Pratite nas

Kolumne

Put u ‘region’ popločan je lošim namjerama

Objavljeno

na

Priča o ”Regionu” odavno je prestala biti zazornom, štoviše teško naći na našim televizijama bilo koju vijest da uza nju nekako ne provuče i ”regionska” agenda.

I zaštita šišmiša nekako bolje zvuči ako je obuče u ”regionsko” ruho. Oni koji pišu kojekakve projekte i projektiće u nadi da će povući koji eurić iz Europe znaju da je taj ”regionski” dodatak obvezatan. Pravilo je: nema ”Regiona” – nema para!

Usporedo s ”regionašenjem” raste i borba protiv hrvatskog nacionalizma. I poprima začudne oblike i razmjere. Hrvatsko društvo stoljećima se razvijalo u uvjetima ograničenih nacionalnih i ljudskih sloboda. Stoga se kod ljudi razvio refleks prepoznavanja i slijeđenja ”ispravnog kursa”. Danas viči ”Živio Staljin!”, sutra viči ”Dolje Staljin!” – prepoznatljivi je model ponašanja i preživljavanja u nezgodnim vremenima. A to su, kad je Hrvatska u pitanju, gotovo sva vremena od dolaska s Karpata do danas. Ako smo uopće došli s Karpata, s našom poviješću nikada ne znaš.

Tako se i sportski reporter Drago Ćosić prešaltao u skladu s duhom vremena. Otkrio čovjek iznenada da je Ivan pl. Zajec arciustaša i da je napjev ”U boj, u boj!” iz njegove opera Nikola Šubić Zrinski krajnje nepoćudan i da ga treba zabraniti. Drago je to navijačko skandiranje godinama trpio da bi tek pod Radmanovim okriljem otvorio dušu tijekom prenošenja utakmice Hrvatska – Malta. Ćosićev ”izlazak iz ormara” sigurno će pozdraviti bivši ministar Jovanović, njegov NGO-ovac Stevanović i svi drugi ispravnomisleći ljudi u Hrvatskoj.

Takvim razvojem situacije konačno na svoje dolazi i 28 334 primatelja ”boračkih mirovina”, koji i 69 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata nepokolebljivo čekaju poštara koji im donosi njihovu zasluženu mjesečnu nagradu. Davno je umrla država za koju su se navodno borili, davno su umrli i prvi poštari koji su im nosili mirovine, ali oni su još uvijek tu. Neki od njih pušku su nosili vjerojatno još u trbusima svojih matera, takva borbenost mora biti nagrađena. I jest nagrađena. S oko milijardu kuna godišnje. S obzirom na nevjerojatnu dugovječnost te populacije, to je i-hu-hu Peljeških mostova.

Predsjednik Josipović nešto apstinira u posljednje vrijeme od ”regionašenja”. Sjetio se valjda da u Hrvatskoj još uvijek glasuju pretežno Hrvati. A da bi i narednih pet godina nastavio raspirivati bratstvo i jedinstvo, mora ovo preostalih mjeseci do izbora nekako na svoju stranu pridobiti i te vražje Hrvate. Što se može, nijedan posao nije savršen, pa ni predsjednički. Čovjek tu i tamo mora ići protiv svojih uvjerenja i zatomiti osjećaje. Međutim, čovjek kojega su zlobnici nazvali Lignjom s osjećajima uspješno izlazi na kraj.

Ali zato osjećaje ne mora zatomljivati Boris Dežulović, on ne ide na izbore. Oduševljen golemim destruktivnim potencijalom aktualne hrvatske vlasti, on radosno kliče: ”Golem je, kako vidimo, i divljenja vrijedan potencijal vlade Zorana Milanovića, i zaista ga je šteta trošiti na zemlju kojoj je za temeljitu ekonomsku propast bio dovoljan i HDZ. Amerikanci, da je u njih pameti koliko para, od Milanovićeva bi kabineta formirali specijalni vod o kojemu bi se filmovi snimali. Dosta da Vrdoljaka i Lalovca ubace u Moskvu, i do Božića bi velika, moćna Rusija bila na koljenima.”

Dežulović, ruku na srce, na ciničan i ironičan način dosta dobro pogađa bit Milanovićeva vladanja, međutim zaboravlja da su na vlasti ”njegovi”. Oni isti s kojima je stupao u ”gay paradama”, oni isti s kojima je slavio kapu partizanku, oni isti koji su glasovali ”protiv”, oni isti kojima je Josip Broz još uvijek i zauvijek ”najveći sin naših naroda i narodnosti …”, ukratko – njegovi. A on ih sada lukavo istura kao izraz hrvatske biti, kvintesenciju hrvatstva. Pitanje je samo kako su Dežulevićevi uopće uspjeli doći na vlast u navodno demokratskoj Hrvatskoj? Zahvaljujući ”kukavičjem jajetu” u liku i djelu teatrologa iz Dugobaba, zahvaljujući medijima, koje crveni nikada nisu ni ispustili iz ruku, zahvaljujući udbaškoj umreženosti i hrvatskoj naivnosti.

I kad je već Dežulović potegnuo paralelu između Hrvatske i ukrajinsko-ruskih događanja, podsjetit ću na jednu zanimljivu ideju upravo iz Ukrajine. Suočene s krajnje lošim vođenjem ratnih operacija, političke vlasti u zemlji počele su sumnjati u vlastiti zapovjedni kadar. Tako je ukrajinski ministar obrane Valerij Geletej došao na ideju da časnički kadar testira na poligrafu. Na temelju toga testiranja namjerava provesti promjene i čistke u zapovjednom lancu. Ideja u prvi mah djeluje pomalo šašavo, no … Zamislite kako bi Hrvatskoj krenulo kada bismo uveli slično testiranje za barem najvišu i visoku razinu vlasti!

Pitanje bi, recimo, moglo biti: Je li vam više stalo do Hrvatske nego do ”zapadnog Balkana”? Doduše, za svaki slučaj bilo bi potrebno i dodatno pitanje: Jesu li vam važniji hrvatski interesi od interesa EU? Jer, nemojmo se zavaravati, hrvatski put u recesiju i depresiju popločan je tek manjim dijelom nesposobnošću, a većim dijelom lošim namjerama hrvatskih političkih elita nakon 2000-te godine.

Damir Pešorda/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari