Pratite nas

BiH

Quo vadis hrvatski narode iz BiH?

Objavljeno

na

Pitanje iz naslova „kuda ideš hrvatski narode iz BiH“ jest pomalo čudno, ali nažalost vrlo stvarno i opipljivo za cijeli jedan narod u „državi“ BiH. Doista kuda idu Hrvati iz BiH? Nažalost, nikoga to vrlo ne zanima osim Hrvata samih.

hrvati bihI nije neki veliki problem što to ne zanima veliki bijeli svijet, pravi je problem što to ne zanima ni matičnu nam domovinu Hrvatsku, odnosno njezinu službenu politiku posljednjih desetak godina. Još tamo od smrti Prvoga hrvatskog predsjednika.

Neporeciva činjenica jest također da obični mali „hrvatski“ Hrvati i ne znaju dobro što se zapravo događa s njihovim sunarodnjacima u susjednoj im tužnoj i smiješnoj tvorevini BiH, koju sklepaše stranci „da bi zaustavili krvavi rat“ i onda zaboraviše da to njihovo nedonošče uopće postoji. 

Ne treba ići daleko u prošlost da bi se pokazao jezivi položaj Hrvata u BiH, apsurd koji polako ali sigurno postaje neizdrživ. U Daytonu je sudbina Hrvata zapečaćena. Tada nam se činilo da je položaj u koji smo gurnuti čista katastrofa, ali tada još nismo mogli ni slutili da prava katastrofa tek predstoji. Najprije je Amerikanac Robetr Barry, potpuno ignorirajući Dayton, započeo proces guranja Hrvata u politički ponor, kad je 2000. izmijenio izborna pravila te tako po prvi put omogućio Bošnjacima da biraju hrvatske predstavnike u Dom naroda. Usput, ta ista američka politika danas predlaže ukidanje toga istog Doma i njegovu zamjenu Vijećem naroda koje bi se sastajalo samo po potrebi.

Tako je taj nacionalno koncipirani Dom naroda postao drugi Zastupnički dom u kojem su opet dominantni Bošnjaci, i to tako što u njega po jednog zastupnika kandidiraju i županije s 50 Hrvata isto kao i one s 30.000 Hrvata. Pa se onda zbog brojnosti naroda moglo dogoditi i dogodilo da Bošnjaci izaberu najmanje šest svojih podobnih Hrvata od ukupno njih sedamnaest u tom Domu, da bi onda posve sami mogli izabrati novu izvršnu vlast, a to su činili i čine. Sve do danas!

U Daytonu je sudbina Hrvata zapečaćena. Tada nam se činilo da je položaj u koji smo gurnuti čista katastrofa, ali tada još nismo mogli ni slutili da prava katastrofa tek predstoji.

Nakon Berryja, tek je pravo zlo Hrvatima u BiH napravio austrijski gubernator Wolfgang Petritsch, kojeg neki od milja nazivaju „hypo“ političar, a koji je, dakako opet pod pritiskom američke administracije (čitaj: tadašnjega američkog veleposlanika Thomasa Millera), protjerao Hrvate u tor nacionalne manjine. Nakon Petritschevih izmjena entitetskog Ustava, Hrvati su s osam ministarskih pozicija (dok su Bošnjaci imali devet) i s pozicijama zamjenika ministara tamo gdje su Bošnjaci bili ministri, spali na svega pet ministarskih pozicija od ukupno njih sedamnaest, koliko je brojala i broji federalna Vlada. Kao što se do tih izmjena nijedna odluka u Vladi nije mogla donijeti bez Hrvata, tako se poslije toga svaka mogla donijeti i donosi bez njih, sve do dana današnjeg. Tako je nametnuta jedna vlast 2001. („Alijansa“) bez legitimnih predstavnika Hrvata, a druga 2010. („Platforma“) također bez legitimnih Hrvata, odnosno i jedna i druga od Bošnjacima podobnih Hrvata (sa svega 5-6 posto glasova birača Hrvata). Još uvijek se u BiH svira tim istim tipkama, a Hrvatima kao konstitutivnom narodu ostaje kleknuti i moliti Boga i Bošnjake da to opet ne ponove na ovogodišnjim izborima.

No kako se sve vrti oko novca, treba naglasiti da ove promjene nisu Hrvatima uskratile samo njihove politička prava, odnosno legitimne predstavnike u vlasti, nego su ih u financijskom smislu doslovno osakatile i dovele u situaciju da jedva održavaju „glavu iznad vode“. Tavore kako znaju i umiju, uglavnom na kreditnoj infuziji.

Najprije treba kazati da Federacija BiH zapravo ničemu ni ne služi. Sve funkcije koje obavljaju normalne države, veća i smiješna polovica „države“, onaj dio koji se odaziva na FBiH uopće ne obavlja. Zdravstvo, školstvo, sudstvo, policiju… sve plaćaju županije, a Federacija troši ogromnu većinu proračunskog novca kako ju volja i na što ju volja. K tome, sve županije u FBiH (njih 10) imaju uposlenih manje od pet tisuća državnih službenika i namještenika u svojim administracijama, a FBiH više od sedam tisuća. Ako uzmemo u obzir bošnjačka nastojanja da se pod svaku cijenu ukinu županije, postavlja se sasvim logično pitanje: tko je tu nepotreban, Federacija ili županije, tko pravi više štete nego koristi. Ustvari, pravo pitanje u ovoj izokrenutoj priči jest: tko je tu lud?

Posebna je bošnjačka priča žestoko opiranje hrvatskom entitetu u BiH. A zašto se Sarajevo tako žestoko opire svakom pokušaju čak i samog spominjanja hrvatskog entiteta u BiH? Ne treba biti previše pametan pa shvatiti da je to isključivo zbog novca. Tko ima novac, nije da nema briga, ali ih svakako ima manje. A tko danas koliko troši u FBiH, najbolje se može vidjeti iz egzaktnih podataka, odnosno brojeva.

Od ukupnog Proračuna FBiH i županija u prošloj godini koji je iznosio nešto preko 4 milijarde i dvjesto milijuna KM, na federalni proračun otpadalo je 47,7 posto, a na sve županije 52,3 posto. No, najporazniji je podatak da od tih 52,3 posto svih županijskih proračuna u FBiH na četiri županije s hrvatskom većinom (ZHŽ, HNŽ, HBŽ i PŽ) otpada svega 8,4 posto, što je gotovo nevjerojatno. Ali je nažalost istina. Kratko i jasno: Bošnjaci drže (i troše) 91,6 posto ukupnog novca od čega se samo u Sarajevu troši 66 posto tog novca (47,7 posto federalnog + 18,1 posto sarajevske županije). Dok u isto vrijeme brojem stanovnika Sarajevo u Federaciji participira s 18 posto. Ako me glava dobro služi, 66 posto novca na 18 posto stanovnika i nije baš pošteno. Valja napomenuti da u odnosu na Sarajevo nisu jezivo diskriminirane samo hrvatske županije, nego i tuzlanska, zenička ili bihaćka (o tim brojevima zbog ograničenog prostora ne bih na ovom mjestu). A što je najgore, kad se Federacija zadužuje (a zaduživala se oko 25 posto godišnje) ne pitajući o tome Hrvate, to kroz neizravne poreze svi podjednako otplaćujemo.

Ako po pitanju potrošnje novca stavimo u međuodnos npr. Sarajevo i Mostar, vidimo da od ukupnoga federalnog proračuna koji iznosi nešto manje od dvije milijarde KM, na Sarajevo otpada oko 25,8 posto tog novca, a na Mostar oko 6,1 posto. Sarajevo troši više nego četiri puta više novca od Mostara, dok s uplatama u Proračun stvari stoje posve drukčije. Zahvaljujući svakodnevno cijeđenju Mostara (i Hercegovine, naravno) različitim federalnim inspekcijama, za koje sarajevski gospodarski subjekti gotovo i ne znaju da postoje, tu Mostar (i Hercegovina, naravno) uvjerljivo vodi. Iz svega je posve razvidno da majorizaciji u Federaciji nije samo politička, ona je puno više financijska. Ono što je nekad bio Beograd, danas je Hrvatima Sarajevo. Dokle? Moj prijatelj je dao vrlo jednostavan i točan odgovor: sve dok Hrvati PDV uplaćuju na federalni račun, dotle će biti mir, a ako jednog dana kažu da PDV počinju uplaćivati na novi (svoj) broj, počet će rat.

Ali da se na kraju vratimo pitanju s početka teksta. Prepolovljeni narod u BiH, a Hrvati to svakako jesu, nastavlja živjeti svoju agoniju koju malo tko opaža. U Sarajevu je 95 posto Hrvata manje nego što ih je nekad bilo, u Bugojnu ih je 90 posto manje, u Zenici i Tuzli nije do te mjere drastično, ali nije ni puno bolje. Protjerani smo, to je činjenica. Etnički očišćeni. I, k tome, sudi nam se (u Haagu, ali i u Sarajevu). Također je činjenica da smo se kao protjerani morali negdje skrasiti. Ponajviše u Mostaru. I onda nam otimaju i taj naš Mostar. Zaludu je Mostar većinski Hrvatski grad s oko dvadeset posto više Hrvata nego Bošnjaka. I u njemu smo potpuno obespravljeni. U Mostaru trenutno stotinu hrvatskih glasova vrijedi kao jedan bošnjački. Poznato je da pravda i mir uvijek idu ruku pod ruku. A do mira, pak, nikada se ne može doći selektivnim pristupom činjenicama (čitaj: lažima). Pravdu nikako ne smijemo tretirati selektivno. Netko je negdje lijepo rekao: dok smo mi Hrvati u BiH bezuvjetno za mir, za nas neće biti mira. Ovako popustljivi, ne znam i zaslužujemo li ga uopće. Ili, da budem malo blaži, ne znam hoćemo li ga ikad imati.

I zato još uvijek stoji bez odgovora pitanje s početka teksta: quo vadis hrvatski narode iz BiH?

 

autor: Cvitan Kablina/HRsvijet.net

kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari