Pratite nas

Razgovor

PUPOVAC: Svaku vladu koja bi vodila politiku desno od desnog centra ne možemo podržati

Objavljeno

na

Sutra se nastavljaju razgovori HDZ-a s predstavnicima nacionalnih manjina. Nakon prvog sastanka i svojevrsnog ispipavanja terena – svi su sudionici razgovora bili dobro raspoloženi. Sutra bi se trebalo razgovarati o programu, odnosno o sadržaju sporazuma koji su manjinski zastupnici nudili i prošloj vladi, ali prilike za razgovor nije bilo.

Milorad Pupovac, izabrani saborski zastupnik SDSS-a, gostovao je u HRT-ovu središnjem Dnevniku.

Odgovarajući na pitanje koji je minimum zahtjeva od kojih ne bi mogli odustati, Pupovac je istaknuo da se radi o dva sporazuma.

Jedan sporazum je zajednički koji predlažu svi zastupnici iz nacionalnih manjina, svih osam, a tiču se tema značajnih za ostvarivanje manjinskih prava u sferi obrazovanja, kulture, biračkog prava, razvoja povratničkih sredina.

Drugi je poseban sporazum koji potpisuju zastupnici svake od nacionalnih zajednica koje predstavljaju i oni čine jedan paket. Za nas su važni i jedan i drugi. Zasad smo kroz pregovore prošli prvi dio i sutra ćemo nastaviti razgovore o tom zajedničkom sporazumu, kazao je Pupovac.

Naglasio je da su sva pitanja od velike važnosti.

Bitno nam je da se dosljedno provodi ustavni zakon, zakon o službenoj uporabi jezika i pisma, zakon o obrazovanju, da se dosljedno provodi ono što je nama važno – pitanje regionalnog razvoja. Činjenica je da su krajevi od Vukovara pa do Knina praktički najnerazvijeniji i najzapostavljeniji u Hrvatskoj. U interesu nam je da se to promijeni.

Ne samo predstavnicima srpske zajednice nego i gotovo svim zastupnicima nacionalnih manjina, ali i ne samo njima, dodao je.

Sporazum predviđa i način kako će se nadzirati realizacija onoga što se provodi.

Osim toga jako je važno da nacionalne manjine participiaraju i u institucijama vlasti, istaknuo je Pupovac.

Mi želimo podržavati vladu desnog centra. Svaku vladu koja bi vodila politiku desno od desnog centra ne možemo podržati. Ostavili smo Andreju Plenkoviću da on nađe rješenje za očuvanje politike desnog centra, rekao je Pupovac. Naglasio je na kraju da su pregovori osjetljiva stvar i da će se o svemu više znati kad završe.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Andrija Hebrang: Bi li Slovenija pristala da joj uzmemo 25 bledskih jezera?

Objavljeno

na

Objavio

Gost Novog dana na N1 televiziji bio je bivši HDZ-ov ministar zdravstva i obrane Andrija Hebrang.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović počinje u srijedu trodnevni službeni posjet Bosni i Hercegovini u sklopu kojeg će posjetiti Sarajevo i srednju Bosnu te prvi put Bosansku Posavinu. Bilo je mnogo burnih reakcija na njezin posjet turskom predsjedniku Erdoganu. Može li predsjednica posjetom BiH riješiti neke probleme između dvije zemlje?

“Mislim da su burne reakcije upravo zbog toga što nakon dugo vremena Hrvati u BiH imaju punu podršku politike Republike Hrvatske. Iako su političari po našem Ustavu obavezni pomagati Hrvatima u BiH, to baš nije slučaj. Predsjednica doista vodi jednu pozitivnu politiku. Hrvati u BiH bez lobiranja i vanjske podrške nemaju spasa, nema opstanka.”

Što ako predsjednicu dočekaju prosvjedi?

“Bilo bi logično na jedan način, obespravljanjem prava Hrvata drugi povećavaju svoja. Ne bih ja tome pridavao neki veći značaj.”

Hoće li se promijeniti Izborni zakon u BiH?

“To je pitanje međunarodne zajednice jer međunarodna zajednica je majka BiH. Kao sudionik tog vremena nisam razumio kako se tri konstitutivna naroda mogu smjestiti u dva entiteta, kako to može na dugi rok opstati. Mnogi su tada govorili da je to moguće, general Klein me uvjeravao da će to biti dobro rješenje, da će se Hrvati i muslimani stopiti u jednu cjelinu. To se nije dogodilo, Hrvati imaju puno manja prava i međunarodna zajednica koja je stvorila taj ambijent mora ga korigirati.”

U posljednje se vrijeme počelo podosta pričati o takozvanom Daytonu 2.

“Kako nisam sad više aktivno u politici nemam dovoljno informacija, navodno se u Americi počelo govoriti o korekciji Daytona i mislim da bi takva jedna korekcija, da se Hrvatima daju prava da ne budu narod niže razine, bila dobar potez. Ako to dođe iz Amerike ima šansu uspjeti, ako ne dođe od tamo ne vidim da Europska unija može nešto napraviti.”

Može li Europska unija napraviti nešto po pitanju graničnog spora Hrvatske i Slovenije?

“Ne može, EU brine sasvim druge brige, a ne svojih članica. Brine brigu o subjektu zbog kojeg je napravljena.

Ja se čudim da se diže bura oko sukoba sa Slovencima, problema nema. Problem je riješio Ustav – suverenitet Republike Hrvatske se proteže nad kopnom, morem i zračnom prostoru. Jasno smo rekli da je suverenitet nedjeljiv, neprenosiv i neutuživ. O čemu mi raspravljamo? Znamo da je granica sredina Savudrijske vale i da nitko ne može uzeti Hrvatskoj 35 kvadratnih kilometara. Granice jedino može mijenjati Sabor, a on se jasno opredijelio – ne prihvaća arbitražu jer je kompromitirana tako da tu ne vidim apsolutno nikakav problem.

Taj spor će se rješavati sljedećih godina i godina bilateralnim pregovorima.”

Je li rješenje da se arbitraža preimenuje u bilateralni sporazum?

“U tom slučaju bi se netko morao odreći 35 kvadratnih kilometara hrvatskog područja. Tko bi to bio? To je kao da mi uzmemo 25 bledskih jezera. Bi li to Slovenija prihvatila?”

Bili ste ministar zdravstva, u kakvom je stanju naš zdravstveni sustav?

“Zdravstveni sustav u Hrvatskoj je u usporedbi s novcem koji izdvajamo izvanredno dobar. Izdvajate 700 eura po glavi stanovnika, a želite Njemačku koja izdvaja 3000. Bunite se što su liste čekanja tolike, a izdvajate dva puta manje nego Slovenija. Ne može se restrikcijama uštedjeti toliko koliko malo uplaćujemo.

Mi danas prvo moramo izračunati koliko ukupno i kojih zdravstvenih usluga Hrvatska treba pa onda izračunati koja je to cijena. I reći građanke i građani mi trebamo četiri milijarde godišnje, a imamo tri. Tako će se doći do istine. Ne možemo biti zadnji u EU po izdvajanju za zdravstvo, a po mogućnosti usluge smo pri vrhu. U zadnjih 15, 20 godina medicina je strahovito poskupjela: nove tehnologije, novi lijekovi, dijagnostika… To sve košta strahovito puno, a imamo zdravstveni zakon koji sam ja donio 1993. Ono je bio zakon za one gabarite, ovo je sad nešto drugo.”

Treba li smanjivati usluge ili povećavati cijene?

“Nema trećega. Ja nisam za smanjivanje usluge, ali sam da izdvajamo za zdravstvo koliko i drugi. Ima novca, koliko dajemo za zdravstvo toliko dajemo za alkohol i cigarete. Nije li vrijeme da se preraspodijele davanja, mora se naći konsenzus.”

Vidite li neke nove, snažne osobe u hrvatskoj politici?

“Teško mi je reći jer ova današnja politika je sasvim drugačija, ide mirnijim i kompromisnijim smjerom. Mi smo ušli u eksperiment velike koalicije HDZ-a, HNS-a. Velika koalicija znači da za stolom sjede dvije ideološki potpuno različite strane. To znači kočnicu za reforme, tome sad svjedočimo.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Naši u svijetu

MIROSLAV PIPLICA: NAKON TURIZMA, ISELJENICI NAJVIŠE PUNE PRORAČUN

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor Mladena Pavkovića s Miroslavom Piplicom, dugogodišnjim predsjednikom Austrijsko – hrvatske zajednice za kulturu i šport u Beču

Miroslav Piplica je dobro znano ime među hrvatskim građanima koji žive u inozemstvu, poglavito u Austriji, gdje je među ostalim i dugogodišnji predsjednik Austrijsko-hrvatske zajednice za kulturu u i šport. Početkom Domovinskog rata napustio je sigurno zaposlenje u Beču, vratio se u Hrvatsku i pridružio hrvatskim braniteljima. Uvijek je u pokretu, uvijek u nekim akcijama, prije svega humanitarnim. Dosad je organizirao veliki broj humanitarnih akcija i manifestacija, a pomagao je i obiteljima Gotovine, Markača i Kordića, kad je najviše trebalo. Od prvih dana vezan je uz HDZ-e, predsjednik je ogranka ove stranke za Austriju, a ponovno je izabran, na mandat od četiri godine,  kao  predstavnik Hrvata iz Austrije pri vladinom uredu za iseljeništvo.

Razgovarali smo s njim o njegovoj borbi za Hrvatsku, problemima dijaspore, ali i očekivanjima brojnih iseljenika.

Pa, gospodine Piplica, kakav je danas položaj Hrvata u Austriji? Naime, dugo radite i živite u ovoj državi, pa nam možete reći jesu li Hrvati složni, je li se druže, odnosno kakav je njihov odnos prema hrvatskoj Domovini?

 

Hrvati su počeli dolaziti u Austriju još prije pet stoljeća, a Gradišćanski Hrvati, imaju status Hrvatske manjine u Austriji. Mi koji smo došli na privremeni rad u Austriju dosta dobro smo se snašli. Evo već treće i četvrte generacije završavaju i fakultete, tako da je njima puno bolje nego mnogima koji su došli za vrijeme rata i nakon Domovinskog rata. Austrijsko Hrvatska zajednica za kulturu i šport u Beču je najbrojnija i najaktivnija zajednica Hrvata u svijetu. Unutar zajednice imamo 18 udruga koje su iznimno dobro povezane. Naravno, uvijek nedostaje vodećih ljudi, sve manje želi raditi u društvenim organizacijama, jer je to vrlo nezahvalno, uvijek se nađe netko tko kritizira one koji se trude i rade, ti koji daju kritike većinom su ljudi koji ne rade ništa. Što se tiče odnosa sa hrvatskom Domovinom,  jako smo emotivni, Na žalost, Domovina nam i nije baš u poziciji kakvu bi mi željeli, ali nadamo se uvijek boljem. Od prije četiri godine imamo državni ured za Hrvate izvan RH, to pomalo približava iseljenike i matičnu Hrvatsku.

Predsjednik ste i najveće i najznačajnije udruge koja okuplja Hrvate u Austriji. Koliko ima članova, koje su vam najvažnije aktivnosti?

Naša zajednica,, kao što sam već rekao, ima brojne udruga i oko pet tisuća aktivnih i „pasivnih“ članova. Sve je više na žalost onih koji spadaju u ovu drugu kategoriju. Ali svakako moram pohvaliti stotinjak ljudi koji neumorno rade i održavaju Hrvatske udruge , ne štedeći vremena , a ni novca. Imamo osam folklorni društava, tamburaški sastav, Hrvatsku nogometnu ligu, dosta organiziramo humanitarne akcije…

Osobno ste poznati i cijenjeni i kao iznimno veliki humanista. Naime, često pomažete, poglavito hrvatske branitelje i stradalnike. Imate li u tome potporu i drugih?

Dosad sam, poglavito od početka Domovinskog rata pa do danas, organizirao toliko humanitarnih akcija da ih ne mogu ni pobrojati. Kako u Austriji tako i u Hrvatskoj. U tome mi pomažu i neki moji prijatelji i na tome ih veliko hvala. Na žalost, riječ je manje-više uvijek o istim ljudima, sa velikim srcem! No, kako svakodnevno primamo veliki broj poziva za pomoć nemoguće je svima udovoljiti.

Sudionik ste i hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Dragovoljno ste napustili siguran posao u Beču i krenuli u obranu Domovine. Kako se danas osjećaju ljudi iz dijaspore koji su branili i obranili hrvatsku državu?

Otišao sam iz rodnog Imotskog i mojih Zmijavaca 1987. u Njemačku, tj. Frankfurt,  a zatim me posao odveo i u Luksenburg. U Beč sam došao 1990., oženio se, sredio radnu dozvolu, imao dobro zaposlenje, ali stan i automobil Na žalost, nisam mogao dugo uživati u svemu tome, počela je agresija na Hrvatsku. Nisam mogao gledati putem medija, osobito televizije, u mirnom Beču kako svakodnevno ubijaju, protjeruju nevini hrvatski narod, pale kuće, siluju, pljačkaju…Stoga sam gotovo preko noći odlučio napustiti lijep život i sređenu obiteljsku situaciju. Srce me vuklo natrag u Hrvatsku, u borbu protiv srbijanskog agresora. Prijavio sam se u 4. brigadu, tj. u 72-gu. Vojnu policiju. Zadnji moj teren bio je oslobađanje Hrvatskog juga bliže Cavtata. Zbog obiteljske bolesti vratio sam se u prosincu 1992. u Austriju. Međutim,  dok sam bio odsutan izgubio sam radnu dozvolu, pa nedugo i brak. Srećom dao sam se u sport, pa sam to lakše podnosio sve muke, a nakon godinu dana ponovnog rada na crno dobio sam radnu dozvolu, te se još više posvetio sportu i prikupljanju raznih humanitarnih pomoći obiteljima poginulih hrvatskih branitelja i invalidima Domovinskog rata, To mogu potvrditi deseci invalida ponajviše iz Imotske krajine. U sportu sam napravio zavidnu karijeru bio sam višestruki  profesionalni prvak Europe i svijeta u kick boxingu, imao sam dosta i humanitarnih mečeva. Danas se mnogi branitelji, a i Hrvati pitaju zašto smo se borili? Ja nisam ni blizu prošao kao mnogi drugi u ratu, posebno oni koji su dali svoje živote i dijelove tijela, koji su ostali teški invalidi. Jedan sam od onih koji znaju za što smo se borili i izborili. I da sutra ponovno treba ići braniti Domovinu bio bih među prvima, bez obzira na godine života. Čvrsto vjerujem u našu Domovinu i hrvatski narod i nadam se da će  sutra biti bolje. Ne smijemo čekati da nam netko nešto da pa da će nam biti bolje. Svatko  od nas mora dati nešto od sebe. Uvijek se držim tog da ako ne posijemo nemamo što ni brati.

Nego, što ste stekli, ako se smije znati, dugogodišnjim radom u inozemstvu?

­ Kada radite humanitarne stvari onda ste često pod kritikama i optužbama zavidnih, čak ih možemo nazvati i zlobnih ljudi. Na žalost, u mojih 30 godina rada vani još nisam napravio kuću nigdje u Hrvatskoj, imam na obiteljskoj kući jedan stan u Zmijavcima koji još nisam ni završio, u Beču također nemam svoj stan, ja i prijatelji smo otvorili kafić u Beču, tu smo u najmu, nemam ni štedne knjižice, ali sam, vjerujte, ipak jako bogat. Bogat sam jer sam zdrav, što imam krasnu obitelj gdje vlada ljubav i zajedništvo, od moje žene i djece, braće, sestara, njihove djece, jako puno prijatelja i  ljudi kojima sam pomogao, što mi svakodnevno zahvaljuju, iako ako pomažete ne treba vam nikakva zahvala.

Mnogi danas, na žalost, odlaze iz Hrvatske i vjeruju da je vani – „med i mlijeko“. Je li to baš tako?

Već sam istaknuo da sam otišao prije rata na privremeni rad u Njemačku i završio u Austriji i ne mogu ljudima reći da ostanu u Hrvatskoj i da je u Hrvatskoj dobro. Svi znamo da nije, da je Hrvatska na žalost još daleko od tzv. pravne države, da se ne kažnjavaju ratni zločinci, da su ljudi pod ovrhama, da ima lopovluka na sve strane, itd.  No,  ne mogu više reći kako se za razliku od Hrvatske dobro živi u Austriji ili Beču. Do prije ulaska u EU u Austriji je bilo med i mlijeko, ali na žalost svake godine je sve gore i teže.  Ja sam ugostitelj, ali i predsjednik velike Hrvatske zajednice pa znam da ima puno ljudi koji ovdje jedva preživljavaju, koji krpaju od mjeseca do mjeseca.  Ako, srećom,  muž i žena rade može se čak i relativno dobro živjeti. Nama je problem što živimo dva života, jedan je u državi gdje radimo i trenutačno živimo, a drugi u Domovini Hrvatskoj ili BiH, ovisno gdje je tko rođen. Tako da novac koji zaradimo imamo za osobne potrebe, ali uvijek dio šaljemo i svojima u Domovinu.

U Beču, kažete, vodite i kafić. Čujemo da se kod vas jedino ne svira folk ili narodna glazba!?

Prije toga, imao sam godinama jedan mali kafić i nikada nisam pustio narodnu muziku, dok sada sa prijateljem držim kafić malo veći. Također ne dopuštamo sviranje folk glazbe, ali to je vjerujte na našu štetu. Mnogi nas zbog toga nazivaju „ustaškim kafićem“, zato što svira i pjeva Mate Bulić Mišo Kovač, Škoro, Rozga, svira i Severina i Ivan Zak, Oliver, Jole, Zečić i svi hrvatski pjevači.  Naravno da pustimo i Thompsonove pjesme. Bez toga ne ide. No, na žalost ako voliš svoje danas si odmah nacista, fašista ili ne znam ni ja što. Želim da mladi slušaju hrvatsku glazbu, da uče hrvatsku povijest da kao ja ne mrze nikoga, ali da vole – svoje.

Ljudi poput vas često su, kako ste i sami rekli, na meti i raznih „kritičara“. Tko su ti i zbog čega vas povremeno napadaju?

Da, već sam istaknuo da ima „kritičara“, ali to su oni koji ne rade i nisu pomogli nikom ništa, Njima smeta nečiji rad, nečiji uspjeh. Danas je inače popularno ljude ogovarati i veseliti se tuđim nevoljama, neuspjesima ili propasti. Ti koji i mene povremeno bez razloga nadaju su obični zlobnici i ljudi bez trunke morala.  Razmišljate li ipak  o povratku u Hrvatsku?

U stvari ja, vjerujte, nikada nisam ni otišao iz Hrvatske, mogu se vratiti sutra ili bilo kada. Učinio sam mnogo za svoju Domovinu, a neke i  „zadužio“  koji bi mi sutra pomogli da dobijem dobar posao, oni mi kažu da sam to i zaslužio. No, opet nekako mislim da bi bilo kritičara koji bi rekli kako sam došao iz Beča i nekome uzeo jedno ili dva radna mjesta. Kada sam otišao u sveti Domovinski rat u rat, mnogi su mi rekli da su ovakvi ljudi kao ja potrebniji vani, ali srce me vuklo nakon što sam vidio patnje svojeg naroda. Neke statistike govore da ljudi iz dijaspore donesu i ostave godišnje oko 15  milijardi kuna u Hrvatsku, ali ja vjerujem da je to i preko dvadeset. Nakon turizma mi smo druga grana popunjavanja hrvatskog proračuna! – rekao nam je Miroslav Piplica, predsjednik jedne od najbrojnijih i najorganiziranijih hrvatskih zajednica u svijetu.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari