Connect with us

Gost Kolumne

Putujte dok možete

Objavljeno

on

Pričali su mi neki Imoćani, davno, osamdesetih, o jednom njihovom koji se objesio. Ostavio je, pričali su, poruku: Ljudi, višajte se dok ima grana! Sad legenda ili istina, ne znam, ali oproštajni savjet odlazećeg ostajućima vrijedi razmotriti.

Na prvu, to s granama bi se moglo shvatiti kao znak ekološke osviještenosti, međutim skloniji sam crnohumornu dosjetku protumačiti kao najavu nestajanja svijeta kakav poznajemo, nestajanja svih čvrstih uporišta, pa i onih za koje bismo mogli svezati konopac za vješanje. Ili kao što se kaže u jednoj pjesmi poznatog poljskog pjesnika Tadeusza Różewicza kako je danas nestalo dna na koje je nekoć mogao pasti posrnuli čovjek. Pasti na dno jest sramota, ali to je još uvijek mjesto u poznatom svijetu. Tamo gdje se ljudi pribojavaju da će nestati grana za vješanje ili pouzdanog dna za propadanje – već je ranije nestalo nešto drugo. Bog, Apsolut, Smisao – nazovite to kako hoćete.

O tom popuštanju središta i posvemašnjem relativizmu rečeno je već previše tijekom dvadesetog stoljeća. Doba je relativizma, izgleda, prošlo, dolazi doba uspostave novih okvira, obrisi kojih ne obećavaju ništa dobro. Poluge uspostave toga novog poretka jesu ekološko ludilo, ljudskopravaška ideologija s posebnim naglaskom na stvaranje zbrke oko spola i roda te pandemija u službi dresure neposlušnog stanovništva. Europska komisija predložila je ovih dana zakonodavni paket pod nazivom “Fit for 55” koji predviđa da Europska unija do 2050. postane klimatski neutralna, odnosno da do 2030. godine smanji emisiju stakleničkih plinova za najmanje 55 posto u odnosu na 1990. godinu. To u praksi znači da će nam život narednih godina biti opterećen brojnim nametima i da ćemo se morati odreći mnogo toga što smo dosad držali samorazumljivim. Recimo, vožnje avionom, a bogme s vremenom i autom. Barem oni koji si ne mogu priuštiti električni.

Narativ o globalnom zatopljenju zapravo daje savršen alat upravljačima da u potpunosti kontroliraju pojedinca. Moram priznati da sam oduvijek bio nesklon spektakularnim teorijama urote, stvarnost je uvijek pipava, nepredvidiva, otima se i najsavršenijem planu, međutim na sam spomen ”karbonske valute” dolazim u iskušenje da se pridružim Krešimiru Mišaku i ekipi.

‘Fit for 55‘ kao proizvođač unutarnjih sukoba u Europi

No, zaobiđimo Mišaka i poslušajmo one koji uvođenju ugljične valute pristupaju oduševljeno, pa s jedne takve internetske stranice prenosim sljedeće: ”Povezivanjem eura s valutom ugljika svaka kupnja robe ili usluga kombinirala bi se s kupovnom cijenom, i u eurima i u karbonskoj valuti. Svaki građanin imao bi tekući račun u karbonskoj valuti, koji bi Europska središnja banka automatski punila, u vezi s obvezama u pogledu emisija ugljika koje je utvrdila Europska unija, a koji se također raspodjeljuju među svim europskim građanima. Tržište deviznih tečajeva omogućilo bi svakom građaninu da proda (u eurima) svoju neiskorištenu valutu ugljika drugim Europljanima koji bi htjeli trošiti robu koja onečišćuje više nego što to dozvoljava kvota za ugljik.” Na prvi pogled djeluje bezazleno, štoviše kao da pruža i mogućnost lake zarade, međutim zamislimo li se malo nad navedenim, otkrivamo neslućeno polje mogućnosti manipulacije i kontrole pojedinca.

Zato dok slušam kako uz aktualne poplave u zapadnoj Europi svi papagajski ponavljaju mantru o klimatskim promjenama, pomislim kako se sve što se dogodi tumači iz perspektive dvije-tri dogme nove totalitarne ideologije, i kako taj sad već uhodani mlin melje sve što mu dođe pod žrvanj praveći od svega jedno te isto brašno. Gorak bi mogao biti kruh koji nam mijese od toga brašna. Tako sam neko jutro, gledajući HTV-u emisiju Dobro jutro, Hrvatska, svjedočio slutnji neke kafkijanske nelagode u studiju HTV-a. Eunijski je plan “Fit for 55” tumačio novinar Branimir Farkaš, a bjehu li s druge strane Fodor ili Davor, Doris ili Maja – ne mogu se sjetiti. No sjećam se da je neočekivana sjenka straha i čuđenja u stilu ”neće valjda” prešla njihovim dobrodušnim licima. Farkaš je upravo tumačio kako se do dvije tisuće trideset i neke zabranjuju dizelaši i benzinci, a let avionom postaje tako skup da će letjeti samo rijetki. Prvi put je izostala poslovična podrška srednjostrujaša ekološkim politikama, na sljedeću temu prešli su kao da bježe od prethodne.

Ovih dana pisalo se dosta i o turističkim letovima u svemir, rezerviranim, naravno, samo za one dubljeg džepa. Istodobno se sirotinji tumači kako će zbog smanjenja emisije stakleničkih plinova putovati još manje. Podsjetilo me to na Baladu o Pišonji i Žugi sarajevskog benda Zabranjeno pušenje: I dok su Pišonju nosili u hitnu on ugleda mjesec iznad sebe i reče /”Bože, kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more” /Poslije toga je pao u nesvijest i više nije mogao čuti /Kako se još dugo na nebu smijao mjesec žuti. Svijet očito kreće u smjeru neke nove verzije feudalizma, ali bez viteškog kodeksa časti, bez kulta idealizirane djeve i bez kršćanstva. Kmetovi su uglavnom cijeli život provodili na imanju svoga gospodara. Stoga vas i ja, stari peziratelj turizma kao takvog, nukam: putujte dok možete. Ili se, a to je puno teže, pobunite dok još možete.

Ironično je samo da u vrijeme kad se diljem svijeta razmahala ekstremna ljevica, od američkih BLM-ovaca do naših možemosa, jaz između masa i elite postaje veći.

Damir Pešorda

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR