Pratite nas

Račji hod hrvatske povijesti

Objavljeno

na

U najdaljoj ljudskoj prošlosti postoji mit o drevnoj prošlosti u kojoj su ljudi živjeli u miru, slozi, blagostanju: idealno, Zlatno doba, chrýseon génos, aurea aetas antičke mitologije. Očito je, nostalgija za tom Pradomovinom izvorna je ljudska čežnja za autentičnim zavičajem. Pisci nisu ni manje ni više naivni no ostali ljudi, iako bi im ova predaja trebala biti bliska, pa bi već stoga morali znati da je suvremena tužbalica kako je „sve već napisano“ i sama starodrevna, jer oduvijek je bilo tako: već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Recimo, prije par godina pala mi je na pamet metafora račjeg hoda hrvatske povijesti: mi napredujemo nazadujući, naša povijesna naracija boluje od karcinoma fabule. Često bih se sjetio te slike, pa sam tako neki dan opisao svoj dojam da Hrvatska u EU ulazi kao rak: ulazi u Europu okrenuta leđima, licem gledajući u smjeru Balkana. Mi nikako da stignemo u europsko sutra, jer nam je vazda na pameti balkansko jučer. Dobri profesor Puhovski upozorio me je da je već Homer govorio o ljudima koji licem okrenuti prošlosti, koja nam je poznata, leđima hode u nepoznatu budućnost. Postmoderna je pretpostavka da je sve već kazano očito lažna, jer je uvijek bila istinita.

No čak ni sam osjećaj nostalgije za tim balkanskim zlatnim vremenima nije nov ni originalan: nostalgija je neologizam sedamnaestog stoljeća, medicinski termin smišljen da bi nadomjestio uobičajeni izraz Heimweh,  čežnju za domom; izvorno je označavao bolest nastalu zbog prostornog izmještanja izvan domovine. Termin nostalgija sastoji se od dvije grčke riječi, nostos (povratak kući) i algos (jad, patnja ili tuga). Kad se tome priboji da su Algeji iz grčkog mita bili djeca Erisa (svađe), te braća i sestre Lethe (zaborav), Limosa (gladi), Ponosa (trud, muka) kao i mnogih drugih nedaća, sasvim je razvidno da je nostalgija tuga, čemer i jad, bila i ostala.

Ne treba stoga kuditi ljude što se ni par mjeseci od onog ravnodušnog srpanjskog dana ulaske RH u EU ne bave gotovo ničim drugim no Zapadnim Balkanom, Regijom ili Jugoistočnom Europom: to je iskonski zov divljine, neodoljivi prekogrobni zov pređa, i to nema veze s politikom ili čak medicinom: taj balkanski gothic atentični je zavičaj svekolikog endemskog vampirizma, koji ovdje eonima, valjda od Vučedola, siše rijeke krvi, čemu su – kao u onoj Churchillovoj rečenici o Balkanu koji proizvodi previše povijesti – dokaz prenapućena groblja. Uostalom, Zapad je ukorijenjen u Balkanu: Balkan je kolektivno nesvjesno Zapada, kako već pokazuje višestoljetna popularna kultura. Da bi se to dokazalo nije neophodno s Todorovom misliti o problemu Balkana kao ideologijskog stanja političkog zapada, ni s Dolarom o Jugoslaviji kao europskom nesvjesnom, prostorima koji su za Freuda bili kraj latentnih misli i potisnutoga, e da bi devedesetih to europsko potisnuto krvavo briznulo na balkanskoj periferiji: dovoljno je s djecom baciti oko na Sumrak sagu, i shvatiti da je nightmare Zapada naš daydream.

Odatle je sasvim razumljivo zašto Hrvatska, otkako je u Europskoj uniji, leđa okreće Zapadu, lice Balkanu: to je duboko meditativni pogled bića koje se nadvilo nad svu dubinu svoga bića, introspektivni pogled balkanskoga bića zagledanog u svoju bit. To je užasan trenutak: onaj trenutak u kojemu Dr Jekyll ugleda ruku Mr Hydea, unheimlich trenutak u kojemu u snu supruzi prvog srpskog zabeleženog vamprira, čuvenog Petra Blagojevića, „dolazi mrtav muž tražeći svoje opanke“. Sve je to tako razumljivo i sve je to davno opisano: London Journal od 11. ožujka 1732. prvi puta koristi riječ vampyres, opisujući pojavu sisanja krvi živima u sjevernoj Srbiji. To vam ja govorim: europska popkultura naša je povijest! I, kakvo čudo da se od tako atraktivnih sižea hrvatska duša ne može otrgnuti? Ta mi smo opsjednuti Balkanom! Pogledajte, uostalom, po materijalu: kultura, ekonomija, politika.

Recimo, uvod u Balkanski forum Subversive Festivala: “Ulazak Hrvatske u EU također koincidira s najdubljom krizom u povijesti Unije: ova zajednica država uskoro će se radikalno redefinirati te, kako se pokazuje, unutar sebe razdijeliti na središnje zemlje centra okružene unutarnjom periferijom, ali također i vanjskom periferijom ili, točnije, zemljama Zapadnog Balkana – kako EU voli nazivati svoj svojevrsni geto.” Mislim, cijeli je ovaj izvod bez veze, ali upravo zato ilustrira taj račji hod u EU: mjesec dana pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju, mladi se mislioci u frontisterionu imena Europa, nekoć Balkan – Đizus Frojd, što reći, kakvu poruku poslati? – bave Jugoistočnom Europom do Kipra! U isto vrijeme u Rijeci traje sajam knjiga i festival u čijemu je žarištu – „Književnost u regiji/Balkanske (književne) veze“. Jasno, a što drugo? U toj istoj Rijeci osniva se, sve u sinhroniji, Centar za napredne studije Jugoistočne Europe (CNS-JIE) kao ustrojbena jedinica Sveučilišta u Rijeci čija je djelatnost „regionalno povezivanje kroz potporu istraživanjima mladim znanstvenicima, povezivanje sa regionalnim, europskim i svjetskim znanstvenim institucijama radi osiguravanja infrastrukture i znanstvene mreže za obavljanje istraživačkih projekata“. Na stranici „Centra za napredne studije“ kaže se: „Balkanski fond za demokraciju, Fond German Marshall, Erste Stiftung, Goethe Institut, Institut Français de Belgrade, Fond za otvoreno društvo, Zaklada Rothschild te Ministarstvo obrazovanja i znanosti Republike Srbije bili su među donatorima, koji su podržali ovu inicijativu.“ Gledam na televiziji Radu Šerbedžiju, taj je na HRT-u stalno, sada u jutarnjem programu: priča o 8 studentica svog fakulteta glume, pa će s ponosom: „Iz cijele regije.“

Ivica Todorić kupio je Mercator. Tjedan dana kasnije Ivica Todorić promiče Jugosferu. Nakon netrimičnog gledanja dugog više od dva desetljeća, Ivica Todorić konačno je trepnuo: i on je, bez ikakve potrebe,  okrznuo politiku. Naime, u tjednu u kojem Republika Hrvatska ulazi u Europsku Uniju, Ivica Todorić zagovara okretanje na Istok, pod izgovorom stvaranja nekog balkanskog Beneluxa. Zanimljivo je to: što je RH bliža EU, dakle ma i privremenom istupanju iz orbite negdašnje SFRJ, to su intenzivnije silnice i tendence koje bi je željele vratiti u okrilje bivše Jugoslavije, štoviše čvrsto vezati za Balkan. Ili, obratno kazano: strašan je strah od izlaska Hrvatske iz orbite bivše Jugoslavije, da se ionako narušene veze jednom za svagda ne razvežu.

Protagonisti su ovih događaja kudikamo ozbiljniji no što je to gorecitirana raspala družba Srećka Horvata, mada su maljčici, kao što čitamo, dobili isti pretekst. Tko su protagonisti? Ponajprije, plaidoyer za Balkanlux dao je – Slavko Goldstein. Taj vitalni izdavač izdao je knjigu posvećenu petorici poduzetnika iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Mislilo se: Goldstein ima nos, sjajan izdavački posao, opet je stari lisac Slavko uzeo pare. Ali, Slavko Goldstein, osim što je jedno od velikih imena hrvatske kulture XX. stoljeća, savjetnik je premijera ove zemlje, Zorana Milanovića. Ovakav izdavački pothvat, ovakav tekst, očito ima i ozbiljniju nakanu od privatne zarade izdavača: ona je notorna, i glasi: tekst bi da izađe u kontekst. Slavko Goldstein, drugim riječima, donosi nam prolegomenu za obnovu Jugosfere, doduše uz dekorum od Rumunjske do Italije, što bi vjerojatno brzo kasnije otpalo, kao besmislen balast, a nositelji tog povijesnonumitnoga projekta nisu više političari – jer, jasno, živimo u postpolitičkom dobu istrošenih ideologija i lišenom utopija – nego su to – poduzetnici. Srpski, hrvatski i slovenski trojedini poduzetnici uvjeravaju nas da je Jugosfera – nužnost: „Mi moramo unutar EU početi raditi svoj mali Benelux .” No, je li Jugosfera i naša sudbina?

Napokon, u trenutku kad Hrvatska ulazi u Europsku Uniju, naša je vlast priredila najsramniji trenutak u kratkoj povijesti zemlje koja nipošto ne oskudijeva nacionalnim sramotama: Hrvatska, koja je izručivala svoje generale, ne želi izručivati čelnike Udbe. Ne vrijede tu isti aršini, za one koji su Hrvate samo i jedino zbog hrvatstva progonili i ubijali, i one koji su nakon svih tih progona obnovili ovu zemlju. Tu je negdje zaglavio programatski tekst o ekonomskoj nužnosti obnove Jugosfere: kad je već propala inicijativa zajedničkog ulaska Hrvatske i Srbije u Europsku Uniju, počela je nevjerojatna histerija oko Balkanluxa, koja je, tipično, grobno zamrla u trenutku izbijanja afere lex Perković: sinhronizacija je bila preočita, i za poslovni image nije baš bilo zgodno zastupati pozicije koje bazde na sumpor Đurekovićeve garaže.

Postoji i imanentan razlog ovog karcinoma hrvatske povijesti: ovdje HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., i stoga naš povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje trošeći se, degenerira, stalno nas vraća u prošlost.

Tri su, da rezimiramo, razine tog povrataka balkanskoj prošlosti: sfera kulturne hegemonije, sfera poduzetničke uspostave Jugosfere i politička sfera neokomunističkog revivala. I sve se to zbiva u zemlji u kojoj otkako je ušla u EU još ni jedan jedini Dnevnik Javnjače nije donio niti jednu jedinu vijest o nekom projektu koji bi povukao ma i euro iz bilo kojeg europskoga fonda.

Ovu se zemlju ne pušta u EU, jer se Europu ne smije pustiti u Hrvatsku. Jer, kud bi onda unsere Jugoslaveni?

piše Romano Bolković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

VELIKO FINALE: Državni vrh zasad skloniji izraelskom F-16, ali Gripen spušta cijenu

Objavljeno

na

Objavio

Amerikanci i Grci otpali – Izraelci i Šveđani ostali u užem izboru na natječaju za kupnju hrvatske borbene eskadrile

Švedski proizvođač SAAB uz potporu švedske vlade odlučio se na završno lobiranje i uvjeravanje hrvatske strane da je izbor njihova Gripena JAS 39 C/D za novu borbenu eskadrilu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) jedini racionalan izbor.

Pa je, na prilično iznenađenje, “u zadnji čas” na studijsko putovanje u Švedsku pozvao i novinare desetak hrvatskih redakcija koje je potom primio sam vrh kompanije, čak i vlasnik iz moćne obitelji Wallenberg te ministar obrane Peter Hultqvist, piše Večernji list

Prošlo je mjesec i pol dana od kako su u Ministarstvu obrane otvorili četiri pristigle ponude, a prema najavama, vrednovanje tih ponuda, posao koji rade razna stručna povjerenstva u MORH-u, trebao bi biti završen do 30. studenog, kada bi trebalo biti objavljeno čija je ponuda najbolja za Hrvatsku.

Premda se detalji još ne mogu saznati, neke su se informacije u proteklim tjednima počele probijati u stručniju javnost tako da se brzo saznalo kako su dvije ponude – ona najskuplja iz SAD-a, koji je ponudio potpuno nove lovce F-16 blok 70/72 koji su samo korak do aviona 5. generacije, te ponuda iz Grčke koja nudi već islužene F-16 blok 30 – pale u drugi plan.

Američka je ponuda navodno skupa, a Grčke rabljene F-16, premda su navodno najjeftiniji, trebalo bi još modernizirati.

Ostaju u finalu, ako je vjerovati “dobro upućenima”, dvije ponude, ona izraelska, za njihove ponajbolje rabljene lovce F-16 Barak, te švedska koja nudi potpuno nove Gripene Jas 39 C/D.

>>> Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od ponedjeljka

Što će u novu eskadrilu: F-16 Barak ili Gripen?

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Velimir Bujanec: “DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN”

Objavljeno

na

Objavio

DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN…

Dobar Srbin je branio Hrvatsku i zna da je Srbija, uz pomoć jugo-komunističke JNA i paravojnih terorističkih postrojbi (četnika) izvršila agresiju na Hrvatsku državu.

Loš Srbin već dulje vrijeme na našoj nacionalnoj televiziji napada sve što je hrvatsko, a sada bi mijenjao i karakter obrambenog Domovinskog rata.

Dobar Srbin se sa lošim Srbinom nije upuštao u detaljnije rasprave; čovjek je od velikosrpske agresije branio hrvatski Vukovar i stao je na stranu DOBRA – protiv ZLA. Pa čak i u vlastitoj obitelji.

Loš Srbin bi trebao znati da je nad Hrvatskom izvršena krvava agresija, da su sve zapovijedi tijekom te agresije stizale iz Beograda i da je to u konačnici, potvrdio – Međunarodni sud pravde u Haagu.

Međutim, loš Srbin namjerno manipulira, iako možda zna koliko je tisuća Srbijanaca u Srbiji mobilizirano za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, kasnije i BiH. Najvjerojatnije ne zna koliko Srbijanaca u Srbiji danas prima invalidnine i mirovine za sudjelovanje u agresorskim ratovima.

Lošeg Srbina svakako se ne može nazivati četnikom, ali moglo bi se reći da spada u skupinu nekadašnjih jugoslavena, sada jugonostalgičara… I zato je on loš Srbin čak i za mnoge Srbe!

Država lošeg Srbina je krepala 1990. godine – a onda je krenula agresija kojoj su se priključili mnogi loši Srbi; htjeli su živjeti u jednoj državi – zvala se ona ‘Velika Srbija’ ili ‘Jugoslavija’, svejedno.

Uglavnom, dobri Srbi su branili svoju Hrvatsku, kao hrvatski branitelji – od loših Srba svih vrsta. Izjava lošeg Srbina da se u Hrvatskoj “vodio građanski rat” slično je uvredljiva kao i izjava jednog političkog klauna da se u Vukovaru “nije dogodio genocid”… Politički klaun izjavu kojom je negirao genocid dao je lani, a loš Srbin je negirao agresiju baš danas, na dan pada Borova Naselja.

U svakom slučaju, danas je jedan dobar Srbin pokazao lošem Srbinu da je prije svega – loš voditelj!

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari