Pratite nas

Komentar

Putokaz slobode i napretka

Objavljeno

na

Završio je mandat Milanoviću i drugovima. Neslavan i poprilično agresivan stil vođenja države je nehotice ispisao jednu veliku povijesnu stranicu koju očito ne čitamo ili ne razumijemo čitati.

[ad id=”93788″]

Milanovićev mandat je u hrvatsku povijest demokracije donio Savsku, odnosno trg Nevenke Topalušić

Zašto je upravo to važno podcrtati kao značajnu stranicu povijesti demokracije?

Prvi put u hrvatskoj povijesti, ako izostavimo one prosvjede protiv JNA, se hrvatsko društvo susrelo s odlučnošću jedne ekipe spremne dati svoje živote, ne samo u ratu nego i u miru.

Prvi put u povijesti je na scenu stupila ekipa ratnika i simpatizera, bojovnika i domaćica koji su bez nogu ustali na noge protiv ogavnog pljuvanja po istini, ponižavanja hrvatskih žrtava za slobodu i podtkopavanja te slobode.

Prvi put u povijesti novinarska žgadija i policijski teror palicama nisu prisilili momke i cure, muževe i djecu na prestanak prosvjeda protiv onih zakona koji njih i njihove obitelji, njih i njihovu žrtvu za našu slobodu, pljuju, ponižavaju, tuku i tjeraju svim mogućim objedama i podmetanjima, pa i palicama na vratima crkve.

Prvi put u povijesti je na javnom prostoru stvoren simbol protesta protiv vlasti, simbol koji nitko nikada više ne će izbrisati jer je upisan slovima života hrvatske majke i viteške ratnice, Nevenke Topalušić.

Hrvatska povijest je imala puno junaka i proliveno je puno krvi za slobodu, ali je ovo prvi put da je netko umirao za slobodu prikovan na kolica ratnika, pod okom javnosti u javnom prostoru.

Prvi put je demokratski izabrana vlast bila spremna žrtvovati živote ratnika za vlastite fotelje i moć nad narodom, a narod nije svrgnuo vlast niti je ijednom uzročniku razbijena glava.

Nevenka Topalušić nije bila prioritet.

Mnogi su podupirali ratnike i simpatizere, ali su mnogi po njima pljuvali, javnost je zasipana svim mogućim smećem i objedama ratnika, no oni nisu popustili do kraja.

Bilo je tu previranja i odmicanja, prepreka i podmetanja, sabotaže i prisile, ali je Savska ostala kao simbol nepokebljivosti onih najupornijih, onih tjelesno najsakatijih, ali duševno najzdravijih ljudi svih vjera, ali jedne jedine nacije.

Narod je bio potpornik i promatrač, podupiratelj i pljuvač, ovisno o uspjehu jugofašsitičke kamarile raspoređene po javnim institucijama, novinama ili državnim plaćama, ali oni nisu popustili.

Dolazili su političari tajno i javno dati im potporu ili ubrati koji bod za izbore ili izborčiće. Bilo ih je ovakvih i onakvih namjera, tajnih i javnih protivnika i podupiratelja, no nitko, ama baš nitko na političkoj sceni, se nije proslavio hrabrošću srca i iskrenošću potpore ratnicima i invalidima.

Već to je dovoljan znak za uzbunu i pokazatelj da naše političke elite još uvijek nisu svjesne da su ovu Hrvatsku država stvorili krvlju ratnici i narod, a ne njihove političke kalkulacije.

Naše političke elite su spremne za reforme, ali još uvijek nisu shvatile da je reforma javnog poimanja slobode već napravljena, ona je provedena na trgu Nevenke Topalušić i ona je pokazala da ovom narodu nije najvažnija poliitčka ideja nego sloboda izborena krvlju.

Narod koji je spreman i bez nogu hodati teški put slobode, jer zna da je sloboda i država okvir svakog napretka, takav narod ne može propasti ni kad ga vode najgori i najpodliji sinovi ili kćeri.

Narod koji je spreman pogurati ratnika bez nogu je narod koji s tim ratnikom dobiva svaku bitku.

Narod koji te ratnike zaboravi i prijeđe preko njih, kao što su jugofašistički tenkovi prelazili preko ognjišta, taj narod je zaslužio političare koji ga vode u propast.

Promjena vlasti nije promjena duha i vjere, ona je samo promjena onih koji će pokušati nedostatnim metodama riješiti ogromne probleme.

Savska je pokazala da je narod kao rijeka koja može lutati pa se izgubiti u močvari ili može skupiti sve svoje kapljice te oplemeniti svaki ocean svojom vodom i snagom.

Ratnici, ratnice, branitelji i braniteljice i njihovi podupiraratelji, su u Savskoj postali izvor do nedavno neviđene snage.

Na nama je od toga napraviti rijeku i oplemeniti hrvatsko more slobode upornošću koju pokazaše oni tjelesno najslabiji, ali duhovno najjači među nama.

U ime i zbog svih umrlih za slobodu budimo i sami pomak prema hrvatskom napretku.

Putokaz je već ispisan.

Na njemu piše:

Trg Nevenke Topalušić!

Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

Objavio

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zagazili smo duboko u sferu kolektivne socijalne patologije: Zoki i njegova kandidatura ‘zapalili’ Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

BUM! TRAS! KARAMBA! NEVIĐENA SENZACIJA! TKO BI TO OČEKIVAO!? MA, JE LI MOGUĆE!? AUUUUUUUUU!!!

Zoki Milanović objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske (koja je mjesecima najavljivana). Kud ćeš većeg događaja!?

Drma se Hrvatska, podrhtava kao list na vjetru od uzbuđenja!

“Jedini političar državničkog kova”; “Samo on ima karizmu autentičnog ljevičara”; “Jedini političar koji može ujediniti ljevicu” – pljušte komplimenti i pohvale iz kruga njegovih obožavatelja, pogotovu iz posrnule Partije – pa čak i među otpadnicima koji trenutačno imaju status disidenata i osnovali su vlastite strančice. I svi oni čekaju, naravno, poneku sinekuru ako Zoki kojim slučajem zasjedne na Pantovčak. Ponašaju se, dakle, po onoj: “ne laje pas sela radi, nego zbog sebe”. Inače, pokazali su koliko ga “vole” kad je odlazio iz politike.

Čovjek koji je 5-6 puta izgubio izbore, tisuću puta se izblamirao u javnosti svojim lupetanjima koja nemaju veze sa zdravim razumom, pokušao vrbovati i kupovati zastupnike MOST-a i na kraju podvijena repa napustio SKH/SDP, vraća se u velikom stilu!

To medijsko napuhavanje može progutati samo raja ispranog mozga – svima ostalima mora se smučiti. Ili biti urnebesno smiješno. Famu oko Zokija ne šire samo mainstream mediji i TV postaje s nacionalnom koncesijom, nego i “desni” mediji i sve polako ulazi u sferu kolektivne socijalne patologije.

I nije to prvi put da se ovako kolektivno “zabavljamo” poput publike u nekom trećerazrednom cirkusu. I neće biti nikakvo čudo ako u dogledno vrijeme mediji izlude i onaj zdravi, normalni dio ovog naroda koji još uvijek nije podlegao propagandi i ispiranju mozga.

Ljudi, bježite s Interneta! Idite u prirodu! Ako je ikako moguće odaberite neku lokaciju bez struje i ne nosite radio aparat, mobitel ili bilo kakvo slično pomagalo. Ako želite ostati normalni.

Čudite se zašto ljudi odlaze iz Hrvatske!?

Pa vjerojatno zato što su pametniji od ovih koji su ostali. Ja drugoga razloga ne vidim.

Cirkus nas tek čeka. Kad počne kampanja za predsjednika države.

Bilo bi zgodno napraviti analizu s podacima o egzodusu hrvatskih građana u vrijeme predizbornih aktivnosti. Smijem se kladiti da je osjetno veći nego inače.

Ali, ništa zato. Oni imaju izborni zakon po kojemu ih na vlast može izabrati i 5 građana. Ne može se Hrvatska toliko isprazniti da oni ne mogu osvojiti vlast.

A to je najvažnije. Za njih.

A narod…koji narod?

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari