Pratite nas

BiH

Rade Šerbedžija i njegov politički teatar

Objavljeno

na

Apsolutno nijedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nisu pobrali toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen jednog glumca i osnivača Teatra Ulysses na Brijunima, čiji je ovogodišnji repertoar upravo nabijen političkim konotacijama i političkim porukama na tragu nekakve jugoslavenske ili regionalne ideje. Središnje mjesto pripalo je Gavrilu Principu!

ulysses_teatar_409901S1Već četrnaestu godinu na Brijunima se priređuju predstave Teatra Ulysses kojega su pokrenuli Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Tamo svakoga kolovoza hodočasti cijela politička, kulturna, gospodarska i uopće društvena elita, odnosno ona koja to za sebe drži. Odlaze kao po zadatku predsjednici, premijeri, gradonačelnici, direktori velikih kompanija, istaknuti kulturni radnici i bivši športaši. Prije četiri godine bi najavljen dolazak na Brijune i tadašnje premijerke Jadranke Kosor, ali je ona propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev niza komentatora. Ne rade oni to zbog ljepote otoka niti zbog samih predstava, već radi samog pokretača, razvikanog i puno hvaljenog Rade Šerbedžije. Odnos prema njemu postao je neka vrsta testa političke ispravnosti. Skandal oko Ulyssesa izbio je u trenutku kad se saznalo da tamo na predstave dolaze i usput ljetuju neka istaknuta imena političkog života i to, poput Nenada Stazića, za jednu kunu, te da posjetitelje poput besplatnog taksija prevozi gliser Hrvatske vojske po nalogu vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga dr. Ive Josipovića.

A ta kazališna odiseja zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen. Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvak hrvatskog glumišta i žestoki navijač Partizana, a onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sudjelovao u snimanju nekog filma na ruševinama “oslobođenog” Vukovara, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomata i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione, na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika. Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba Kralja Leara, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana.

I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nisu pobrali toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije. Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu, otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna što privatna, poduzeća. Ministarstvo kulture pod vodstvom Andreje Zlatar Violić proglašava Šerbedžijin teatar teatrom od posebnog nacionalnog značaja i dodjeljuje mu u odnosu na druge, daleko vrjednije i renomiranije ljetne festivale, nemjerljivo više novca.

Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih a ignoriranih glumaca i festivala). Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam Rade što si nas ošamario”), srbofilstvom, jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena. Iz istih razloga neobična medijska pozornost daje se Severini Vučković ili Fahriji Jahić. Silni i neuspješni napori ulagani su u obnovu prijateljstva pok. Borisa Dvornika i njegova druga iz partizanskih filmova Bate Živojinovića. Čak je i poplava koja je zahvatila tri države iskorištena za širenje “bratstva i jedinstva”.

Osim što je očito riječ o jednom privatnom, obiteljskom biznisu (od deset predstava čak pet režira Radina supruga Lenka Udovički), ovogodišnji je repertoar Ulyssesa upravo nabijen političkim konotacijama i političkim porukama na tragu nekakve jugoslavenske ili regionalne ideje, koja ustvari služi i uvijek je samo tome služila, za afirmaciju srpskog nacionalizma. Dominiraju beogradski glumci, tek pokoji sarajevski, crnogorski ili zagrebački. Među redateljima samo je jedan Zagrepčanin, Georgij Paro. Staša Zurovac režira dvije predstave. S dvije izvedbe gostovao je beogradski Atelje 212, naravno tu je i drama Branislava Nušića.
Ali, ipak najiritantnija je tema Gavrila Principa, ubojice austrougarskog prijestolanasljednika Ferdinanda i njegove supruge. Za divno čudo, suprotno od onoga kako taj čini ocjenjuje kulturna i civilizirana Europa i kako se na njega gleda u našoj zemlji, ovdje smo na tom hrvatskom otoku mogli vidjeti jednu predstavu za koju je tekst napisala opet Beograđanka Biljana Srbljenović, gdje se ovaj klasični terorist prikazuje kao mladi idealist i sanjar, revolucionar i antiimperijalistički borac za slobodu. O Mladoj Bosni, izrazito srpskoj nacionalističkoj i terorističkoj organizaciji iz koje je pročedio Princip, sam redatelj Dino Mustafić u najavi predstave govori kao o naprednoj, slobodarskoj organizaciji mladih ljudi koji su “sanjali slobodu južnoslavenskih naroda”, a za samu dramu veli kako će ući u “povijest južnoslavenske drame”.

I ne samo to. U sklopu predstava održan je i okrugli stol pod sugestivnim naslovom: “Gavrilo Princip terorist ili borac za slobodu”. Srećko Horvat je održao posebno predavanje pitajući se “Što je nama Gavrilo Princip danas i što možemo od njega naučiti?” Od Principa bismo doista mogli dosta toga naučiti, a i naučili smo, ali od Horvata ne možemo naučiti ništa. Očito, sastavljačima programa jako je na srcu Gavrilo Princip i politika otprije sto godina koju on personificira.

Oliver Frljić, jedan drugi kazališni djelatnik je zahvaljujući svom političkom, prividno otkvačenom, teatru, nastojeći kroz svoje predstave plasirati teze o Domovinskom ratu kao zločinačkom zaslužio mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, a zamalo nije postao šefom drame zagrebačkoga HNK-a. Ključna točka njegovog programa je odustajanje od nacionalno obilježenog kazališta i forsiranje nekakvog “građanskog teatra”. Velika je laž i obmana govoriti o kulturi iznad i izvan politike. Kultura je u nas danas možda više nego ikada politički medij. No, pravo je pitanje za Vladu i Ministarstvo kulture kakvu zapravo oni kulturnu politiku i politiku uopće provode, potiču i financiraju, s kojim ciljem i u čije ime? (Josip Jović/dnevno.hr)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari