Pratite nas

Reagiranja

Pupovac se grčevito bori za ćirilicu u Vukovaru a nema je ni u Beogradu

Objavljeno

na

 „SRPSKO pismo, ćirilica – mrtva slova na papiru! Tako bi, upozoravaju lingvisti, i bukvalno moglo da bude ako se naš odnos prema ovom pismu ubrzo ne promeni i ako se vrlo pažljivo i uporno ne bude insistiralo da se koristi što je više moguće. To što zakon kaže kada bi ćirilica morala da se koristi, što ju je Ustav zaštitio i stavio na visoko mesto, ne znači ništa kada se, bez kazne, ova pravila svakodnevno krše.

Pismo koje nam je do polovine 20. veka bilo jedino, tokom poslednjih nekoliko decenija postalo je relikt u ‘rođenoj’ zemlji. Kako je nedavno rekao Vladan Vukosavljević, ministar kulture i informisanja, ‘preti strašna opasnost da se za dve-tri decenije probudimo i shvatimo da niko ne koristi ćirilicu’.

Na izvesnost ove mogućnosti upozoravaju i naši lingvisti jer, kako naglašavaju, deca su nam sa svih strana ‘zatrpana’ latinicom. Ovo pismo je, kako kažu, u globalnoj upotrebi, dominira u medijima, na internetu, čak i u slikovnicama i knjigama za naše najmlađe kojima su, praktično, još od jaslica dostupni i računari i mobilni telefoni. Baš to odrastanje naših mališana sa latinicom, a ne sa pismom maternjeg jezika, velika je opasnost da ćirilica za nekoliko decenija bude potpuno potisnuta.“

(Vidi: http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:651944-Zasto-je-u-Srbiji-cirilica-mrtvo-slovo-na-papiru; istaknuo: Z.P.)

Ovaj tekst je u srbijanskom tisku objavljen prije nepunih 9 mjeseci.

Takvo je, dakle, stanje s ćirilicom u Srbiji.

Prošećete li Beogradom, rijetko gdje ćete je vidjeti (tako kažu sami Beograđani). Ćirilična slova nalaze se tek na ponekom neonskom panou, naslovnicama vjerskog tiska ili tablama kafića koje drže „srpski patrioti“, na pravoslavnim ikonama ili crkvenim zastavama…i to je uglavnom to. Niti je ima niti tko za njom žali, ili se barem tako čini.

Zlobnici bi rekli kako Srbi u Srbiji ne drže do svoga identiteta, tradicije i pisma. Ja ne vjerujem da je tako. Promatram ovu pojavu kao cijenu globalizacije i okrenutost zapadnom svijetu više nego „majčici Rusiji“ unatoč svoj „ljubavi“ koja se njeguje prema njoj.

No, ništa zato! Nema bojazni. Ako nestane u Srbiji, ćirilica će preživjeti u Hrvatskoj, što nam jamče Pupovac, njegov SDSS i SNV koji se grčevito, „na život i smrt“ bore da se ona uvede i da je Srbi u Hrvatskoj nauče i usvoje. Jer ovi Srbi ovdje su valjda „bolji“ i „kvalitetniji“ Srbi od onih tamo. I više drže do „nacionalnih vrijednosti“.

Još samo da nauče ekavicu, „srpske epske pesme“, da se dohvate gusala i da im netko otkrije iz kojih krajeva Srbije vuku korijene (jer to je još uvijek enigma, budući da niti 10% onih koji se danas u Hrvatskoj i B i H smatraju „Srbima“ ne potječe iz Srbije) i stvar će biti kompletirana.

Tako će Srbi u Hrvatskoj opstati i s „republikom srpskom“ ostati „bastion srpstva“ zapadno od Drine – ili barem njihovi lideri misle da će to tako biti.

Da odmah bude jasno. Nikomu u Hrvatskoj nije stalo do toga da bilo komu, pa i Srbima određuje kako će govoriti i pisati. Kao što ne određuje ni drugim manjinama koje žive u Republici Hrvatskoj, a u našem Ustavu ih je (osim Srba) poimence spomenuta još dvadeset i jedna.

Sve ono što je sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, uz poštivanje svih odredbi istoga (što do sada nije bilo slučaj!) i na temelju vjerodostojnih popisa stanovništva (a ne lažnih kao u Vukovaru), manjine će ostvariti. Onda kad se steknu uvjeti i kad to ne bude narušavalo mir, sigurnost i povjerenje između Srba i većinskog naroda.

Je l’ pošteno?

I ne trebamo se praviti naivni. Svi znamo zašto se pravi histerija oko ćirilice i zašto to Pupovac i njegovi satrapi rade. I zašto je glavna meta Vukovar.

Treba relativizirati i poništiti učinke agresije i „dokazati“ svijetu da je rat uzrokovala isključivost Hrvata koji Srbima nisu dali ono što im pripada.

Tako se stvara stalna napetost, ovu se zemlju drži pod pritiskom, ucjenjuje, optužuje, kleveće i izvlače se deseci milijuna kuna iz državnog proračuna, dok samozvani „lideri“ i „zaštitnici“ Srba u Hrvatskoj sjede u svojim saborskim foteljama i redovito primaju pozamašnu svotu „ustaških“ kuna svakog mjeseca. Sve u ime „zaštite“ prava srpske manjine koja je po njima i danas opet „ugrožena“ kao i 1990. Kad ne bi bilo „ugroženosti“ Srba, etnobiznismeni bi izgubili svrhu postojanja i završili na margini društvenih i političkih zbivanja. A to im nikako ne odgovara.

Ono što oni rade polarizirajući ovo društvo i izazivajući stalne tenzije između hrvatskoga naroda i srpske manjine, najprljavija je i najpodlija rabota kojom se netko može baviti. I to mogu činiti samo oni koji nemaju morala, poštenja, časti i ljudskog dostojanstva. Ni mrve.

Ima li možda slijepaca koji to još uvijek ne vide?

Pozdrav vukovarskom junaku Domovinskog rata, časnom hrvatskom branitelju Predragu Peđi Mišiću i svim mučenicima grada heroja!

Svi mi koji smo se borili za Hrvatsku s vama smo!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bernardiću, može li se u isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Sramota. Šerbedžija dobio priznanje za hrabro suprotstavljanje ratu!

Objavljeno

na

Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata glumac Rade Šerbedžija odselio je u Beograd, gdje je odmah snimio i film s naslovom „Dezerter“. Nakon toga otišao je „u svijet“, dok su se njegove kolege ostale boriti se protiv srbijanskog agresora, kao primjerice veliki Sven Lasta.

Kritičar Ivan Starčević je pisao da je ovaj film snimljen u srušenom Vukovaru, usred rata, te da na taj način veliča JNA i napad na Hrvatsku, a „lepi Rade“ je na to odgovorio da to nije istina, da je film snimljen u – Beogradu! Kakva razlika? Pa, u to vrijeme Beograd je bio glavni grad četnika, a Vukovar u njihovim, krvavim, rukama!

Međutim, otkako se kao „dezerter“, nakon Domovinskog rata, vratio u Hrvatsku, gdje su ga pojedinci dočekali kao „junaka“ sve mu se opet otvorilo. Dobio je, za svoj privatni teatar, i jedan od najljepših Jadranskih otoka Brijune, ali i niz drugih pogodnosti.

Što bi sve dobio da je ostao u Hrvatskoj i stao na stranu žrtve?

Međutim, bez obzira na njegove „velike“ uspjehe Hrvati ga ne nagrađuju, jer prema svemu sudeći dovoljno ne prepoznaju sve te njegove silne „zasluge“ za hrvatsku kulturu, što se ne može reći za strance. Sada su ga (subota, 20. siječnja) nagradili i Talijani. Dobio je specijalnu nagradu Eastern Star 2018.“ Filmskog festivala u Trstu, priopćeno je iz Teatra Ulysses.

S obzirom da smo već „naviknuti“ na Šerbedžijine „velike svjetske uspjehe“ to nas ni malo ne začuđuje, ali nas je na određeni način šokiralo obrazloženje žirija koji je objasnio da se Šerbedžija ne nagrađuje samo zbog „njegova umjetničkog angažmana, nego i zbog njegova zalaganja za civilno društvo te hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu“!

Bože, pomozi!

Šerbedžija se suprotstavio agresiji na Republiku Hrvatsku na način da je pobjegao čim je pukla „prva puška“. Je li to taj talijanski način „hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari