijeća u Republici Hrvatskoj g. Milorad Pupovac u Hrvatskom je Saboru izrekao jednu vrlo važnu rečenicu: „…ako je u modernoj hrvatskoj povijesti išta od Srba Hrvatskoj dano u vrijednosnom i političkom smislu, dan je antifašizam. I moja dužnost je da pred Srbima i Hrvatima koji ga negiraju branim taj antifašizam“ (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatski-sabor-o-radu-fine-u-2014-godini—426140.html).).

[ad id=”93788″]

Ta rečenica ima četiri velike važnosti:

a) Ona je laž, jer srpski ustanak protiv Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. nije bio „borba protiv fašizma“, nego velikosrpska pobuna protiv netom stvorene hrvatske države.

b) Pupovac time učvršćuje savezništvo s komunistima koji su 1941. također, nezavisno od pobune Srba protiv osamostaljenja hrvatske države, ustali protiv NDH da bi stvorili komunističku Jugoslaviju. „Antifašisti“ su bili jednako toliko koliko i Staljin, jer su upravo i tek po Staljinovoj zapovijedi od 22. lipnja 1941. u dalekim šumama krenuli braniti Sovjetski Savez od Nijemaca. Nekoliko dana poslije primili su uputu Kominterne da pod krinkom „otpora okupatoru“, započnu nasilno preuzimanje vlasti i nametanje komunističke diktature (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf).

Danas i Srbi i komunisti pod krinkom „antifašizma“ ugrožavaju i slabe suvremenu Hrvatsku. Ciljevi su im ostali isti: Velika Srbija i komunističko društveno uređenje.

c) Pupovčeva tvrdnja da su Srbi Hrvatskoj dali antifašizam potpuno je u skladu sa srpskom rehabilitacijom četništva: srpski antifašizam svodi se na klanje Hrvata; pritom su četnici antifašisti, a Hrvati koji i pomisle na samostalnu hrvatsku državu zločinci su i – fašisti.

Po istoj crti rezoniranja, hrvatski Srbi koji su se pobunili 1990. nazivali su svoje jedinice imenima partizanskih jedinica, s istim političkim i vojnim značenjem i porukom.

d) U demokratskom društvu, za razliku od komunističkoga režima 1945.-1990., Pupovčeva laž pokazuje put kojim se može i mora raskrinkati prevara s antifašizmom: treba provjeriti što je, kako je i zašto je Pupovac lagao. Jednostavnije rečeno – treba se stvarno upitati: jesu li Srbi Hrvatskoj dali antifašizam? Jesu li pobune Srba u NDH, koje su počele koji tjedan nakon njezina proglašenja, borba protiv fašizma ili protiv hrvatske države?

Odgovor glasi: Srbi jesu Hrvatskoj dali oružani otpor protiv samostalne države, ali to nije bio antifašizam, nego velikosrpstvo. Dokaz tome je da se isto dogodilo 1939. pri stvaranju Banovine Hrvatske i 1990. pri stvaranju samostalne demokratske Hrvatske. Razlika je samo u tome što su tri srpske pobune imale različite ishode: Maček je neodlučnošću u teškoj situaciji rata izgubio Banovinu, NDH je pala zajedno s nacističkom Njemačkom i svim njezinim saveznicima, a demokratsku Hrvatsku uspjeli smo stvoriti hrabrošću, za razliku od Vladka Mačeka, i demokracijom, za razliku od Ante Pavelića.

Pupovčeva laž počiva na povijesnim neistinama i skrivanju i izvrtanju istine. Argumenti koje navodim ne moraju svima biti uvjerljivi, ali njihova analiza jest put, i to jedini, u povijesnu istinu. Ta se povijesna istina mora utvrditi i objaviti, jer podvala s Pupovčevim i Milanovićevim „antifašizmom“ ozbiljno ugrožava stabilnost hrvatske države, kvari njezinu demokraciju, prlja javnu scenu i stvara nepotrebne nesporazume i sukobe. Drugim riječima, pozivam hrvatsku javnost, ponajprije stručnjake, da argumentirano razmotre četiri povijesne tvrdnje koje sada navodim.

  1. Ustaše se nisu pridružile Mussoliniju i Hitleru zato što su ideološki bili fašisti ili nacisti, nego zato što su time dobili samostalnu hrvatsku državu

Radi stvaranja samostalne hrvatske države ustaše su 1929. emigrirali i spremali se na oružanu borbu. Nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. u parlamentu u Beogradu oni su zaključili da se o hrvatskom pitanju sa Srbima ne može postići sporazum nego da se hrvatska samostalnost može izboriti samo oružjem. To nije imalo veze ni sa kakvom ideologijom. A ako jest, treba naglasiti da su u strategiji rušenja kraljevske Jugoslavije nedvojbeno surađivali s – komunistima! Ustaše su pritom ciljale na rušenje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države, a komunisti na rušenje kraljevine i stvaranje sovjetske Jugoslavije, kao dijela svjetske komunističke revolucije koju je koordinirala Kominterna.

Pravi razlozi nastanka ustaškoga pokreta ne opravdavaju ustaške rasne zakone, okrutnosti i zločine, ali mi ne smijemo prihvatiti pupovačke „antifašističke“ trikove, jer su oni notorna laž i oruđe opravdavanja srpske pobune protiv NDH i susljednoga prikrivanja genocida počinjenoga nad državotvornim Hrvatima od 1918. do kraja Domovinskoga rata. Taj se genocid doduše, odvijao različitim intenzitetom, ali njegov kontinuitet i strateška utemeljenost (u ideji Velike Srbije) nisu upitni. Podsjetimo: ubijanje Hrvata koji su se dragovoljno prijavili u srpsku vojsku u I. Svjetskom ratu, ubijanja i progoni u kraljevskoj Jugoslaviji, ubijanja odmah po osnivanju NDH, klanja u tijeku cijeloga II. Svjetskoga rata, masovne likvidacije nakon II. Svjetskoga rata, progoni i ubojstva u zemlji i inozemstvu u komunističkoj Jugoslaviji, zločini nad hrvatskim pučanstvom 1991.-1995.

Netko će reći „kad su ustaše prihvatili njemačku ponudu, i sami su postali fašisti, što dokazuju rasni zakoni i zločini“. Tu se ustaše ne može i ne treba opravdavati. Da, pogriješili su, da, krivi su. No, ipak ostaje neokrnjen njihov osnovni motiv prihvaćanja savezništva s nacističkom Njemačkom: očajnička želja da stvore hrvatsku državu, „igra na prvu priliku, sav ulog na jednu kartu“. Razlog prihvaćanja savezništva nije njihova prožetost ideologijom nacizma, nego ta hrvatska država. Nadalje stvari idu nizbrdo: rasni zakoni, gubitak Dalmacije, osvećivanje srpskih zločina nad Hrvatima (Ljutu travu na ljutu ranu“)… Njihova objašnjenja da su „Dalmaciju dali da dobiju oružje, a onda u pogodnom momentu Talijane bace u more“ i „da su rasne zakone morali prihvatiti, ali su uvijek nastojali izbjeći njihovu primjenu“ (Meštrović) nisu dovoljno dobra, jer je rezultat početne odluke ispao katastrofalan za mnoge ljude i stvari, a navlastito za njihovu državu i njihove živote.

No, ukupno se ipak, izobličuje ustaški motiv za suradnju s nacistima, skrivaju napori izbjegavanja posljedica rasnih zakona i zločini uveličavaju 10 do 100 puta. Najpodmuklije je što se kontekst tih zločina ne stavlja u kontekst događaja, nego se oni pripisuju nekakvom samorazumljivom gubitku ljudskosti u trenu prihvaćanja nacističkoga savezništva. Ne ulazeći u psihološku, pa ni političku osnovanost te „transformacije“, treba uočiti da bi se onda jednako tako moglo gledati na savezništvo Sovjetskoga saveza i nacističke Njemačke, pa i na suradnju Titove komunističke partije i ustaša prije početka rata.

Komunističke zabrane objektivnih istraživanja i proučavanja NDH, uz kontinuitet žestokoga otpora današnjih „antifašista“ toj civilizacijskoj, političkoj nužnosti da se dođe do objektivne znanstvene istine upućuje da s cijelom tom pričom nešto nije u redu. Navest ću dva primjera koji dokumentiraju frazu „nešto (s poviješću toga doba) nije u redu“: a) revizija života bl. Alojzija Stepinca od strane američke povjesničarke židovskoga podrijetla otkrila je i dokazala laži koje su o njemu ispleli komunisti i Srbija; sve je bila laž! Hrvatski su se komunisti predali autoritetu te revizije, a Srbija nije pa, ustrajući na bezočnim lažima, dodatno otkriva njihovu bezočnost, dubinu i zloćudnost. b) Ako je broj žrtava ustaškoga režima u Jasenovcu snižen od 1,7 milijun na 84.000 onda to znači upravo suprotno od inzistiranja Goldsteina, komunista-„antifašista“ i Srba da je to stvarni broj žrtava! Ne, ta promjena poziva na nužnost potpunog preispitivanja toga pitanja, a ne „fiksiranje“ broja na točki do koje je njegove autore doveo pritisak prvih objektivnih analiza. I, naravno, nalaz da je i od tih 84.000 imena na popisu žrtava u Jasenovcu njih 14.000 pisano odnosno brojeno više puta, jasno govori da to pitanje vapije za objektivnim forenzičkim istraživanjima. Uostalom, zašto se skrivaju rezultati triju iskopavanja Titovih istraživača? Zato što su oni našli manje od 500 kostura na mjestima gdje su očekivali najviše žrtava, a – čuje se – da su nađene i neke sasvim druge žrtve! Zašto se o tome šuti, i zašto se i to ne istraži? Jasenovac nije nešto čemu bi itko smio pristupiti površno i neozbiljno. Nad jasenovačkim žrtvama ne smije ostati povijesna magla sumnje, nego samo beskrajna rosa suza.

  1. Hrvatski Srbi nisu ustali protiv NDH zato što je ona bila povezana s fašistima i nacistima, nego zato što nisu dopuštali osamostaljenje Hrvatske iz kraljevine Jugoslavije

Hrvatski su Srbi ustali protiv NDH odmah nakon njezine uspostave; nisu čekali ni 22. lipnja, niti Vidovdan. Je li to bio ustanak protiv hrvatske države ili protiv fašističkoga režima? Ako nisu bili protiv države (vraga nisu!), onda su je mogli podržati kad su srušili režim.

Kraljevska Jugoslavija je funkcionirala kao Velika Srbija, a hrvatski Srbi bili su čuvari te srpske strategije u Hrvatskoj. U odnosu na Pupovčevu konstrukciju iz 2016., ovdje treba ponoviti da su srbijanski žandari i hrvatski Srbi brinuli samo za učvršćivanje Velike Srbije, kojoj su tada bili jako blizu: u jednu su državu zaokružili sve krajeve zamišljene kao Velika Srbija i njima su vladali diktatorskom rukom – srpskoga kralja. Ukinuli su hrvatski Sabor i hrvatsko ime, zemlju podijelili na banovine nazvane po rijekama, Makedoncima su promijenili prezimena u srpska, muslimane su progonili kao „poturčene Srbe“, krivotvorili su izbore, i sve su političke protivnike, a napose Hrvate, progonili i ubijali, tako da se broj ubijenih Hrvata procjenjuje na desetke tisuća – iako tada u Hrvatskoj fašizma nije bilo (a moglo je biti jer je on na vlast u Italiji došao 1922. a u Njemačkoj 1933.).

Detaljni i usustavljeni podatci o tim događajima nisu još uvijek znanstveno obrađeni, jer u Titovoj Jugoslaviji hrvatski znanstvenici to nisu smjeli istraživati, srpski su skrivali istinu, a komunistički su ih krivotvorili da bi opravdali nužnost svojega nasilnoga dolaska na vlast. I danas su oni namjerno zanemareni, zato da javnost ne shvati pravi razloga nastanka ustaškoga pokreta i misli da su ustaše nastale kao dio pojave fašizma i nacizma.

Kad se otvoreno kaže da pobuna protiv NDH nije bila partizanska nego srpska, i to za sprječavanje stvaranja samostalne Hrvatske, i komunisti i Srbi bježe u priču da su ustaše „odmah počele ubijati Srbe“. To je lako provjeriti prema banalnim povijesnim dokumentima, npr. policijskim izvješćima, ali Srbi i komunisti to ne dopuštaju, a hrvatski su povjesničari premalo uporni, a neki i premalo domoljubni. Za nas koji se ne možemo baviti povijesnim istraživanjima postoje barem dva indirektna dokaza da su se 1941. Srbi „digli“ protiv samostalne Hrvatske, a ne protiv fašizma i ne zbog ustaških progona: a) Srbi su 1939. ustali protiv Banovine Hrvatske, iako ona nije bila ni fašistička niti ustaška, b) Srbi su 1990. ustali protiv samostalne Hrvatske dižući graju da su „opet došle ustaše na vlast i da kolju Srbe“, a mi smo svjedoci da to nije istina! Srbi Pupovčeva tipa nikad ne govore istinu: lažu o srpskom antifašizmu, o ustaškim progonima, o „progonima“ 1990. i o današnjem „nacionalizmu“ u Hrvatskoj.

  1. Hrvatski komunisti nisu se pobunili protiv Nijemaca, Talijana i Ustaša, nego su slijedili naputak Kominterne „da se stave na čelo otpora i postupno preuzmu vlast“

Hrvatski komunisti su u povijesti koju su pisali tvrdili da su oni prvi ustali protiv NDH i sa sobom poveli „sve slobodoljubive ljude“. Pupovac je ustvrdio da to nije istina, nego da su se Srbi prvi pobunili. I jesu. Komunisti još uvijek to taje, ali Srbi ne, dakle naposljetku čak ni Pupovac. Evo jedan na primjer (citat): Kad je počeo ustanak srpskih seljaka u Lici jula 1941. godine, Jakov Blažević nije ni znao za ustanak. Tek kad su srpska sela u Lici oslobođena od ustaša, on je došao na oslobođenu teritoriju i odmah pristupio organizovanju komunista i uspostavljanju komunističke vlasti na pojedinim teritorijama. Pošto je srpski ustanak u Lici otpočeo spontano i neorganizovano, otud i nije imao jedinstvenu komandu, pa su komunisti to iskoristili i ustancima nametnuli svoje rukovodstvo (http://www.jadovno.com/eng-lat-355/articles/mirko-rapaic-zavjera-hrvatskih-komunista-protiv-srba-u-lici-lat.html#.VE-Q-fldV8E).

Možda je autor toga teksta neki srpski desničar, ali Pupovac to sigurno nije i sada je usred Sabora to potvrdio. Recimo to drugim riječima od njegovih: antifašistički ustanak u Hrvatskoj digli su Srbi i tako su „Hrvatskoj dali antifašizam“. Proistječe da to nisu učinili hrvatski komunisti. Komunisti šute, zanimljivo.

Je li komunistički ustanak 1941, bio ustanak protiv hrvatske države ili protiv fašističkoga režima? Ako nisu bili protiv države nego su samo htjeli fašistički režim pretvoriti u komunistički, zašto nisu radili na stvaranju „Crvene Hrvatske“, kao njihov potomak Josipović? Ne, to je samo retoričko pitanje: oni su se borili protiv hrvatske države, za Jugoslaviju, sovjetsku Jugoslaviju.

Dokaz tome je da hrvatski komunisti, kao i Srbi, nisu bili samo protiv NDH, nego su bili i protiv Banovine Hrvatske, koja je bila samo naznaka državnosti i nikakve veze s fašizmom nije imala! Citiramo komunistički izvor (http://www.znaci.net/00001/220_1.pdf): U takvoj situaciji partijske organizacije u Dalmaciji raskrinkavaju vladu Cvetković—Maček i politiku HSS-a. Međutim još prije nego je došlo do sporazuma Cvetković—Maček, Partija je u Dalmaciji bila razvila široku agitaciono propagandnu aktivnost, raskrinkavajući Mačeka i politiku HSS-a kao politiku hrvatske gospode, kojoj je jedino stalo do svojih ličnih interesa.

Gle ti to: ustaša nigdje, fašista ni nacista nigdje, a hrvatski komunisti protiv parcijalnoga osamostaljenje Hrvatske unutar nedvojbeno velikosrpske tvorevine i to još monarhije koju oni mrze po defaultu i koja k tome i njih nemilosrdno progoni! Volio bih da mi to neki upućeni „antifašist“ detaljno objasni. Ponavljam: zašto su hrvatski komunisti godine 1939. bili protiv uspostave Banovine Hrvatske?!

Godine 1941. komunisti ruše NDH (ili se u tome pridružuju Srbima, to moraju sami reći Pupovcu, i to u Saboru). Njihovi vlastiti autori povijesti svjedoče ovako: Jugoslovenska politika komunista bila je 1941. sasvim usamljena nasuprot izrazito antijugoslovenske orijentacije svih kvislinga bez razlike. Na tlu vojno poražene i izdeljene Kraljevine Jugoslavije trijumfovale su koncepcije nacionalno čistih država… Naspram ekstremno nacional-šovinističke politike svih zaraćenih strana, partizani su zastupali bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. (Prema Wikipediji (http://sh.wikipedia.org/wiki/Ustanak_u_Jugoslaviji_1941.#cite_note-Petranovi.C4.87-1).

Proistječe da su komunisti ustali protiv NDH zato što je ona samostalna hrvatska država koja se istrgla iz Jugoslavije, a ne zato što je „fašistička“. Istovjetno kao Srbi. Čini se da Pupovac zna što je rekao… To što je rekao pokazat će se kao jako važno, pa ćemo ponoviti: „Srbi su Hrvatskoj dali antifašizam“. Time je posvjedočio da su Srbi prvi, a ne komunisti ustali protiv NDH! Tako je, nadalje, otkrio pravu prirodu „antifašizma“ o kojemu govori: sprječavanje nastanka bilo kakve samostalne hrvatske države svim metodama, do razine klanja susjeda Hrvata!

Jadni hrvatski komunisti! Oduzeo im je antifašizam i prvenstvo ustanka, dakle sve što su mislili da su mislili i mislili da su postigli. I to u Saboru, punom beskompromisnih ljevičara, u lice masi narogušenih nevladinih udruga, lijevih medija, pisaca, novinara, filozofa, politologa i običnih esdepeovaca, a oni – šute. Je li moguće da nitko nije primijetio koliko je tom izjavom uvrijedio hrvatske komuniste! Oduzeo im je njihov mili „ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika“ sveti „antifašizam“ i izravno ih povezao sa srpskim zločinima nad hrvatskim stanovništvom. Negirao je svu povijest koju su sami o sebi napisali i koju nam i dan-danas trube u svakoj prilici koje se dočepaju. Samo se Pupovcu nisu suprotstavili. Zašto? Zato što ne shvaćaju što im je napravio, ili zato što ga se boje, jer iza njega stoji neka jača sila, neki veći koncept? Moguće je i da su s njim suglasni, ali toliko loše o njima stvarno ne mislim, a oni sami valjda još i manje.

  1. Samo je združivanje demokracije i oružja Hrvatima moglo donijeti slobodu i državu

Kad bolje pogledamo, tek su udruživanje demokracije i hrvatskoga oružja donijeli samostalnu hrvatsku državu. Samo s jednim taj se cilj nije mogao postići! Vjerujući u demokraciju, Hrvatska seljačka stranka izgubila je svoje povijesne prilike (1939. i 1941.), moć, ugled i mnogo života poštenih i časnih, neokaljanih ljudi, toliko da se ni u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ne uspijeva oporaviti. S druge strane, vjerujući samo u oružje, ustaše su se pridružili nacistima i demokraciju pretvorili u teror, a takvi postupci ne samo da ne vode u demokraciju, nego ne mogu donijeti ni slobodu!

[ad id=”93788″]

Zato je današnja hrvatska demokracija jednako važna kao i hrvatska vojna sila. Srpska manjinska prava donose mir i snagu Hrvatskoj, a za to vrijedi podnijeti i ostatke ostataka velikosrpske propagande, laži i konstrukcija. Njima se treba suprotstaviti povijesnim činjenicama utvrđenim objektivnim znanstvenim istraživanjima.

Sve se mora istražiti i napisati iznova, jer nema ni trunke hrvatske povijesti koja nije zagađenja lažnim podatcima i zlonamjernim tumačenjima. Pupovačke laži i konstrukcije, goldsteinovski otpor znanosti i dijalogu, klasićevsko-jakovinovski otpor znanstvenim dokazima i josipović-milanovićevsko odbijanje pomirenja tek su zadnji trzaji nastavka borbe protiv hrvatske samostalnosti i demokracije. No, nema te sile koja bi slomila hrvatsku privrženost slobodi i demokraciji. Nema, dok mi živimo…

prof.dr. Matko Marušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari