Pratite nas

Analiza

Rađa se novi multipolarni svijet, raspada se ideologija globalizma, prevladavaju patriotizmi, slijede novi konflikti i ratovi…

Objavljeno

na

Davor Dijanović: Velika analiza geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih nadmetanja velikih sila
Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć. Nikolaj Berdjajev
Mislioce starih vremena ne smije se podcijeniti. Bili su oni neizmjerno pametni ljudi, u mnogom pogledu pametniji od nas. Imali su veliku prednost nad nama jer su razmišljali i o onim prilikama kada vrijeme nije besprijekorno. Računali su na mutacije i katastrofe. Znali su da prosječnim vremenima odgovaraju prosječne teorije. U kriznim vremenima, međutim, potrebne su sasvim drukčije teorije. Tada su potrebni dublji zahvati i veća odvažnost.Béla Hamvas
Demokratska je svakodnevnica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće katastrofe veoma su zanimljiveFriedrich Sieburg

Još od vremena stare Grčke povijest međunarodnih odnosa povijest je suradnje i konflikta. Iznimka nije niti današnje vrijeme koje je – s time će se vjerojatno složiti svi geopolitički analitičari – vrlo zanimljivo kad su u pitanju geopolitička i geostrateška preslagivanja, do te mjere da se sve češće govori o tektonskim lomovima svjetske geopolitičke scene. Na djelu su, očito, velike promjene kakve nisu zapamćene od kraja Drugoga svjetskog rata, odnosno od vremena pada Berlinskoga zida.

Raspad komunističkih država u Europi, uključujući i raspad SSSR-a (što je ruski predsjednik Vladimir Putin označio „najvećom geopolitičkom katastrofom 20 st.“) označila je početak razdoblja unipolarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama kao jedinom „supersilom“. Međutim, iako je nesporno da je SAD dugi niz godina nakon pada Berlinskoga zida nesumnjivo imao međunarodno vodstvo (cilj je bila „dominacija punoga spektra“ na vojnoj, političkoj i ekonomskoj razini), druge velike zemlje nisu bile spremne prihvatiti ideju unipolarnoga svijeta s obzirom na to da ona vodi prema hegemoniji jedne sile koja svim drugima nameće svoja „pravila igre“.

„Novi hladni rat“ i kretanje prema multipolarnosti

Dana 10. veljače 2007. Putin je održao poznati govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu na kojemu je osudio koncept jednopolarnoga svijeta i založio se za drukčiju arhitekturu međunarodne scene na kojoj će se postići ravnoteža između interesa svih subjekata međunarodnih odnosa. Putinov münhchenski govor neki su analitičari označili početkom „novoga Hladnog rata“ i usporedili ga sa znamenitim govorom Winstona Churchilla iz ožujka 1946. u Fultonu, kojim je simbolično započeo Hladni rat, dok neki smatraju da Hladni rat zapravo nikada nije ni završio.

Kako god, razdoblje unipolarnosti završeno je i svijet se neupitno kreće prema razdoblju multipolarnosti. Uz Rusiju kao najvećega protivnika SAD-u na globalnoj razini, nameće se Kina (pred tridesetak i više godina pogrješno se smatralo da će na mjestu Kine biti Japan), danas druga najveća svjetska ekonomija, a nema nikakve sumnje da u budućnosti možemo očekivati i jačanje država kao što su Indija (sedma ekonomija svijeta) ili Brazil (deveta svjetska ekonomija).

Islamske države do sada su uglavnom predstavljale geopolitičke objekte i predmete manipulacije u borbama zapadnih zemalja za energente i kontrolu prostora. Muslimanski svijet broji više od milijardu i pol ljudi te ima središnju geopolitičku poziciju u svijetu (u muslimanskim zemljama ne samo da prolaze ključni morski prolazi i tjesnaci, nego se nalazi i većina svjetskih zaliha nafte i plina). No predviđanja su da niti jedna muslimanska država uskoro ne može postati velika sila, nego je riječ tek o regionalnim silama kao što su Turska, Iran, Pakistan, Indonezija, Saudijska Arabija, Egipat itd.

Susret Putina i Trumpa

U srpnju ove godine u Helsinkiju su se na prvome bilateralnome susretu susreli Putin i Trump, a susret je bio izložen velikim kritikama američkih tzv. liberalnih medija i političara do te mjere da se u nekim krugovima pozivalo na smjenu „izdajice Trumpa“ (Trump, naravno, nije ostao dužan pa je prozvao „lažljive medije“ koji očajnički žele vidjeti „veliku konfrontaciju s Rusijom, makar ta velika konfrontacija vodila u rat“). Nekoliko sati prije susreta Trump je na Twitteru poručio da američko-ruski odnosi nikad nisu bili gori, a krivca je de facto označio u američkome vanjskopolitičkom establishmentu. Na sastanku je dogovorena suradnja oko sigurnosti u jugozapadnoj Siriji i oko uspostave radne skupine o humanitarnoj pomoći za sirijske izbjeglice.

Sastanak u Helsinkiju ocijenjen je kao početak nove faze u bilateralnim pregovorima, no nije – premda su neki geopolitičari govorili o „otkazu novoga Hladnog rata“ – postignut niti jedan dogovor koji bi značio realno poboljšanje u međusobnim odnosima (zajedničkog priopćenja nije bilo). Stajališta oko Krima, Sjevernoga toka 2, sporazuma s Iranom, Assadove vlade, Ukrajine, sankcija Rusiji ili pak ostalih spornih pitanja, ostala su nepromijenjena.

Nakon susreta iznesen je niz disparatnih stavova o tome kome je međusobni susret više koristio, no opći je dojam da je susretom Rusija više profitirala jer je predstavljena kao država koja je na svjetskoj sceni ravnopravna Sjedinjenim Državama. Kako god, međusobnim susretom Trump i Putin pokazali su želju za boljom komunikacijom i kvalitetnijom interakcijom, što je iznimno važno među ostalim i zbog produljenja sporazuma o redukciji strateškoga ofenzivnog naoružanja koji ističe 2021. Susret je donekle pridonio smanjivanju bilateralnih tenzija, a glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert najavila je osnivanje novih platformi za kontakte između Rusije i SAD-a kao što su radne skupine, stručna vijeća i dvostrane konzultacije. Putin i Trump mogli bi se ponovno sastati u finskoj prijestolnici u proljeće sljedeće godine.

Mišljenje je nekih analitičara da Trump – iako su upravo u dvije godine njegova mandata američko-ruski odnosi na najnižim granama od vremena svršetka Hladnog rata – ima želju za boljim odnosima s Rusijom, no u tome ga sprječava tzv. Duboka država (Deep State) unutar koje, osim medija i korporacija, snažnu ulogu igra vojnoindustrijski kompleks kojemu ne odgovara smanjivanje tenzija. K tome, nad Trumpovom glavom cijelo vrijeme vise optužbe o miješanju Rusije u američke izbore koje ga možda ponekad tjeraju na snažniju proturusku retoriku. Novi detant između SAD-a i Rusije ne odgovara ni pojedinim državama EU-a koje, u situaciji novoga Hladnog rata, mogu profitirati kao saveznice SAD-a u proklamiranoj borbi protiv širenja „malignoga ruskog utjecaja“.

Utrka u naoružanju i plinski rat

U proljeće ove godine, tijekom govora o stanju nacije, Putin je predstavio novo oružje koje prema njegovim riječima ne će moći zaustaviti niti američki proturaketni sustavi u Europi i Aziji. Riječ je o hipersoničnome sustavu nazvanom Sarmat (Sarmati su starovjekovni iranski narod koji je u 5. st. pr. Kr. jedno od kulturno-političkih središta imao i u Rusiji), koji je prošao testiranja, a moći će izvesti napad i preko Sjevernoga i preko Južnoga pola. Nova strateška ofenzivna oružja neograničenoga dometa izazvala su bojazan u dijelovima američkoga establismenta i nema nikakve sumnje da će u tom kontekstu uslijediti reakcija. Predstavljajući nova oružja, Putin je poručio: „Sad ćete nas slušati!“. Obaminu pripovijest da je Rusija „regionalna“ sila, nakon sudjelovanja u operacijama u Siriji i uvođenja novih strateških raketnih sustava – vjerojatno nitko ozbiljan više ne uzima za ozbiljno.

Prijepori SAD-a i Rusije, međutim, nemaju samo vojni aspekt, nego se prelamaju i na široj geopolitičkoj, geostrateškoj i geoekonomskoj razini. Prije svega riječ je o borbi za utjecaj u pojedinim važnim geopolitičkim regijama. Klasičan su primjer afroazijske zemlje koje su ili bogate energentima ili imaju važnu prometnu i stratešku ulogu (Sirija je školski primjer žarišne točke gdje se stvaraju novi odnosi snaga velesila i regionalnih sila.) Opasan sukob postoji i oko Ukrajine koju Rusija smatra svojim dvorištem, a zapadne ju zemlje dugoročno žele vidjeti u euroatlantskim integracijama. Nadmetanja nije pošteđen niti prostor bivše Jugoslavije unutar kojega je nemoguće razumjeti mnoge procese ako se ne razumije neo-hladnoratovska pozadina sukoba Washingtona i Moskve (ulazak Crne Gore u Nato, recentna zbivanja u Makedoniji, najava sporazuma Srbije i Kosova itd.). Glavobolju SAD-u zadaje i jačanje proruskih pokreta u zemljama poput Bugarske, Grčke i Srbije, ali širenje ruske meke moći putem jačanja medija kao što su, primjerice, Sputnik i Russia Today.

Točka prijepora je i prodaja energenata. Nakon što su Sjedinjene Države primjenom procesa hidrauličkoga fraktuiranja počele dobivati plin iz škriljavaca (SAD je bogat škriljavcima) stvorene su zalihe plina za izvoz. U skladu s time cilj je SAD-a postojeću LNG infrastrukturu za uvoz plina transformirati u izvozne LNG terminale te izvoziti ukapljeni plin u europske zemlje čime bi se smanjila energetska, ali time i politička ovisnost o Rusiji. Sjeverni tok 2, koji bi ruski plin transportirao do Njemačke, dakako, u izravnoj je koliziji s američkim ciljevima izvoza plina u Europu (diverzifikacija opskrbnih pravaca), pa ne čudi stoga što se na relaciji Washington-Moskva već neko vrijeme vodi latentni, ali i otvoreni plinski rat.

Umjesto Sjeverne Koreje – na tapeti Iran

Osim Rusije, u novoj Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti kao sigurnosna se prijetnja navode Kina, Iran i Sjeverna Koreja.

Iako su od spomenutih država upravo sa Sjevernom Korejom na početku Trumpova mandata odnosi bili najgori – međusobna vrijeđanja na osobnoj razini Trumpa i Kim Jong-una i prijetnje uništenjem Sjeverne Koreje – na summitu u Singapuru u lipnju je održan povijesni susret američkoga i sjevernokorejskoga predsjednika na kojemu je dogovorena denuklearizacija Korejskoga poluotoka, u zamjenu za sigurnosna jamstva Sjevernoj Koreji, te izgradnja novih odnosa stabilnosti i mira. Proces denuklearizacije za sada napreduje puževim koracima, a svoje interese u pregovorima imaju i Rusija i Kina koje jedine mogu sjevernokorejskom diktatoru jamčiti da ne završi kao nekada pukovnik, a danas pokojnik Muammar al-Gaddafi. Nakon što je u prošlogodišnjem govoru pred UN-om zaprijetio razaranjem Sjeverne Koreje, na ovogodišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a Trump je pohvalio otopljavanje odnosa s istom državom.

Umjesto Sjeverne Koreje, na metu je došao Iran čije vodstvo prema Trumpu „sije kaos, smrt i razaranje“ te „ne poštuje svoje susjede, granice ni suverena prava nacija“. Nakon što je Trump u svibnju izišao iz nuklearnog sporazuma s Iranom (Joint Comprehensive Plan of Action, JCPoA) došlo je do novoga zaoštravanja odnosa između Washingtona i Teherana. EU potpisnice nuklearnoga sporazuma s Iranom i dalje su verbalno predane očuvanju sporazuma (neke europske firme imaju interese u Iranu), no postoje snažni pritisci SAD-a da europske države prestanu kupovati iransku naftu. Zbog sankcija gospodarstvo Irana već je sad u problemima, a od 4. studenoga SAD namjerava uvesti sankcije i protiv svake zemlje koja će uvoziti naftu iz Irana. Cilj je, dakako, promjena režima u Teheranu.

Narudžbe za kupnju iranske nafte (od čije prodaje presudno ovisi iransko gospodarstvo) već su sada smanjene, a studeni će vjerojatno donijeti novu eskalaciju za sada političko-diplomatskoga sukoba. Nije isključeno da će Iran – ako mu europske potpisnice ne osiguraju kompenzaciju gubitaka – izići iz nuklearnoga sporazuma. Spominjale su se i prijetnje blokadom Hormuškoga tjesnaca kroz koji prolazi oko 20 posto ukupne svjetske proizvodnje i oko 40 posto svjetskog izvoza nafte.

U srpnju ove godine razmijenjene su otrovne strjelice između iranskoga predsjednika Hassana Rouhanija i Trumpa. „Gospodine Trump, ne igrajte se repom lava“, upozorio je Rouhani i dodao: „Rat s Iranom bio bi majka svih ratova“. Dodao je, međutim, i sljedeće: „Mir s Iranom majka je svakoga mira“. Nije dugo trebalo čekati Trumpov odgovor: „Nikad, ali nikad ne prijetite Sjedinjenim Državama ponovno ili ćete pretrpjeti posljedice kakve je malo tko u povijesti do sada pretrpio.“

Već mjesec kasnije kod Trumpa vidimo potpuni obrat: na Twitteru predlaže sastanak s iranskim predsjednikom „bez preduvjeta“. Mnogi u takvoj političkoj igri „plašenje – izlaženje u susret“ vide kopiranje modela postupanja prema Sjevernoj Koreji, no treba reći da je Iran u mnogo boljoj vanjskopolitičkoj poziciji od Sjeverne Koreje (Rouhani je ljetos imao političku „turneju“ po Europi, dok je Kim Jong-un donedavno bio praktički posve izoliran) pa nije realno da će kopiranje modela biti moguće.

Nadamo se da će u konačnici biti postignut sporazum SAD-a i Irana jer bi rat na toj relaciji doveo do potpunoga kaosa na Bliskome istoku. SAD bi, predviđaju vojni stručnjaci, svojim raketnim, pomorskim i zračnim snagama vrlo brzo odnio prevagu (kopnena intervencija isključena je već u startu), no nema sumnje da bi Iran aktivirao Hezbollah, šijitske paravojske u Siriji i ostale saveznike u okruženju, što bi moglo dovesti do niza građanskih i vjersko-sektaških ratova na Bliskome istoku. K tome, cijena nafte skočila bi do te mjere da bi mogli utonuti u globalnu ekonomsku recesiju.

Odnosi SAD-a i Turske dotaknuli samo dno

Iako se u Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti Tursku otvoreno ne označuje kao prijetnju, posljednjih godina odnosi SAD-a i Turske dotaknuli su samo dno. Sporna točka nije samo američka potpora Kurdima u Siriji (u Turskoj postoji značajna kurdska populacija), nego i američko odbijanje da se Fethullah Gülen, muslimanski klerik kojega Turska sumnjiči za pokušaj vojnoga udara 2016., izruči Turskoj. U turskome je pak zatvoru više od dvije godine boravio Andrew Brunson, američki pastor kojega turske vlasti optuživale za špijunažu u korist dviju neprijateljskih organizacija Fethullaha Guelena i kurdskih separatista.

Trump je, nakon odbijanja da se pastor izruči SAD-u pred nekoliko mjeseci (evangelički kršćani čine snažnu Trumpovu biračku bazu), Turskoj uveo tarife na uvoz čelika i aluminija (Turska je recipročno uvela carine na američke proizvode kao što su putnički automobili, alkohol i cigarete) što je dovelo do strmoglavoga pada turske valute (od početka godine pad od 40 posto). Turski je čelnik Recep Erdoğan nakon toga pozvao sve stanovnike u Turskoj da što prije promijene svoje strane valute u liru kako bi ojačali domaću valutu te poručio: „S jedne strane su nam strateški partneri, a s druge, pucaju u nogu strateškome partneru“.

Uzgred, govoreći o valutama, treba istaknuti da upravo monopol američkoga dolara u međunarodnoj trgovini i posljedična kontrola globalnoga financijskoga sustava osigurava SAD-u položaj vodeće sile. Manipulacije valutama u kombinaciji sa sankcijama jedan su od glavnih instrumenata američkih pritisaka na konkurentne države. Na sličan način na koji je ove godine napadnuta turska lira, 2014. godine nakon aneksije Krima napadnuta je i ruska rublja koja je izgubila 40 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Valutni „ratovi“ nagnali su Rusiju, Tursku, Kinu i Iran na razmišljanje da u međunarodnoj trgovini počnu koristiti nacionalne valute, a spominje se i moguće osnivanje samostalnoga europskog platnoga sustava u međunarodnim transakcijama (dogovori Njemačke i Francuske).

No vratimo se Turskoj. Pogoršanje odnosa sa SAD-om nagnalo je turskoga čelnika na vanjskopolitičku preorijentaciju. Za New York Times Erdoğan je u kolovozu ove godine izjavio da je Turska ozbiljna u namjeri da nađe „nove prijatelje i saveznike“.

Nakon krize odnosa s Rusijom poslije obaranja ruskoga zrakoplova u Siriji, odnosi Moskve i Ankare u posljednje su vrijeme u uzlaznoj putanji. Turska je sklopila ugovore s Rusijom o kupnji modernih raketnih sustava S-400 (što je dovelo do zabrane isporuke američkih borbenih zrakoplova F-35 Ankari), a u Siriji se svrstala uz Rusiju i Iran. Bolje odnose Ankara gradi i s Pekingom, a nedavno je sudjelovala i na sumitu zemalja BRICS-a. Takvo vanjskopolitičko preorijentiranje prema većoj ekonomskoj i strateškoj integraciji s Istokom, u nekim se analitičkim krugovima tumači kao turska ispisnica iz zapadnoga vojnog bloka, no Erdoğan nastoji održati i poziciju unutar zapadnih struktura pa je tako posljednjih tjedana došlo do otopljavanja odnosa s Njemačkom kojoj je Turska bitna zbog kontrole migracija u Europu.

Kao interkontinentalna država na raskršću Europe i Azije, kao regionalna sila i poveznica s islamskim svijetom Turska je do nedavno predstavljala važnoga strateškog partnera SAD-a. Kakve će biti reperkusije zahlađenja odnosa Washingtona i Ankare, pokazat će budućnost. Prije dva tjedna na slobodu je pušten pastor Brunson što se tumači kao ispružena ruka pomirbe Turske prema SAD-u, a hoće li Washington dati nešto za uzvrat, ostaje nam vidjeti.

Kina kao glavni američki konkurent

Već u predizbornoj kampanji bilo je jasno da Trump Kinu dugoročno smatra glavnim konkurentom SAD-a na globalnoj razini (iako neki autori, primjerice ruski geopolitičar Rostislav Iščenko, smatraju da je glavni trgovinski konkurent Amerike zapravo EU).

Kina je do početka 19. st. predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od gotovo 40 posto, nakon čega je uslijedilo razdoblje propadanja i slabljenja (posljedice Opijumskih ratova). Pad moći Kine korespondirao je s vremenom u kojemu su Sjedinjene Države započele put prema svjetskoj dominaciji, a ta dominacija ne bi bila moguća bez dominiranja upravo nad prostorom Azije. No od 1978. godine, od kada se Kina odvaja od sovjetskoga utjecaja i prihvaća prve tržišne principe (ta transformacija bila je svesrdno podupirana od strane SAD-a koji je Kinu želio maknuti iz sovjetske sfere utjecaja), do danas traje nagli uspon ove države i vraćanje utjecaja svjetske velesile. Kina uspješno jača vojsku (danas već drugi vojni proračun na svijetu), ekonomiju i položaj u međunarodnim odnosima usvajajući strategije koje će joj vratiti status velesile. Kinesko gospodarstvo u stalnome je rastu dobrim dijelom zahvaljujući pristupu zapadnim tržištima i tehnologijama. Jačanjem vojnoga, političkog i ekonomskoga utjecaja rastu i kineske geopolitičke ambicije u Aziji, što najbolje vidimo na primjeru sporova u Istočnome i Južnome kineskom moru.

Pred osam godina Kina je pretekla Japan i postala druga ekonomija svijeta, a predviđanja su da će u ne tako dalekome vremenu izbiti na prvo mjesto i da će budućnost 21. st. bitno biti određena međuodnosima Washingtona i Pekinga. Naravno, s obzirom na to da se radi o državi s brojnim proturječnostima na političkoj, društvenoj i ekonomskoj razini (spoj komunizma i kapitalizma sa snažno rasprostranjenom korupcijom) teško je predvidjeti hoće li se sadašnji rast Kine u budućnosti nastaviti pravocrtno.

„Pojas i put“, „Kina 2025“

Kina je, kako god, već danas prerasla granice Azije i želi proširiti svoj utjecaj na svjetskoj razini. Zato je kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio inicijativu „Pojas i Put“ (Belt and Road) koja nesumnjivo predstavlja jedan od najambicioznijih projekata do sada koji infrastrukturnim projektima želi spojiti istok i zapad na kopnenim (brze željeznice i mreža autocesta) i pomorskim pravcima. Pojas i Put predstavlja oblik globalizacije na kineski način, novi Put svile koji želi transportno i energetski povezati Kinu sa zemljama jugoistočne Azije, Južne Azije, Bliskog istoka, Afrike, zemljama Euroazije i Europe. Načelno je zamišljeno da osnovno sredstvo povezivanja čini izgradnja kopnenih i transportnih pravaca, no, kao što ističe dr. sc. Branimir Vidmarović, inicijativa podrazumijeva sva područja ekonomije: od teške i lake industrije, financija, obnovljivih izvora, energetike i visokih tehnologija.

Svoj utjecaj u Europi (s Kinom snažnu suradnju imaju susjedna Mađarska i Srbija) Kina sve više jača putem inicijative „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom Europa razvija sve jače trgovinske veze. Kina posljednjih mjeseci predlaže Europskoj uniji savez protiv protekcionističkih mjera Donalda Trumpa, a za uzvrat obećava po prvi put otvoriti neke sektore europskim investicijama.

Razvoj visokih tehnologija i informatizacija kineski su državni prioritet u razvoju ekonomije. „Kina 2025“ koncept je izveden iz njemačke strategije „Industrija 4.0“, a temelji se na korištenju tehnoloških novina kao što su umjetna inteligencija, robotika, Internet stvari (Internet of things), cloud sustavi itd. Program „Kina 2025“ uključuje potporu prioritetnim istraživanjima od strane ministarstva znanosti i tehnologije. Sjedinjene Države uvele su carine na kinesku robu u vrijednosti od 200 milijarda dolara (Trump spominje i moguću cifru od 500 milijarda) zbog nepravedne trgovinske prakse (državne subvencije; upravo je zbog najnižih kamata – državna banka – kineska ponuda za Pelješki most bila najniža) i velikog deficita u trgovinskoj razmjeni SAD-a i Kine. Sankcije SAD-a posebno ciljaju proizvode u okviru programa „Made in China“ uz visoke tehnologije kao što su zračno-svemirska industrija, informacijska i komunikacijska tehnologija, robotika i industrijska oprema. Na udaru sankcija još od travnja nalaze se kineski telekomunikacijski giganti ZTE i Huawei.

Naravno, i Kina je odgovorila na američke sankcije uvođenjem carina na 60 milijarda američkog uvoza, a prestat će kupovati i američki ukapljeni plin (druga uvoznica ukapljenoga plina na svijetu iza Japana) što bi moglo nanijeti udarac američkoj plinskoj industriji i strategiji pretvaranja SAD-a u energetsku supersilu.

Bivši pomoćnik američkoga ministra obrane Joseph Nye ističe da će SAD u budućnosti ipak imati određene prednosti pred Kinom. Riječ je o energetici, visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64 posto svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1 posto u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje). Geografske prednosti, međutim, sve manje igraju ulogu pa je tako zapovjednik Sjevernoga zapovjedništva Oružanih snaga SAD-a i Zapovjedništva zračno-svemirske obrane Sjeverne Amerike Terrence O’Shaughnessyu nedavno izjavio da okruženje oceanima više nije jamac sigurnosti jer američki protivnici mogu protegnuti ruku i dosegnuti do SAD-a (tu se vjerojatno mislilo na nova ruska strateška oružja).

Sukob SAD-a s najvažnijim strateškim partnerom – Europskom unijom

Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika doveo je do velikih promjena na međunarodnoj sceni. Kao pristaša „principijelnoga realizma“, Trump se u međunarodnim odnosima otvoreno koristi argumentom sile i nerijetko ne mari mnogo za međunarodno pravo, međunarodne institucije, potpisane sporazume, ali i za strateška partnerstva (Trump: „Ne možemo dopustiti svojim prijateljima da nas iskorištavaju“). U knjizi The Art of the Deal Trump je još 1987. iznio karakteristike pravoga „dealmakera“ koji zna kad treba blefirati, a kad prijetiti i koji je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi.

Ono što Trump, pak, želi opisano je u njegovu sloganu „Amerika na prvome mjestu“. Ta politika Trumpa je dovela u sukob i s najvažnijim strateškim partnerom SAD-a, a to je Europska unija. Trumpu je jedan od glavnih ciljeva na ekonomskome planu smanjivanje trgovinskoga deficita s drugim državama, pa je u skladu s time uveo tarife na uvozni čelik i aluminij iz EU-a i najavio da razmatra uvesti tarife na automobile, kamione i autodijelove. Njemačka kancelarka Angela Merkel, kao čelnica ekonomski najmoćnije države EU-a, tada je izjavila da je vrijedno svakog napora pokušati ublažiti trgovinski sukob sa SAD-om, kako se ne bi pretvorio u trgovinski rat.

Mogle su se, nakon uvođenja tarifa Uniji od strane SAD-a, čuti vrlo kritične izjave dužnosnika EU, pa je predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk pozvao EU da se pripremi na najpesimističniji scenarij sa SAD-om. „Bez obzira na neumorne napore očuvanja jedinstva Zapada, transatlantski su odnosi pod ogromnim pritiscima politike predsjednika Trumpa. Na žalost, podjele nadilaze trgovinu“ – izjavio je Tusk. Predsjednik Europskoga vijeća dodao je da Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost i ojačati ulaganja u obranu.

Zauzimanjem za „vlastitu sigurnost“ Tusk je naznačio jedan od bitnih prijepora Washingtona i EU-a, a on se odnosi na financiranje sigurnosti Unije. EU nema vlastitu vojsku i do sada je njezinu sigurnost jamčio NATO savez koji je pod dominantnim utjecajem Amerike koja najviše ulaže u njegovo funkcioniranje. Trump od članica želi veću potrošnju na obranu (interesi američkoga vojnoindustrijskog kompleksa), a na sastanku 29 zemalja članica NATO-a u srpnju je predložio ne samo da zemlje članice ispune cilj od dva posto BDP-a nego da izdvajanje za obranu povećaju na četiri posto. Trumpove prijetnje da SAD više ne će financirati obranu EU-a (SAD u obranu ulaže 3,1 posto, a Njemačka samo 1,2 posto), koje su opet u kontradiktornosti s najavom povećanja američke vojne nazočnosti u Njemačkoj (prvotno se najavljivalo povlačenje američkih vojnika iz Njemačke) u nekim su krugovima EU reaktivirale ideju u formiranju vojske Europske unije na čijem su ostvarenju već i učinjeni neki koraci.

Nije, međutim, realno govoriti o stvaranju ozbiljne vojske EU-a sve dok postoji NATO savez. A taj će savez, neovisno o Trumpovim izjavama da je NATO „gori od NAFTA-e“ (za čije se ukidanje američki predsjednik zalagao, ali je nedavno ipak postignut sporazum s Meksikom, a najavljuje se i s Kanadom) gotovo sigurno opstati u sljedećim godinama jer je to interesu većine zemalja članica. Što donosi nešto dalja budućnost, teško je predvidjeti.

Kad je u pitanju razmjena roba između EU-a i SAD-a, onda je ključno za istaknuti kako je riječ o najvećoj trgovinskoj razmjeni na svijetu i da bi trgovinski rat između dviju obala Atlantika mogao imati ozbiljne posljedice po svjetsku ekonomiju, a EU bi nanio velike štete jer uvelike ovisi o pristupu američkome tržištu. Taj je rat izbjegnut nakon srpanjskoga posjeta predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera Washingtonu. Juncker se u srpnju susreo s Trumpom i dogovorio smirivanje napetosti u trgovini i započinjanje pregovora o uklanjanju carina i drugih zapreka u trgovini. Dogovoren je zajednički rad u smjeru uklanjanja carina, necarinskih zapreka i subvencija za industrijske proizvode, izuzev automobilske industrije. Dogovoreno je i rješavanje problema američkih carina na čelik i aluminij i carina na američke proizvode koje je kao odgovor uvela Europa.

Važan dogovor Junckera i Trumpa odnosi se na spomenuti američki cilj izvoza LNG plina u EU. Juncker je tijekom pregovora s Trumpom prihvatio ulaganja u izgradnju novih LNG terminala u EU te je nakon sastanka o tome izjavio: „Mi smo spremni na investiranje u infrastrukturu i nove terminale koji će omogućiti uvoz LNG-a iz SAD-a i s drugih strana, ali uglavnom ipak iz SAD-a, budu li uvjeti zadovoljavajući i cijene konkurentne“.

Može li EU postati autonoman geopolitički subjekt?

Na EU do sada se dobrim dijelom gledalo kao na svojevrsnu transmisiju američkih interesa, odnosno kod žešćih kritičara kao na američki protektorat. Razmimoilaženja pojedinih europskih država i SAD-a postojala su u određenim pitanjima, kao što je, primjerice, intervencija u Iraku 2003. Tada su se Njemačka i Francuska kao dvije vodeće europske zemlje donekle oko intervencije usprotivile Americi. Politiku neovisnu od SAD-a pokušao je 1990. formulirati i Helmut Kohl koji je izjavio da nakon raspada Varšavskoga pakta više nema potrebe za NATO-om. No Washington mu je vrlo brzo objasnio da takve izjave ne će biti tolerirane.

Sada, međutim, 2018. imamo već spomenuti prijepor oko nuklearnoga sporazuma s Iranom kao važan test odnosa EU-a i SAD-a, trgovinski rat koji i dalje visi u zraku, razmimoilaženja Njemačke kao najmoćnije države EU-a i SAD-a oko izgradnje Sjevernoga toka 2, ali i s obzirom na osobnost Donalda Trumpa – općenitu nepredvidljvost odnosa na relaciji Amerike i EU-a.

Njemački šef diplomacije Heiko Maas u kolovozu je izjavio da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali iza izgradnje „snažne i neovisne Europe“. U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je u jednome tekstu govorio o „multilateralnom svjetskome poretku“, što je posve na tragu ideje multipolarnoga svijeta za koji se već dvadesetak godina zalažu Kina i Rusija, a koji je, kako se čini, na pragu zaživljavanja.

Potporu politici koju je proklamirao Maas dao je francuski ministar financija Bruno Le Maire koji je vrlo eksplicitno izjavio: „S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koje će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstra-teritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal.“

Očito, i Njemačka i Francuska, očekujući formiranje multipolarnog svijeta s nekoliko manje ili više ravnopravnih centara moći, ne bi htjele biti tek prirepak angloameričkog središta, nego bi u okviru toga svijeta željele postati poseban (geo)politički pol. U tome posebno prednjači Njemačka koja bi u Europi htjela zamijeniti SAD i diktirati do kraja svoja „pravila igre“ ostatku EU-a.

U skladu s time njemački je cilj Uniju pretvoriti u superdržavu koja će u praksi biti instrument njezine političke i ekonomske moći. To, dakako, podrazumijeva daljnje nametanje europskoga federalizma i centralizma nasuprot suverenizmu zemalja Višegradske skupine (za vraćanje dijela ovlasti (repatriation of powers) s EU institucija na države članice zalagala se i Velika Britanija prije Brexita). Politika „još više Europe“ (koju uz Njemačku donekle podupire i Francuska pod Macronom) svodi se na daljnje oduzimanje suvereniteta i autonomije država članica. No čini se da su najavljene reforme EU Merkel i Macrona (koji iskazuje ambiciju preuzeti europsko vodstvo od kancelarke), koje bi išle u pravcu stvaranja „Sjedinjenih Europskih Država“, propale, što je nedavno implicite priznao i Juncker. Sukob suverenista i federalista sve je snažniji, a neki autori predviđaju i mogući raspad EU-a. Osobno smatram da do klasičnoga raspadanja, kao npr. u slučaju SSSR-a, ne će doći u skoroj budućnosti (moguće je, međutim, formiranje više blokova unutar Unije), ali dugoročno ne isključujem taj scenarij. Sadašnji model EU jednostavno nije održiv.

Neovisno, EU je zapravo već danas instrument njemačke moći. U razgovoru za srpske Večernje novosti to je nedavno vrlo dobro opisala najsnažnija francuska oporbena političarka Marine Le Pen: „EU je politički izgrađena na njemačkoj osnovi. Kao što je također govorio general De Gaulle, nadnacionalna Europa je Europa pod američkim vojnim zapovjedništvom, a danas pod njemačkom političkom kontrolom. Europsku je uniju izgradila Njemačka, za Njemačku. Danas su sve ključne pozicije zauzeli Nijemci. Visoku administraciju, Europsku investicijsku banku, Europski financijski sud, Europski mehanizam stabilnosti, sve do zajedničke monete napravljene kao kopija marke, u službi njemačke ekonomije i pod kontrolom Europske centralne banke čije je sjedište u Frankfurtu. Njemačka je danas lider EU-a jer je EU krojena po mjeri za Njemačku, sa socijalnim i ekonomskim modelom koji je zasnovan na osiromašivanju zaposlenih i podržan uvozom jeftine strane radne snage. Ovaj model izgrađen na najnižim socijalnim pravima nije ni održiv, ni poželjan“.

Noćna mora angloameričke geopolitike

Njemačka je, slažu se mnogi analitičari, već danas prevladala razinu regionalne sile EU-a i tendira prema statusu globalne sile. S obzirom na hipoteku prošlosti, danas se to čini na mnogo suptilnije načine, putem kanala Europske unije kroz koje Berlin širi svoju moć. No, Njemačka ne može postati globalna sila bez snažnije suradnje s Rusijom. Ta suradnja danas postoji, posebno na planu energetike (Sjeverni tok 2), no sigurni smo da bi njezino intenziviranje i posljedično okretanje leđa SAD-u izazvalo snažnu reakciju Washingtona.

Snažna suradnja Njemačke (kapital, visoke tehnologije) i Rusije (resursi) noćna je mora angloameričke geopolitike i nema nikakve sumnje da će Amerika, ako Njemačka proba snažnije „zatalasati“ prema istoku, Berlinu nametnuti sankcije i gospodarsku blokadu. Povijest nas uči da su anglosaksonske talasokratske sile uvijek reagirale čim je Njemačka ovladala kontinentalnom Europom i htjela iskoračiti na svjetsku scenu. I Brexit i Trumpovu politiku prema Njemačkoj treba promatrati upravo u kontekstu obuzdavanja njemačke moći i sprječavanja povezivanja Njemačke i Rusije. Ujedinjena velika euroazijska kopnena masa s Njemačkom i Rusijom (Mackinderov „Heartland“) u izravnoj je suprotnosti s angloameričkim geopolitičkim i geoekonomskim i ciljevima. De Gaulleova vizija Europe „od Atlantika od Urala“ nije u interesu SAD-a.

Nije nikakva tajna da Trump nije veliki ljubitelj Europske unije. On je otvoreno podupro Brexit, a i francuskoga je predsjednika Macrona nagovarao da iziđe iz EU. SAD-u ne odgovara jaka i ujedinjena Europa (kao što ne odgovara ni Rusiji ako je riječ o produžetku interesa Washingtona) jer sila s one strane Atlantika može lakše svoje ekonomske i geopolitičke interese ostvarivati putem bilateralnih odnosa s pojedinom europskom državom. Dolazak bivšega Trumpova savjetnika Stevea Bannona u Europu, s ciljem jačanja desnih i euroskeptičnih stranaka, zasigurno nije bez veze s činjenicom da Washington ne bi imao ništa protiv da se Unija raspadne.

Analitičar Zoran Meter ispravno ističe: „SAD-u smeta snažna i jedinstvena EU, poglavito američkim gospodarskim interesima kojima EU sve više predstavlja neugodnu konkurenciju. EU ima golemi ljudski, gospodarski i financijski potencijal, visoko-sofisticiranu tehnologiju i visoko-obrazovanu radnu snagu, dakle, gotovo sve ključne preduvjete za svoje pozicioniranje u globalnu geopolitičku i ekonomsku velesilu, osim jednog, možda i najbitnijeg elementa – energije. Osim toga EU je, za razliku od kontinentalno izoliranog SAD-a, geografski povezana s propulzivnim i potentnim svjetskim regijama – od Afrike i Bliskog istoka do Azije. Međutim, EU, osim energije, nema niti nužnu unutarnju nacionalnu, jezičnu i kulturološku koheziju, a vođenjem pogrešne politike ‘talionice’ naroda i odbacivanja svojih korijena temeljenih na kršćanskoj vjeri (a da, o po njezine građane razornoj financijskoj i ekonomskoj politici i ne govorimo), poput SSSR-a samo je ubrzala svoj neminovni raspad u ovakvom obliku kakav je on sada“.

Na početku smo rađanja multipolarnoga svijeta, a suradnja Rusije i Kine za SAD predstavlja „najgoru stvar“

Približavajući se kraju ove analize, treba zaključiti da živimo u vremenu opadanja moći SAD-a kao svjetske supersile (kraj Pax Americana). Ideja moderiranja svijeta prema američkim željama, tj. izvoz demokracije i ideologije ljudskih prava sve teže prolaze jer se američkome intervencionizmu sve uspješnije odupiru moćne države poput Rusije i Kine, a svoj je krah takva pseudomesijanska politika doživjela i u Siriji. Simptom velikih promjena je i Trumpova politika. U nedavnome govoru pred UN-om Trump nije mogao biti jasniji: „Odbacujemo ideologiju globalizma i prihvaćamo doktrinu patriotizma“.

Amerika će, treba to jasno apostrofirati, i dalje biti najmoćnija sila svijeta, no nakon razdoblja unipolarnosti nalazimo se na pragu rađanja multipolarnog svijeta u kojemu se javljaju nove supersile – Kina i Rusija, ali čitav niz regionalnih sila kao što su Indija (koja će nesumnjivo iz regionalne rasti u globalnu silu), Pakistan, Japan, Iran, Turska, Brazil, Južnoafrička Republika itd. Između Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike postoji i suradnja u okviru BRICS-a. Zemlje BRICS-a najavljuju osnivanje zajedničke razvojne banke i povezivanje njihovih tržišta kapitala, najavljeno je svojedobno i osnivanje vlastitoga monetarnog fonda i zajedničkih deviznih rezervi, projekt proizvodnje zrakoplova za duge linije (konkurencija Boeingu i Airbusu), ali i strateški energetski projekti.

Najopasnija suradnja za SAD svakako je, međutim, ona između Rusije i Kine. Tu je opasnost još prije izbora za američkog predsjednika detektirao Trump kad je izjavio: „Jedna od najgorih stvari koje bi se mogle dogoditi zemlji jest da Rusija bude privučena Kinom. A natjerali smo ih da se približe jedni drugima kroz velike naftne dogovore koje sklapaju. Uputili smo ih jedne na druge. To je užasna stvar za ovu zemlju. Sprijateljili smo ih zahvaljujući našem nesposobnom rukovodstvu. Vjerujem da bih se veoma dobro slagao s Putinom – ok? I to mislim na odnos u kojemu bismo nastupali s pozicija snage. Mislim da nam ne trebaju sankcije. Mislim da bi se slagali veoma, veoma dobro.“

Na opasnost saveza Rusije i Kine upozoravao je jedan od najznačajnijih američkih geopolitičara, prošle godine preminuli Zbigniew Brzezinski: „Sjedinjene Američke Države trebaju biti svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelomično može gurnuti unutarnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskoga saveza ovih dviju sila”.

Naravno, opasnosti saveza Moskve i Pekinga jako je dobro svjestan i stari geopolitički lisac Henry Kissinger. Upravo je on tijekom posjeta Kini 1971. kao državni tajnik SAD-a uspostavio diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacije SSSR-a. Radilo se nesumnjivo o strategijski genijalnome potezu kojim je SAD vratio stratešku prednost pred SSSR-om. No plodovi takve politike kasnije su doveli do jačanje Kine kao danas glavnoga konkurenta SAD-a. Danas isti Kissinger, iako u poznim godinama, i dalje promišlja i kreira strategijske koncepte pa je tako nedavno predložio Trumpu zbližavanje s Rusijom i drugim državama s ciljem obuzdavanje Kine. Radi se, kako vidimo, o inverziji ideje kojom je svojedobno SAD osigurao nadmoć nad SSSR-om.

No danas u Moskvi i Pekingu sjede vrlo ozbiljni ljudi svjesni prednosti rusko-kineske suradnje koji ne će dopustiti ponavljanje starih Kissingerovih trikova. Bilateralni odnosi Rusije i Kine sve više poprimaju značaj strateškoga savezništva. Nedavno su održani najveći vojni manevri na tlu Rusije od manevra „Zapad 81“, na kojima je sudjelovalo 300.000 vojnika, 36.000 tenkova i oklopnih vozila, 1000 helikoptera, zrakoplova i bespilotnih letjelica. Specifično je za ovu vježbu da su u njoj sudjelovali i pripadnici kineske vojske i nekoliko jedinica mongolske vojske. Kina je prvi kupac ruskoga raketnog sustava S-400, a postoji velika suradnja i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd. Ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping razvili su vrlo dobre međusobne odnose, a produbljivanje strateškoga partnerstva, kao i zajednička borba protiv američkoga protekcionizma i jednostranih pristupa rješavanja međunarodnih problema, ističe se kao cilj i ruske i kineske diplomacije.

U članku objavljenome na portalu Modern Diplomacy Wang Li i Nodir Boboev zaključuju da i Kina i Rusija imaju manjkavosti za status velik sile. Rusija je prema njima i dalje sila u nastajanju jer previše ovisi od prirodnih resursa i zaostaje u ukupnoj produktivnosti (iako se ne može govoriti da je riječ o jednoresursnoj ekonomiji, nap. D. D.), Kina je i dalje zemlja u razvoju kad promatramo unutrašnja pitanja i visokotehnološke inovacije. No, obje, zaključak je dvojice autora, imaju ogromne potencijale koji su uzajamno kompatibilni u području strateškoga naoružanja i ogromne proizvodnje.

Treba, međutim, spomenuti da postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Govoreći o Europi, vidjet ćemo hoće li se Velika Britanija pozicionirati kao subimperijalna sila atlantističkoga bloka te kakva će biti daljnja politika Francuske i Njemačke kao dvije najmoćnije države EU-a. Sve nabrojane države, kako god, žele mnogo veću ulogu u međunarodnim odnosima.

Rađanje multipolarnoga svijeta na svome je početku i proći će još neko vrijeme dok se formiraju svi polovi, tj. sva središta globalne i regionalne moći. Proces formiranja centara moći i legitimiranja njihova statusa, na žalost, podrazumijevat će i nove konflikte i ratove. U tome žrvnju sukoba velikih sila posebno će na udaru biti male države na čijim se područjima sukobljavaju interesi političkih titana. Sirija je danas školski primjer borbe za primat između Rusije, SAD-a, Izraela, Irana, Saudijske Arabije i Turske. Konfliktni potencijal postoji i u mnogim drugim dijelovima svijeta (Ukrajina, Balkan) u kojima će se voditi tzv. proxi ratovi, tj. ratovi preko posrednika.

Sukob Atene i Sparte, koji je u propast odveo civilizaciju antičke Grčke – započeo je u malom gradu Kerkiri. Pojedini autori, primjerice Lawrence Tritle, tvrde da je početak Peloponeskoga rata uvelike sličan početku Prvoga svjetskog rata. Nadamo se da i ovoga puta neka treća manja država (Trump je nedavno u tome kontekstu spominjao „malu Crnu Goru“) ne će postati mjesto na kojem će započeti Treći svjetski rat. Iako mnogi kritiziraju nuklearno naoružavanje – možda je upravo ravnoteža straha uzrokovana činjenicom da sve velike sile imaju dovoljno nuklearnih bojevih glava da unište cijeli planet – jamac mira odnosno neizbijanja otvorenoga rata velikih sila koji bi današnju civilizaciju odveo u nepovrat.

Sva jaja ne treba držati u istoj košari

Republika Hrvatska članica je Europske unije i NATO saveza, što nam nameće jasna vanjskopolitička ograničenja. Hrvatska treba iskoristiti određene prednosti tih članstava (postoje, dakako, i loše strane članstva) i postići za sebe što bolju poziciju, prvenstveno jačanjem suradnje s državama Višegradske skupine. Kad je čovjek u paklu – mora tražiti mjesto gdje je najmanje vruće.

No Hrvatska ne treba voditi neprijateljsku politiku prema Rusiji i prema Kini kao novim-starim velikim silama. I suradnja s tim državama potrebna je, a mudri državnici svjesni su mudrosti da se baš sva jaja ne trebaju držati u istoj košari.

Uzmimo konkretan primjer: Hrvatska treba izgraditi LNG terminal na Krku i tako se snažnije pozicionirati kao strateški partner SAD-a (projekt donosi nesumnjive geopolitičke i ekonomske benefite), ali nam treba i ruski plin. Konkurencija je uvijek dobra jer donosi niže cijene, a upravo u laviranju između interesa velikih sila, poštujući, naravno, okvire kojima pripadaju, male zemlje mogu za sebe izvući određene koristi. Izneseno mišljenje u Hrvatskoj, dakako, nije na cijeni jer velika većina novinara i analitičara djeluju kao otvoreni propagandisti i plaćenici ove ili one strane.

Inicijativa „Pojas i put“ također je projekt u kojemu Hrvatska može pronaći svoje mjesto (kao što to čini Mađarska), a nema nikakve dvojbe da je dodjela izgradnje Pelješkoga mosta kineskoj firmi dobar potez u tom smislu.

Kad je u pitanju političko-sigurnosno okruženje RH s konfliktnim potencijalima, onda treba spomenuti da se u nekim diplomatskim krugovima šuška o mogućem stvaranju nekoga novog oblika Jugoslavije, ali ovaj put – barem početno – bez Hrvatske. Ta bi asocijacija bila posebno opasna za položaj Hrvata u BiH koji se nakon trećega izbora Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH de facto nalaze pred dekonstituiranjem. Konkretno, kao što je nedavno u razgovoru za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća iznio diplomat i analitičar Zdravko Gavran, spominje se moguće stvaranje srpsko-albansko-bošnjačke konfederacije. Poslušajmo Gavrana: „Najvećom pak opasnošću za regionalno pozicioniranje Hrvatske i za položaj hrvatskoga naroda u BiH vidim u potencijalnom sporazumu Beograda i Prištine (a možda i Tirane) pod pokroviteljstvom Moskve i Ankare, uz potporu ili bar suglasnost SAD-a i EU-a, o ‘normalizaciji’ odnosa i stvaranju zajedničkog ‘okvira’ nekog novog oblika regionalnog povezivanja. Recimo povezivanja u gospodarsku ili carinsku uniju, ili čak u nekovrsnu konfederaciju. Kosovo bi na taj način ostalo dijelom širega zajedničkog okvira, s mekom granicom prema Srbiji, a ‘izbrisalo’ bi graničnu barijeru s Albanijom, dok bi Republika Srpska formalno ostala dio BiH, ali bi ojačala subjektivitet i ‘izbrisala’ graničnu barijeru sa Srbijom, i slično. Da budem izričitiji: bila bi to svojevrsna srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija, sa svim državama i republikama kao sastavnim dijelovima, u kojoj bi se palijativnim modelima riješila i pitanja Sandžaka i drugih etnički specifičnih ‘entiteta’, ‘zajednica općina’ i sl. Beograd bi bio središnja točka. Bila bi to osnova i možda šire, asimetrične ‘Balkanske konfederacije’. Nečega možda poput godine 1991. predlagane (od Miloševića, Izetbegovića i Gligorova), ali tada neostvarene ‘krnje Jugoslavije’… Pri takvoj soluciji interesi sviju velikih igrača bili bi do neke mjere zadovoljeni, po načelu ‘i-i’, a ne ‘ili-ili’. Takvo rješenje zacijelo bi značilo odustajanje ili odgađanje ad infinitum ulaska tih zemalja u Europsku uniju, stvaranjem ‘Balkanske europske unije’, odnosno ‘druge (ili treće) Europe’, otvorene i prema Euroazijskoj europskoj uniji i prema Turskoj…“.

Za kraj vrlo kratko: Zbivanja na „velikoj šahovskoj ploči“ nisu nikada bila turbulentnija i opasnija i Hrvatskoj će u godinama koje dolaze biti potrebno mudro, odvažno i proaktivno vodstvo ako ne želi (p)ostati potpuni objekt geopolitičkih igara velikih sila, a u najgoremu scenariju nestati sa zemljovida svijeta.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Paragraf 54. – sotonska teza o ‘samoprogonu’ Hrvata iz srednje Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Ivo Stier – ‘Hrvatskoj opet prijeti opasnost s Balkana!?’

Objavljeno

na

Objavio

Od svih svojih susjeda Hrvatska je najviše zainteresirana za očuvanje mira na susjednom Balkanu. Hrvatska ostaje vrlo ranjiva prema svakoj eskalaciji tenzija ili izbijanju sukoba u susjednoj regiji, koji bi se lako mogli reflektirati na nas.

Dosad su procesi i mehanizmi proširenja EU i NATO osiguravali mir i sigurnost na tom području, ali njihovom erozijom otvorena su vrata novim izazovima. Pored većeg angažmana Rusije i Turske, na Balkanu se trenutno odvijaju dva procesa koje predvode Srbija i Albanija.

Davor Ivo Stier, saborski zastupnik HDZ-a, gostovao je na N1 te je komentirao istup gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, geopolitičku situaciju na Balkanu i i BiH.

“Kao prvo, činjenica je da se ponovno miješaju karte u međunarodnom poretku, po prvi put RH to doživljava kao neovisna država i tu se moramo postaviti”, kazao je Stier.

“Za našu nacionalnu sigurnost ne bi bilo dobro da se stvori neki hegemon, a u tijeku su takva dva procesa unutar Balkana; jedan je od strane Srbije koja, imitirajući ono što Moskva radi, pokušava na području bivše SFRJ stvoriti interesnu sferu, a sad je pitanje hoće li u tome uspjeti. Albanija je drugi, a njihova uloga ovisi od dobroj demografiji koju i dalje imaju te vidimo intenciju da se stvore konfederalni odnosi s Kosovom”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova.

“Naša ambicija nije integrirati se s Balkanom”

“Treba voditi politiku kako zadržati jedan balans da se ne stvori nikakav hegemon, kako bi se održala stabilnost. EU doživljava jedna proces fragmentacije i to se reflektira i na nedostatak volje i snage na proces proširenja i transformacije zemalja na Balkanu. Cijela Europa doživljava fragmentacije i Brexit je samo jedan od eklatantnijih primjera”, ističe Stier.

“Srbija ima ambiciju postati hegemon na Balkanu”, kazao je Stier, a na pitanje novinara ima li opasnosti pod Hrvatsku, Stier govori da to prvenstveno ovisi o nama, no ističe da je optimističan jer je činjenica da se ponovno miješaju karte u međunarodnom poretku, ali po prvi put u modernoj eri Hrvatska ulazi u taj proces kao nezavisna država.

“Postoji mogućnost povezivanja hercegovačkih i dalmatinskih županija”

“Što se tiče BiH, moja pozicija je jasna – RH definitivno ne treba niti može ići u smjeru dominacije nad BiH, ali moramo imati politiku da bilo koja druga država ne može imati dominaciju na nad BiH, kao niti da dominira ijedan od tri konstituivna naroda.”

“HDZ Republike Hrvatske ima ugovore o strateškim odnosima s HDZ BiH i sa SDA i nije nemoguće, da se u Zagrebu ponekada dogovori sastanak s njihovim čelnicima. Ima mogućnost boljeg povezivanja hercegovačkih i dalmatinskih županija te bosanskih županija i slavonskih županija”, ističe Stier.

Glede Čovićevog odlaska na proslavu dana Republike Srpske, Stier je kazao kako je to pokazatelj jedne ovisnosti o Banjoj Luci, odnosno o Dodiku koji se treba razbiti tako da se promijeni izborni zakon i omogući da unutar hrvatskog korpusa u BiH dođe do pluralizacije, koja će dati veći prostor Hrvatima kao subjektu.

“Razmislimo da ne bude na zastupnicima manjine da odlučuju o tome tko će vladati u Hrvatskoj”

“Mislim da se iz riječi vukovarskog gradonačelnika Penave ne može doživjeti da je on protiv mirne reintegracije. On ima jedan direktan uvid s obzirom da je gradonačelnik, da je u svakodnevnoj komunikaciji s građanima u Vukovaru te je njegova intencija jačati, a ne oslabiti proces mirne reintegracije.

“Možda je došlo vrijeme da razmislimo da ne bude baš na zastupnicima manjine, da odlučuju o tome tko će vladati u Hrvatskoj, iz rakursa da to upravo nije dobro za integraciju i za položaj samih manjina, a o tome su čak i neki predstavnici manjina govorili. Mislim da bi trebali pogledati kako to funkcionira na lokalnoj razini, gdje se iz političkih stranaka, a je jednom posebnom manjinskom listom, biraju predstavnici manjina. Mislim da bi trebalo razmisliti o jednom boljem izbornom sustavu.”, zaključio je Davor Ivo Stier, bivši međunarodni tajnik HDZ-a.

I dalje se ima želju kandidirati za predsjednika HDZ-a

Na pitanje želi li i dalje biti kandidat za predsjednika HDZ-a, Stier kazao: “Za to će se čekati vjerojatno 2020. godina, ali zašto ne.”

Kazao je kako nije s premijerom Andrejem Plenkovićem razgovarao o listama za europarlamentarne izbore, te da će oni vjerojatno ići u nekom drugom smjeru, ali to nije moj fokus.

Stier je u intervjuu za N1 komentirao i bujanje Bandićevog kluba, zatopljenje odnosa između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Vlade te novi Zakon o pobačaju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari