Pratite nas

Analiza

Putinova zlatna klopka – Ruski šah-mat na geopolitičkoj šahovnici. Igra je gotova!

Objavljeno

na

Zapadne sankcije protiv Rusije će ići dalje bez obzira popustio Vladimir Putin u Ukrajini ili ne. Sve da u ovom trenutku Rusija vrati Krim i obustavi čak i humanitarnu pomoć Donbasu, analitičari drže kako Washington nikada neće oprostiti aktualnom ruskom rukovodstvu uvredu koju je pretrpio prvo sa Snowdenom, potom sa Sirijom, ali u prvom redu na Krimu, gdje je Rusija postupila po vlastitoj volji, ne konsultirajući se prethodno sa Zapadom, što je bila uobičajena praksa.

FED trenutno jača dolar, što zajedno s učincima sankcija ima negativni efekt na rusku valutu. Potom treba uzeti u obzir i pritisak Washingtona na snižavanje cijena nafte, ali će se konačni rezultat te strategije znati na sastanku zemalja članica skupine OPEC, gdje će Venezuela pokušati spriječiti ostale proizvođače da zbog strateških interesa Sjedinjenih Država pristaju na snižavanje cijene, koju SAD želi vidjeti na 50 dolara po barelu. Takva cijena bi navodno bila veliki udar na ruski proračun, ali i na Saudijsku Arabiju i Venezuelu, čiji socijalno programi ovise o prodaji nafte.

Što se tiče same Rusije, analitičar Dmitrij Kalinichenko je napisao analizu „Putinova zlatna klopka“, kojom pojašnjava neke detalje u ovoj već duboko poodmakloj igri iscrpljivanja između Rusije i Amerike, o čemu zapadni mediji ne žele napisati niti jedan jedini redak.

Velika Putinova zlatna klopka

Optužbe Zapada na račun Putina se tradicionalno oslanjaju na činjenicu da je radio za KGB, što znači da je „okrutan“ i „nemoralan“. Putin je kriv za sve, ali ga nitko nikada nije optužio ga za nedostatak inteligencije. Sve optužbe protiv tog čovjeka ne dvoje da istodobno posjeduje vještinu analitičkog razmišljanja i umijeće kako brzo poduzeti jasne i uravnotežene političke i ekonomske odluke. Zapadni mediji često tu sposobnost uspoređuju s vještinom nekog velikog učitelja koji sudjeluje u simultanoj šahovskoj partiji protiv nekoliko jakih igrača istovremeno.

Nedavna ekonomska kretanja na Zapadu općenito upućuju da je zapadna medijska procjena Putina savršena. Unatoč brojnim izvješćima o gospodarskim uspjesima u stilu kakvim izvještavaju Fox News i CNN, zapadne ekonomije, na čelu sa Sjedinjenim Džavama, kao da padaju u Putinovu zamku, čije su obrise na Zapadu rijetki primijetili.

Koliko god Zapad pokušavao izaći iz ove zamke, ne polazi mu za rukom. Što je istina o situaciji na Zapadu i Sjedinjenim Američkim Državama? I zašto zapadni mediji i glavni zapadni ekonomisti šute, kao da je riječ o dobro čuvanoj vojnoj tajni?

Mnogi pokušavaju shvatiti suštinu aktualnih ekonomskih zbivanja u kontekstu ekonomije, ostavljajući na stranu moral, etiku i geopolitiku. Nakon što su shvatili da su izgubili u Ukrajini, Washington i saveznici su krenuli uništiti rusku ekonomiju spuštanjem cijene nafte i plina, kao glavnih izvoznih prihoda u proračunu Rusije, ali su izostavili nadopunjavanje ruskih rezervi zlatom. Valja napomenuti da je najveći neuspjeh Zapada u Ukrajini nije vojni ili politički, nego Putinovo odbijanje da financira zapadne planove u zapadnoj Ukrajini, jer bi time izravno potkopao Rusku Federaciju. To plan Zapada čini neostvarivim, barem u bliskoj budućnosti.

Zadnji put je američki predsjednik Reagan akcijom snižavanja cijena nafte imao „uspjeha“ i doveo do raspada Sovjetskog Saveza. No, povijest se ne ponavlja vječno. Ovaj put su stvari drugačije, ali ovog puta na Zapadu. Putinov odgovor je nekima izgledao kao šah i judo, kada se koristi snaga neprijatelja protiv njega samog i to uz minimalno trošenje vlastite snage i resursa.

Prava Putinova politika nije javna, što rijetki razumiju. Dakle, Putinova politika se uglavnom ne fokusira na učinak, nego na učinkovitost. Vrlo malo ljudi razumije ono što Putin danas misli. I gotovo nitko ne razumije ono što će učiniti u budućnosti. Bez obzira koliko to čudno zvučalo, ali sada Putin prodaje rusku naftu i plin samo za zlato. Međutim, on to ne viče s krovova. Naravno, još uvijek prihvaća dolar kao sredstvo plaćanja, ali odmah mijenja sve dolare od prodaje nafte i plina opet za zlato! Da bi to razumjeli, dovoljno je promatrati dinamiku rasta zlatnih rezervi Rusije i usporediti ih s deviznim prihodima Ruske Federacije od prodaje nafte i plina u istom razdoblju. Osim toga, u trećem kvartalu ove godine je Rusija kupila najveću količinu zlata ikada, te dosegla rekordne razine.

Kupovina zlata u III kvartalu 2014.
U trećem kvartalu ove godine, Rusija je uvećala rezerve za nevjerojatnu količinu od 55 tona zlata. Više od svih središnjih banaka u svijetu zajedno (prema službenim podacima)! Ukupno su središnje banke svih zemalja svijeta kupile 93 tone plemenitih metala u trećem tromjesečju 2014.. Od tih 93 tona zlata, impresivna količina od 55 tona pripada Rusiji. Ne tako davno, britanski su znanstvenici došli do istog zaključka, ali i US Geological Survey prije nekoliko godina koji je upozoravao „kako Europa ne može preživjeti bez ruskih energenata“. Prevedeno s engleskog na bilo koji drugi jezik, to znači: “Svijet neće preživjeti ako nestane ruske nafte i plina.“

Dakle, zapadni svijet, koji se temelji na hegemoniji petrodolara, u katastrofalnom je stanju i ne može preživjeti bez nafte i plina iz Rusije. Međutim, Rusija je spremna za prodaju nafte i plina Zapadu samo u zamjenu za zlato! Prekretnica Putinove igre je mehanizam prodaje ruskih energenata Zapadu samo sa zlato, neovisno o činjenici da li Zapad pristaje platiti ili ne rusku naftu i plin sa svojim jeftinim zlatom na svjetskom tržištu. Zašto Rusija, uz stalan protok dolara od prodaje nafte i plina, pod svaku cijenu taj novac želi pretvoriti u zlato po sadašnjim cijenama, pritisnuta sa svih strana od strane Zapada?

Cijenu zlata su FED i EFS studiozno nekoliko puta umjetno spuštali prema kupovnoj moći dolara i umjetno napuhavali manipulacijama na tržištu. Zanimljiva činjenica je da snižavanje cijene zlata vodi posebni odjel američke administracije, Fond za stabilizaciju tečaja (ESF), čija je uloga stabilizirati dolar u Sjedinjenim Državama.

U financijskom svijetu je općeprihvaćena činjenica da je zlato u stvari anti-dolar:

1. Godine 1971. američki predsjednik Richard Nixon zatvra “zlatni prozor” i obustavlja slobodnu trgovinu između dolara i zlata, što je u Americi bilo zajamčeno odredbom iz 1944. u Bretton Woodsu.

2. Godine 2014. ruski predsjednik Vladimir Putin ponovno otvara „zlatni prozor “, ne pitajući dopuštenje iz Washingtona.

U ovom trenutku Zapad troši veći dio svojih napora i sredstava da snizi cijene zlata i nafte. Dakle, s jedne strane narušava ekonomsku stvarnost koja postoji samo kako bi koristila američkom dolaru, a s druge strane želi uništiti ekonomiju Rusije, koja odbija igrati ulogu poslušnog vazala Zapada.

Resursi poput zlata i nafte proporcionalno su oslabili i pretjerano podcijenjeni u odnosu na američki dolar. Zbog velikog pritiska, Putin sada prodaje ruske energetske resurse u zamjenu za umjetno napuhane dolare, da bi onda s tim istim dolarima kupovao zlato umjetno podcijenjeno u odnosu na američki dolar od strane Washingtona i njegovih saveznika.

Tu je još jedan zanimljiv element u Putinovoj igri. Ruski uran. Jedna od šest elektrana u Americi ovisi o ruskom uranu. Rusija prodaje Americi uran za dolare. Dakle, Zapad, općenito, za naftu, plin i uran Rusiju opskrblje jakim dolarom, čija je kupovna moć umjetno napuhana sniženjem cijene nafte i zlata, opet u izvedbi onih koji žele uništiti rusku ekonomiju.

Ovdje bi čak i laiku bilo jasno da je riječ o začaranom krugu u kojem Moskva dobiva umjetno ojačan dolar, kojim kupuje umjetno sniženo zlato.

Upravo to je ključ svih ovih transakcija, kojima Putin koristi ove dolare samo da bi fizički povukao zlato sa Zapada dobivenim američkim dolarima. To je uistinu genijalna ekonomska kombinacija, koji je Zapad stavio u situaciju da kao zmija agresivno grize vlastiti rep.

Ideja ove ekonomske zlatne klopke vjerojatno nije Putinova, koliko savjetnika za ekonomske poslove, dr. Sergeja Glazyeva. Inače, zašto bi birokrat Glazyev, zajedno s mnogim ruskim gospodarstvenicima, bio uvršten u popis sankcioniranih osoba od strane Washingtona?
Ideju ekonomista Glazyeva uspješno provodi Putin, ali uz veliku podršku kineskog kolege Xi Jinpinga.

Posebno važna izjava u ovom kontekstu je nedavna izjava u studenom prve dopredsjednice Središnje banke Rusije, Ksenije Judaeve, koja je naglasila da Središnja banka Rusije može koristiti zlato iz svojih rezervi za plaćanje uvoza, ako bude bilo potrebno.

Očito je da je, obzirom na zapadne sankcije, ova izjava namijenjen zemljama skupine BRICS, nadasve Kini.

Za Kinu je rusko plaćanje u zlatu vrlo povoljno. Naime, Kina je nedavno najavila da će prestati povećavati rezerve zlata i deviza denominiranih u američkim dolarima. Obzirom na sve veći trgovinski deficit između Sjedinjenih Država i Kine (trenutna razlika je pet puta u korist Kine), ova izjava prevedena jezikom financija govori: “Kina više ne prodaje svoje proizvode u zamjenu za dolare.”

Svjetski mediji su odlučili ne istaknuti taj povijesni monetarni zaokret i za nikoga nije problem što Kina doslovno odbija prodati svoje proizvode za američke dolare. Kina, naravno, i dalje prihvaća dolar kao način predujma za njihove proizvode. No, čim se obavi transakcija, Kina se odmah rješava američkih dolara i u strukturi svojih zlatnih rezervi i strane valute ih mijenja ih u nešto drugo.

U suprotnom, izjava monetarnih vlasti u Kini ne bi imala nikakvog smisla: “Zaustavimo povećanje naših zlatnih rezervi i strane valute u američkim dolarima.”

Drugim riječima, Kina više neće kupovati američke trezorske obveznice s dolarima ostvarenim u međunarodnoj trgovini, kao što je do sada činila. Dakle, Kina će zamijeniti dolare koje dobiva za svoje proizvode, ne samo prodane u SAD, nego u cijelom svijetu, a ne za povećanje deviznih rezervi u zlatu denominiranu u američkim dolarima nešto. Ovdje nastaje zanimljivo pitanje: čime će to Kina zamijeniti dolare koje je zaradila kroz trgovinu? Kojima valutama ili dobrima? Analiza kineske monetarne politike govori da će vjerojatno značajan dio trgovinskih dolara Kina zamijeniti, a zapravo su već zamijenjeni s fizičkim zlatom.

Dakle, prisilna izolacija rusko-kineskih odnosa je dovela do velikog uspjeha Moskve i Pekinga. Rusija kupuje robu izravno iz Kine sa zlatom po trenutnoj cijeni. Isto tako Kina kupuje ruske energetske resurse sa zlatom po istoj cijeni. U ovom festivalu rusko-kineskih odnosa ima mjesta za sve: za kineski proizvode, ruske energetske resurse i zlato kao obostrano sredstvo plaćanja.

Samo što dolaru tu nema mjesta, što ne čudi, jer američki dolar nije proizvod Kine, niti je ruski energetski resurs. To je samo financijski instrument privremene likvidacije. Beskoristan posrednik.

U svakoj ozbiljnoj trgovini je uobičajeno isključiti nepotrebne posrednike iz interakcije dviju neovisnih poslovnih partnera. Valja napomenuti da je globalno tržište fizičkog zlata vrlo malo u odnosu na globalno naftno tržište. Većina svjetskog tržišta fizičkog zlata je mikroskopsko u odnosu na ukupno svjetsko tržište nafte, plina, urana i drugih roba.

Pojam “fizičko zlato” je skovan jer su se za njega počeli mijenjati fizički energetski resursi, a ne „papir“. Rusija povlači zlato sa Zapada, ali samo u prirodnom obliku, a ne papir. Pa čak i Kina uzima umjetno podcijenjeno fizičko zlato na Zapadu u zamjenu za stvarne proizvode koje tamo izvozi.

Zapad se nadao da će Rusija i Kina prihvatiti kao platežno sredstvo za svoje robe i energetske resurse “shitcoin” ili tzv. “papirnato zlato” raznih vrsta, ali do toga nije došlo.

Rusija i Kina, kada je u pitanju zlato, žele dragocjeni metal kao sredstvo konačne isplate. Za usporedbu: promet na papirnatom tržištu zlata se procijenjivao na 360 milijardi dolara mjesečno. No, s prijelazom na stvarno, fizičko zlato, promet je pao na samo 280 milijuna dolara mjesečno. To znači da omjer između trgovačkog „papirnatog zlata“ u odnosu na stvarno fizičko zlato iznosi oko 1000 : 1.

Korištenje mehanizma aktivnog povlačenja s tržišta umjetno sniženog zlata i odustajanje od umjetno napuhanog dolara znači da je Putin pokrenuo odbrojavanje čiji će kraj ujedno označiti kraj hegemonije petrodolara.

Dakle, Putin je stavio Zapad u pat poziciju, bez pozitivnih gospodarskih izgleda. Zapad može uložiti ogromne napore i sredstava da umjetno poveća kupovnu moć dolara, da umjetno snizi cijenu nafte i kupovnu moć zlata. Problem na Zapadu je što je količina fizičkog zlata u njegovom posjedu ograničena. Dakle, što više Zapad obezvređuje naftu i zlato u odnosu na američki dolar, brže će ostati bez zlata u svojim rezervama, a ono nije beskonačno.

Ovu ekonomsku kombinaciju je Putin briljantno odigrao. Fizičko zlato ubrzano završava u Rusiji, Kini, Brazilu, Kazahstanu i Indiji, zemljama skupine BRICS. U trenutnoj stopi smanjenja rezervi zlatnih poluga Zapad jednostavno nema vremena da napraviti bilo što protiv Putina i Rusije i preostaje mu samo da čeka propast petrodolara.

U šahu, situacija u koju je Putin stavio Zapad se naziva “mračno doba”. Zapadni svijet se nikad nije suočio sa sličnim događajima i ekonomskim fenomenom.

SSSR se brzo prodao svoje zlato u vrijeme pada cijena nafte, dok Rusija čini suprotno i ubrzano kupuje zlato u istim okolnostima. Na taj način je Rusija prijetnja globalnoj dominaciji modela američkog petrodolara.

Osnovni princip modela petrodolara omogućuje zapadnim zemljama predvođene SAD-om da žive na račun rada i sredstava drugih zemalja i naroda, a sve zahvaljujući ulozi dolara koji dominira u globalnom monetarnom sustavu.

Uloga američkog dolara u globalnom monetarnom sustavu je da bude krajnje sredstvo plaćanja. To znači da je američka valuta na globalnij razini krajnje dobro akumulacije, te ga mijenjati s bilo kojim drugim dobrima ne bi imalo smisla.

Zemlje skupine BRICS, na čelu s Rusijom i Kinom, sada zapravo mijenjaju ulogu i status dolara u globalnom monetarnom sustavu. Konačno sredstvo plaćanja i akumulacije imovine, američka nacionalna valuta, zajedničkim akcijama Moskve i Pekinga se pretvara u puko sredstvo predujma u razmjeni s drugom konačnom financijskom imovinom – zlatom. Dakle, američki dolar doista gubi svoju ulogu kao krajnje sredstvo plaćanja i akumulacije imovine, čime gubi obje uloge, a na scenu stupa depolitizirano i denacionalizirano aktivno monetarno zlato.

Zapad tradicionalno koristi dvije metode kako bi uklonio prijetnju svjetskoj hegemoniji petrodolara i tako očuvao vlastite privilegije. Jedna od tih metoda je Obojena revolucija , a druga metoda, ako prva ne uspije, su vojne kampanje.

Međutim, u slučaju Rusije, obje ove metode su nemoguće ili neprihvatljive. Kao prvo, ogroman broj stanovnika Rusije, za razliku od ljudi u mnogim drugim zemljama, ne želi trgovati svojom slobodom i budućnosti svoje djece u zamjenu za nekoliko zapadnih kobasica. To je vidljivo iz rekordne popularnosti Putina, ankete koje redovito objavljuju glavne zapadne agencije.

Osobno prijateljstvo kojeg štićenik Washingtona Alexei Navalny gaji sa sa senatorom Johnom McCainom je loše i za njega i za Washington. Nakon objavljivanja te nesporne činjenice, 98% ruske populacije sada Navalnog vidi isključivo kao vazala Washingtona i izdajicu ruskih nacionalnih interesa. Stoga zapadni stratezi, koji još nisu poludjeli, ne mogu ni sanjati o bilo kakvoj Obojenoj revoluciji u Rusiji.

Druga tradicionalna metoda su zapadne vojne agresije, ali Rusija sigurno nije bivša Jugoslavija, Irak i Libija. U svakoj vojnoj operaciji čak i protiv ne-nuklearne Rusije na ruskom teritoriju, Zapad na čelu s SAD-om bi bio osuđen na poraz. Generali u Pentagonu koji vode NATO snage su svjesni toga. Bilo bi jednako beznadno pokrenuti i nuklearni rat protiv Rusije konceptom tzv. “preventivnog nuklearnog udara“.

NATO tehnički ne može nanijeti udarac koji bi u potpunosti razoružao ruski nuklearni potencijal, u svim njegovim aspektima, a masovna odmazda na nuklearni udar protiv neprijatelja ili skupine neprijatelja bi bila neizbježna. Međutim, takav rat bi imao posljedice da bi živi naprosto zavidjeli mrtvima.

Dakle, nuklearni rat protiv zemlje poput Rusije nije rješenje za problem predstojeće propasti petrodolara. U najboljem slučaju, to će biti konačni kraj povijesti. U najgorem slučaju, nastupit će nuklearna zima i kraj života na planeti, a preživjet će samo bakterije koje će mutirati zbog zračenja.

Ekonomska struktura Zapada može vidjeti i shvatiti bit situacije. Glavni zapadni ekonomisti su sigurno svjesni ozbiljnosti i očajne situacije u koju je Zapad svojevoljno zapao. Jednostavno je upao u Putinovu zlatnu klopku.

Uostalom, institucije Bretton Woodsa znaju zlatno pravilo: “Tko posjeduje zlato određuje pravila”, ali na Zapadu o tome šute. Tihi su, jer nitko ne zna kako izaći iz ove situacije. Ako se javnosti objasne detalji nadolazeće ekonomske katastrofe, svi će početi postavljati pitanja:

„Kako Zapad kupuje naftu i plin iz Rusije u zamjenu za fizičko zlato? Što će se dogoditi s petrodolarom u Sjedinjenim Državama kada Zapadu ponestane fizičkog zlata za plaćanje ruske nafte, plina i urana i kineske robe?“

Nitko na Zapadu danas može odgovoriti na ovih nekoliko jednostavnih pitanja. To se inače zove “šah-mat”, dame i gospodo. Igra je gotova.

Dmitrij Kalinichenko

Međutim nisu svi tako kratkovidni i veliki igrači, čija se bogatstva mjere i tisućama milijardi dolara, pažljivo promatraju što se dgađa. Treba reći da oni osobno ne gaje nikakve domoljubne osjećaje prema edinjenim Državama i ta im je zemlja jednostavno bila dobar poligon za ostvarivanje profita proteklih sto godina. Stoga neki mediji, kao npr. Bloomberg ili The Sydney Morning Herald otvoreno upozoravaju na opasnu igru oko igre s cijenom zlata i nafte.

Naime, oni su primijetili kako u posljednjih nekoliko mjeseci Rusija kupuje ogromne količine zlata, te upozoravaju i pokušavaju shvatiti što Moskva time želi postići.

Ako je 1. siječnja 2010. Središnja banka Rusije imala „samo“ 21 milijun unci zlata, 1. listopada ove godine ima 37 milijuna. Računajući u tonama, od početka ove godine je Središnja banka Rusije kupila 150 tona zlata, dosegnuvši ukupan iznos od 1 150 tona. Ranije, Središnja banka Rusije nikada nije kupovala zlata više no što je koristila.

Bloomberg View piše kako su ruske zlatne rezerve sada veće od onih u Kini, te su na petom mjesu nakon Sjedinjneih Država, Velike Britanije, Francuske i Italije. Do 1. studenoga ove godine postotak zlata činili 10,5% deviznih rezervi, dok je prošle godine taj indeks iznosio 8,4%.
Ovdje nije potrebno govoriti o američkom zlatu i postoji li ono doista, budući da nitko nikada nije bio u stanju utvrditi vjerodostojnost podataka koje iznosi američki FED i nalazi li se u Fort Knoxu fizičko zlato, među kojem bi trebalo biti i ono drugih zemalja, ili je riječ o polugama od tungstena, kako je upozoravao republikanac iz Teksasa, Ron Paul.

Novinar Leonid Bershidsky kaže da sve to, s jedne strane, može biti povezano s paranojom lidera Rusije u odnosu na Zapad, a s druge strane, govori o vitalnosti zemlje.

“Postoji vrlo malo zemalja koje imaju sposobnost da tekuće rezerve drže u zlatu”, kaže Bershidsky.

Lucy Cormac, dopisnik lista The Sydney Morning Herald tvrdi „kako iza politike kupovine zlata može stajati predviđanje mogućeg ekonomskog rata sa Zapadom”.

Novinar svoj stav temelji na razmišljanju poznatog analitičara Joea Battershilla, koji vjeruje „kako se u bliskoj budućnosti očekujemo nastavak tendencije odbijanja deviznih rezervi dominiranih u dolaru”, što je na tragu onoga što piše Dmitrij Kalinichenko.

U međuvremenu, sve se češće čuju tvrdnje kako Rusija skuplja zlato, jer se želi riješiti američkih petrodolara u trgovini s naftom.

Međutim, Alexei Mamontov, šef Međunarodne monetarne udruge iz Moskve, rekao je za novine “Komsomólskaya Pravda” da je ta pretpostavka pogrešna, jer se brojevi ne poklapaju. On tvrdi kako središnja banka kupuje zlata za manje novca kojeg dobiva od prodaje nafte. Dakle, reći da Rusija prodaje naftu za zlato, po njemu nije točna tvrdnja.

U isto vrijeme, Mamontov objašnjava “kako zemlja koja nazire probleme, kupuje zlato za svaki slučaj“, baš kao i Kina ili SAD.
“Središnje banke vidje da je dolarski sustav nesiguran, promijenio se i tečaj dolara prema euru promijenila i onda se zlato kupuje za svaki slučaj“, objašnjava Alexei Mamontov.

Međutim, „za svaki slučaj“ (на всякий случай) se može kupiti tona-dvije zlata, ali ovoliko novca potrošiti za kupovinu zlata po umjetno niskim cijenama i od 2010. do 2014. gotovo udvostručiti zlatne rezerve, s tendencijom daljnje kupovine, sigurno ne možemo govoriti o nečemu što se kupuje „za svaki slučaj“. Naravno da Mamontov nje ovlašten da otkriva pravu pozadinu ove strategije, no, ipak je mogao naći uvjerljivije obrazloženje. original859637
FED ne želi dokazati postojanje fizičkog zlata u svojim trezorima u Fort Knoxu i to je velika tajna koja u mnogih budi znatiželju:

Republikanac iz Teksasa Ron Paul godinama insistira na tvrdnji da FED nema zlato u trezorima:

Izvor:Vox Blog

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari