Connect with us

Komentar

Quo vadis, Aida? Sigurno ne putevima hrvatskoga filma!

Objavljeno

on

Bosanskohercegovački film Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida? nominiran je za nagradu Oscar u kategoriji najboljega filma izvan engleskoga govornog područja. Apsolutno zasluženo.

Odličan je to film o srebreničkoj tragediji ispričanoj kroz jednu fikcijsku obitelj: majku Aidu, njena dva sina i supruga.

Aida je prije rata bila profesorica engleskoga jezika, a u ratu je prevoditeljica u UN bazi blizu Srebrenice koju su držali, što je povijesno poznato, kontroverzni Nizozemci. Redateljica je isprva surađivala s Hasanom Nuhanovićem, čovjekom koji je zaista bio prevoditelj u UN bazi, ali se njemu nije svidjelo njeno ubacivanje fikcijskih elemenata, te je suradnja prekinuta.

Film je od početka dinamičan i zanimljiv. Gledatelj, bez obzira od kuda dolazio, postaje dijelom sveopćega straha i neizvjesnosti. Posebno vjerujem, utječe dodatno na one koji su imali iskustvo srpske agresije. Za Hrvate koji nemaju emociju spram vlastite države, koji su i dalje zadojeni nekakvim regionalnim spajanjima, a operirani su od pripadanja vlastitoj naciji, uživljavanje u žrtvu srpske agresije kroz bošnjačko iskustvo, može biti vrlo korisno. Nije loše da ovim filmom pretrpe djelovanje mentalnoga sklopa srpske politike ne bi li izvukli kakav poučak za shvaćanje zbilje.
Posebno ističem taj tobože mirni komšijski emotikon ispod kojega se uvijek skriva, ni manje ni više, nego sam vrag.

Ovdje materijaliziran u liku Mladića i njegovih vjernih vojnika. Vrag vam gladnima u jednome trenutku donosi kruh, a u drugome proždire vaš bitak. Bez obzira na ratni kontekst filma, Jasmila je tako dobro ušla u opću psihologiju srpske politike da bih je odmah postavila za profesoricu na katedri Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Znam, to je ista ona bahata cura koja je Milanoviću kada je gostovao u BiH, u ulozi premijera, rekla: Marš iz moje države, dok je crpila lovu iz njegove države. To je bilo za početak njene karijere. Hrvati joj sada ni u tome nisu potrebni.

U njenim pričama, nikad ih nije ni bilo. Etnički čista Federacija priča upravo istu priču. Dok su hrvatski redatelji, lovci na nagrade po filmskim festivalima, gdje su bili do grla naoružani ćorcima, Halimin put, Armin, a pucali su na jedini tada poznati sentiment evropske malograđanštine iz protekloga rata, bošnjačku žrtvu, Jasmila je već solidno igrala u svome dresu. Grbavica, Na putu. S Quo vadis, Aida, zaigrala je vrhunski. Kako ovi nikad neće ni u svome, a kamoli tuđem dresu.

Karakter novopečenog bošnjačkog nacionalizma zaslužuje dublju analizu. Hrvati koji su obranili BiH, danas su im veći neprijatelji nego komšije. Razlog tomu je što smo slabija karika. Što Srbi nemaju ni Komšića, ni Soptu. Imaju mlade Mladiće koji utjeravaju strah u kosti. No nije ambicija imati mlade Mladiće jer to je propast humanizma i moderne zapadne civilizacije. Ambicija je imati redatelje poput Jasmile koji će svijetu u potpunosti razotkriti Mladiće u svim društvenim kontekstima. I to radi Jasmila. I ona to stavlja u okvir dobroga filma.
Gluma je odlična. Aida (Jasna Đuričić), je besprijekorna. Dijalozi su životni, realni, imaju smisla u specifičnosti situacije za razliku, primjerice, Sviličićeva Glasa o kojemu sam nedavno pisala. Glas je odličan primjer forsiranja situacije koja je beživotna, nerealna, a nije distopija, nije SF.

A i ovi spomenuti žanrovi imaju uvijek neku humanističku poruku primjenjivu na današnji kulturni okvir. Glas nema ništa. Da podsjetim, radnja se zbiva u katoličkome internatu u koji dolazi mladi ateist i to je moguća situacija, a sve ostalo je forsiranje ideoloških stereotipa iz SFRJ laboratorija lobotomije. Uzmimo izjavu Balaševića u kojoj su vukovarski branitelji ustaše, a časne sestre bezosjećajne „voštanoga lica“, koja se nekima čini bezazlena. Taj pomno izgrađeni diskriminacijski stereotip primjenjiv je u bilo kakvome propagandnome aktu usmjerenom protiv Hrvatske. Uočit će pažljiv gledatelj i u Dari iz Jasenovca istu časnu sestru koja nimalo ne sliči majci Terezi, ni bilo kojoj drugoj skrušenoj redovnici, nego upravo utvari „voštanog lica“ kakva se ukazala „mirotvorcu“ Balaševiću 50-ak godina poslije Jasenovca, u Vukovaru 91. gdje su njegovi oslobodioci pjevali ..bit će mesa, klat ćemo Hrvate. Sviličić je išao korak dalje, te je zlo prebacio na slobodnu i moderniju Hrvatsku, u katolički internat, u doba pametnih telefona.

Na lenti vremena mijenja se samo tehnologija, ali velikosrpska propaganda, ostaje vazda ista. To savršeno kuži bošnjačka redateljica Jasmila Žbanić i zato bi umjesto predavača Sviličića na dramskoj akademiji, trebalo dovesti nju, a Sviličić bi trebao pohoditi njena predavanja i upijati ih istim žarom kako je upijao direktive iz bivše države. S obzirom da se hvali odličnim srpskim, vjerujem da bi s vremenom razumio i Jasmilin jezik jer mu je za sada sve glede Hrvatske nepoznanica. Možda do nje dođe upijajući bošnjačka predavanja. Takvi su pak naši mirotvorci. S njima moraš uvijek okolo kole. Preko bošnjačke žrtve, možda, ako bude pameti, shvate jednom i hrvatsku žrtvu. U Domovinskome i BiH ratu.

Quo vadis Aida prikazuje uz zvjerstva koja su počinjena i kolektivno psihološko djelovanje na žrtve prije smaknuća. Nema u filmu okolo kole kao kod nas da se ne povrijede osjećaji agresora. Agresori imaju ime. Zovu se Srbi. Usprkos tomu, nije kao kod Dare opravdanje za moguću buduću agresiju naroda koji je prikazan kao žrtva. Jednostavno je odlična, nenametljiva detekcija užasa koji se dogodio. Nema patetike, suvišnih poteza čestih u našim filmovima, pa i u onim brojčano rijetkim, domoljubnim. U Vrdoljakovu Generalu sve je povijesno točno. General Gotovina stvarna je osoba. Oslobađanje Knina, krunska je i jedna od najponosnijih i najboljih ratnih operacija, a opet, nepostojeća Aida stvarnije utjelovljuje svu žrtvu grada Srebrenice, negoli film General Oluju i bilo kakvu drugu akciju, pa i same isječke njegova života. Čestitam stoga BiH kinematografiji za drugu nominaciju. Za prvu, Ničiju zemlju Danisa Tanovića, već imaju Oscara. Duboko žalim što Hrvatska danas nema takvih redatelja. Bar ih nema pod okriljem HAVC-a, a samostalno bez državne potpore, ide vrlo teško. Ne mora ih imati puno, dovoljna su dva, ali vrijedna. Kinematografija BiH to pokazuje. Kako sada stvari stoje u tzv. hrvatskoj kinematografiji, mentalni je sklop redatelja iz memoranduma 2, vizionari po recepturi Balašević- Antonijević- Feral Tribune (danas srpske Novosti), kulture zatiranja i nepriznavanja hrvatske državnosti.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari