Pratite nas

Komentar

Račan i Partija su odigrali izdajničku i pljačkašku ulogu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Pokojnog komunistu Račana mediji i sadašnji sabornici su gotovo proglasili svetcem jer ga nikada ne napadaju niti optužuju za bilo što. Dakle, o mrtvima sve najbolje. Međutim, o pokojnom Tuđmanu, tvorcu hrvatske države, sve najgore. Po njima, Hrvatsku su opljačkali Tuđman, HDZ i branitelji, a svi drugi su pošteni i nevini, posebice komunisti, udbaši i kosovci.

No, ima li ova teza o Račanu i Tuđmanu uporište u činjenicama?

Ako pak analiziramo političko i gospodarsko djelovanje druga Račana od 1972. godine do njegove smrti, vidjet ćemo da su on i Partija u tom vremenu odigrali izdajničku i pljačkašku ulogu u Hrvatskoj. Cijenu je platio hrvatski narod velikim ljudskim i materijalnim gubicima nakon embarga na uvoz oružja koji je u preko UN nametnuo Mesićev prijatelj i boljševik Budimir Lončar. Dakle, Budimir Lončar je opljačkao hrvatski narod i RH, a Mesić i Josipović su kao predsjednici države promicali njegovu politiku, a to je stvaranje nove Jugoslavije ili Balkanije i progon hrvatskih generala i branitelja.

Kada danas gledamo i slušamo hrvatski Sabor na televiziji, on doista izgleda kao kokošinjac u kojem glavne uloge imaju komunistički kopuni kap Maras, Stazić, Bernardić, Jovanović, Vrdoljak, Pernar i Bulj. Oni se ponašaju kao dvorske lude koje zabavljaju gledatelje televizije njihovim bravurama i performansima. Od Sabora su stvorili kukurikalište, što izaziva gađenje kod normalnih i zabavu kod naivnih gledatelja. Jedini koji brane Tuđmana i branitelje su sabornici i narodni tribuni Glasnović i Culej – jedini branitelji u Saboru.

Kada i kako se dogodio uspon Račana u komunističkoj hijerarhiji?

Nakon Hrvatskog proljeća 1972. godine, Račan je preuzeo glavnu ulogu u Partiji čim su smjenjeni politički vođe Hrvatskog proljeća. Tada je započeo progon nepolitičkih Proljećara, a nakon toga njihov progon i ubijanja u emigraciji. Račan nije poduzeo ništa da bi zaustavio te gnjusne zločine UDB-e protiv njegovog naroda, ali je zato sve to komunistički i odano prešutio. Tako je 1974. godine stvoren novi Ustav po kojem su republike postale suverene, ali se nisu mogle osamostaliti, što nam zorno pokazaje agresija JA i četnika na RH 1991. godine.

Komunistima Savki Dapćević Kučar i Miki Tripalu sve je oprošteno, a svi drugi su završili u zatvoru. Kako su se ponašali Savka i Mika tijekom agresije?

Kako su se po novom Ustavu sve republike mogle zaduživati kod inozemnih banaka tako se SRH zadužila  gotovo 4.5 milijardi dolara, a taj dug je bio poznat kao dug Pariškom i Londonskom klubu kreditora. Kreditori su bile privatne banke i čim je započeo rat uveden je moratorij od 10 godina. Moratorij je istekao  2001. godine, ali javnost nikada nije doznala koliko taj dug iznosio nakon moratorija. Javnost je jedino doznala da je dug RH narastao od 9.2 milijarde dolara 2000. na cca 26 milijardi 2003. godine. Dakle, Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara.

Međutim, medijski aparatčiki ili bivši udbaški doušnici su uvjerili narod da je RH od  Jugoslavije naslijedila dug od samo 3.4 milijarde dolara dok su ostatak duga pripisali Tuđmanu i HDZ-u. Dug od 3.4 milijarde dolara je naslijeđen od jugoslavenske Federacije, a dug od  4.5 milijardi dolara je naslijeđen od SRH. Dakle, RH je naslijedila od Jugoslavenske federacije i SRH dug od cca 7.9 milijarde dolara, a to je dug Pariškom i Londonskom klubu kreditora.

Račan je također dozvolio održavanje izbora, zašto mu dajem priznanje, ali na njegovu žalost i na našu radost na izborima je pobjedio HDZ predvođen Tuđmanom, a to je iznenadilo Račana i Partiju. Počela je balvanska pobuna u kolovozu 1990. godine i to je navjestilo početak rata i agresiju na Hrvatsku koju je od 1986. godine pripremala JA uz pomoć hrvatskih  četnika i blagoslovom Račana i CKSKH. Prigodom proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Račan i drugovi su revoltirano napustili Sabor.

Zašto?

Račan je znao da je JA naoružavala Srbe u Hrvatskoj i BiH od 1986. godine kad je Jugoslavija, dakle, JA od Španjolske preuzela transfer kokaina iz J. Amerike preko Hrvatske diljem globusa. Brodovima Jugolinije kokain je transferiran u Rijeku kao riblja hrana za riblju farmu Cenmar na Ugljanu. Već 1986. godine je započelo naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH preko Cenmara na Ugljanu, a oružje je dolazilo iz Bara. Najžalosnije je što su Srbe naoružavali radnici Cenmara koji su bili Hrvati. Dakle, još jednom se ponovio Kočevski Rog jer glavnu rolu protiv Hrvata su odigrala dalmatinska djeca koji su danas glavni uvoznici kokaina u Europu zajedno sa bivšim mlađim kosovcima.

Naoružavanje Srba preko Cenmara je trajalo sve do 1987. godine kad je  zaustavljen kamion sa oružjem kod Biograda, a hrvatski mediji su lansirali vijest da se tim oružjem naoružavaju ustaše. Nakon toga, operacija je već 1988. prebačena u kasarnu Šepurina kod Zadra i otok Vir. Sve pokazuje da su se Srbi naoružavali oružjem hrvatske TO, ali i ovaj put u naoružavanju Srba su sudjelovali dalmatinski dječaci ili tadašnja virska vlast koju je postavio jedan kosovac iz Zadra. U ljeto 1989. godine o tome su znali Ivo Latin, Antun Milović i Anđelko Runjić, ali ništa nisu poduzeli iako su to obećali. Koncem iste godine naoružavanje Srba preko Vira je ubrzano nastavljeno vojnim i milicijskim helikopterima koji su preuzimali oružje sa vojnih penica noću.

Najinteresantije je da je Vir prvi put 1987. godine Aleksandar Vasiljević kojem ni najbolje informirani nisu znali ime, a zvali su ga šef iz Sarajeva. Tada su se u Vir naselili Dragan Vasiljković alias Kapetan Dragan i Frenki Simatović. Sve ovo je znao vrh Partije i Račan, ali nisu ni prstom maknuli.

Nakon ove kratke analize može se zaključiti da Račan nije bio svetac već nešto sasvim drugo. Dakle, on nije želio hrvatsku državu, a pod njegovom paskom je razoružana TO, čijim oružjem su naoružavani Srbi u Hrvatskoj i BiH te opljačakan hrvatski narod.

Srećko Radović, Vir

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari