Pratite nas

Kolumne

Rade Šerbedžija – hinjeni humanista opasnih namjera

Objavljeno

na

Rade Šerbedžija ovih dana nesuvislim i neuvjerljivim  isprikama hrvatskim dragovoljcima i žrtvama velikosrpske agresije, pokušava oprati svoj lik i djelo. Prošli tjedan, tijekom Beogradskog sajma knjiga, očekivano se  priključio koloni hrvatskih jugofila i orjunaša koji obilato koriste beogradsku busiju, kako bi odonud svim sredstvima jurišali na hrvatski suverenizam. Rade je Hrvatskoj i njezinim dragovoljcima uputio niz teških uvreda.  Između različitih uvredljivih izraza i formulacija posebno je zanimjiva najmanje isticana izjava o „divnoj Jugoslaviji“ i „bitangama koje su je srušile.“   Šerbedžija je i ovaj put računao na hrvatsku kratku pamet, no plan mu je poremetila neočekivana reakcija Ministarstva hrvatskih branitelja, pa je hrvatsko brijunsko leno riješio spašavati nesuvislim i neuvjerljivim isprikama.

rade1Tako je na scenu još jednom ispuzalo hrvatsko, orjunaško, velikosrpsko čudovište blisko spareno s četnicima, koje je četrdesetih godina prošlog stoljeća doživjelo grotesknu simbiozu s ideološkim protivincima, komunistima, te nastavilo ratovati protiv hrvatskog suverenizma. Nakon primjera Đure Vilovića i njegovih političkih stranputica, od svećenika, preko pravaštva do četničkog „štabskog oficira“ danas možemo „uživati“ u liku Šerbedžije i orjunaškog jata, koje za antihrvatske rabote redovito koristi beogradsku busiju.

Rade se hvali iznimnim pamćenjem unatoč godinama. Znači da sigurno nije zaboravio ključne događaje koji su doveli do uništenja njemu divne Jugoslavije. Stoga se njegov silni trud da izjednači krivnju za krvave ratove devedesetih, te zaborav i prešućivanje velikosrpske agresije, ne mogu objasniti ničim drugim doli ortodoksnim orjunaškim velikosrpstvom.

Čudom je zaboravio na Miloševićevu Jogurt revoluciju (1988.) unutar Antibirokratske revolucije koja je  nasilno srušila federalni ustroj SFRJ, ukidanjem autonomnosti Kosova i Vojvodine. Rade je šuteći podržavao nasilje.

Srbija je nastavila prevratom u Crnoj Gori i  neuspjelim pokušajem izvoza revolucije u Sloveniju(1989.) Nije to smetalo Šerbedžiji i jatu.

Prešutio je i Gazimestanski govor Slobodana Miloševića koji je jasno zasvirao ratne trube velikosrpstva. (1989.)

Unatoč razumnim, konfederalnim prijedlozima Hrvatske i Slovenije, Rade nije poveo miroljubive intelektualce da podrže konstruktivan prijedlog, očuvaju Jugoslaviju i spriječi rat. Nije im odgovarao konfederalni pad velikosrpske hegemonije.

Koliko god velikosrpstvo skrivao pod tepih jugoslavenstva, Šerbedžija je 1991. odabrao otadžbinu (Srbiju) umjesto domovine (Hrvatske). Nije se poput Arsena Dedića i mnogih potrudio pomoći hrvatskim apelima za mir. Razumljivo, sve procjene su govorile o brzom i učinkovitom slamanju nejakog hrvatskog suvereniteta.

Rade tijekom 1991. šuti o hrvatskim patnjama, obilazi beogradske i bosanske pijanke, bezočno lažući da je iz Hrvatske izgnan. Ne smeta mu krvava vukovarska kulisa filma Dezerter u kojemu glumi, niti ga muče žrtve Ovčare. Nema suosjećanja za Hrvatsku razoružanu, prepuštenu velikosrpskom divljanju i bestijalno razrušenu. Mefistovski zadatak odrađuje predano i konstantno. Na bečkom svjetskom Saboru PEN centra u studenom 1991., Šerbedžija nastupa kao predstavnik Srbije, naglašavajući da je Srbin iz Hrvatske, kako bi ojačao Miloševićevu poziciju. Nema spomena veliosrpske agresije, nema spomena okupiranog, raspetog Vukovara, civilnih žrtava – samo izjednačavanje krivnje.

rade2U jesen 1992., zatečen uspjehom hrvatske obrane, međunarodnim priznanjem i izvjesnim opstankom hrvatske države, Rade teatralno opet kreće u izgradnju disidentskog lika po širem inozemstvu. Opet nema progovaranja o velikosrpskoj agresiji nego se u prvi plan stavlja njegova osobna patnja za razobličenim jugoslavenskim identitetom, izmišljenom jugoslavenskom nacijom i totalitarnom Jugoslavijom. Koristeći dobro umrežene jugoslavenske agenture, Šerbedžija luta svijetom i nažalost učinkovito gradi priču o jednakoj krivnji za ratove, ignorirajući zdravorazumske činjenice.

Dolaskom na vlast račana i SDP-a, 2000., Rade se slavodobitno vraća u Hrvatsku.  Orjunaške agenture ga bogato hrane državnim novcem, znakovito mu prepuštaju „okupaciju“ Brijuna odakle kreće novi pohod za pranje jugoslavenskog lika i podrivanje hrvatskog suverenizma.  Nažalost, unutar svih naknadnih političkih promjena u njegovom slučaju su nadvladale orjunaške mreže, koje su dopuštale  „porodičnom teatru Šerbedžija“ daljnju okupaciju Brijuna i obilato hranjenje državnim novcem.

Navodni osjećaj za pravdu i velika umjetnička duša nisu smetali Šerbedžiju da 2011. objeručke prihvati  protuzakonito i protustatutarno imenovanje u zvanje redovitog profesora glumačke akademije u Rijeci. Protuzakonitost toga čina uzrokovala je protestnu ostavku dekana Akademije dramskih umjetnosti Enesa Midžića.

Ružno, stvarno lice Šerbedžijinog  protucivilizacijskog orjunaštva i velikosrpstva, jasno se ocrtava manipuliranjem u humanitarnom projektu „Zaboravi“ iz 1995.  Organizirao je široku humanitarnu akciju „za dobrobit dece bivše Jugoslavije“ unutar tajnovitog The Peace Fund- International Trust.  Održan je niz koncerata, u prodaju je plasiran i nosač zvuka.

Minimum moralnosti nalaže Šerbedžiji koji je prikupljao novac, da javnosti objasni gdje i kako je nestao njegov međunarodni fond, tko su bili osnivači,  gdje su sredstva prikupljena djelovanjem istog i kako su raspodijeljena?

Njegovo indentitetsko laganje je dosegnulo razinu groteske. Skrivanje velikosrpske politike iza hinjenog humanizma i njegove „divne Jugoslavije“, odavno je pročitano. Istina o njegovu djelovanju zrcali  iz rečenice; Sad se mnoge stvari mijenjaju, dolaze polako neke druge informacije. Kao Srbi, sad u svijetu nismo jedini bad guys. Kažu ima i drugih, čuli su.  Iako smo ipak još među najvećima.

 Optimalno rješenje Šerbedžijinog rašomona leži u činjenici da  jasno priznaje svoje srpstvo. U toj činjenici nema ništa problematično.  Problematično je što on svoje velikosrpstvo sve prozirnije pakira pod jugoslavenstvo a krivotvorenim izjednačavanjem ratne krivnje podriva hrvatski suverenitet. Stoga, neka ga državnim novcem i teritorijem unutar Kusturičinog, velikosrpskog, Andrić grada  nagrade Republika Srpska i Srbija. Zašto bi se patio u Hrvatskoj koja mu nikako ne odgovara. Možda Srbiju uspije prosvjetliti svojim povijesnim falsifikatima.

Željko Maršić-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari