Pratite nas

Analiza

Rađa se novi multipolarni svijet, raspada se ideologija globalizma, prevladavaju patriotizmi, slijede novi konflikti i ratovi…

Objavljeno

na

Davor Dijanović: Velika analiza geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih nadmetanja velikih sila
Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć. Nikolaj Berdjajev
Mislioce starih vremena ne smije se podcijeniti. Bili su oni neizmjerno pametni ljudi, u mnogom pogledu pametniji od nas. Imali su veliku prednost nad nama jer su razmišljali i o onim prilikama kada vrijeme nije besprijekorno. Računali su na mutacije i katastrofe. Znali su da prosječnim vremenima odgovaraju prosječne teorije. U kriznim vremenima, međutim, potrebne su sasvim drukčije teorije. Tada su potrebni dublji zahvati i veća odvažnost.Béla Hamvas
Demokratska je svakodnevnica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće katastrofe veoma su zanimljiveFriedrich Sieburg

Još od vremena stare Grčke povijest međunarodnih odnosa povijest je suradnje i konflikta. Iznimka nije niti današnje vrijeme koje je – s time će se vjerojatno složiti svi geopolitički analitičari – vrlo zanimljivo kad su u pitanju geopolitička i geostrateška preslagivanja, do te mjere da se sve češće govori o tektonskim lomovima svjetske geopolitičke scene. Na djelu su, očito, velike promjene kakve nisu zapamćene od kraja Drugoga svjetskog rata, odnosno od vremena pada Berlinskoga zida.

Raspad komunističkih država u Europi, uključujući i raspad SSSR-a (što je ruski predsjednik Vladimir Putin označio „najvećom geopolitičkom katastrofom 20 st.“) označila je početak razdoblja unipolarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama kao jedinom „supersilom“. Međutim, iako je nesporno da je SAD dugi niz godina nakon pada Berlinskoga zida nesumnjivo imao međunarodno vodstvo (cilj je bila „dominacija punoga spektra“ na vojnoj, političkoj i ekonomskoj razini), druge velike zemlje nisu bile spremne prihvatiti ideju unipolarnoga svijeta s obzirom na to da ona vodi prema hegemoniji jedne sile koja svim drugima nameće svoja „pravila igre“.

„Novi hladni rat“ i kretanje prema multipolarnosti

Dana 10. veljače 2007. Putin je održao poznati govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu na kojemu je osudio koncept jednopolarnoga svijeta i založio se za drukčiju arhitekturu međunarodne scene na kojoj će se postići ravnoteža između interesa svih subjekata međunarodnih odnosa. Putinov münhchenski govor neki su analitičari označili početkom „novoga Hladnog rata“ i usporedili ga sa znamenitim govorom Winstona Churchilla iz ožujka 1946. u Fultonu, kojim je simbolično započeo Hladni rat, dok neki smatraju da Hladni rat zapravo nikada nije ni završio.

Kako god, razdoblje unipolarnosti završeno je i svijet se neupitno kreće prema razdoblju multipolarnosti. Uz Rusiju kao najvećega protivnika SAD-u na globalnoj razini, nameće se Kina (pred tridesetak i više godina pogrješno se smatralo da će na mjestu Kine biti Japan), danas druga najveća svjetska ekonomija, a nema nikakve sumnje da u budućnosti možemo očekivati i jačanje država kao što su Indija (sedma ekonomija svijeta) ili Brazil (deveta svjetska ekonomija).

Islamske države do sada su uglavnom predstavljale geopolitičke objekte i predmete manipulacije u borbama zapadnih zemalja za energente i kontrolu prostora. Muslimanski svijet broji više od milijardu i pol ljudi te ima središnju geopolitičku poziciju u svijetu (u muslimanskim zemljama ne samo da prolaze ključni morski prolazi i tjesnaci, nego se nalazi i većina svjetskih zaliha nafte i plina). No predviđanja su da niti jedna muslimanska država uskoro ne može postati velika sila, nego je riječ tek o regionalnim silama kao što su Turska, Iran, Pakistan, Indonezija, Saudijska Arabija, Egipat itd.

Susret Putina i Trumpa

U srpnju ove godine u Helsinkiju su se na prvome bilateralnome susretu susreli Putin i Trump, a susret je bio izložen velikim kritikama američkih tzv. liberalnih medija i političara do te mjere da se u nekim krugovima pozivalo na smjenu „izdajice Trumpa“ (Trump, naravno, nije ostao dužan pa je prozvao „lažljive medije“ koji očajnički žele vidjeti „veliku konfrontaciju s Rusijom, makar ta velika konfrontacija vodila u rat“). Nekoliko sati prije susreta Trump je na Twitteru poručio da američko-ruski odnosi nikad nisu bili gori, a krivca je de facto označio u američkome vanjskopolitičkom establishmentu. Na sastanku je dogovorena suradnja oko sigurnosti u jugozapadnoj Siriji i oko uspostave radne skupine o humanitarnoj pomoći za sirijske izbjeglice.

Sastanak u Helsinkiju ocijenjen je kao početak nove faze u bilateralnim pregovorima, no nije – premda su neki geopolitičari govorili o „otkazu novoga Hladnog rata“ – postignut niti jedan dogovor koji bi značio realno poboljšanje u međusobnim odnosima (zajedničkog priopćenja nije bilo). Stajališta oko Krima, Sjevernoga toka 2, sporazuma s Iranom, Assadove vlade, Ukrajine, sankcija Rusiji ili pak ostalih spornih pitanja, ostala su nepromijenjena.

Nakon susreta iznesen je niz disparatnih stavova o tome kome je međusobni susret više koristio, no opći je dojam da je susretom Rusija više profitirala jer je predstavljena kao država koja je na svjetskoj sceni ravnopravna Sjedinjenim Državama. Kako god, međusobnim susretom Trump i Putin pokazali su želju za boljom komunikacijom i kvalitetnijom interakcijom, što je iznimno važno među ostalim i zbog produljenja sporazuma o redukciji strateškoga ofenzivnog naoružanja koji ističe 2021. Susret je donekle pridonio smanjivanju bilateralnih tenzija, a glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert najavila je osnivanje novih platformi za kontakte između Rusije i SAD-a kao što su radne skupine, stručna vijeća i dvostrane konzultacije. Putin i Trump mogli bi se ponovno sastati u finskoj prijestolnici u proljeće sljedeće godine.

Mišljenje je nekih analitičara da Trump – iako su upravo u dvije godine njegova mandata američko-ruski odnosi na najnižim granama od vremena svršetka Hladnog rata – ima želju za boljim odnosima s Rusijom, no u tome ga sprječava tzv. Duboka država (Deep State) unutar koje, osim medija i korporacija, snažnu ulogu igra vojnoindustrijski kompleks kojemu ne odgovara smanjivanje tenzija. K tome, nad Trumpovom glavom cijelo vrijeme vise optužbe o miješanju Rusije u američke izbore koje ga možda ponekad tjeraju na snažniju proturusku retoriku. Novi detant između SAD-a i Rusije ne odgovara ni pojedinim državama EU-a koje, u situaciji novoga Hladnog rata, mogu profitirati kao saveznice SAD-a u proklamiranoj borbi protiv širenja „malignoga ruskog utjecaja“.

Utrka u naoružanju i plinski rat

U proljeće ove godine, tijekom govora o stanju nacije, Putin je predstavio novo oružje koje prema njegovim riječima ne će moći zaustaviti niti američki proturaketni sustavi u Europi i Aziji. Riječ je o hipersoničnome sustavu nazvanom Sarmat (Sarmati su starovjekovni iranski narod koji je u 5. st. pr. Kr. jedno od kulturno-političkih središta imao i u Rusiji), koji je prošao testiranja, a moći će izvesti napad i preko Sjevernoga i preko Južnoga pola. Nova strateška ofenzivna oružja neograničenoga dometa izazvala su bojazan u dijelovima američkoga establismenta i nema nikakve sumnje da će u tom kontekstu uslijediti reakcija. Predstavljajući nova oružja, Putin je poručio: „Sad ćete nas slušati!“. Obaminu pripovijest da je Rusija „regionalna“ sila, nakon sudjelovanja u operacijama u Siriji i uvođenja novih strateških raketnih sustava – vjerojatno nitko ozbiljan više ne uzima za ozbiljno.

Prijepori SAD-a i Rusije, međutim, nemaju samo vojni aspekt, nego se prelamaju i na široj geopolitičkoj, geostrateškoj i geoekonomskoj razini. Prije svega riječ je o borbi za utjecaj u pojedinim važnim geopolitičkim regijama. Klasičan su primjer afroazijske zemlje koje su ili bogate energentima ili imaju važnu prometnu i stratešku ulogu (Sirija je školski primjer žarišne točke gdje se stvaraju novi odnosi snaga velesila i regionalnih sila.) Opasan sukob postoji i oko Ukrajine koju Rusija smatra svojim dvorištem, a zapadne ju zemlje dugoročno žele vidjeti u euroatlantskim integracijama. Nadmetanja nije pošteđen niti prostor bivše Jugoslavije unutar kojega je nemoguće razumjeti mnoge procese ako se ne razumije neo-hladnoratovska pozadina sukoba Washingtona i Moskve (ulazak Crne Gore u Nato, recentna zbivanja u Makedoniji, najava sporazuma Srbije i Kosova itd.). Glavobolju SAD-u zadaje i jačanje proruskih pokreta u zemljama poput Bugarske, Grčke i Srbije, ali širenje ruske meke moći putem jačanja medija kao što su, primjerice, Sputnik i Russia Today.

Točka prijepora je i prodaja energenata. Nakon što su Sjedinjene Države primjenom procesa hidrauličkoga fraktuiranja počele dobivati plin iz škriljavaca (SAD je bogat škriljavcima) stvorene su zalihe plina za izvoz. U skladu s time cilj je SAD-a postojeću LNG infrastrukturu za uvoz plina transformirati u izvozne LNG terminale te izvoziti ukapljeni plin u europske zemlje čime bi se smanjila energetska, ali time i politička ovisnost o Rusiji. Sjeverni tok 2, koji bi ruski plin transportirao do Njemačke, dakako, u izravnoj je koliziji s američkim ciljevima izvoza plina u Europu (diverzifikacija opskrbnih pravaca), pa ne čudi stoga što se na relaciji Washington-Moskva već neko vrijeme vodi latentni, ali i otvoreni plinski rat.

Umjesto Sjeverne Koreje – na tapeti Iran

Osim Rusije, u novoj Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti kao sigurnosna se prijetnja navode Kina, Iran i Sjeverna Koreja.

Iako su od spomenutih država upravo sa Sjevernom Korejom na početku Trumpova mandata odnosi bili najgori – međusobna vrijeđanja na osobnoj razini Trumpa i Kim Jong-una i prijetnje uništenjem Sjeverne Koreje – na summitu u Singapuru u lipnju je održan povijesni susret američkoga i sjevernokorejskoga predsjednika na kojemu je dogovorena denuklearizacija Korejskoga poluotoka, u zamjenu za sigurnosna jamstva Sjevernoj Koreji, te izgradnja novih odnosa stabilnosti i mira. Proces denuklearizacije za sada napreduje puževim koracima, a svoje interese u pregovorima imaju i Rusija i Kina koje jedine mogu sjevernokorejskom diktatoru jamčiti da ne završi kao nekada pukovnik, a danas pokojnik Muammar al-Gaddafi. Nakon što je u prošlogodišnjem govoru pred UN-om zaprijetio razaranjem Sjeverne Koreje, na ovogodišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a Trump je pohvalio otopljavanje odnosa s istom državom.

Umjesto Sjeverne Koreje, na metu je došao Iran čije vodstvo prema Trumpu „sije kaos, smrt i razaranje“ te „ne poštuje svoje susjede, granice ni suverena prava nacija“. Nakon što je Trump u svibnju izišao iz nuklearnog sporazuma s Iranom (Joint Comprehensive Plan of Action, JCPoA) došlo je do novoga zaoštravanja odnosa između Washingtona i Teherana. EU potpisnice nuklearnoga sporazuma s Iranom i dalje su verbalno predane očuvanju sporazuma (neke europske firme imaju interese u Iranu), no postoje snažni pritisci SAD-a da europske države prestanu kupovati iransku naftu. Zbog sankcija gospodarstvo Irana već je sad u problemima, a od 4. studenoga SAD namjerava uvesti sankcije i protiv svake zemlje koja će uvoziti naftu iz Irana. Cilj je, dakako, promjena režima u Teheranu.

Narudžbe za kupnju iranske nafte (od čije prodaje presudno ovisi iransko gospodarstvo) već su sada smanjene, a studeni će vjerojatno donijeti novu eskalaciju za sada političko-diplomatskoga sukoba. Nije isključeno da će Iran – ako mu europske potpisnice ne osiguraju kompenzaciju gubitaka – izići iz nuklearnoga sporazuma. Spominjale su se i prijetnje blokadom Hormuškoga tjesnaca kroz koji prolazi oko 20 posto ukupne svjetske proizvodnje i oko 40 posto svjetskog izvoza nafte.

U srpnju ove godine razmijenjene su otrovne strjelice između iranskoga predsjednika Hassana Rouhanija i Trumpa. „Gospodine Trump, ne igrajte se repom lava“, upozorio je Rouhani i dodao: „Rat s Iranom bio bi majka svih ratova“. Dodao je, međutim, i sljedeće: „Mir s Iranom majka je svakoga mira“. Nije dugo trebalo čekati Trumpov odgovor: „Nikad, ali nikad ne prijetite Sjedinjenim Državama ponovno ili ćete pretrpjeti posljedice kakve je malo tko u povijesti do sada pretrpio.“

Već mjesec kasnije kod Trumpa vidimo potpuni obrat: na Twitteru predlaže sastanak s iranskim predsjednikom „bez preduvjeta“. Mnogi u takvoj političkoj igri „plašenje – izlaženje u susret“ vide kopiranje modela postupanja prema Sjevernoj Koreji, no treba reći da je Iran u mnogo boljoj vanjskopolitičkoj poziciji od Sjeverne Koreje (Rouhani je ljetos imao političku „turneju“ po Europi, dok je Kim Jong-un donedavno bio praktički posve izoliran) pa nije realno da će kopiranje modela biti moguće.

Nadamo se da će u konačnici biti postignut sporazum SAD-a i Irana jer bi rat na toj relaciji doveo do potpunoga kaosa na Bliskome istoku. SAD bi, predviđaju vojni stručnjaci, svojim raketnim, pomorskim i zračnim snagama vrlo brzo odnio prevagu (kopnena intervencija isključena je već u startu), no nema sumnje da bi Iran aktivirao Hezbollah, šijitske paravojske u Siriji i ostale saveznike u okruženju, što bi moglo dovesti do niza građanskih i vjersko-sektaških ratova na Bliskome istoku. K tome, cijena nafte skočila bi do te mjere da bi mogli utonuti u globalnu ekonomsku recesiju.

Odnosi SAD-a i Turske dotaknuli samo dno

Iako se u Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti Tursku otvoreno ne označuje kao prijetnju, posljednjih godina odnosi SAD-a i Turske dotaknuli su samo dno. Sporna točka nije samo američka potpora Kurdima u Siriji (u Turskoj postoji značajna kurdska populacija), nego i američko odbijanje da se Fethullah Gülen, muslimanski klerik kojega Turska sumnjiči za pokušaj vojnoga udara 2016., izruči Turskoj. U turskome je pak zatvoru više od dvije godine boravio Andrew Brunson, američki pastor kojega turske vlasti optuživale za špijunažu u korist dviju neprijateljskih organizacija Fethullaha Guelena i kurdskih separatista.

Trump je, nakon odbijanja da se pastor izruči SAD-u pred nekoliko mjeseci (evangelički kršćani čine snažnu Trumpovu biračku bazu), Turskoj uveo tarife na uvoz čelika i aluminija (Turska je recipročno uvela carine na američke proizvode kao što su putnički automobili, alkohol i cigarete) što je dovelo do strmoglavoga pada turske valute (od početka godine pad od 40 posto). Turski je čelnik Recep Erdoğan nakon toga pozvao sve stanovnike u Turskoj da što prije promijene svoje strane valute u liru kako bi ojačali domaću valutu te poručio: „S jedne strane su nam strateški partneri, a s druge, pucaju u nogu strateškome partneru“.

Uzgred, govoreći o valutama, treba istaknuti da upravo monopol američkoga dolara u međunarodnoj trgovini i posljedična kontrola globalnoga financijskoga sustava osigurava SAD-u položaj vodeće sile. Manipulacije valutama u kombinaciji sa sankcijama jedan su od glavnih instrumenata američkih pritisaka na konkurentne države. Na sličan način na koji je ove godine napadnuta turska lira, 2014. godine nakon aneksije Krima napadnuta je i ruska rublja koja je izgubila 40 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Valutni „ratovi“ nagnali su Rusiju, Tursku, Kinu i Iran na razmišljanje da u međunarodnoj trgovini počnu koristiti nacionalne valute, a spominje se i moguće osnivanje samostalnoga europskog platnoga sustava u međunarodnim transakcijama (dogovori Njemačke i Francuske).

No vratimo se Turskoj. Pogoršanje odnosa sa SAD-om nagnalo je turskoga čelnika na vanjskopolitičku preorijentaciju. Za New York Times Erdoğan je u kolovozu ove godine izjavio da je Turska ozbiljna u namjeri da nađe „nove prijatelje i saveznike“.

Nakon krize odnosa s Rusijom poslije obaranja ruskoga zrakoplova u Siriji, odnosi Moskve i Ankare u posljednje su vrijeme u uzlaznoj putanji. Turska je sklopila ugovore s Rusijom o kupnji modernih raketnih sustava S-400 (što je dovelo do zabrane isporuke američkih borbenih zrakoplova F-35 Ankari), a u Siriji se svrstala uz Rusiju i Iran. Bolje odnose Ankara gradi i s Pekingom, a nedavno je sudjelovala i na sumitu zemalja BRICS-a. Takvo vanjskopolitičko preorijentiranje prema većoj ekonomskoj i strateškoj integraciji s Istokom, u nekim se analitičkim krugovima tumači kao turska ispisnica iz zapadnoga vojnog bloka, no Erdoğan nastoji održati i poziciju unutar zapadnih struktura pa je tako posljednjih tjedana došlo do otopljavanja odnosa s Njemačkom kojoj je Turska bitna zbog kontrole migracija u Europu.

Kao interkontinentalna država na raskršću Europe i Azije, kao regionalna sila i poveznica s islamskim svijetom Turska je do nedavno predstavljala važnoga strateškog partnera SAD-a. Kakve će biti reperkusije zahlađenja odnosa Washingtona i Ankare, pokazat će budućnost. Prije dva tjedna na slobodu je pušten pastor Brunson što se tumači kao ispružena ruka pomirbe Turske prema SAD-u, a hoće li Washington dati nešto za uzvrat, ostaje nam vidjeti.

Kina kao glavni američki konkurent

Već u predizbornoj kampanji bilo je jasno da Trump Kinu dugoročno smatra glavnim konkurentom SAD-a na globalnoj razini (iako neki autori, primjerice ruski geopolitičar Rostislav Iščenko, smatraju da je glavni trgovinski konkurent Amerike zapravo EU).

Kina je do početka 19. st. predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od gotovo 40 posto, nakon čega je uslijedilo razdoblje propadanja i slabljenja (posljedice Opijumskih ratova). Pad moći Kine korespondirao je s vremenom u kojemu su Sjedinjene Države započele put prema svjetskoj dominaciji, a ta dominacija ne bi bila moguća bez dominiranja upravo nad prostorom Azije. No od 1978. godine, od kada se Kina odvaja od sovjetskoga utjecaja i prihvaća prve tržišne principe (ta transformacija bila je svesrdno podupirana od strane SAD-a koji je Kinu želio maknuti iz sovjetske sfere utjecaja), do danas traje nagli uspon ove države i vraćanje utjecaja svjetske velesile. Kina uspješno jača vojsku (danas već drugi vojni proračun na svijetu), ekonomiju i položaj u međunarodnim odnosima usvajajući strategije koje će joj vratiti status velesile. Kinesko gospodarstvo u stalnome je rastu dobrim dijelom zahvaljujući pristupu zapadnim tržištima i tehnologijama. Jačanjem vojnoga, političkog i ekonomskoga utjecaja rastu i kineske geopolitičke ambicije u Aziji, što najbolje vidimo na primjeru sporova u Istočnome i Južnome kineskom moru.

Pred osam godina Kina je pretekla Japan i postala druga ekonomija svijeta, a predviđanja su da će u ne tako dalekome vremenu izbiti na prvo mjesto i da će budućnost 21. st. bitno biti određena međuodnosima Washingtona i Pekinga. Naravno, s obzirom na to da se radi o državi s brojnim proturječnostima na političkoj, društvenoj i ekonomskoj razini (spoj komunizma i kapitalizma sa snažno rasprostranjenom korupcijom) teško je predvidjeti hoće li se sadašnji rast Kine u budućnosti nastaviti pravocrtno.

„Pojas i put“, „Kina 2025“

Kina je, kako god, već danas prerasla granice Azije i želi proširiti svoj utjecaj na svjetskoj razini. Zato je kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio inicijativu „Pojas i Put“ (Belt and Road) koja nesumnjivo predstavlja jedan od najambicioznijih projekata do sada koji infrastrukturnim projektima želi spojiti istok i zapad na kopnenim (brze željeznice i mreža autocesta) i pomorskim pravcima. Pojas i Put predstavlja oblik globalizacije na kineski način, novi Put svile koji želi transportno i energetski povezati Kinu sa zemljama jugoistočne Azije, Južne Azije, Bliskog istoka, Afrike, zemljama Euroazije i Europe. Načelno je zamišljeno da osnovno sredstvo povezivanja čini izgradnja kopnenih i transportnih pravaca, no, kao što ističe dr. sc. Branimir Vidmarović, inicijativa podrazumijeva sva područja ekonomije: od teške i lake industrije, financija, obnovljivih izvora, energetike i visokih tehnologija.

Svoj utjecaj u Europi (s Kinom snažnu suradnju imaju susjedna Mađarska i Srbija) Kina sve više jača putem inicijative „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom Europa razvija sve jače trgovinske veze. Kina posljednjih mjeseci predlaže Europskoj uniji savez protiv protekcionističkih mjera Donalda Trumpa, a za uzvrat obećava po prvi put otvoriti neke sektore europskim investicijama.

Razvoj visokih tehnologija i informatizacija kineski su državni prioritet u razvoju ekonomije. „Kina 2025“ koncept je izveden iz njemačke strategije „Industrija 4.0“, a temelji se na korištenju tehnoloških novina kao što su umjetna inteligencija, robotika, Internet stvari (Internet of things), cloud sustavi itd. Program „Kina 2025“ uključuje potporu prioritetnim istraživanjima od strane ministarstva znanosti i tehnologije. Sjedinjene Države uvele su carine na kinesku robu u vrijednosti od 200 milijarda dolara (Trump spominje i moguću cifru od 500 milijarda) zbog nepravedne trgovinske prakse (državne subvencije; upravo je zbog najnižih kamata – državna banka – kineska ponuda za Pelješki most bila najniža) i velikog deficita u trgovinskoj razmjeni SAD-a i Kine. Sankcije SAD-a posebno ciljaju proizvode u okviru programa „Made in China“ uz visoke tehnologije kao što su zračno-svemirska industrija, informacijska i komunikacijska tehnologija, robotika i industrijska oprema. Na udaru sankcija još od travnja nalaze se kineski telekomunikacijski giganti ZTE i Huawei.

Naravno, i Kina je odgovorila na američke sankcije uvođenjem carina na 60 milijarda američkog uvoza, a prestat će kupovati i američki ukapljeni plin (druga uvoznica ukapljenoga plina na svijetu iza Japana) što bi moglo nanijeti udarac američkoj plinskoj industriji i strategiji pretvaranja SAD-a u energetsku supersilu.

Bivši pomoćnik američkoga ministra obrane Joseph Nye ističe da će SAD u budućnosti ipak imati određene prednosti pred Kinom. Riječ je o energetici, visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64 posto svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1 posto u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje). Geografske prednosti, međutim, sve manje igraju ulogu pa je tako zapovjednik Sjevernoga zapovjedništva Oružanih snaga SAD-a i Zapovjedništva zračno-svemirske obrane Sjeverne Amerike Terrence O’Shaughnessyu nedavno izjavio da okruženje oceanima više nije jamac sigurnosti jer američki protivnici mogu protegnuti ruku i dosegnuti do SAD-a (tu se vjerojatno mislilo na nova ruska strateška oružja).

Sukob SAD-a s najvažnijim strateškim partnerom – Europskom unijom

Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika doveo je do velikih promjena na međunarodnoj sceni. Kao pristaša „principijelnoga realizma“, Trump se u međunarodnim odnosima otvoreno koristi argumentom sile i nerijetko ne mari mnogo za međunarodno pravo, međunarodne institucije, potpisane sporazume, ali i za strateška partnerstva (Trump: „Ne možemo dopustiti svojim prijateljima da nas iskorištavaju“). U knjizi The Art of the Deal Trump je još 1987. iznio karakteristike pravoga „dealmakera“ koji zna kad treba blefirati, a kad prijetiti i koji je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi.

Ono što Trump, pak, želi opisano je u njegovu sloganu „Amerika na prvome mjestu“. Ta politika Trumpa je dovela u sukob i s najvažnijim strateškim partnerom SAD-a, a to je Europska unija. Trumpu je jedan od glavnih ciljeva na ekonomskome planu smanjivanje trgovinskoga deficita s drugim državama, pa je u skladu s time uveo tarife na uvozni čelik i aluminij iz EU-a i najavio da razmatra uvesti tarife na automobile, kamione i autodijelove. Njemačka kancelarka Angela Merkel, kao čelnica ekonomski najmoćnije države EU-a, tada je izjavila da je vrijedno svakog napora pokušati ublažiti trgovinski sukob sa SAD-om, kako se ne bi pretvorio u trgovinski rat.

Mogle su se, nakon uvođenja tarifa Uniji od strane SAD-a, čuti vrlo kritične izjave dužnosnika EU, pa je predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk pozvao EU da se pripremi na najpesimističniji scenarij sa SAD-om. „Bez obzira na neumorne napore očuvanja jedinstva Zapada, transatlantski su odnosi pod ogromnim pritiscima politike predsjednika Trumpa. Na žalost, podjele nadilaze trgovinu“ – izjavio je Tusk. Predsjednik Europskoga vijeća dodao je da Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost i ojačati ulaganja u obranu.

Zauzimanjem za „vlastitu sigurnost“ Tusk je naznačio jedan od bitnih prijepora Washingtona i EU-a, a on se odnosi na financiranje sigurnosti Unije. EU nema vlastitu vojsku i do sada je njezinu sigurnost jamčio NATO savez koji je pod dominantnim utjecajem Amerike koja najviše ulaže u njegovo funkcioniranje. Trump od članica želi veću potrošnju na obranu (interesi američkoga vojnoindustrijskog kompleksa), a na sastanku 29 zemalja članica NATO-a u srpnju je predložio ne samo da zemlje članice ispune cilj od dva posto BDP-a nego da izdvajanje za obranu povećaju na četiri posto. Trumpove prijetnje da SAD više ne će financirati obranu EU-a (SAD u obranu ulaže 3,1 posto, a Njemačka samo 1,2 posto), koje su opet u kontradiktornosti s najavom povećanja američke vojne nazočnosti u Njemačkoj (prvotno se najavljivalo povlačenje američkih vojnika iz Njemačke) u nekim su krugovima EU reaktivirale ideju u formiranju vojske Europske unije na čijem su ostvarenju već i učinjeni neki koraci.

Nije, međutim, realno govoriti o stvaranju ozbiljne vojske EU-a sve dok postoji NATO savez. A taj će savez, neovisno o Trumpovim izjavama da je NATO „gori od NAFTA-e“ (za čije se ukidanje američki predsjednik zalagao, ali je nedavno ipak postignut sporazum s Meksikom, a najavljuje se i s Kanadom) gotovo sigurno opstati u sljedećim godinama jer je to interesu većine zemalja članica. Što donosi nešto dalja budućnost, teško je predvidjeti.

Kad je u pitanju razmjena roba između EU-a i SAD-a, onda je ključno za istaknuti kako je riječ o najvećoj trgovinskoj razmjeni na svijetu i da bi trgovinski rat između dviju obala Atlantika mogao imati ozbiljne posljedice po svjetsku ekonomiju, a EU bi nanio velike štete jer uvelike ovisi o pristupu američkome tržištu. Taj je rat izbjegnut nakon srpanjskoga posjeta predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera Washingtonu. Juncker se u srpnju susreo s Trumpom i dogovorio smirivanje napetosti u trgovini i započinjanje pregovora o uklanjanju carina i drugih zapreka u trgovini. Dogovoren je zajednički rad u smjeru uklanjanja carina, necarinskih zapreka i subvencija za industrijske proizvode, izuzev automobilske industrije. Dogovoreno je i rješavanje problema američkih carina na čelik i aluminij i carina na američke proizvode koje je kao odgovor uvela Europa.

Važan dogovor Junckera i Trumpa odnosi se na spomenuti američki cilj izvoza LNG plina u EU. Juncker je tijekom pregovora s Trumpom prihvatio ulaganja u izgradnju novih LNG terminala u EU te je nakon sastanka o tome izjavio: „Mi smo spremni na investiranje u infrastrukturu i nove terminale koji će omogućiti uvoz LNG-a iz SAD-a i s drugih strana, ali uglavnom ipak iz SAD-a, budu li uvjeti zadovoljavajući i cijene konkurentne“.

Može li EU postati autonoman geopolitički subjekt?

Na EU do sada se dobrim dijelom gledalo kao na svojevrsnu transmisiju američkih interesa, odnosno kod žešćih kritičara kao na američki protektorat. Razmimoilaženja pojedinih europskih država i SAD-a postojala su u određenim pitanjima, kao što je, primjerice, intervencija u Iraku 2003. Tada su se Njemačka i Francuska kao dvije vodeće europske zemlje donekle oko intervencije usprotivile Americi. Politiku neovisnu od SAD-a pokušao je 1990. formulirati i Helmut Kohl koji je izjavio da nakon raspada Varšavskoga pakta više nema potrebe za NATO-om. No Washington mu je vrlo brzo objasnio da takve izjave ne će biti tolerirane.

Sada, međutim, 2018. imamo već spomenuti prijepor oko nuklearnoga sporazuma s Iranom kao važan test odnosa EU-a i SAD-a, trgovinski rat koji i dalje visi u zraku, razmimoilaženja Njemačke kao najmoćnije države EU-a i SAD-a oko izgradnje Sjevernoga toka 2, ali i s obzirom na osobnost Donalda Trumpa – općenitu nepredvidljvost odnosa na relaciji Amerike i EU-a.

Njemački šef diplomacije Heiko Maas u kolovozu je izjavio da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali iza izgradnje „snažne i neovisne Europe“. U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je u jednome tekstu govorio o „multilateralnom svjetskome poretku“, što je posve na tragu ideje multipolarnoga svijeta za koji se već dvadesetak godina zalažu Kina i Rusija, a koji je, kako se čini, na pragu zaživljavanja.

Potporu politici koju je proklamirao Maas dao je francuski ministar financija Bruno Le Maire koji je vrlo eksplicitno izjavio: „S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koje će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstra-teritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal.“

Očito, i Njemačka i Francuska, očekujući formiranje multipolarnog svijeta s nekoliko manje ili više ravnopravnih centara moći, ne bi htjele biti tek prirepak angloameričkog središta, nego bi u okviru toga svijeta željele postati poseban (geo)politički pol. U tome posebno prednjači Njemačka koja bi u Europi htjela zamijeniti SAD i diktirati do kraja svoja „pravila igre“ ostatku EU-a.

U skladu s time njemački je cilj Uniju pretvoriti u superdržavu koja će u praksi biti instrument njezine političke i ekonomske moći. To, dakako, podrazumijeva daljnje nametanje europskoga federalizma i centralizma nasuprot suverenizmu zemalja Višegradske skupine (za vraćanje dijela ovlasti (repatriation of powers) s EU institucija na države članice zalagala se i Velika Britanija prije Brexita). Politika „još više Europe“ (koju uz Njemačku donekle podupire i Francuska pod Macronom) svodi se na daljnje oduzimanje suvereniteta i autonomije država članica. No čini se da su najavljene reforme EU Merkel i Macrona (koji iskazuje ambiciju preuzeti europsko vodstvo od kancelarke), koje bi išle u pravcu stvaranja „Sjedinjenih Europskih Država“, propale, što je nedavno implicite priznao i Juncker. Sukob suverenista i federalista sve je snažniji, a neki autori predviđaju i mogući raspad EU-a. Osobno smatram da do klasičnoga raspadanja, kao npr. u slučaju SSSR-a, ne će doći u skoroj budućnosti (moguće je, međutim, formiranje više blokova unutar Unije), ali dugoročno ne isključujem taj scenarij. Sadašnji model EU jednostavno nije održiv.

Neovisno, EU je zapravo već danas instrument njemačke moći. U razgovoru za srpske Večernje novosti to je nedavno vrlo dobro opisala najsnažnija francuska oporbena političarka Marine Le Pen: „EU je politički izgrađena na njemačkoj osnovi. Kao što je također govorio general De Gaulle, nadnacionalna Europa je Europa pod američkim vojnim zapovjedništvom, a danas pod njemačkom političkom kontrolom. Europsku je uniju izgradila Njemačka, za Njemačku. Danas su sve ključne pozicije zauzeli Nijemci. Visoku administraciju, Europsku investicijsku banku, Europski financijski sud, Europski mehanizam stabilnosti, sve do zajedničke monete napravljene kao kopija marke, u službi njemačke ekonomije i pod kontrolom Europske centralne banke čije je sjedište u Frankfurtu. Njemačka je danas lider EU-a jer je EU krojena po mjeri za Njemačku, sa socijalnim i ekonomskim modelom koji je zasnovan na osiromašivanju zaposlenih i podržan uvozom jeftine strane radne snage. Ovaj model izgrađen na najnižim socijalnim pravima nije ni održiv, ni poželjan“.

Noćna mora angloameričke geopolitike

Njemačka je, slažu se mnogi analitičari, već danas prevladala razinu regionalne sile EU-a i tendira prema statusu globalne sile. S obzirom na hipoteku prošlosti, danas se to čini na mnogo suptilnije načine, putem kanala Europske unije kroz koje Berlin širi svoju moć. No, Njemačka ne može postati globalna sila bez snažnije suradnje s Rusijom. Ta suradnja danas postoji, posebno na planu energetike (Sjeverni tok 2), no sigurni smo da bi njezino intenziviranje i posljedično okretanje leđa SAD-u izazvalo snažnu reakciju Washingtona.

Snažna suradnja Njemačke (kapital, visoke tehnologije) i Rusije (resursi) noćna je mora angloameričke geopolitike i nema nikakve sumnje da će Amerika, ako Njemačka proba snažnije „zatalasati“ prema istoku, Berlinu nametnuti sankcije i gospodarsku blokadu. Povijest nas uči da su anglosaksonske talasokratske sile uvijek reagirale čim je Njemačka ovladala kontinentalnom Europom i htjela iskoračiti na svjetsku scenu. I Brexit i Trumpovu politiku prema Njemačkoj treba promatrati upravo u kontekstu obuzdavanja njemačke moći i sprječavanja povezivanja Njemačke i Rusije. Ujedinjena velika euroazijska kopnena masa s Njemačkom i Rusijom (Mackinderov „Heartland“) u izravnoj je suprotnosti s angloameričkim geopolitičkim i geoekonomskim i ciljevima. De Gaulleova vizija Europe „od Atlantika od Urala“ nije u interesu SAD-a.

Nije nikakva tajna da Trump nije veliki ljubitelj Europske unije. On je otvoreno podupro Brexit, a i francuskoga je predsjednika Macrona nagovarao da iziđe iz EU. SAD-u ne odgovara jaka i ujedinjena Europa (kao što ne odgovara ni Rusiji ako je riječ o produžetku interesa Washingtona) jer sila s one strane Atlantika može lakše svoje ekonomske i geopolitičke interese ostvarivati putem bilateralnih odnosa s pojedinom europskom državom. Dolazak bivšega Trumpova savjetnika Stevea Bannona u Europu, s ciljem jačanja desnih i euroskeptičnih stranaka, zasigurno nije bez veze s činjenicom da Washington ne bi imao ništa protiv da se Unija raspadne.

Analitičar Zoran Meter ispravno ističe: „SAD-u smeta snažna i jedinstvena EU, poglavito američkim gospodarskim interesima kojima EU sve više predstavlja neugodnu konkurenciju. EU ima golemi ljudski, gospodarski i financijski potencijal, visoko-sofisticiranu tehnologiju i visoko-obrazovanu radnu snagu, dakle, gotovo sve ključne preduvjete za svoje pozicioniranje u globalnu geopolitičku i ekonomsku velesilu, osim jednog, možda i najbitnijeg elementa – energije. Osim toga EU je, za razliku od kontinentalno izoliranog SAD-a, geografski povezana s propulzivnim i potentnim svjetskim regijama – od Afrike i Bliskog istoka do Azije. Međutim, EU, osim energije, nema niti nužnu unutarnju nacionalnu, jezičnu i kulturološku koheziju, a vođenjem pogrešne politike ‘talionice’ naroda i odbacivanja svojih korijena temeljenih na kršćanskoj vjeri (a da, o po njezine građane razornoj financijskoj i ekonomskoj politici i ne govorimo), poput SSSR-a samo je ubrzala svoj neminovni raspad u ovakvom obliku kakav je on sada“.

Na početku smo rađanja multipolarnoga svijeta, a suradnja Rusije i Kine za SAD predstavlja „najgoru stvar“

Približavajući se kraju ove analize, treba zaključiti da živimo u vremenu opadanja moći SAD-a kao svjetske supersile (kraj Pax Americana). Ideja moderiranja svijeta prema američkim željama, tj. izvoz demokracije i ideologije ljudskih prava sve teže prolaze jer se američkome intervencionizmu sve uspješnije odupiru moćne države poput Rusije i Kine, a svoj je krah takva pseudomesijanska politika doživjela i u Siriji. Simptom velikih promjena je i Trumpova politika. U nedavnome govoru pred UN-om Trump nije mogao biti jasniji: „Odbacujemo ideologiju globalizma i prihvaćamo doktrinu patriotizma“.

Amerika će, treba to jasno apostrofirati, i dalje biti najmoćnija sila svijeta, no nakon razdoblja unipolarnosti nalazimo se na pragu rađanja multipolarnog svijeta u kojemu se javljaju nove supersile – Kina i Rusija, ali čitav niz regionalnih sila kao što su Indija (koja će nesumnjivo iz regionalne rasti u globalnu silu), Pakistan, Japan, Iran, Turska, Brazil, Južnoafrička Republika itd. Između Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike postoji i suradnja u okviru BRICS-a. Zemlje BRICS-a najavljuju osnivanje zajedničke razvojne banke i povezivanje njihovih tržišta kapitala, najavljeno je svojedobno i osnivanje vlastitoga monetarnog fonda i zajedničkih deviznih rezervi, projekt proizvodnje zrakoplova za duge linije (konkurencija Boeingu i Airbusu), ali i strateški energetski projekti.

Najopasnija suradnja za SAD svakako je, međutim, ona između Rusije i Kine. Tu je opasnost još prije izbora za američkog predsjednika detektirao Trump kad je izjavio: „Jedna od najgorih stvari koje bi se mogle dogoditi zemlji jest da Rusija bude privučena Kinom. A natjerali smo ih da se približe jedni drugima kroz velike naftne dogovore koje sklapaju. Uputili smo ih jedne na druge. To je užasna stvar za ovu zemlju. Sprijateljili smo ih zahvaljujući našem nesposobnom rukovodstvu. Vjerujem da bih se veoma dobro slagao s Putinom – ok? I to mislim na odnos u kojemu bismo nastupali s pozicija snage. Mislim da nam ne trebaju sankcije. Mislim da bi se slagali veoma, veoma dobro.“

Na opasnost saveza Rusije i Kine upozoravao je jedan od najznačajnijih američkih geopolitičara, prošle godine preminuli Zbigniew Brzezinski: „Sjedinjene Američke Države trebaju biti svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelomično može gurnuti unutarnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskoga saveza ovih dviju sila”.

Naravno, opasnosti saveza Moskve i Pekinga jako je dobro svjestan i stari geopolitički lisac Henry Kissinger. Upravo je on tijekom posjeta Kini 1971. kao državni tajnik SAD-a uspostavio diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacije SSSR-a. Radilo se nesumnjivo o strategijski genijalnome potezu kojim je SAD vratio stratešku prednost pred SSSR-om. No plodovi takve politike kasnije su doveli do jačanje Kine kao danas glavnoga konkurenta SAD-a. Danas isti Kissinger, iako u poznim godinama, i dalje promišlja i kreira strategijske koncepte pa je tako nedavno predložio Trumpu zbližavanje s Rusijom i drugim državama s ciljem obuzdavanje Kine. Radi se, kako vidimo, o inverziji ideje kojom je svojedobno SAD osigurao nadmoć nad SSSR-om.

No danas u Moskvi i Pekingu sjede vrlo ozbiljni ljudi svjesni prednosti rusko-kineske suradnje koji ne će dopustiti ponavljanje starih Kissingerovih trikova. Bilateralni odnosi Rusije i Kine sve više poprimaju značaj strateškoga savezništva. Nedavno su održani najveći vojni manevri na tlu Rusije od manevra „Zapad 81“, na kojima je sudjelovalo 300.000 vojnika, 36.000 tenkova i oklopnih vozila, 1000 helikoptera, zrakoplova i bespilotnih letjelica. Specifično je za ovu vježbu da su u njoj sudjelovali i pripadnici kineske vojske i nekoliko jedinica mongolske vojske. Kina je prvi kupac ruskoga raketnog sustava S-400, a postoji velika suradnja i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd. Ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping razvili su vrlo dobre međusobne odnose, a produbljivanje strateškoga partnerstva, kao i zajednička borba protiv američkoga protekcionizma i jednostranih pristupa rješavanja međunarodnih problema, ističe se kao cilj i ruske i kineske diplomacije.

U članku objavljenome na portalu Modern Diplomacy Wang Li i Nodir Boboev zaključuju da i Kina i Rusija imaju manjkavosti za status velik sile. Rusija je prema njima i dalje sila u nastajanju jer previše ovisi od prirodnih resursa i zaostaje u ukupnoj produktivnosti (iako se ne može govoriti da je riječ o jednoresursnoj ekonomiji, nap. D. D.), Kina je i dalje zemlja u razvoju kad promatramo unutrašnja pitanja i visokotehnološke inovacije. No, obje, zaključak je dvojice autora, imaju ogromne potencijale koji su uzajamno kompatibilni u području strateškoga naoružanja i ogromne proizvodnje.

Treba, međutim, spomenuti da postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Govoreći o Europi, vidjet ćemo hoće li se Velika Britanija pozicionirati kao subimperijalna sila atlantističkoga bloka te kakva će biti daljnja politika Francuske i Njemačke kao dvije najmoćnije države EU-a. Sve nabrojane države, kako god, žele mnogo veću ulogu u međunarodnim odnosima.

Rađanje multipolarnoga svijeta na svome je početku i proći će još neko vrijeme dok se formiraju svi polovi, tj. sva središta globalne i regionalne moći. Proces formiranja centara moći i legitimiranja njihova statusa, na žalost, podrazumijevat će i nove konflikte i ratove. U tome žrvnju sukoba velikih sila posebno će na udaru biti male države na čijim se područjima sukobljavaju interesi političkih titana. Sirija je danas školski primjer borbe za primat između Rusije, SAD-a, Izraela, Irana, Saudijske Arabije i Turske. Konfliktni potencijal postoji i u mnogim drugim dijelovima svijeta (Ukrajina, Balkan) u kojima će se voditi tzv. proxi ratovi, tj. ratovi preko posrednika.

Sukob Atene i Sparte, koji je u propast odveo civilizaciju antičke Grčke – započeo je u malom gradu Kerkiri. Pojedini autori, primjerice Lawrence Tritle, tvrde da je početak Peloponeskoga rata uvelike sličan početku Prvoga svjetskog rata. Nadamo se da i ovoga puta neka treća manja država (Trump je nedavno u tome kontekstu spominjao „malu Crnu Goru“) ne će postati mjesto na kojem će započeti Treći svjetski rat. Iako mnogi kritiziraju nuklearno naoružavanje – možda je upravo ravnoteža straha uzrokovana činjenicom da sve velike sile imaju dovoljno nuklearnih bojevih glava da unište cijeli planet – jamac mira odnosno neizbijanja otvorenoga rata velikih sila koji bi današnju civilizaciju odveo u nepovrat.

Sva jaja ne treba držati u istoj košari

Republika Hrvatska članica je Europske unije i NATO saveza, što nam nameće jasna vanjskopolitička ograničenja. Hrvatska treba iskoristiti određene prednosti tih članstava (postoje, dakako, i loše strane članstva) i postići za sebe što bolju poziciju, prvenstveno jačanjem suradnje s državama Višegradske skupine. Kad je čovjek u paklu – mora tražiti mjesto gdje je najmanje vruće.

No Hrvatska ne treba voditi neprijateljsku politiku prema Rusiji i prema Kini kao novim-starim velikim silama. I suradnja s tim državama potrebna je, a mudri državnici svjesni su mudrosti da se baš sva jaja ne trebaju držati u istoj košari.

Uzmimo konkretan primjer: Hrvatska treba izgraditi LNG terminal na Krku i tako se snažnije pozicionirati kao strateški partner SAD-a (projekt donosi nesumnjive geopolitičke i ekonomske benefite), ali nam treba i ruski plin. Konkurencija je uvijek dobra jer donosi niže cijene, a upravo u laviranju između interesa velikih sila, poštujući, naravno, okvire kojima pripadaju, male zemlje mogu za sebe izvući određene koristi. Izneseno mišljenje u Hrvatskoj, dakako, nije na cijeni jer velika većina novinara i analitičara djeluju kao otvoreni propagandisti i plaćenici ove ili one strane.

Inicijativa „Pojas i put“ također je projekt u kojemu Hrvatska može pronaći svoje mjesto (kao što to čini Mađarska), a nema nikakve dvojbe da je dodjela izgradnje Pelješkoga mosta kineskoj firmi dobar potez u tom smislu.

Kad je u pitanju političko-sigurnosno okruženje RH s konfliktnim potencijalima, onda treba spomenuti da se u nekim diplomatskim krugovima šuška o mogućem stvaranju nekoga novog oblika Jugoslavije, ali ovaj put – barem početno – bez Hrvatske. Ta bi asocijacija bila posebno opasna za položaj Hrvata u BiH koji se nakon trećega izbora Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH de facto nalaze pred dekonstituiranjem. Konkretno, kao što je nedavno u razgovoru za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća iznio diplomat i analitičar Zdravko Gavran, spominje se moguće stvaranje srpsko-albansko-bošnjačke konfederacije. Poslušajmo Gavrana: „Najvećom pak opasnošću za regionalno pozicioniranje Hrvatske i za položaj hrvatskoga naroda u BiH vidim u potencijalnom sporazumu Beograda i Prištine (a možda i Tirane) pod pokroviteljstvom Moskve i Ankare, uz potporu ili bar suglasnost SAD-a i EU-a, o ‘normalizaciji’ odnosa i stvaranju zajedničkog ‘okvira’ nekog novog oblika regionalnog povezivanja. Recimo povezivanja u gospodarsku ili carinsku uniju, ili čak u nekovrsnu konfederaciju. Kosovo bi na taj način ostalo dijelom širega zajedničkog okvira, s mekom granicom prema Srbiji, a ‘izbrisalo’ bi graničnu barijeru s Albanijom, dok bi Republika Srpska formalno ostala dio BiH, ali bi ojačala subjektivitet i ‘izbrisala’ graničnu barijeru sa Srbijom, i slično. Da budem izričitiji: bila bi to svojevrsna srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija, sa svim državama i republikama kao sastavnim dijelovima, u kojoj bi se palijativnim modelima riješila i pitanja Sandžaka i drugih etnički specifičnih ‘entiteta’, ‘zajednica općina’ i sl. Beograd bi bio središnja točka. Bila bi to osnova i možda šire, asimetrične ‘Balkanske konfederacije’. Nečega možda poput godine 1991. predlagane (od Miloševića, Izetbegovića i Gligorova), ali tada neostvarene ‘krnje Jugoslavije’… Pri takvoj soluciji interesi sviju velikih igrača bili bi do neke mjere zadovoljeni, po načelu ‘i-i’, a ne ‘ili-ili’. Takvo rješenje zacijelo bi značilo odustajanje ili odgađanje ad infinitum ulaska tih zemalja u Europsku uniju, stvaranjem ‘Balkanske europske unije’, odnosno ‘druge (ili treće) Europe’, otvorene i prema Euroazijskoj europskoj uniji i prema Turskoj…“.

Za kraj vrlo kratko: Zbivanja na „velikoj šahovskoj ploči“ nisu nikada bila turbulentnija i opasnija i Hrvatskoj će u godinama koje dolaze biti potrebno mudro, odvažno i proaktivno vodstvo ako ne želi (p)ostati potpuni objekt geopolitičkih igara velikih sila, a u najgoremu scenariju nestati sa zemljovida svijeta.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari