Pratite nas

Kolumne

Put u ‘region’ popločan je lošim namjerama

Objavljeno

na

Priča o ”Regionu” odavno je prestala biti zazornom, štoviše teško naći na našim televizijama bilo koju vijest da uza nju nekako ne provuče i ”regionska” agenda.

I zaštita šišmiša nekako bolje zvuči ako je obuče u ”regionsko” ruho. Oni koji pišu kojekakve projekte i projektiće u nadi da će povući koji eurić iz Europe znaju da je taj ”regionski” dodatak obvezatan. Pravilo je: nema ”Regiona” – nema para!

Usporedo s ”regionašenjem” raste i borba protiv hrvatskog nacionalizma. I poprima začudne oblike i razmjere. Hrvatsko društvo stoljećima se razvijalo u uvjetima ograničenih nacionalnih i ljudskih sloboda. Stoga se kod ljudi razvio refleks prepoznavanja i slijeđenja ”ispravnog kursa”. Danas viči ”Živio Staljin!”, sutra viči ”Dolje Staljin!” – prepoznatljivi je model ponašanja i preživljavanja u nezgodnim vremenima. A to su, kad je Hrvatska u pitanju, gotovo sva vremena od dolaska s Karpata do danas. Ako smo uopće došli s Karpata, s našom poviješću nikada ne znaš.

Tako se i sportski reporter Drago Ćosić prešaltao u skladu s duhom vremena. Otkrio čovjek iznenada da je Ivan pl. Zajec arciustaša i da je napjev ”U boj, u boj!” iz njegove opera Nikola Šubić Zrinski krajnje nepoćudan i da ga treba zabraniti. Drago je to navijačko skandiranje godinama trpio da bi tek pod Radmanovim okriljem otvorio dušu tijekom prenošenja utakmice Hrvatska – Malta. Ćosićev ”izlazak iz ormara” sigurno će pozdraviti bivši ministar Jovanović, njegov NGO-ovac Stevanović i svi drugi ispravnomisleći ljudi u Hrvatskoj.

Takvim razvojem situacije konačno na svoje dolazi i 28 334 primatelja ”boračkih mirovina”, koji i 69 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata nepokolebljivo čekaju poštara koji im donosi njihovu zasluženu mjesečnu nagradu. Davno je umrla država za koju su se navodno borili, davno su umrli i prvi poštari koji su im nosili mirovine, ali oni su još uvijek tu. Neki od njih pušku su nosili vjerojatno još u trbusima svojih matera, takva borbenost mora biti nagrađena. I jest nagrađena. S oko milijardu kuna godišnje. S obzirom na nevjerojatnu dugovječnost te populacije, to je i-hu-hu Peljeških mostova.

Predsjednik Josipović nešto apstinira u posljednje vrijeme od ”regionašenja”. Sjetio se valjda da u Hrvatskoj još uvijek glasuju pretežno Hrvati. A da bi i narednih pet godina nastavio raspirivati bratstvo i jedinstvo, mora ovo preostalih mjeseci do izbora nekako na svoju stranu pridobiti i te vražje Hrvate. Što se može, nijedan posao nije savršen, pa ni predsjednički. Čovjek tu i tamo mora ići protiv svojih uvjerenja i zatomiti osjećaje. Međutim, čovjek kojega su zlobnici nazvali Lignjom s osjećajima uspješno izlazi na kraj.

Ali zato osjećaje ne mora zatomljivati Boris Dežulović, on ne ide na izbore. Oduševljen golemim destruktivnim potencijalom aktualne hrvatske vlasti, on radosno kliče: ”Golem je, kako vidimo, i divljenja vrijedan potencijal vlade Zorana Milanovića, i zaista ga je šteta trošiti na zemlju kojoj je za temeljitu ekonomsku propast bio dovoljan i HDZ. Amerikanci, da je u njih pameti koliko para, od Milanovićeva bi kabineta formirali specijalni vod o kojemu bi se filmovi snimali. Dosta da Vrdoljaka i Lalovca ubace u Moskvu, i do Božića bi velika, moćna Rusija bila na koljenima.”

Dežulović, ruku na srce, na ciničan i ironičan način dosta dobro pogađa bit Milanovićeva vladanja, međutim zaboravlja da su na vlasti ”njegovi”. Oni isti s kojima je stupao u ”gay paradama”, oni isti s kojima je slavio kapu partizanku, oni isti koji su glasovali ”protiv”, oni isti kojima je Josip Broz još uvijek i zauvijek ”najveći sin naših naroda i narodnosti …”, ukratko – njegovi. A on ih sada lukavo istura kao izraz hrvatske biti, kvintesenciju hrvatstva. Pitanje je samo kako su Dežulevićevi uopće uspjeli doći na vlast u navodno demokratskoj Hrvatskoj? Zahvaljujući ”kukavičjem jajetu” u liku i djelu teatrologa iz Dugobaba, zahvaljujući medijima, koje crveni nikada nisu ni ispustili iz ruku, zahvaljujući udbaškoj umreženosti i hrvatskoj naivnosti.

I kad je već Dežulović potegnuo paralelu između Hrvatske i ukrajinsko-ruskih događanja, podsjetit ću na jednu zanimljivu ideju upravo iz Ukrajine. Suočene s krajnje lošim vođenjem ratnih operacija, političke vlasti u zemlji počele su sumnjati u vlastiti zapovjedni kadar. Tako je ukrajinski ministar obrane Valerij Geletej došao na ideju da časnički kadar testira na poligrafu. Na temelju toga testiranja namjerava provesti promjene i čistke u zapovjednom lancu. Ideja u prvi mah djeluje pomalo šašavo, no … Zamislite kako bi Hrvatskoj krenulo kada bismo uveli slično testiranje za barem najvišu i visoku razinu vlasti!

Pitanje bi, recimo, moglo biti: Je li vam više stalo do Hrvatske nego do ”zapadnog Balkana”? Doduše, za svaki slučaj bilo bi potrebno i dodatno pitanje: Jesu li vam važniji hrvatski interesi od interesa EU? Jer, nemojmo se zavaravati, hrvatski put u recesiju i depresiju popločan je tek manjim dijelom nesposobnošću, a većim dijelom lošim namjerama hrvatskih političkih elita nakon 2000-te godine.

Damir Pešorda/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari