Pratite nas

Komentar

Putokaz slobode i napretka

Objavljeno

na

Završio je mandat Milanoviću i drugovima. Neslavan i poprilično agresivan stil vođenja države je nehotice ispisao jednu veliku povijesnu stranicu koju očito ne čitamo ili ne razumijemo čitati.

[ad id=”93788″]

Milanovićev mandat je u hrvatsku povijest demokracije donio Savsku, odnosno trg Nevenke Topalušić

Zašto je upravo to važno podcrtati kao značajnu stranicu povijesti demokracije?

Prvi put u hrvatskoj povijesti, ako izostavimo one prosvjede protiv JNA, se hrvatsko društvo susrelo s odlučnošću jedne ekipe spremne dati svoje živote, ne samo u ratu nego i u miru.

Prvi put u povijesti je na scenu stupila ekipa ratnika i simpatizera, bojovnika i domaćica koji su bez nogu ustali na noge protiv ogavnog pljuvanja po istini, ponižavanja hrvatskih žrtava za slobodu i podtkopavanja te slobode.

Prvi put u povijesti novinarska žgadija i policijski teror palicama nisu prisilili momke i cure, muževe i djecu na prestanak prosvjeda protiv onih zakona koji njih i njihove obitelji, njih i njihovu žrtvu za našu slobodu, pljuju, ponižavaju, tuku i tjeraju svim mogućim objedama i podmetanjima, pa i palicama na vratima crkve.

Prvi put u povijesti je na javnom prostoru stvoren simbol protesta protiv vlasti, simbol koji nitko nikada više ne će izbrisati jer je upisan slovima života hrvatske majke i viteške ratnice, Nevenke Topalušić.

Hrvatska povijest je imala puno junaka i proliveno je puno krvi za slobodu, ali je ovo prvi put da je netko umirao za slobodu prikovan na kolica ratnika, pod okom javnosti u javnom prostoru.

Prvi put je demokratski izabrana vlast bila spremna žrtvovati živote ratnika za vlastite fotelje i moć nad narodom, a narod nije svrgnuo vlast niti je ijednom uzročniku razbijena glava.

Nevenka Topalušić nije bila prioritet.

Mnogi su podupirali ratnike i simpatizere, ali su mnogi po njima pljuvali, javnost je zasipana svim mogućim smećem i objedama ratnika, no oni nisu popustili do kraja.

Bilo je tu previranja i odmicanja, prepreka i podmetanja, sabotaže i prisile, ali je Savska ostala kao simbol nepokebljivosti onih najupornijih, onih tjelesno najsakatijih, ali duševno najzdravijih ljudi svih vjera, ali jedne jedine nacije.

Narod je bio potpornik i promatrač, podupiratelj i pljuvač, ovisno o uspjehu jugofašsitičke kamarile raspoređene po javnim institucijama, novinama ili državnim plaćama, ali oni nisu popustili.

Dolazili su političari tajno i javno dati im potporu ili ubrati koji bod za izbore ili izborčiće. Bilo ih je ovakvih i onakvih namjera, tajnih i javnih protivnika i podupiratelja, no nitko, ama baš nitko na političkoj sceni, se nije proslavio hrabrošću srca i iskrenošću potpore ratnicima i invalidima.

Već to je dovoljan znak za uzbunu i pokazatelj da naše političke elite još uvijek nisu svjesne da su ovu Hrvatsku država stvorili krvlju ratnici i narod, a ne njihove političke kalkulacije.

Naše političke elite su spremne za reforme, ali još uvijek nisu shvatile da je reforma javnog poimanja slobode već napravljena, ona je provedena na trgu Nevenke Topalušić i ona je pokazala da ovom narodu nije najvažnija poliitčka ideja nego sloboda izborena krvlju.

Narod koji je spreman i bez nogu hodati teški put slobode, jer zna da je sloboda i država okvir svakog napretka, takav narod ne može propasti ni kad ga vode najgori i najpodliji sinovi ili kćeri.

Narod koji je spreman pogurati ratnika bez nogu je narod koji s tim ratnikom dobiva svaku bitku.

Narod koji te ratnike zaboravi i prijeđe preko njih, kao što su jugofašistički tenkovi prelazili preko ognjišta, taj narod je zaslužio političare koji ga vode u propast.

Promjena vlasti nije promjena duha i vjere, ona je samo promjena onih koji će pokušati nedostatnim metodama riješiti ogromne probleme.

Savska je pokazala da je narod kao rijeka koja može lutati pa se izgubiti u močvari ili može skupiti sve svoje kapljice te oplemeniti svaki ocean svojom vodom i snagom.

Ratnici, ratnice, branitelji i braniteljice i njihovi podupiraratelji, su u Savskoj postali izvor do nedavno neviđene snage.

Na nama je od toga napraviti rijeku i oplemeniti hrvatsko more slobode upornošću koju pokazaše oni tjelesno najslabiji, ali duhovno najjači među nama.

U ime i zbog svih umrlih za slobodu budimo i sami pomak prema hrvatskom napretku.

Putokaz je već ispisan.

Na njemu piše:

Trg Nevenke Topalušić!

Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li ‘avet s Durmitora’ dobiti zasluženu kaznu?

Objavljeno

na

Objavio

Za svoju pjesmu “Siđimo u gradove da bijemo gadove”, Radovan Karadžić je 1994. godine dobio nagradu “Risto Ratković” koja se u okviru “Ratkovićevih večeri poezije” dodjeljuje u Bijelom Polju (Crna Gora) od 1973. godine.

Tako su Radovanovi zemljaci (jer on je porijeklom Crnogorac) počastili svoga idola tom “međunarodnom književnom nagradom” i to simbolično i “prigodno”, baš za pjesmu koja veliča razaranje i uništavanje gradova, što dovoljno govori i o “Aveti s Durmitora” i o njegovim sljedbenicima i obožavateljima.

Podsjetimo, događalo se to u vrijeme dok su diljem Bosne i Hercegovine tekli potoci krvi, a Sarajevo prolazilo svoje najteže dane u povijesti. U ovom je gradu za vrijeme opsade koja je trajala puna 44 mjeseca, ubijeno ili umrlo od posljedica rata oko 14.000 osoba (od čega 5.604 civila među kojima je bilo 643 djeteta), dok je ranjeno oko 56.000. Među smrtno stradalim civilima 70% je muslimana – Bošnjaka, 20% Srba, 8% Hrvata, te 2% građana drugih nacionalnosti.

Dakle, srpski je agresor koji je okružio grad i skoro pune 4 godine ga razarao s okolnih brda, u njemu tijekom opsade ubio i 1.133 Srba. I to nešto govori o naravi i stupnju okrutnosti i bešćutnosti s kojom se nastupalo u cilju stvaranja “srpske države” na tlu Bosne i Hercegovine.

No, Sarajevo je samo jedan od masovnih zločina za koje je odgovoran krvnik kojemu se upravo danas treba izreći pravomoćna presuda pred “Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove” u Den Haagu.

Optužnica protiv njega podignuta je od strane Tužiteljstva ICTY-a 1995. godine, od 1996. do 2008. godine bio je u bijegu, a uhićen je u Srbiji 21. prosinca 2008. godine, nakon što se dulje vrijeme skrivao iza identiteta “dr. Dabića” i čak javno nastupao, što tajne službe Srbije navodno “nisu znale”. Suđenje je započelo 31. lipnja 2008., a 24. ožujka 2016. godine u prvostupanjskom postupku osuđen je na 40 godina zatvora.

Sa svojim suradnicima (Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Momčilo Krajišnikom, Ratkom Mladićem i drugima), poremećeni psihijatar, predsjednik i utemeljitelj SDS-a, prvi predsjednik genocidne tvorevine “republike srpske” i “vrhovni zapovjednik” njezine paravojske (“VRS”) Radovan Karadžić, sve je učinio kako bi po nalozima Beograda odradio Bosnu i Hercegovinu etnički očistio od muslimana-Bošnjaka, Hrvata i drugih nacija i tako je pretvorio u dio buduće “Velike Srbije”. Tim projektom genocida i etničkog čišćenja, uz nezapamćene masakre i masovne zločine što su ih provodili njegova paravojska, četnici i “dobrovoljci”, on je sebe uvrstio u red najvećih zločinaca XX stoljeća.

Od ukupno 104.732 žrtve koliko ih je tijekom rata u BiH (1992-’95.) bilo (prema podacima Demografskog odjela Ured tužitelja MKSJ u Den Haagu iz 2010. godine), oko 80% su uzrokovali Srbi koji su do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% BiH, od čega su velike dijelove etnički očistili, uz masovne zločine (počevši od Ravnog i Sarajeva preko Kupresa, Posavine, Višegrada, Srebrenice i mnogih drugih mjesta). S etnički očišćenih prostora protjerali su blizu 2 milijuna muslimana-Bošnjak i Hrvata.

Za zla što ih je počinio Radovan Karadžić, prave kazne nema.

No, nadajmo se da će žrtve i njihovi potomci ipak dobiti kakvu-takvu zadovoljštinu.

Bilo bi to jako važno i zbog budućnosti ljudi koji će nastaviti živjeti na prostorima BiH, koje god nacije i vjere bili.

“Republike Srpska” je zločinačka tvorevina nastala genocidom i okupana krvlju nevinih – i tu istinu ne smijemo zaboraviti.

To moraju znati i svi oni koji danas slave ovog zločinca nad zločincima, nastavljaju njegovu ideologiju i zagovaraju nove ratove.

Zločin je pitanje svih pitanja – a odnos prema zločinima i zločincima pokazatelj zrelosti jednog naroda, njegovog civilizacijskog dosega i spremnosti suočavanja s prošlošću. Bez toga – bez elementarne pravde i istine, mira i normalnog života u BiH i njezinom susjedstvu nema.

Ako je kod sudaca koji odlučuju o krivnji “Aveti s Durmitora” ili “Krvniku s Pala” ostalo još barem malo časti i osjećaja za pravdu, izricanje najteže kazne ne bi smjelo biti upitno.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudova danas će izreći pravomoćnu presudu Karadžiću

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije…

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije. Pola pije, pola Šarcu daje.

Osvrćući se na predstojeću komemoraciju u Jasenovcu, a nakon javne promocije nevjerojatne izmišljotine tzv.drobilice kostiju, Goldstein tvrdi da je u Hrvatskoj nakon izbacivanja Titove biste gotovo završena ustašizacija, a pita se kakvo smo mi to društvo koje se ne može dogovoriti oko temeljnih činjenica? Njemu je činjenica – drobilica!

Pravo je pitanje – kakvo smo mi to društvo kada takvi kao on presudno utječu na formiranje svijesti i normativa, kada takve kao on financira država i štiti njihovo višegodišnje agresivno opravdavanje zločina protiv hrvatskog naroda, posve otvoreno zagovarajući povijesno pravo pobjednika rata na odmazdu nad poraženima?

Uz to, ključno je pitanje danas u Hrvatskoj – smije li hrvatski narod dopuštati da se Goldstein i slični i nakon uspostave samostalne Hrvatske osjećaju i ponašaju kao pobjednici? Od odgovora na ovo pitanje ovisi u velikoj mjeri budućnost hrvatskog naroda, komentirao je novinar i kolumnist Projekta Velebit, Marko Ljubić

 

Ivo Goldstein očito mnogo čita, a nažalost malo razumije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari