Pratite nas

Komentar

PUZAJUĆA OSVETA TAKOZVANOG LEGITIMITETA

Objavljeno

na

Na fotografiji šef Crnogorske ckrve mlati neistomišljenicu

Kada su njemački politolozi utvrđivali temelje politoligije, u vrijeme dok su se još smjeli baviti politologijom, nisu znali da će u Europi i u 21. stoljeću postojati još čitavi politički sistemi koji ne znaju što je to legitimitet i koje su opasnosti od zanemarivanja ovog najvažnijeg političkog faktora, piše Tvrtko Milović

Za razliku od legaliteta, koji proistječe iz Ustava i zakona, legitimitet proistječe iz šireg pojma opravdanosti. Kruto gledajući, legalitet (Ustav i zakoni) proistječu iz legitimiteta. Potpuno pojednostavljeno, da bi neki zakon postojao, on mora imati opću opravdanost za postojanje.

Ako bismo se bavili šašavim primjerima, onda bismo mogli zamisliti kako u nekom Parlamentu od 100 parlamentaraca sjedi 90 muškaraca i 10 žena. I jedan dan tim muškarcima dođe da izglasaju zakon da sve žene u toj državi moraju imati dugu plavu ravnu kosu. Zakon u parlamentu prođe sa 90:10. Muškarci za, žene protiv.

Taj i takav zakon, koji se tiče isključivo žena, a donesen isključivo muškim glasovima, bi bio plastičan primjer zakona koji je legalan (jer je donesen u legalnoj parlamentarnoj proceduri) ali koji je nelegitiman – jer nema podršku barem većine onih kojih se tiče. Dakle – žena.

Činjenicu da je zakon nelegitiman ne mijenja ni činjenica da su svi zastupnici legitimno izabrani. Oni su samo legitimni predstavnici svog političkog tijela, ali svaka njihova pojedinačna odluka mora imati vlastiti izvor legitimiteta.

Recentni primjer je Zakon o slobodi vjeroispovjesti izglasan u Crnoj Gori.

Zakon je donesen od legalno i legitimno izabranih zastupnika u legalnom i legitimnom parlamentu Crne Gore. Isti Zakon se odnosi na Vjerske zajednice, među kojima jedna od njih baštini oko 90% vjerskih nekretnina i 80% vjernika Crne Gore! Ista ta vjerska zajednica poslala je preko stotinu amandmana koje je parlamentarna većina glatko odbila.

Crnogorski Zakon o slobodi vjeorispovjesti vjerojatno je idealtipski primjer nelegitimnosti Zakona. Protiv tog Zakona je ogromna većina onih kojih se tiče, što isti demonstriraju masovnim i upornim okupljanjima u znak protivljenja.
Naravno, nije to prvi Zakon protiv kojeg se prosvjeduje. Ali s obzirom na zaista minijaturnu veličinu Crne Gore, sasvim je jednostavno vidjeti da izuzev tankog sloja pripadnika političke elite, nitko drugi u Crnoj Gori nema nikakvu korist od donesenog Zakona.

Tim više što se on donosi u „korist države“ na način kao da su interesi države suprotstavljeni interesima naroda.
Ima situacija u svakodnevnom životu da su interesi države i naroda suprotstavljeni, posebno kada je riječ o poreznim politikama. Porezi su uvijek u interesu države, a tek do jedne mjere interes naroda. U liberalnom društvu bi se država trebala prilagođavati narodu, jer u liberalnom društvu država postoji radi naroda a ne obratno. To bi bio i smisao zakona kao regulatora odnosa unutar naroda -građana. Zakoni se donose kako bi se popravio status ljudi a ne države – da bi funkcionalniji bio život naroda a ne države. Jer država je samo instrument upravljanja društvom, a ne nešto čemu narod služi.

U zaostalim društvima, pa tako i crnogorskom, parlament na žalost služi kako bi uvećavao imovinu i prava države na štetu naroda. I protiv volje naroda.

U praksi je poznato da su Zakoni koji nemaju legitimitet podložni masovnom kršenju. U tom slučaju, državi je potrebna nesrazmjerna sila represivnih organa da bi takve Zakone implementirala, što ih na koncu čini preskupim, nefunkcionalnim i – dugoročno neprovodivim.

Možemo se sada osvrnuti i na Željka Komšića. Kao nelegitimno izabran na poziciju predviđenu za legitimnog predstavnika Hrvata Bosne i Hercegovine, Željko Komšić nema nikakav pristup čitavom jednom narodu kojeg bi načelno trebao predstavljati u instituciji Predsjedništva BiH. Na vrhuncu svog trećeg mandata, Komšić još nije našao ni potrebe ni snage da Hrvatima uputi ni jednu jedinu izjavu.

Ograničenog prostora za političko djelovanje, Komšić je i sam postao žrtva vlastitog nedostatka legitimiteta. Ili, „takozvanog“ legitimiteta kako kako ga zove elementarno neobrazovani Komšić.

Čak i kad bi znao, htio i želio biti nešto bolje od onoga što jest – on to ne bi mogao.

Za razliku od Komšića koji od vlastitog naroda bježi kao 93., Crnogorski parlament ušao je u direktan sukob sa vlastitim narodom i najmoćnijom vjerskom zajednicom u državi.
Motivi nisu ni toliko bitni. Vjerojatno se radi o osobnom interesu Mila Đukanovića koji u maniru svih velikih vođa balkana, pravi sebi privatnu državu s privatnom Crkvom i privatnim narodom.

Očigledno je da pri tom ne poznaje osnovne politološke poučke. Jedan od njih je da nelegitimne odluke, zakoni, faktori (pa i subjekti u formi predstavnika) jednostavno nemaju uporište za opstanak. Oni su suočeni s trajnom obavezom nametanja svoje volje a to samo po sebi zahtjeva neku energiju odnosno silu.

Kao što je Jugoslavija bila nelegitimna, tako su nelegitimne bili svi njeni organi. Takvu nelegitimnu državu nije mogla spasiti ni jedna vojska na svijetu, jer sve što ne crpi legitimitet iz onih kojih se tiče, to će propasti djelovanjem tih istih.

Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše?

Objavljeno

na

Objavio

Shutterstock

Gotovo je nevjerojatno da se samo prije pola godine bivši ministar zdravstva natezao s liječnicima i medicinskim sestrama oko jednog postotka povećanja njihovih plaća. Stari svijet je nestao tako brzo i tako potpuno da smo ga zaboravili, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Sjeća li se netko da su nekad postojali influenceri? To su vam oni besposleni dečki i cure koji se slikaju uz šampone, sokovnike i mobitele dobivene od proizvođača, i lažu na internetu da ih koriste već dugo, i da su im baš super.

(…)

Nevjerojatno, nekad su postojale premijere na kojima su se po crvenom tepihu prešetavale starlete bez gaćica, a tabloidi su nas obavješćivali o ljubavnim avanturama i bračnim nevjerama zvijezda iz tih filmova. Nezamislivo, nekad su postojali nogometaši koji su potpisivali milijunske ugovore, ženili se manekenkama i onda ih prevarili na hotelskim orgijama iza kojih bi se još dugo vukle tužbe, umirivane izvansudskim nagodbama. Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše? Ne znam kako ću preživjeti bez njihove proljetne detoksikacije i prostrtog uskrsnog stola, sa zečevima od slame i gnijezdima s mucastim pilićima proizvedenima u Hong Kongu, dok oko obilne trpeze sjede bogatunska dječica u bijelim haljinicama i s leptir-kravatama.

Svijet se izvrnuo naopako, kao krepana životinja što se izvalila na leđa, ili pretovareni brod što pluta tako da mu je dno u zraku. Tko bi gori, eto je doli, rekao bi Gundulić. Nestali su modni savjetnici, srednji menadžment, prodavači magle, plesači na štangi, treneri i selektori, organizatori “evenata”, čitači tarota, “brand manageri”, DJ-evi, aranžeri cvijeća, saborski i gradski zastupnici, vlasnici kafića, modni dizajneri, župani i sommelieri za vodu.

Zato sa strahopoštovanjem gledamo u prodavače koji nas puštaju jednog po jednog u svoj dućan, i sa zahvalnošću vadimo ono čega još ima na policama i u vitrinama i stavljamo to u svoje košarice i kolica. Ona najniža kapitalistička kasta, prezreni nekvalificirani radnici, uzeti na određeno, držani na minimalcu, bez bonusa i dividendi, bez dionica i božićnica, sada hrane naciju, s beskorisnim platnenim maskama na licu, i dalje iskorištavani i tjerani da rintaju preko snage.

A oni su barem vidljivi pa im možemo iskazati zahvalnost. A što je sa skladištarima, u hladnjacima i na propuhu, s viličarima i rodlama, tim nižima od najnižih? Ili sa šoferima, koji se mrznu na odmorištima i granicama, koji ginu na poledici i na zavojima, koji za slabe novce provode život na autocestama? Odjednom se život ocrtao u realnosti, u kojoj se više veselimo statičaru pred vratima nego da nam je došla najbolje plaćena trendseterica u najizazovnijem donjem rublju. Naći dimnjačara da nam da atest za dimnjak – pa gdje ćete veće sreće! Sve one glamurozne televizijske emisije, što su ugošćavale parazite, prestale su se emitirati, ali zato svi hrlimo na vijesti i vapimo za informacijama koje nam donose, gle ironije, prezreni novinari.

(…)

Da, taman sam povjerovao da je ovaj naopaki svijet – a zapravo ispravan – zamijenio onaj stari svijet privida i prenemaganja, u kojem su fasade važnije od temelja, šok-sobe od pečenjarnica, a nogometaši od poljoprivrednika. Ali onda sam pročitao u aktima gradonačelnika da će se ovog proljeća, u organizaciji društva S2 d.o.o, održati na Trgu Nikole Šubića Zrinskog “Gastro Music Fest 2020.” kao manifestacija “od posebnog interesa za Grad Zagreb zbog svog gospodarsko-turističkog značaja”. A da će se 25. i 26. travnja 2020. u Zagrebu održati “Međunarodni kongres i sajam zdravlja i ljepote”, u organizaciji društva LOLA PR d.o.o. za usluge, što će Grad poduprijeti s 30.000 kuna.

Već zamišljam: kupci hamburgera što koštaju sto kuna, s kacigama na glavi, guraju se na Zrinjevcu, a kraj njih stoji sve duži red njihovih sugrađana za pučke kuhinje; babe s maskama na licu isprobavaju nove kreme za bore. Uzalud sam se zabrinuo za visažiste, PR-ovce, pečenjare, organizatore vjenčanja, gastronome, enologe, seratore, vračare, rašljare, estradu, golgetere, opsjenare, kozmetičare, orošivače vagina, političke i ekonomske savjetnike i aranžere uskrsnih zečeva. Budućnost je ipak njihova. Jedino je šteta da u njoj neće dugo uživati, ali preglupi su da to uvide.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari