Pratite nas

Analiza

Rađa se novi multipolarni svijet, raspada se ideologija globalizma, prevladavaju patriotizmi, slijede novi konflikti i ratovi…

Objavljeno

na

Davor Dijanović: Velika analiza geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih nadmetanja velikih sila
Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć. Nikolaj Berdjajev
Mislioce starih vremena ne smije se podcijeniti. Bili su oni neizmjerno pametni ljudi, u mnogom pogledu pametniji od nas. Imali su veliku prednost nad nama jer su razmišljali i o onim prilikama kada vrijeme nije besprijekorno. Računali su na mutacije i katastrofe. Znali su da prosječnim vremenima odgovaraju prosječne teorije. U kriznim vremenima, međutim, potrebne su sasvim drukčije teorije. Tada su potrebni dublji zahvati i veća odvažnost.Béla Hamvas
Demokratska je svakodnevnica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće katastrofe veoma su zanimljiveFriedrich Sieburg

Još od vremena stare Grčke povijest međunarodnih odnosa povijest je suradnje i konflikta. Iznimka nije niti današnje vrijeme koje je – s time će se vjerojatno složiti svi geopolitički analitičari – vrlo zanimljivo kad su u pitanju geopolitička i geostrateška preslagivanja, do te mjere da se sve češće govori o tektonskim lomovima svjetske geopolitičke scene. Na djelu su, očito, velike promjene kakve nisu zapamćene od kraja Drugoga svjetskog rata, odnosno od vremena pada Berlinskoga zida.

Raspad komunističkih država u Europi, uključujući i raspad SSSR-a (što je ruski predsjednik Vladimir Putin označio „najvećom geopolitičkom katastrofom 20 st.“) označila je početak razdoblja unipolarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama kao jedinom „supersilom“. Međutim, iako je nesporno da je SAD dugi niz godina nakon pada Berlinskoga zida nesumnjivo imao međunarodno vodstvo (cilj je bila „dominacija punoga spektra“ na vojnoj, političkoj i ekonomskoj razini), druge velike zemlje nisu bile spremne prihvatiti ideju unipolarnoga svijeta s obzirom na to da ona vodi prema hegemoniji jedne sile koja svim drugima nameće svoja „pravila igre“.

„Novi hladni rat“ i kretanje prema multipolarnosti

Dana 10. veljače 2007. Putin je održao poznati govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu na kojemu je osudio koncept jednopolarnoga svijeta i založio se za drukčiju arhitekturu međunarodne scene na kojoj će se postići ravnoteža između interesa svih subjekata međunarodnih odnosa. Putinov münhchenski govor neki su analitičari označili početkom „novoga Hladnog rata“ i usporedili ga sa znamenitim govorom Winstona Churchilla iz ožujka 1946. u Fultonu, kojim je simbolično započeo Hladni rat, dok neki smatraju da Hladni rat zapravo nikada nije ni završio.

Kako god, razdoblje unipolarnosti završeno je i svijet se neupitno kreće prema razdoblju multipolarnosti. Uz Rusiju kao najvećega protivnika SAD-u na globalnoj razini, nameće se Kina (pred tridesetak i više godina pogrješno se smatralo da će na mjestu Kine biti Japan), danas druga najveća svjetska ekonomija, a nema nikakve sumnje da u budućnosti možemo očekivati i jačanje država kao što su Indija (sedma ekonomija svijeta) ili Brazil (deveta svjetska ekonomija).

Islamske države do sada su uglavnom predstavljale geopolitičke objekte i predmete manipulacije u borbama zapadnih zemalja za energente i kontrolu prostora. Muslimanski svijet broji više od milijardu i pol ljudi te ima središnju geopolitičku poziciju u svijetu (u muslimanskim zemljama ne samo da prolaze ključni morski prolazi i tjesnaci, nego se nalazi i većina svjetskih zaliha nafte i plina). No predviđanja su da niti jedna muslimanska država uskoro ne može postati velika sila, nego je riječ tek o regionalnim silama kao što su Turska, Iran, Pakistan, Indonezija, Saudijska Arabija, Egipat itd.

Susret Putina i Trumpa

U srpnju ove godine u Helsinkiju su se na prvome bilateralnome susretu susreli Putin i Trump, a susret je bio izložen velikim kritikama američkih tzv. liberalnih medija i političara do te mjere da se u nekim krugovima pozivalo na smjenu „izdajice Trumpa“ (Trump, naravno, nije ostao dužan pa je prozvao „lažljive medije“ koji očajnički žele vidjeti „veliku konfrontaciju s Rusijom, makar ta velika konfrontacija vodila u rat“). Nekoliko sati prije susreta Trump je na Twitteru poručio da američko-ruski odnosi nikad nisu bili gori, a krivca je de facto označio u američkome vanjskopolitičkom establishmentu. Na sastanku je dogovorena suradnja oko sigurnosti u jugozapadnoj Siriji i oko uspostave radne skupine o humanitarnoj pomoći za sirijske izbjeglice.

Sastanak u Helsinkiju ocijenjen je kao početak nove faze u bilateralnim pregovorima, no nije – premda su neki geopolitičari govorili o „otkazu novoga Hladnog rata“ – postignut niti jedan dogovor koji bi značio realno poboljšanje u međusobnim odnosima (zajedničkog priopćenja nije bilo). Stajališta oko Krima, Sjevernoga toka 2, sporazuma s Iranom, Assadove vlade, Ukrajine, sankcija Rusiji ili pak ostalih spornih pitanja, ostala su nepromijenjena.

Nakon susreta iznesen je niz disparatnih stavova o tome kome je međusobni susret više koristio, no opći je dojam da je susretom Rusija više profitirala jer je predstavljena kao država koja je na svjetskoj sceni ravnopravna Sjedinjenim Državama. Kako god, međusobnim susretom Trump i Putin pokazali su želju za boljom komunikacijom i kvalitetnijom interakcijom, što je iznimno važno među ostalim i zbog produljenja sporazuma o redukciji strateškoga ofenzivnog naoružanja koji ističe 2021. Susret je donekle pridonio smanjivanju bilateralnih tenzija, a glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert najavila je osnivanje novih platformi za kontakte između Rusije i SAD-a kao što su radne skupine, stručna vijeća i dvostrane konzultacije. Putin i Trump mogli bi se ponovno sastati u finskoj prijestolnici u proljeće sljedeće godine.

Mišljenje je nekih analitičara da Trump – iako su upravo u dvije godine njegova mandata američko-ruski odnosi na najnižim granama od vremena svršetka Hladnog rata – ima želju za boljim odnosima s Rusijom, no u tome ga sprječava tzv. Duboka država (Deep State) unutar koje, osim medija i korporacija, snažnu ulogu igra vojnoindustrijski kompleks kojemu ne odgovara smanjivanje tenzija. K tome, nad Trumpovom glavom cijelo vrijeme vise optužbe o miješanju Rusije u američke izbore koje ga možda ponekad tjeraju na snažniju proturusku retoriku. Novi detant između SAD-a i Rusije ne odgovara ni pojedinim državama EU-a koje, u situaciji novoga Hladnog rata, mogu profitirati kao saveznice SAD-a u proklamiranoj borbi protiv širenja „malignoga ruskog utjecaja“.

Utrka u naoružanju i plinski rat

U proljeće ove godine, tijekom govora o stanju nacije, Putin je predstavio novo oružje koje prema njegovim riječima ne će moći zaustaviti niti američki proturaketni sustavi u Europi i Aziji. Riječ je o hipersoničnome sustavu nazvanom Sarmat (Sarmati su starovjekovni iranski narod koji je u 5. st. pr. Kr. jedno od kulturno-političkih središta imao i u Rusiji), koji je prošao testiranja, a moći će izvesti napad i preko Sjevernoga i preko Južnoga pola. Nova strateška ofenzivna oružja neograničenoga dometa izazvala su bojazan u dijelovima američkoga establismenta i nema nikakve sumnje da će u tom kontekstu uslijediti reakcija. Predstavljajući nova oružja, Putin je poručio: „Sad ćete nas slušati!“. Obaminu pripovijest da je Rusija „regionalna“ sila, nakon sudjelovanja u operacijama u Siriji i uvođenja novih strateških raketnih sustava – vjerojatno nitko ozbiljan više ne uzima za ozbiljno.

Prijepori SAD-a i Rusije, međutim, nemaju samo vojni aspekt, nego se prelamaju i na široj geopolitičkoj, geostrateškoj i geoekonomskoj razini. Prije svega riječ je o borbi za utjecaj u pojedinim važnim geopolitičkim regijama. Klasičan su primjer afroazijske zemlje koje su ili bogate energentima ili imaju važnu prometnu i stratešku ulogu (Sirija je školski primjer žarišne točke gdje se stvaraju novi odnosi snaga velesila i regionalnih sila.) Opasan sukob postoji i oko Ukrajine koju Rusija smatra svojim dvorištem, a zapadne ju zemlje dugoročno žele vidjeti u euroatlantskim integracijama. Nadmetanja nije pošteđen niti prostor bivše Jugoslavije unutar kojega je nemoguće razumjeti mnoge procese ako se ne razumije neo-hladnoratovska pozadina sukoba Washingtona i Moskve (ulazak Crne Gore u Nato, recentna zbivanja u Makedoniji, najava sporazuma Srbije i Kosova itd.). Glavobolju SAD-u zadaje i jačanje proruskih pokreta u zemljama poput Bugarske, Grčke i Srbije, ali širenje ruske meke moći putem jačanja medija kao što su, primjerice, Sputnik i Russia Today.

Točka prijepora je i prodaja energenata. Nakon što su Sjedinjene Države primjenom procesa hidrauličkoga fraktuiranja počele dobivati plin iz škriljavaca (SAD je bogat škriljavcima) stvorene su zalihe plina za izvoz. U skladu s time cilj je SAD-a postojeću LNG infrastrukturu za uvoz plina transformirati u izvozne LNG terminale te izvoziti ukapljeni plin u europske zemlje čime bi se smanjila energetska, ali time i politička ovisnost o Rusiji. Sjeverni tok 2, koji bi ruski plin transportirao do Njemačke, dakako, u izravnoj je koliziji s američkim ciljevima izvoza plina u Europu (diverzifikacija opskrbnih pravaca), pa ne čudi stoga što se na relaciji Washington-Moskva već neko vrijeme vodi latentni, ali i otvoreni plinski rat.

Umjesto Sjeverne Koreje – na tapeti Iran

Osim Rusije, u novoj Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti kao sigurnosna se prijetnja navode Kina, Iran i Sjeverna Koreja.

Iako su od spomenutih država upravo sa Sjevernom Korejom na početku Trumpova mandata odnosi bili najgori – međusobna vrijeđanja na osobnoj razini Trumpa i Kim Jong-una i prijetnje uništenjem Sjeverne Koreje – na summitu u Singapuru u lipnju je održan povijesni susret američkoga i sjevernokorejskoga predsjednika na kojemu je dogovorena denuklearizacija Korejskoga poluotoka, u zamjenu za sigurnosna jamstva Sjevernoj Koreji, te izgradnja novih odnosa stabilnosti i mira. Proces denuklearizacije za sada napreduje puževim koracima, a svoje interese u pregovorima imaju i Rusija i Kina koje jedine mogu sjevernokorejskom diktatoru jamčiti da ne završi kao nekada pukovnik, a danas pokojnik Muammar al-Gaddafi. Nakon što je u prošlogodišnjem govoru pred UN-om zaprijetio razaranjem Sjeverne Koreje, na ovogodišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a Trump je pohvalio otopljavanje odnosa s istom državom.

Umjesto Sjeverne Koreje, na metu je došao Iran čije vodstvo prema Trumpu „sije kaos, smrt i razaranje“ te „ne poštuje svoje susjede, granice ni suverena prava nacija“. Nakon što je Trump u svibnju izišao iz nuklearnog sporazuma s Iranom (Joint Comprehensive Plan of Action, JCPoA) došlo je do novoga zaoštravanja odnosa između Washingtona i Teherana. EU potpisnice nuklearnoga sporazuma s Iranom i dalje su verbalno predane očuvanju sporazuma (neke europske firme imaju interese u Iranu), no postoje snažni pritisci SAD-a da europske države prestanu kupovati iransku naftu. Zbog sankcija gospodarstvo Irana već je sad u problemima, a od 4. studenoga SAD namjerava uvesti sankcije i protiv svake zemlje koja će uvoziti naftu iz Irana. Cilj je, dakako, promjena režima u Teheranu.

Narudžbe za kupnju iranske nafte (od čije prodaje presudno ovisi iransko gospodarstvo) već su sada smanjene, a studeni će vjerojatno donijeti novu eskalaciju za sada političko-diplomatskoga sukoba. Nije isključeno da će Iran – ako mu europske potpisnice ne osiguraju kompenzaciju gubitaka – izići iz nuklearnoga sporazuma. Spominjale su se i prijetnje blokadom Hormuškoga tjesnaca kroz koji prolazi oko 20 posto ukupne svjetske proizvodnje i oko 40 posto svjetskog izvoza nafte.

U srpnju ove godine razmijenjene su otrovne strjelice između iranskoga predsjednika Hassana Rouhanija i Trumpa. „Gospodine Trump, ne igrajte se repom lava“, upozorio je Rouhani i dodao: „Rat s Iranom bio bi majka svih ratova“. Dodao je, međutim, i sljedeće: „Mir s Iranom majka je svakoga mira“. Nije dugo trebalo čekati Trumpov odgovor: „Nikad, ali nikad ne prijetite Sjedinjenim Državama ponovno ili ćete pretrpjeti posljedice kakve je malo tko u povijesti do sada pretrpio.“

Već mjesec kasnije kod Trumpa vidimo potpuni obrat: na Twitteru predlaže sastanak s iranskim predsjednikom „bez preduvjeta“. Mnogi u takvoj političkoj igri „plašenje – izlaženje u susret“ vide kopiranje modela postupanja prema Sjevernoj Koreji, no treba reći da je Iran u mnogo boljoj vanjskopolitičkoj poziciji od Sjeverne Koreje (Rouhani je ljetos imao političku „turneju“ po Europi, dok je Kim Jong-un donedavno bio praktički posve izoliran) pa nije realno da će kopiranje modela biti moguće.

Nadamo se da će u konačnici biti postignut sporazum SAD-a i Irana jer bi rat na toj relaciji doveo do potpunoga kaosa na Bliskome istoku. SAD bi, predviđaju vojni stručnjaci, svojim raketnim, pomorskim i zračnim snagama vrlo brzo odnio prevagu (kopnena intervencija isključena je već u startu), no nema sumnje da bi Iran aktivirao Hezbollah, šijitske paravojske u Siriji i ostale saveznike u okruženju, što bi moglo dovesti do niza građanskih i vjersko-sektaških ratova na Bliskome istoku. K tome, cijena nafte skočila bi do te mjere da bi mogli utonuti u globalnu ekonomsku recesiju.

Odnosi SAD-a i Turske dotaknuli samo dno

Iako se u Trumpovoj strategiji nacionalne sigurnosti Tursku otvoreno ne označuje kao prijetnju, posljednjih godina odnosi SAD-a i Turske dotaknuli su samo dno. Sporna točka nije samo američka potpora Kurdima u Siriji (u Turskoj postoji značajna kurdska populacija), nego i američko odbijanje da se Fethullah Gülen, muslimanski klerik kojega Turska sumnjiči za pokušaj vojnoga udara 2016., izruči Turskoj. U turskome je pak zatvoru više od dvije godine boravio Andrew Brunson, američki pastor kojega turske vlasti optuživale za špijunažu u korist dviju neprijateljskih organizacija Fethullaha Guelena i kurdskih separatista.

Trump je, nakon odbijanja da se pastor izruči SAD-u pred nekoliko mjeseci (evangelički kršćani čine snažnu Trumpovu biračku bazu), Turskoj uveo tarife na uvoz čelika i aluminija (Turska je recipročno uvela carine na američke proizvode kao što su putnički automobili, alkohol i cigarete) što je dovelo do strmoglavoga pada turske valute (od početka godine pad od 40 posto). Turski je čelnik Recep Erdoğan nakon toga pozvao sve stanovnike u Turskoj da što prije promijene svoje strane valute u liru kako bi ojačali domaću valutu te poručio: „S jedne strane su nam strateški partneri, a s druge, pucaju u nogu strateškome partneru“.

Uzgred, govoreći o valutama, treba istaknuti da upravo monopol američkoga dolara u međunarodnoj trgovini i posljedična kontrola globalnoga financijskoga sustava osigurava SAD-u položaj vodeće sile. Manipulacije valutama u kombinaciji sa sankcijama jedan su od glavnih instrumenata američkih pritisaka na konkurentne države. Na sličan način na koji je ove godine napadnuta turska lira, 2014. godine nakon aneksije Krima napadnuta je i ruska rublja koja je izgubila 40 posto svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Valutni „ratovi“ nagnali su Rusiju, Tursku, Kinu i Iran na razmišljanje da u međunarodnoj trgovini počnu koristiti nacionalne valute, a spominje se i moguće osnivanje samostalnoga europskog platnoga sustava u međunarodnim transakcijama (dogovori Njemačke i Francuske).

No vratimo se Turskoj. Pogoršanje odnosa sa SAD-om nagnalo je turskoga čelnika na vanjskopolitičku preorijentaciju. Za New York Times Erdoğan je u kolovozu ove godine izjavio da je Turska ozbiljna u namjeri da nađe „nove prijatelje i saveznike“.

Nakon krize odnosa s Rusijom poslije obaranja ruskoga zrakoplova u Siriji, odnosi Moskve i Ankare u posljednje su vrijeme u uzlaznoj putanji. Turska je sklopila ugovore s Rusijom o kupnji modernih raketnih sustava S-400 (što je dovelo do zabrane isporuke američkih borbenih zrakoplova F-35 Ankari), a u Siriji se svrstala uz Rusiju i Iran. Bolje odnose Ankara gradi i s Pekingom, a nedavno je sudjelovala i na sumitu zemalja BRICS-a. Takvo vanjskopolitičko preorijentiranje prema većoj ekonomskoj i strateškoj integraciji s Istokom, u nekim se analitičkim krugovima tumači kao turska ispisnica iz zapadnoga vojnog bloka, no Erdoğan nastoji održati i poziciju unutar zapadnih struktura pa je tako posljednjih tjedana došlo do otopljavanja odnosa s Njemačkom kojoj je Turska bitna zbog kontrole migracija u Europu.

Kao interkontinentalna država na raskršću Europe i Azije, kao regionalna sila i poveznica s islamskim svijetom Turska je do nedavno predstavljala važnoga strateškog partnera SAD-a. Kakve će biti reperkusije zahlađenja odnosa Washingtona i Ankare, pokazat će budućnost. Prije dva tjedna na slobodu je pušten pastor Brunson što se tumači kao ispružena ruka pomirbe Turske prema SAD-u, a hoće li Washington dati nešto za uzvrat, ostaje nam vidjeti.

Kina kao glavni američki konkurent

Već u predizbornoj kampanji bilo je jasno da Trump Kinu dugoročno smatra glavnim konkurentom SAD-a na globalnoj razini (iako neki autori, primjerice ruski geopolitičar Rostislav Iščenko, smatraju da je glavni trgovinski konkurent Amerike zapravo EU).

Kina je do početka 19. st. predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od gotovo 40 posto, nakon čega je uslijedilo razdoblje propadanja i slabljenja (posljedice Opijumskih ratova). Pad moći Kine korespondirao je s vremenom u kojemu su Sjedinjene Države započele put prema svjetskoj dominaciji, a ta dominacija ne bi bila moguća bez dominiranja upravo nad prostorom Azije. No od 1978. godine, od kada se Kina odvaja od sovjetskoga utjecaja i prihvaća prve tržišne principe (ta transformacija bila je svesrdno podupirana od strane SAD-a koji je Kinu želio maknuti iz sovjetske sfere utjecaja), do danas traje nagli uspon ove države i vraćanje utjecaja svjetske velesile. Kina uspješno jača vojsku (danas već drugi vojni proračun na svijetu), ekonomiju i položaj u međunarodnim odnosima usvajajući strategije koje će joj vratiti status velesile. Kinesko gospodarstvo u stalnome je rastu dobrim dijelom zahvaljujući pristupu zapadnim tržištima i tehnologijama. Jačanjem vojnoga, političkog i ekonomskoga utjecaja rastu i kineske geopolitičke ambicije u Aziji, što najbolje vidimo na primjeru sporova u Istočnome i Južnome kineskom moru.

Pred osam godina Kina je pretekla Japan i postala druga ekonomija svijeta, a predviđanja su da će u ne tako dalekome vremenu izbiti na prvo mjesto i da će budućnost 21. st. bitno biti određena međuodnosima Washingtona i Pekinga. Naravno, s obzirom na to da se radi o državi s brojnim proturječnostima na političkoj, društvenoj i ekonomskoj razini (spoj komunizma i kapitalizma sa snažno rasprostranjenom korupcijom) teško je predvidjeti hoće li se sadašnji rast Kine u budućnosti nastaviti pravocrtno.

„Pojas i put“, „Kina 2025“

Kina je, kako god, već danas prerasla granice Azije i želi proširiti svoj utjecaj na svjetskoj razini. Zato je kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio inicijativu „Pojas i Put“ (Belt and Road) koja nesumnjivo predstavlja jedan od najambicioznijih projekata do sada koji infrastrukturnim projektima želi spojiti istok i zapad na kopnenim (brze željeznice i mreža autocesta) i pomorskim pravcima. Pojas i Put predstavlja oblik globalizacije na kineski način, novi Put svile koji želi transportno i energetski povezati Kinu sa zemljama jugoistočne Azije, Južne Azije, Bliskog istoka, Afrike, zemljama Euroazije i Europe. Načelno je zamišljeno da osnovno sredstvo povezivanja čini izgradnja kopnenih i transportnih pravaca, no, kao što ističe dr. sc. Branimir Vidmarović, inicijativa podrazumijeva sva područja ekonomije: od teške i lake industrije, financija, obnovljivih izvora, energetike i visokih tehnologija.

Svoj utjecaj u Europi (s Kinom snažnu suradnju imaju susjedna Mađarska i Srbija) Kina sve više jača putem inicijative „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom Europa razvija sve jače trgovinske veze. Kina posljednjih mjeseci predlaže Europskoj uniji savez protiv protekcionističkih mjera Donalda Trumpa, a za uzvrat obećava po prvi put otvoriti neke sektore europskim investicijama.

Razvoj visokih tehnologija i informatizacija kineski su državni prioritet u razvoju ekonomije. „Kina 2025“ koncept je izveden iz njemačke strategije „Industrija 4.0“, a temelji se na korištenju tehnoloških novina kao što su umjetna inteligencija, robotika, Internet stvari (Internet of things), cloud sustavi itd. Program „Kina 2025“ uključuje potporu prioritetnim istraživanjima od strane ministarstva znanosti i tehnologije. Sjedinjene Države uvele su carine na kinesku robu u vrijednosti od 200 milijarda dolara (Trump spominje i moguću cifru od 500 milijarda) zbog nepravedne trgovinske prakse (državne subvencije; upravo je zbog najnižih kamata – državna banka – kineska ponuda za Pelješki most bila najniža) i velikog deficita u trgovinskoj razmjeni SAD-a i Kine. Sankcije SAD-a posebno ciljaju proizvode u okviru programa „Made in China“ uz visoke tehnologije kao što su zračno-svemirska industrija, informacijska i komunikacijska tehnologija, robotika i industrijska oprema. Na udaru sankcija još od travnja nalaze se kineski telekomunikacijski giganti ZTE i Huawei.

Naravno, i Kina je odgovorila na američke sankcije uvođenjem carina na 60 milijarda američkog uvoza, a prestat će kupovati i američki ukapljeni plin (druga uvoznica ukapljenoga plina na svijetu iza Japana) što bi moglo nanijeti udarac američkoj plinskoj industriji i strategiji pretvaranja SAD-a u energetsku supersilu.

Bivši pomoćnik američkoga ministra obrane Joseph Nye ističe da će SAD u budućnosti ipak imati određene prednosti pred Kinom. Riječ je o energetici, visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64 posto svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1 posto u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje). Geografske prednosti, međutim, sve manje igraju ulogu pa je tako zapovjednik Sjevernoga zapovjedništva Oružanih snaga SAD-a i Zapovjedništva zračno-svemirske obrane Sjeverne Amerike Terrence O’Shaughnessyu nedavno izjavio da okruženje oceanima više nije jamac sigurnosti jer američki protivnici mogu protegnuti ruku i dosegnuti do SAD-a (tu se vjerojatno mislilo na nova ruska strateška oružja).

Sukob SAD-a s najvažnijim strateškim partnerom – Europskom unijom

Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika doveo je do velikih promjena na međunarodnoj sceni. Kao pristaša „principijelnoga realizma“, Trump se u međunarodnim odnosima otvoreno koristi argumentom sile i nerijetko ne mari mnogo za međunarodno pravo, međunarodne institucije, potpisane sporazume, ali i za strateška partnerstva (Trump: „Ne možemo dopustiti svojim prijateljima da nas iskorištavaju“). U knjizi The Art of the Deal Trump je još 1987. iznio karakteristike pravoga „dealmakera“ koji zna kad treba blefirati, a kad prijetiti i koji je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi.

Ono što Trump, pak, želi opisano je u njegovu sloganu „Amerika na prvome mjestu“. Ta politika Trumpa je dovela u sukob i s najvažnijim strateškim partnerom SAD-a, a to je Europska unija. Trumpu je jedan od glavnih ciljeva na ekonomskome planu smanjivanje trgovinskoga deficita s drugim državama, pa je u skladu s time uveo tarife na uvozni čelik i aluminij iz EU-a i najavio da razmatra uvesti tarife na automobile, kamione i autodijelove. Njemačka kancelarka Angela Merkel, kao čelnica ekonomski najmoćnije države EU-a, tada je izjavila da je vrijedno svakog napora pokušati ublažiti trgovinski sukob sa SAD-om, kako se ne bi pretvorio u trgovinski rat.

Mogle su se, nakon uvođenja tarifa Uniji od strane SAD-a, čuti vrlo kritične izjave dužnosnika EU, pa je predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk pozvao EU da se pripremi na najpesimističniji scenarij sa SAD-om. „Bez obzira na neumorne napore očuvanja jedinstva Zapada, transatlantski su odnosi pod ogromnim pritiscima politike predsjednika Trumpa. Na žalost, podjele nadilaze trgovinu“ – izjavio je Tusk. Predsjednik Europskoga vijeća dodao je da Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost i ojačati ulaganja u obranu.

Zauzimanjem za „vlastitu sigurnost“ Tusk je naznačio jedan od bitnih prijepora Washingtona i EU-a, a on se odnosi na financiranje sigurnosti Unije. EU nema vlastitu vojsku i do sada je njezinu sigurnost jamčio NATO savez koji je pod dominantnim utjecajem Amerike koja najviše ulaže u njegovo funkcioniranje. Trump od članica želi veću potrošnju na obranu (interesi američkoga vojnoindustrijskog kompleksa), a na sastanku 29 zemalja članica NATO-a u srpnju je predložio ne samo da zemlje članice ispune cilj od dva posto BDP-a nego da izdvajanje za obranu povećaju na četiri posto. Trumpove prijetnje da SAD više ne će financirati obranu EU-a (SAD u obranu ulaže 3,1 posto, a Njemačka samo 1,2 posto), koje su opet u kontradiktornosti s najavom povećanja američke vojne nazočnosti u Njemačkoj (prvotno se najavljivalo povlačenje američkih vojnika iz Njemačke) u nekim su krugovima EU reaktivirale ideju u formiranju vojske Europske unije na čijem su ostvarenju već i učinjeni neki koraci.

Nije, međutim, realno govoriti o stvaranju ozbiljne vojske EU-a sve dok postoji NATO savez. A taj će savez, neovisno o Trumpovim izjavama da je NATO „gori od NAFTA-e“ (za čije se ukidanje američki predsjednik zalagao, ali je nedavno ipak postignut sporazum s Meksikom, a najavljuje se i s Kanadom) gotovo sigurno opstati u sljedećim godinama jer je to interesu većine zemalja članica. Što donosi nešto dalja budućnost, teško je predvidjeti.

Kad je u pitanju razmjena roba između EU-a i SAD-a, onda je ključno za istaknuti kako je riječ o najvećoj trgovinskoj razmjeni na svijetu i da bi trgovinski rat između dviju obala Atlantika mogao imati ozbiljne posljedice po svjetsku ekonomiju, a EU bi nanio velike štete jer uvelike ovisi o pristupu američkome tržištu. Taj je rat izbjegnut nakon srpanjskoga posjeta predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera Washingtonu. Juncker se u srpnju susreo s Trumpom i dogovorio smirivanje napetosti u trgovini i započinjanje pregovora o uklanjanju carina i drugih zapreka u trgovini. Dogovoren je zajednički rad u smjeru uklanjanja carina, necarinskih zapreka i subvencija za industrijske proizvode, izuzev automobilske industrije. Dogovoreno je i rješavanje problema američkih carina na čelik i aluminij i carina na američke proizvode koje je kao odgovor uvela Europa.

Važan dogovor Junckera i Trumpa odnosi se na spomenuti američki cilj izvoza LNG plina u EU. Juncker je tijekom pregovora s Trumpom prihvatio ulaganja u izgradnju novih LNG terminala u EU te je nakon sastanka o tome izjavio: „Mi smo spremni na investiranje u infrastrukturu i nove terminale koji će omogućiti uvoz LNG-a iz SAD-a i s drugih strana, ali uglavnom ipak iz SAD-a, budu li uvjeti zadovoljavajući i cijene konkurentne“.

Može li EU postati autonoman geopolitički subjekt?

Na EU do sada se dobrim dijelom gledalo kao na svojevrsnu transmisiju američkih interesa, odnosno kod žešćih kritičara kao na američki protektorat. Razmimoilaženja pojedinih europskih država i SAD-a postojala su u određenim pitanjima, kao što je, primjerice, intervencija u Iraku 2003. Tada su se Njemačka i Francuska kao dvije vodeće europske zemlje donekle oko intervencije usprotivile Americi. Politiku neovisnu od SAD-a pokušao je 1990. formulirati i Helmut Kohl koji je izjavio da nakon raspada Varšavskoga pakta više nema potrebe za NATO-om. No Washington mu je vrlo brzo objasnio da takve izjave ne će biti tolerirane.

Sada, međutim, 2018. imamo već spomenuti prijepor oko nuklearnoga sporazuma s Iranom kao važan test odnosa EU-a i SAD-a, trgovinski rat koji i dalje visi u zraku, razmimoilaženja Njemačke kao najmoćnije države EU-a i SAD-a oko izgradnje Sjevernoga toka 2, ali i s obzirom na osobnost Donalda Trumpa – općenitu nepredvidljvost odnosa na relaciji Amerike i EU-a.

Njemački šef diplomacije Heiko Maas u kolovozu je izjavio da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali iza izgradnje „snažne i neovisne Europe“. U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je u jednome tekstu govorio o „multilateralnom svjetskome poretku“, što je posve na tragu ideje multipolarnoga svijeta za koji se već dvadesetak godina zalažu Kina i Rusija, a koji je, kako se čini, na pragu zaživljavanja.

Potporu politici koju je proklamirao Maas dao je francuski ministar financija Bruno Le Maire koji je vrlo eksplicitno izjavio: „S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koje će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstra-teritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal.“

Očito, i Njemačka i Francuska, očekujući formiranje multipolarnog svijeta s nekoliko manje ili više ravnopravnih centara moći, ne bi htjele biti tek prirepak angloameričkog središta, nego bi u okviru toga svijeta željele postati poseban (geo)politički pol. U tome posebno prednjači Njemačka koja bi u Europi htjela zamijeniti SAD i diktirati do kraja svoja „pravila igre“ ostatku EU-a.

U skladu s time njemački je cilj Uniju pretvoriti u superdržavu koja će u praksi biti instrument njezine političke i ekonomske moći. To, dakako, podrazumijeva daljnje nametanje europskoga federalizma i centralizma nasuprot suverenizmu zemalja Višegradske skupine (za vraćanje dijela ovlasti (repatriation of powers) s EU institucija na države članice zalagala se i Velika Britanija prije Brexita). Politika „još više Europe“ (koju uz Njemačku donekle podupire i Francuska pod Macronom) svodi se na daljnje oduzimanje suvereniteta i autonomije država članica. No čini se da su najavljene reforme EU Merkel i Macrona (koji iskazuje ambiciju preuzeti europsko vodstvo od kancelarke), koje bi išle u pravcu stvaranja „Sjedinjenih Europskih Država“, propale, što je nedavno implicite priznao i Juncker. Sukob suverenista i federalista sve je snažniji, a neki autori predviđaju i mogući raspad EU-a. Osobno smatram da do klasičnoga raspadanja, kao npr. u slučaju SSSR-a, ne će doći u skoroj budućnosti (moguće je, međutim, formiranje više blokova unutar Unije), ali dugoročno ne isključujem taj scenarij. Sadašnji model EU jednostavno nije održiv.

Neovisno, EU je zapravo već danas instrument njemačke moći. U razgovoru za srpske Večernje novosti to je nedavno vrlo dobro opisala najsnažnija francuska oporbena političarka Marine Le Pen: „EU je politički izgrađena na njemačkoj osnovi. Kao što je također govorio general De Gaulle, nadnacionalna Europa je Europa pod američkim vojnim zapovjedništvom, a danas pod njemačkom političkom kontrolom. Europsku je uniju izgradila Njemačka, za Njemačku. Danas su sve ključne pozicije zauzeli Nijemci. Visoku administraciju, Europsku investicijsku banku, Europski financijski sud, Europski mehanizam stabilnosti, sve do zajedničke monete napravljene kao kopija marke, u službi njemačke ekonomije i pod kontrolom Europske centralne banke čije je sjedište u Frankfurtu. Njemačka je danas lider EU-a jer je EU krojena po mjeri za Njemačku, sa socijalnim i ekonomskim modelom koji je zasnovan na osiromašivanju zaposlenih i podržan uvozom jeftine strane radne snage. Ovaj model izgrađen na najnižim socijalnim pravima nije ni održiv, ni poželjan“.

Noćna mora angloameričke geopolitike

Njemačka je, slažu se mnogi analitičari, već danas prevladala razinu regionalne sile EU-a i tendira prema statusu globalne sile. S obzirom na hipoteku prošlosti, danas se to čini na mnogo suptilnije načine, putem kanala Europske unije kroz koje Berlin širi svoju moć. No, Njemačka ne može postati globalna sila bez snažnije suradnje s Rusijom. Ta suradnja danas postoji, posebno na planu energetike (Sjeverni tok 2), no sigurni smo da bi njezino intenziviranje i posljedično okretanje leđa SAD-u izazvalo snažnu reakciju Washingtona.

Snažna suradnja Njemačke (kapital, visoke tehnologije) i Rusije (resursi) noćna je mora angloameričke geopolitike i nema nikakve sumnje da će Amerika, ako Njemačka proba snažnije „zatalasati“ prema istoku, Berlinu nametnuti sankcije i gospodarsku blokadu. Povijest nas uči da su anglosaksonske talasokratske sile uvijek reagirale čim je Njemačka ovladala kontinentalnom Europom i htjela iskoračiti na svjetsku scenu. I Brexit i Trumpovu politiku prema Njemačkoj treba promatrati upravo u kontekstu obuzdavanja njemačke moći i sprječavanja povezivanja Njemačke i Rusije. Ujedinjena velika euroazijska kopnena masa s Njemačkom i Rusijom (Mackinderov „Heartland“) u izravnoj je suprotnosti s angloameričkim geopolitičkim i geoekonomskim i ciljevima. De Gaulleova vizija Europe „od Atlantika od Urala“ nije u interesu SAD-a.

Nije nikakva tajna da Trump nije veliki ljubitelj Europske unije. On je otvoreno podupro Brexit, a i francuskoga je predsjednika Macrona nagovarao da iziđe iz EU. SAD-u ne odgovara jaka i ujedinjena Europa (kao što ne odgovara ni Rusiji ako je riječ o produžetku interesa Washingtona) jer sila s one strane Atlantika može lakše svoje ekonomske i geopolitičke interese ostvarivati putem bilateralnih odnosa s pojedinom europskom državom. Dolazak bivšega Trumpova savjetnika Stevea Bannona u Europu, s ciljem jačanja desnih i euroskeptičnih stranaka, zasigurno nije bez veze s činjenicom da Washington ne bi imao ništa protiv da se Unija raspadne.

Analitičar Zoran Meter ispravno ističe: „SAD-u smeta snažna i jedinstvena EU, poglavito američkim gospodarskim interesima kojima EU sve više predstavlja neugodnu konkurenciju. EU ima golemi ljudski, gospodarski i financijski potencijal, visoko-sofisticiranu tehnologiju i visoko-obrazovanu radnu snagu, dakle, gotovo sve ključne preduvjete za svoje pozicioniranje u globalnu geopolitičku i ekonomsku velesilu, osim jednog, možda i najbitnijeg elementa – energije. Osim toga EU je, za razliku od kontinentalno izoliranog SAD-a, geografski povezana s propulzivnim i potentnim svjetskim regijama – od Afrike i Bliskog istoka do Azije. Međutim, EU, osim energije, nema niti nužnu unutarnju nacionalnu, jezičnu i kulturološku koheziju, a vođenjem pogrešne politike ‘talionice’ naroda i odbacivanja svojih korijena temeljenih na kršćanskoj vjeri (a da, o po njezine građane razornoj financijskoj i ekonomskoj politici i ne govorimo), poput SSSR-a samo je ubrzala svoj neminovni raspad u ovakvom obliku kakav je on sada“.

Na početku smo rađanja multipolarnoga svijeta, a suradnja Rusije i Kine za SAD predstavlja „najgoru stvar“

Približavajući se kraju ove analize, treba zaključiti da živimo u vremenu opadanja moći SAD-a kao svjetske supersile (kraj Pax Americana). Ideja moderiranja svijeta prema američkim željama, tj. izvoz demokracije i ideologije ljudskih prava sve teže prolaze jer se američkome intervencionizmu sve uspješnije odupiru moćne države poput Rusije i Kine, a svoj je krah takva pseudomesijanska politika doživjela i u Siriji. Simptom velikih promjena je i Trumpova politika. U nedavnome govoru pred UN-om Trump nije mogao biti jasniji: „Odbacujemo ideologiju globalizma i prihvaćamo doktrinu patriotizma“.

Amerika će, treba to jasno apostrofirati, i dalje biti najmoćnija sila svijeta, no nakon razdoblja unipolarnosti nalazimo se na pragu rađanja multipolarnog svijeta u kojemu se javljaju nove supersile – Kina i Rusija, ali čitav niz regionalnih sila kao što su Indija (koja će nesumnjivo iz regionalne rasti u globalnu silu), Pakistan, Japan, Iran, Turska, Brazil, Južnoafrička Republika itd. Između Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike postoji i suradnja u okviru BRICS-a. Zemlje BRICS-a najavljuju osnivanje zajedničke razvojne banke i povezivanje njihovih tržišta kapitala, najavljeno je svojedobno i osnivanje vlastitoga monetarnog fonda i zajedničkih deviznih rezervi, projekt proizvodnje zrakoplova za duge linije (konkurencija Boeingu i Airbusu), ali i strateški energetski projekti.

Najopasnija suradnja za SAD svakako je, međutim, ona između Rusije i Kine. Tu je opasnost još prije izbora za američkog predsjednika detektirao Trump kad je izjavio: „Jedna od najgorih stvari koje bi se mogle dogoditi zemlji jest da Rusija bude privučena Kinom. A natjerali smo ih da se približe jedni drugima kroz velike naftne dogovore koje sklapaju. Uputili smo ih jedne na druge. To je užasna stvar za ovu zemlju. Sprijateljili smo ih zahvaljujući našem nesposobnom rukovodstvu. Vjerujem da bih se veoma dobro slagao s Putinom – ok? I to mislim na odnos u kojemu bismo nastupali s pozicija snage. Mislim da nam ne trebaju sankcije. Mislim da bi se slagali veoma, veoma dobro.“

Na opasnost saveza Rusije i Kine upozoravao je jedan od najznačajnijih američkih geopolitičara, prošle godine preminuli Zbigniew Brzezinski: „Sjedinjene Američke Države trebaju biti svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelomično može gurnuti unutarnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskoga saveza ovih dviju sila”.

Naravno, opasnosti saveza Moskve i Pekinga jako je dobro svjestan i stari geopolitički lisac Henry Kissinger. Upravo je on tijekom posjeta Kini 1971. kao državni tajnik SAD-a uspostavio diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacije SSSR-a. Radilo se nesumnjivo o strategijski genijalnome potezu kojim je SAD vratio stratešku prednost pred SSSR-om. No plodovi takve politike kasnije su doveli do jačanje Kine kao danas glavnoga konkurenta SAD-a. Danas isti Kissinger, iako u poznim godinama, i dalje promišlja i kreira strategijske koncepte pa je tako nedavno predložio Trumpu zbližavanje s Rusijom i drugim državama s ciljem obuzdavanje Kine. Radi se, kako vidimo, o inverziji ideje kojom je svojedobno SAD osigurao nadmoć nad SSSR-om.

No danas u Moskvi i Pekingu sjede vrlo ozbiljni ljudi svjesni prednosti rusko-kineske suradnje koji ne će dopustiti ponavljanje starih Kissingerovih trikova. Bilateralni odnosi Rusije i Kine sve više poprimaju značaj strateškoga savezništva. Nedavno su održani najveći vojni manevri na tlu Rusije od manevra „Zapad 81“, na kojima je sudjelovalo 300.000 vojnika, 36.000 tenkova i oklopnih vozila, 1000 helikoptera, zrakoplova i bespilotnih letjelica. Specifično je za ovu vježbu da su u njoj sudjelovali i pripadnici kineske vojske i nekoliko jedinica mongolske vojske. Kina je prvi kupac ruskoga raketnog sustava S-400, a postoji velika suradnja i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd. Ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping razvili su vrlo dobre međusobne odnose, a produbljivanje strateškoga partnerstva, kao i zajednička borba protiv američkoga protekcionizma i jednostranih pristupa rješavanja međunarodnih problema, ističe se kao cilj i ruske i kineske diplomacije.

U članku objavljenome na portalu Modern Diplomacy Wang Li i Nodir Boboev zaključuju da i Kina i Rusija imaju manjkavosti za status velik sile. Rusija je prema njima i dalje sila u nastajanju jer previše ovisi od prirodnih resursa i zaostaje u ukupnoj produktivnosti (iako se ne može govoriti da je riječ o jednoresursnoj ekonomiji, nap. D. D.), Kina je i dalje zemlja u razvoju kad promatramo unutrašnja pitanja i visokotehnološke inovacije. No, obje, zaključak je dvojice autora, imaju ogromne potencijale koji su uzajamno kompatibilni u području strateškoga naoružanja i ogromne proizvodnje.

Treba, međutim, spomenuti da postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Govoreći o Europi, vidjet ćemo hoće li se Velika Britanija pozicionirati kao subimperijalna sila atlantističkoga bloka te kakva će biti daljnja politika Francuske i Njemačke kao dvije najmoćnije države EU-a. Sve nabrojane države, kako god, žele mnogo veću ulogu u međunarodnim odnosima.

Rađanje multipolarnoga svijeta na svome je početku i proći će još neko vrijeme dok se formiraju svi polovi, tj. sva središta globalne i regionalne moći. Proces formiranja centara moći i legitimiranja njihova statusa, na žalost, podrazumijevat će i nove konflikte i ratove. U tome žrvnju sukoba velikih sila posebno će na udaru biti male države na čijim se područjima sukobljavaju interesi političkih titana. Sirija je danas školski primjer borbe za primat između Rusije, SAD-a, Izraela, Irana, Saudijske Arabije i Turske. Konfliktni potencijal postoji i u mnogim drugim dijelovima svijeta (Ukrajina, Balkan) u kojima će se voditi tzv. proxi ratovi, tj. ratovi preko posrednika.

Sukob Atene i Sparte, koji je u propast odveo civilizaciju antičke Grčke – započeo je u malom gradu Kerkiri. Pojedini autori, primjerice Lawrence Tritle, tvrde da je početak Peloponeskoga rata uvelike sličan početku Prvoga svjetskog rata. Nadamo se da i ovoga puta neka treća manja država (Trump je nedavno u tome kontekstu spominjao „malu Crnu Goru“) ne će postati mjesto na kojem će započeti Treći svjetski rat. Iako mnogi kritiziraju nuklearno naoružavanje – možda je upravo ravnoteža straha uzrokovana činjenicom da sve velike sile imaju dovoljno nuklearnih bojevih glava da unište cijeli planet – jamac mira odnosno neizbijanja otvorenoga rata velikih sila koji bi današnju civilizaciju odveo u nepovrat.

Sva jaja ne treba držati u istoj košari

Republika Hrvatska članica je Europske unije i NATO saveza, što nam nameće jasna vanjskopolitička ograničenja. Hrvatska treba iskoristiti određene prednosti tih članstava (postoje, dakako, i loše strane članstva) i postići za sebe što bolju poziciju, prvenstveno jačanjem suradnje s državama Višegradske skupine. Kad je čovjek u paklu – mora tražiti mjesto gdje je najmanje vruće.

No Hrvatska ne treba voditi neprijateljsku politiku prema Rusiji i prema Kini kao novim-starim velikim silama. I suradnja s tim državama potrebna je, a mudri državnici svjesni su mudrosti da se baš sva jaja ne trebaju držati u istoj košari.

Uzmimo konkretan primjer: Hrvatska treba izgraditi LNG terminal na Krku i tako se snažnije pozicionirati kao strateški partner SAD-a (projekt donosi nesumnjive geopolitičke i ekonomske benefite), ali nam treba i ruski plin. Konkurencija je uvijek dobra jer donosi niže cijene, a upravo u laviranju između interesa velikih sila, poštujući, naravno, okvire kojima pripadaju, male zemlje mogu za sebe izvući određene koristi. Izneseno mišljenje u Hrvatskoj, dakako, nije na cijeni jer velika većina novinara i analitičara djeluju kao otvoreni propagandisti i plaćenici ove ili one strane.

Inicijativa „Pojas i put“ također je projekt u kojemu Hrvatska može pronaći svoje mjesto (kao što to čini Mađarska), a nema nikakve dvojbe da je dodjela izgradnje Pelješkoga mosta kineskoj firmi dobar potez u tom smislu.

Kad je u pitanju političko-sigurnosno okruženje RH s konfliktnim potencijalima, onda treba spomenuti da se u nekim diplomatskim krugovima šuška o mogućem stvaranju nekoga novog oblika Jugoslavije, ali ovaj put – barem početno – bez Hrvatske. Ta bi asocijacija bila posebno opasna za položaj Hrvata u BiH koji se nakon trećega izbora Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH de facto nalaze pred dekonstituiranjem. Konkretno, kao što je nedavno u razgovoru za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća iznio diplomat i analitičar Zdravko Gavran, spominje se moguće stvaranje srpsko-albansko-bošnjačke konfederacije. Poslušajmo Gavrana: „Najvećom pak opasnošću za regionalno pozicioniranje Hrvatske i za položaj hrvatskoga naroda u BiH vidim u potencijalnom sporazumu Beograda i Prištine (a možda i Tirane) pod pokroviteljstvom Moskve i Ankare, uz potporu ili bar suglasnost SAD-a i EU-a, o ‘normalizaciji’ odnosa i stvaranju zajedničkog ‘okvira’ nekog novog oblika regionalnog povezivanja. Recimo povezivanja u gospodarsku ili carinsku uniju, ili čak u nekovrsnu konfederaciju. Kosovo bi na taj način ostalo dijelom širega zajedničkog okvira, s mekom granicom prema Srbiji, a ‘izbrisalo’ bi graničnu barijeru s Albanijom, dok bi Republika Srpska formalno ostala dio BiH, ali bi ojačala subjektivitet i ‘izbrisala’ graničnu barijeru sa Srbijom, i slično. Da budem izričitiji: bila bi to svojevrsna srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija, sa svim državama i republikama kao sastavnim dijelovima, u kojoj bi se palijativnim modelima riješila i pitanja Sandžaka i drugih etnički specifičnih ‘entiteta’, ‘zajednica općina’ i sl. Beograd bi bio središnja točka. Bila bi to osnova i možda šire, asimetrične ‘Balkanske konfederacije’. Nečega možda poput godine 1991. predlagane (od Miloševića, Izetbegovića i Gligorova), ali tada neostvarene ‘krnje Jugoslavije’… Pri takvoj soluciji interesi sviju velikih igrača bili bi do neke mjere zadovoljeni, po načelu ‘i-i’, a ne ‘ili-ili’. Takvo rješenje zacijelo bi značilo odustajanje ili odgađanje ad infinitum ulaska tih zemalja u Europsku uniju, stvaranjem ‘Balkanske europske unije’, odnosno ‘druge (ili treće) Europe’, otvorene i prema Euroazijskoj europskoj uniji i prema Turskoj…“.

Za kraj vrlo kratko: Zbivanja na „velikoj šahovskoj ploči“ nisu nikada bila turbulentnija i opasnija i Hrvatskoj će u godinama koje dolaze biti potrebno mudro, odvažno i proaktivno vodstvo ako ne želi (p)ostati potpuni objekt geopolitičkih igara velikih sila, a u najgoremu scenariju nestati sa zemljovida svijeta.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Objavio

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Karadžić je osuđen, ali je velikosrpski projekt preživio

Objavljeno

na

Objavio

Istrebljenje svega što nije srpsko, satiranje gradova i sela, bjesomučna razaranja, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila – to su bile metode Huna XX stoljeća koji su se pojavili u liku velikosrpskih osvajača, primitivnih barbara kojima ništa nije sveto. Od divljih barbarskih plemena razlikovali su se samo po tomu što su raspolagali ubojitijim sredstvima – sve drugo ostalo im je zajedničko.

Nisu prezali ni od najgroznijih zločina, masovnih egzekucija, planski vršenih masakra, mučenja ljudi po logorima i zatvorima, sustavnih silovanja žena, djevojčica, čak i muškaraca. Priređivali su opskurne sotonističke obrede u kojima su se zabavljali tako što su nagonili najbliže srodnike na bludne radnje, silovali majke, kćeri i sestre pred članovima obitelji (roditeljima, braćom, sestrama, djecom, muževima), u zatočeništvu su držali mnoge žene i djevojčice koje su mjesecima sustavno i grupno silovali, a one koje su zatrudnjele puštali tek onda kad je bilo prekasno za pobačaj – tako da “rode četnike” (kako su govorili).

Odabirali su poseban tip patoloških ubojica i manijaka za odrađivanje ovih “poslova” – one koji su već prije rata bili ogrezli u zločinu i teškom kriminalu. Puštali su ih iz zatvora i smanjivali im kazne ili ih amnestirali, pod uvjetom da se uključe u paravojne postrojbe i stave na raspolaganje “Otadžbini”.

“Otvorili su kapije na zatvorima” – slikovito će reći svojedobno novinar srbijanskog tjednika Vreme, Miloš Vasić govoreći o tomu kako su regrutirani “dobrovoljci” u srpske paravojne postrojbe.

Među njima je bilo i monstruma osuđenih na tešku robiju koji su iza sebe imali užasne zločine kao što su višestruka silovanja i ubijanja djece, žena, čak i čitavih obitelji. Takvi su asocijalni bolesnici bili “materijal” od kojega su se stvarali Arkanovi “Tigrovi” i “Srpska dobrovoljačka garda”, Šešeljev “Srpski četnički pokret”, Frenkijeve “Crvene beretke”, Draškovićeva “Srpska garda”, Bokanovi “Beli orlovo”, Jovićev odred “Dušan Silni”, Medićevi “Škorpioni”, Lukićevi “Osvetnici”, Legijina “JSO”, Vlahovićevi “Beli anđeli”, “Šakali” Nebojše Minića Mrtvog i deseci drugih sličnih skupina čiji je jedini posao bio ubijati i etnički čistiti područja namijenjena budućoj “Velikoj Srbiji”. Naplaćivali su se uglavnom ratnim plijenom (pljačkom), a nakon što bi odradili svoje i postajali smetnja, vlast bi ih puštala “niz vodu” (ubijala ili organizirala i poticala njihove međusobne oružane obračune). Mada nema lakše zadaće nego dokazati spregu institucija Srbije i Crne Gore, kao i MUP-a, SDB-a, vrha “JNA” i KOS-a s ovim zločinačkim formacijama (od kojih su mnoge i nastale po direktivama političara i organizirane od tajnih službi) i ovo je jedan od brojnih “misterija” kojega MKSJ nije bio u stanju razriješiti u 24 godine svoga postojanja.

Ništa bolji od izvršitelja njihovih naloga nisu bili ni oni koji se sjedili u političkom vrhu Srbije i Crne Gore, egzekutori iz “JNA” i Miloševićeve marionete na Palama i u Kninu.

U ime “Velike Srbije” ubijali su i svoje sunarodnjake

Zar je onda čudno da nisu štedjeli ni vlastite sunarodnjake u Vukovaru, Sarajevu i mnogim drugim gradovima i selima. U 44 mjeseca opsade Sarajeva, usmrćeno je oko 14.000 građana među kojima je bilo 1.600 djece ali i 1.133 pripadnika srpske nacionalnosti. Javnost je imala prigode slušati naredbe srpskih oficira upućene svojim topničkim posadama koncentriranim na brdima oko grada: “Udri po Ilidži, tamo ima manje Srba…” (i sl.). Dakle, “ima ih manje” i nije problem ako se pobiju kao kolateralne žrtve!? Jednako tako su postupali i pri krvničkom razaranju Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Karlovca, Slavonskog Broda, Gospića. Granate nisu birale – i oni su jako dobro znali da će od njih ginuti i Srbi. No, cilj je bio važniji od svega. Bolesna, megalomanska  opsesija o “svesrpskom ujedinjenju” u jednu državu i “obnovi Dušanovog carstva” pomutila im je razum i pomračila svijest.

Sjetimo se samo izjave Biljane Plavšić koja se kao i akademik Milorad Ekmečić i mnogi drugi srpski fašisti bavila statistikom užasa i bez imalo srama i ljudske empatije predviđala broj žrtava u budućem ratu na području SFRJ:

Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.” (Vidi: http://www.e-novine.com/region/region-tema/30080-Tako-govorila-Biljana-Plavi.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.3.2019.)

“Lirski pjesnik Bećković kaže: ‘Veličina jednog naroda meri se broje nevinih žrtava‘…Beogradski akademik Ekmečić koji živi u Sarajevu precizira: ‘Naših će poginuti oko 25.000, a Hrvata bar 750.000. Time će hrvatsko pitanje biti riješeno.'” (Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str. 132.; istaknuo: Z.P.).

I SPC daje značajan prilog raspirivanju mržnje i ratnog ludila: od patrijarha Pavle, preko episkopa do običnog svećenstva. Sramotna uloga crkve koja sebe naziva “hrišćanskom”.

Srpski fašisti i rasisti učinili su sve kako bi oni koji su im bili smetnja na putu ostvarenja “Velike Srbije” završili pod zemljom ili zauvijek napustili svoje domove. To je bila glavna namjera i svrha njihove “borbe za srpstvo i pravoslavlje” i to je najkraća i najtočnija ocjena svega što se događalo u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu 90-ih godina XX stoljeća.

Jednako su se ponašali gdje god je njihova noga kročila – od Iloka, Vukovara, Tovarnika, Dalja i Osijeka, do Gospića, Široke Kule, Škabrnje, Briševa, Jajca, Konjica, Bugojna, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Račka, Klečke, Suve Reke, Ćuške, Orahovca…

Od okupirane Baranje su napravili koncentracijski logor. Civili koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći tjerani su na danonoćni robovski rad, a oko rukava su morali nositi bijele trake – kako bi se znalo da nisu Srbi.

Nešto slično postojalo je i na području Banja Luke, Čelinca i drugih općina u ovog regiji “Republike Srpske” gdje nije bilo ratnih djelovanja. Tamo je uveden najcrnji oblik segregacije za one koji nisu Srbi. U ljeto iste 1992. godine, Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje oni kao srpska vlast imaju:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”  (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E dokumentarni film “Banjalučki geto”; stranica posjećena 13.4.2018.). O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja. (Vidi: isto – )

U Dalju je nakon okupacije ovog grada organiziran “slobodan lov” na ljude koji nisu uspjeli pobjeći iz okruženja, što je vojska (“JNA”) prepuštala četnicima, “dobrovoljcima” i “teritorijalcima”. O tomu su kao dokaz ostavili vlastite snimke razgovora koje su njihovi oficiri vodili nakon ulaska u ovo mjesto 1. kolovoza 1991. godine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M; stranica posjećena 21.3.2019.)

Samo u Vukovaru je pobijeno između 2.500 i 3.000 građana, a stotine ih je otjerano u logore u Srbiju.

U Srebrenici je u samo 7 dana (od 13. do 19. srpnja 1995.) ubijeno 8.372 bošnjačko-muslimanskih muškaraca i žena. Nisu pošteđeni ni brojni malodobnici od kojih su neke egzekucije i snimljene. Zapovjednik “Vojske Republike Srpske” Ratko Mladić, najavio je genocid pri ulasku u Srebrenicu (11. srpnja) rekavši pred TV kamerom:”Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM; stranica posjećena 21.3.2019.). I dok pred kamerama Mladić djeci dijeli čokolade i gladi ih po glavama, njegovi vojnici odvode im očeve, stričeve i ujake na strijeljanje. Dio je civila odveden u okolicu Srebrenice (pa i na područje Zvornika) gdje su ubijanu, dok je većine pobijena u Potočarima i Kravici. Žrtve su na mjesto egzekucije dovožene autobusima iz Srbije (poduzeća: “7. juli” – Šabac; “Strela” – Valjevo, “Raketa” – Titovo Užice itd.).

Sve je to jedna ista priča, isti sotonski plan istrebljenja, isti krvnik i isti zločin. I jedinstveni zločinački pothvat planiran i provođen od Beograda i Srbije. Karadžićeve i Martićeve garniture bile su samo ekspoziture – izvršitelji “poslova” na području “prekodrinskih srpskih zemalja”.

Dakle, ono što se događalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bilo je dio jednog općeg plana i to je jasno kao dan, ne od jučer.

Od ukupnog broja žrtava u ratovima na području SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, koji se procjenjuje na oko 150.000, Srbi su uzrokovali oko 80%. Imali su na desetke koncentracijskih logora, čak i “privatnih” zatvora u kojima su okrutno mučili zatočenike (na okupiranim prostorima Hrvatske i BiH, kao i u samoj Srbiji i kroz njih je prošlo oko 30.000 logoraša – samo s područja Republike Hrvatske). To se mora uzet u obzir, pogotovu danas, kad slušamo njihove žalopojke o tomu kako je među osuđenima za ratne zločine najveći broj Srba.

I još nešto. Nema mjesta zavaravanju i trulim kompromisima. Što god tko mislio i govorio, činjenice potvrđuju kako je iza koncepta velikosrpske osvajačke politike 90-ih godina prošlog stoljeća stala većina srpskog naroda na području tadašnje SFRJ i kompletna dijaspora. U tomu i jeste temeljni problem, jer da je bilo drugačije, arhitekti ratova, genocida i etničkog čišćenja ne bi niti bili u stanju doći na vlast i provesti u djelo svoj naum.

Gdje i kako je “nestao” globalni srpski UZP?

Tužiteljstvo MKSJ je u prvih 10-ak godina postojanja Suda (1993 – 2002.) srpski zločinački pothvat jasno definiralo i kao njegove sudionike označilo:

Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, Branka Kostića,Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Radmila Bogdanovića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija, Tomislava Simovića, Momira Bulatovića, Aleksandra Vasiljevića, Radovana Stojičića Badžu, Dragana Vasiljkovića i “mnoge druge poznate i nepoznate sudionike”.

Tužiteljstvo je zauzelo ispravno stanovište kako je ovaj zajednički udruženi zločinački pothvat srpske političke elite bio na djelu u razdoblju od 1. kolovoza 1991., do kraja prosinca 1995. godine. U optužnicama je decidirano navedeno kako su počinili genocid i zločine protiv čovječnosti u namjeri stvaranja “Velike Srbije”.

No, kako je vrijeme protjecalo, tako su se i te optužbe relativizirale. Imena sudionika ovog “globalnog” srpskog UZP mijenjala su se od potrebe do potrebe i u skladu s voljom onih koji su širili svoj politički utjecaj na MKSJ. Posljednja optužnica u kojoj on figurira kao glavni crimen, jeste ona protiv Slobodana Miloševića.

Podsjetimo se što piše u jednom njezinom dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku:

  1. Slobodan MILOŠEVIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu kako je navedeno u paragrafima od 24 do 26. Svrha ovog udruženog zločinačkog poduhvata bila je prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorije Republike Hrvatske, teritorije za koju je on planirao da postane deo nove države pod srpskom dominacijom, činjenjem zločina kojima se krše odredbe članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Ova područja obuhvatala su oblasti koje su srpske vlasti pominjale i koje se ovde u daljnjem tekstu pominju pod nazivima “Srpska autonomna oblast (u daljnjem tekstu: SAO) Krajina”, “SAO Zapadna Slavonija” i “SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem” (za koje su srpske vlasti od 19. decembra 1991. koristile zajednički naziv “Republika Srpska Krajina” (u daljnjem tekstu: RSK)) i “Dubrovačku republiku”.
  2. Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992. Među pojedincima koji su uzeli učešća u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan MILOŠEVIĆ, Borisav JOVIĆ, Branko KOSTIĆ, Veljko KADIJEVIĆ, Blagoje ADŽIĆ, Milan BABIĆ, Milan MARTIĆ, Goran HADŽIĆ, Jovica STANIŠIĆ, Franko SIMATOVIĆ zvani “Frenki”, Tomislav SIMOVIĆ, Vojislav ŠEŠELJ, Momir BULATOVIĆ, Aleksandar VASILJEVIĆ, Radovan STOJIČIĆ zvani “Badža”, Željko RAŽNATOVIĆ zvani “Arkan”, i drugi poznati i nepoznati učesnici.

(…)

  1. U svojstvu predsednika Srbije i zahvaljujući svom rukovodećem položaju u SPS-u, Slobodan MILOŠEVIĆ je vršio efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na gore navedene učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu te je, sam ili u dogovoru s njima i drugim poznatim i nepoznatim osobama, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (u daljnjem tekstu: MUP), JNA, pripadnika TO-a kojim su rukovodili Srbi na teritorijama koje su predmet ove optužnice, kao i grupa srpskih dobrovoljaca.
  2. Slobodan MILOŠEVIĆ, delujući sam ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu na sledeći način:
    1. davao je uputstva i pružao pomoć političkom rukovodstvu SAO SBZS, SAO Zapadna Slavonija, SAO Krajina i RSK u preuzimanju vlasti na tim područjima i kasnije prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    2. pružao je finansijsku, materijalnu i logističku podršku regularnim i neregularnim vojnim snagama neophodnim za preuzimanje vlasti na tim područjima i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    3. dao je uputstva organima vlade Republike Srbije da formiraju oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažovanja u borbenim dejstvima van Republike Srbije, a posebno na navedenim područjima u Hrvatskoj, i kasnije u prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    4. učestvovao je u formiranju, finansiranju, snabdevanju, pružanju podrške i rukovođenju specijalnim snagama Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Te specijalne snage su formirane i data im je podrška da bi pomogle u ostvarivanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    5. učestvovao je u pružanju finansijske, logističke i političke podrške i rukovođenju srpskim neregularnim i paravojnim snagama. Takva podrška davana je kao potpora udruženom zločinačkom poduhvatu počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    6. učestvovao je u planiranju i pripremama za preuzimanje vlasti u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i Dubrovačkoj republici i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    7. vršio je efektivnu kontrolu ili znatan uticaj na JNA koja je učestvovala u planiranju, pripremi i izvršenju prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz SAO SBZS, SAO Zapadne Slavonije, SAO Krajine i Dubrovačke republike.
    8. pružao je finansijsku, logističku i političku podršku jedinicama TO-a i srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje su delovale u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, a koje su pomagale u sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    9. efektivno je nalagao donošenje zakona i propisa vezanih za angažovanje jedinica JNA, TO-a i srpskih dobrovoljačkih jedinica u Hrvatskoj.
    10. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku JNA, pripadnicima TO-a kojim su rukovodili Srbi i dobrovoljačkim jedinicama razmeštenim u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, angažovanim na sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    11. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku policijskim snagama MUP-a Republike Srbije, uključujući DB, čiji su pripadnici pomagali da se sprovede cilj udruženog zločinačkog poduhvata u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici.
    12. finansirao je srpsku vojsku, policiju i neregularne snage u Hrvatskoj koji su počinili zločine navedene u optužnici.
    13. kontrolisao je, doprinosio ili na drugi način koristio državna sredstva javnog informisanja u Srbiji da bi manipulisao srpsko javno mnenje širenjem preuveličanih i neistinitih poruka o nacionalno motivisanim napadima Hrvata na srpski narod kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji i Hrvatskoj stvorila atmosfera straha i mržnje. Propaganda koju su stvarala srpska sredstva javnog informisanja bila je važno oruđe koje je doprinelo tome da se u Hrvatskoj počine zločini.
  3. Slobodan MILOŠEVIĆ je svesno i hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, imajući istu nameru kao i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ili svestan predvidivih posledica njihovih postupaka. Po tom osnovu snosi individualnu krivičnu odgovornost za ove zločine po članu 7 (1) Statuta Međunarodnog suda, a po istom članu odgovoran je i za to što je planirao, podsticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ovih zločina.
  4. Optuženom i drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička ista namera i stanje svesti koji su neophodni za počinjenje svakog od zločina koji se terete u tačkama od 1 do 32.  (Vidi: http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-ai021023b.htm)

Kako je vidljivo, ovdje je crno na bijelo napisana istina o ratnom sukobu, te ulozi Srbije, “JNA” i članova srpskog udruženog zločinačkog pothvata u projektu istrebljenja ne-srpskog stanovništva s okupiranih područja Hrvatske i stvaranja “Velike Srbije”.

No, iz optužnice je izostavljena BiH, kao i svi članovi UZP iz redova bosansko-hercegovačkih Srba koji su ranije figurirali kao osumnjičenici i stavljali se u izravnu vezu s Miloševićem i Srbijom (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić).

Pa kako je onda došlo do inverzije stvarnosti?

Zajednički srpski UZP “nestaje”, a “rađa” se hrvatski u BiH!

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i Tužiteljstvo MKSJ odustajalo od svojih početnih stavova, pa je najprije “nestao” zajednički UZP Srbije i bosanskih Srba, a potom je potpuno zanemarena odgovornost “JNA” i sudjelovanje njezinih najviših dužnosnika u UZP (najprije u BiH, potom i Hrvatskoj).

Tako je stvorena podloga za reviziju prošlosti i amnestiju glavnih aktera agresije.

Nakon što je Milošević (pod prilično nejasnim okolnostima) “umro”, stvari se počinju kretati u sasvim drugačije smjeru.

Više se ne spominju Srbija i “JNA” kao glavni krivci, a Beograd više nije središte UZP – nego se krivnja “raspodjeljuje” na vojnu i političku vrhušku u okupiranim područjima Hrvatske i BiH. Tako ispada da su Karadžić, Mladić, Plavšićka, Koljević, Krajišnik, Martić, Babić i ostali djelovali “samostalno” – bez ikakve veze s Miloševićem, Srbijom i “JNA”, što je samo po sebi tragikomična konstrukcija koja ne može ponijeti ni bilo kakvu površnu, kamo li ozbiljnu dubinsku analizu.

No, MKSJ (po diktatu “velikih sila”) ide i korak dalje, pa u cilju “stabiliziranja” stanja na Balkanu i u jugoistočnoj Europi teži balansiranju krivnje. Tako dolazi najprije do toga da se rat u Hrvatskoj nastoji proglasiti “građanskim”, a onaj u BiH “međunarodnim” (s nakanom da se za agresiju na BiH u jednakoj mjeri okrive Srbija i Hrvatska), a zatim i do perverzije zvane “udruženi zločinački pothvat političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne”, što je samo posljednja u nizu svinjarija “krojača” pravde koji su iz sjene povlačili konce i dirigirali haaškom sudištu kako će donositi odluke i dijeliti “pravdu”.

Naša “šestorka” iz Herceg Bosne (Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić, Pušić) optužena je za UZP čiji je cilj bio “trajno uklanjanje Bošnjaka” s njihovih etničkih prostora u BiH. Ova je konstrukcija napravljena je bez ijednog jedinog dokaza, a činjenica da se Hrvati kao najmalobrojniji narod u ovoj zemlji (po popisu iz 1991. godine bilo ih je dva i pol puta manje od Muslimana) čija je vojna snaga (HVO) bila 5 do 7 puta manja od “Armije BiH” (ovisno kako u kojemu području) stavljaju u kontekst “progonitelja” i aktera “etničkog čišćenja”, sama je po sebi toliko apsurdna i neshvatljiva da tu prestaje svaka logika.

Uzalud su odvjetnici – branitelji i sam Slobodan Praljak iznosili argumentaciju i među ostalim dokazali kako su se ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba (listopad 1992. – ožujak 1994.) odvijale na 95% područja koja su bila većinski hrvatska i svim dotadašnjim mirovnim planovima u raznim varijantama ulazila u hrvatske provincije, nigdje nije pronađen niti jedan jedini dokument koji bi govorio u prilog postojanja bilo kakvog plana ili namjere uklanjanja muslimana-Bošnjaka s bilo kojeg područja a kamo li UZP-a, nigdje argumenata za bilo kakvu (čak ni objektivnu) zapovjednu odgovornost vezano za zločine kojih je svakako bilo i s hrvatske strane. Naprotiv, na sudu je dokazano kako su poslije potiskivanja iz istočne Bosne i Bosanske Posavine (u jesen 1992. godine) muslimani krenuli u ofenzivu na hrvatska područja, nastojeći tako kompenzirati vlastite teritorijalne gubitke. Njihova logika bila je: oteti zemlju od onih koji su vojno slabiji (Hrvatskog vijeća obrane) i tu nisu birali sredstva. Najočitija je njihova agresija na srednju Bosnu, pogotovu Lašvansku dolinu u koju su prije nego su je potpuno okružili planski ubacili desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom koristeći svoju “Armiju BiH” i mudžahedinske ekstremiste iz islamskih zemalja krenuli s napadima: razaranjima, ubijanjima i protjerivanjima Hrvata iz njihovih gradova i sela.

Vrhunac cinizma haaškog sudišta uslijedio je posljednjeg dana njegovog rada i postojanja (29. studenoga 2017.), kada je sudac čitajući osuđujuću drugostupanjsku presudu hrvatskoj “šestorci”, generala Praljka oslobodio krivnje za rušenje Starog mosta, te ustvrdio kako su selo “Ahmići bili legitiman vojni cilj”.

Tako su, kao u loše režiranom petparačkom hororu, samo nekoliko minuta prije nego je ispio otrov i oduzeo sebi život usred sudnice, s hrvatskog generala Praljka skinute optužbe koje su predstavljale kamen temeljac muslimanske propagande.

No, ostao je UZP i bolesna konstrukcija o tomu kako su šestorica uznika “pokušali trajno ukloniti Bošnjake” s područja BiH upisana je u presudu.

Tako su u konačnici, kroz nekih 15-ak godina (od 2002. do 2017.), optužnice MKSJ doživjele neviđenu transformaciju. Iz njih netragom nestaje “globalni” UZP (provođen od strane Srbije, Crne Gore, “JNA” i lidera paradržava stvorenih na područjima BiH i Hrvatske u cilju stvaranja “Velike Srbije”), a ostaju “pojedinačni” UZP (kod bosanskih Srba i Hrvata i “krajinskog” vodstva u Hrvatskoj).

Muslimani su ostali jedina “žrtva” i jedina “bezgrešna” nacija u sukobu i njihova zlodjela nad Srbima i Hrvatima nisu dobila oblik UZP-a. Čak što više, vojni zapovjednici “Armije BiH” i politički dužnosnici oslobađani su i u slučajevima kad je nepobitno utvrđena njihova odgovornost za masovne zločine i akcije etničkog čišćenja na većinski hrvatskim područjima. Pogotovu se nikad nisu spominjali okrutni masakri mudžahedina (od kojih su neki odredi bili i formalno u sastavu “Armije BiH”), a o nekom sudskom epilogu za one koji su ritualno odsijecali glave, mučili, silovali i progonili Srbe i Hrvate – ni govora!

A sve su to činili po naredbama i uz znanje Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, Ejupa Ganića i drugih najviših vojnih i političkih ličnosti bosanskohercegovačkih muslimana.

“Krojači” ovih prostora nisu bili vođeni interesima pravde i pravičnosti, jer da jesu, ne bi izvrgnuli ruglu univerzalno načelo istine.

U cjelini gledano, neovisno o tomu što su pojedini vojni i politički dužnosnici Srba u Hrvatskoj i BiH osuđeni za UZP, genocid i zločine protiv čovječnosti, izostala je osuda glavnih aktera agresije i zločina: Srbije, Crne Gore i “JNA”.

Dovoljno je samo uzeti i pročitati njihove zapisnike sa zasjedanja VSO (“Vrhovnog saveta odbrane”) tzv. SRJ, pa da se stekne potpuni uvid u to kako je projekt “Velike Srbije” bio zajednička strategija dijela Srba u BiH i dijela Srba u Hrvatskoj, ali osmišljena, planirana, organizirana i aktivno poticana i pomagana iz Srbije i Beograda kao ideološkog i operativnog središta. (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/; https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/; također: https://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj).58.htmlstranice posjećene 21.2.2019.)

Evo što na tu temu u prvom dijelu prikaza sadržaja zapisnika VSO kaže jedan srbijanski izvor:

“’Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, mi nemamo sredstva i ne bismo bili u stanju ratovati’, izjavio je Radovan Karadžić 11. maja 1994. godine. Kakva je i kolika bila uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH govore zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SR Jugoslavije koji su odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala – postali zaštićeni. Sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore kojim su zaštićeni ovi dokumenti, a koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid, potvrđuju dvije odluke (povjerljive) koje su potpisale sudije Tribunala Theodor Meron i Fausto Pocar 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. godine.” (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/;stranica posjećena 21.3.2019.)

Međutim, i pored toga što je dobar dio tih zapisnika zatamnjen, u preostalima još uvijek ostaje sasvim dovoljno dokaza koji se sklapaju u mozaik i progovaraju istinu.

Često čujemo kako su “sve strane u BiH činile zločine” – i to je potpuno točno. Postoje, međutim, jako bitne razlike koje se ne mogu zanemariti. Prije svega, svi takvi događaji moraju se staviti u kontekst stvarne situacije i objektivno procijeniti jesu li oni bili planirani, organizirani i provođeni kao mjera sustavnog uništavanja i uklanjanja stanovništva s nekog prostora ili ne i je li to bio službeni stav političkog i vojnog vodstva strane koja ih je činila; jesu li u pitanju obrambena ili napadna djelovanja (na čijem se području ratovalo); moraju se utvrditi uzrok, geneza i tijek događaja; nije nevažan niti broj žrtava, te posebno postotak civila pobijenih civila, kao i druge okolnosti (jesu li napadani vojni ili civilni ciljevi); i, na kraju, moraju se krajnje objektivno i nepristrano uzeti u razmatranje svi raspoloživi dokumenti i drugi dokazi. Nema situacije koja se ne može rekonstruirati ako se želi doći do istine.

Stvaranje “Republike Srpske” omogućilo je preživljavanje velikosrpske ideologije

Ne bez razloga, “duhovni otac srpske nacije” i jedan od arhitekata velikog zločina Dobrica Ćosić u posljednjim godinama svoga ovozemaljskog života zapisao je kako može mirno umrijeti, kad zna kako su Srbi po prvi put u svojoj povijesti prešli Drinu stvaranjem “Republike Srpske”.

Velikosrpska ideologija koja se ni po čemu ne razlikuje od naci-fašizma, ne samo da preživjela, nego je od međunarodne zajednice nagrađena formiranjem etnički čistog nacionalnog entiteta na gotovo polovici BiH. U Daytonu je studenoga 1995. godine agresor nagrađen “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je nastala na krvi nevinih Hrvata i muslimana.

Ne prvi put, međunarodna je zajednica svojom nedosljednošću, ne poštujući elementarna načela istine i logike, ostavila na području jugoistočne Europe klicu budućih sukoba: genocidnu tvorevinu zvanu “Republika Srpska” u koju srpski naci-fašisti upiru oči kao u “Pijemont  ‘Zapadne Srbije'” i uporišnu točku buduće “Velike Srbije”.

Karadžić je osuđen na doživotnu robiju, ali kako pojedinac – baš kao da je u pitanju izvršenje nekog teškog krivičnog djela običnog kriminalca koji je izveden pred građanski sud.

Ponosno čuvajmo ono što je iznad nas – Republiku Srpsku“, stoji u poruci koju je ovaj ratni zločinac putem svoga odvjetnika uputio srpskom narodu nakon izrečene presude.

Četnici su i ove godine (10. ožujka) svojim postrojavanjem u Višegradu (u kojemu su u proljeće 1992. godine počinjeni užasni zločini, čak i spaljivanje živih ljudi, žena i djece) obilježili obljetnicu uhićenja svoga idola, koljača i zločinca iz Drugoga svjetskog rata, vođe Ravnogorskog četničkog pokreta, Draže Mihailovića.

Velikosrpski projekt ostao je neokrnjen, a genocidna “Republika Srpska” dokaz je kako su oni koji su ga vodili dobrim dijelom uspjeli u svome naumu.

Dok ta ideologija ne doživi potpuni poraz i slom, trajnog mira biti neće. Ni u Bosni i Hercegovini ni na jugoistoku Europe.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu