Pratite nas

Kultura

Radojka Šverko: ‘Nikad nisam požalila što sam odlučila živjeti u Hrvatskoj’

Objavljeno

na

Hrvatska pjevačka diva Radojka Šverko uskoro koncertom ‘Život moj’ u Dvorani Vatroslava Lisinskog obilježava 50 godina svoje impresivne glazbene karijere. Zvijezda jedinstvenog prepoznatljivog mezzosoprana za tportal prisjetila se svojih glazbenih početaka, pjevanja u mjuziklima i na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nagrada i priznanja.

Otkrila je koliko prati politiku, na što je najponosnija i u čemu danas najviše uživa

Unatoč tome što su njezine godine bile sedamdesete i osamdesete, legendarna pjevačica i danas budi interes javnosti. Obožavaju je starije, ali i mlađe generacije, a brojne pjevačice u njoj vide svog glazbenog uzora. Svojoj vjernoj publici 6. svibnja u Lisinskom priprema pravu glazbenu rapsodiju.

Tijekom proteklih 50 godina ova neponovljiva umjetnica živjela je na lokacijama od Skandinavije do Sjedinjenih Američkih Država te je iza sebe ostavila preko 50 pjesama koje je izvela na mnogobrojnim domaćim i stranim festivalima uz osam studijskih albuma. Dobitnica je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Porina za životno djelo.

Ostvarili ste zavidnu karijeru kakvu mnogi izvođači mogu samo sanjati, a uskoro ćete obilježiti 50. obljetnicu velikim koncertom u Lisinskom. Kada pogledate unatrag, što biste promijenili da možete?

Bilo bi mi puno lakše ne osvrtati se na prošlost, na protekle godine. Pitat ćete zašto. Jednostavno zato što sve te godine nisu bile ovjenčane samo sjajem reflektora, cvijećem i trofejima. Bilo je tu i suza, i tuge, i selidbi, bolesti, smrtnih slučajeva, uspona i padova, prikupljanja snage za kretanje ispočetka.

Nastupali ste po svjetskim dvoranama, oduševljavali publiku gdje god nastupili. Kakvu glazbenu poslasticu nam pripremate za Lisinski?

Nastojali smo programom obuhvatiti što više glazbenog štiva kojim su mi bile ispunjene godine rada – od šlagera i popa do klasične i filmske glazbe te mjuzikla. Naravno, kreirali smo program respektirajući Zagrebačku filharmoniju, Akademski zbor ‘Ivan Goran Kovačić’, moj bend i prateće vokale, Koncertnu dvoranu Lisinski, prisustvo televizijskih kamera HRT-a. Konačno, sve ono što se snimi, postaje dokument jednog vremena.

Tijekom svih ovih godina koliko ste se na sceni razvijali, mijenjali ste se žanrovski od popa i rocka do folklora, klasične i sakralne glazbe. Već 35 godina održavate koncerte sakralne glazbe, no paralelno radite na svim poljima. Koliko je to dobro, a koji su nedostaci toga?

Ne bih se složila s mišljenjem da sam se tražila u glazbi i pokušavala sebe pozicionirati u nekom od nabrojenih žanrova. Sve čega sam se u glazbi dotakla, rezultat je tog diktata u meni. Ništa što je vezano uz glazbu, nije iznjedreno s posebnim planom, čak i kada sam uvježbavala klasičnu glazbu, arije kojima ću ispuniti prostor naših crkava, katedrala. Teško je to riječima opisati. Sve što sam pjevala, ponajprije je moralo izazvati radost u meni, da bih radost muziciranja prenosila na publiku.

Je li vam u kazališnoj karijeri bilo draže/izazovnije igrati (svoju premijernu) ulogu Jane u rock operi Gubec-beg, u kojoj ste pjevali ‘Ave Mariju’, ulogu Nere u rock operi ‘Grička vještica’ ili pak ulogu Karoline u ‘Karolini Riječkoj’, mjuzikl ‘Jadnici’ ili ‘Mirakul’?

Moram priznati da je rad u kazalištu bio veliki izazov – glumiti i pjevati istovremeno. A nemaš nikakvih iskustava, nije bilo moguće steći znanje za to u nekoj školi. Sjećam se da sam, zbog kratkog vremena do premijere, pri ovladavanju uloge ‘Janinog ludila’ u Gubec-begu, provodila sate u umobolnici, kako bih što vjernije iskreirala lik. Sve te godine rada u kazalištu donijele su mi puno radosti i pridonosile mojem glazbenom sazrijevanju.

Unatoč talentu i tome što se u vašoj obitelji često pjevalo, otac se protivio vašoj glazbenoj karijeri. Kako to?

Kao svaki odgovorni roditelj, moj je tata dobro mislio. Nastojao je da ja, moje sestre i brat, nakon školovanja, što prije dobijemo radno mjesto i osamostalimo se, krenemo svojim putem. Nažalost, prerano nas je napustio u 46. godini života. Ostala je naša mama s četvero djece, domaćica bez prava na mirovinu. Bolje da ne nastavljam priču…

Kakva sjećanja vam budi vaš prvi nastup u Buzetu?

‘Da sam ja sunce, visoko i jasno, ja bih na zemljicu uvijek sjala krasno’, pjevala sam na pozornici Narodnog doma kao solistica pred školskim pjevačkim zborom uz pratnju klavira za kojim je sjedio prof. Branko Jirasek. A u publici moji tata i mama.

Za svoj ste rad tijekom karijere višestruko nagrađeni, od odlikovanja predsjednika Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge na području kulture do Porina. Koliko vam znače nagrade i priznanja?

Lijepo je primati priznanja, što pridonosi izgradnji samopouzdanja, ali nagrade i obvezuju. Nastojala sam, a to ću i ubuduće činiti, djelovanjem u kulturi ne oskvrnaviti bilo koje uručeno priznanje. I dalje ću štititi dignitet profesije za koju sam se odricala, u koju sam ulagala mnogo, a priznanja i trofeji su odraz dijela uloženog truda i energije.

Pjevali ste na inauguraciji predsjednice. Jeste li je upoznali, kakav je dojam ostavila na vas?

Poziv za nastup na inauguraciji predsjednice države, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, prihvatila sam s posebnom radošću. Bila je to prigoda da širokom auditoriju otpjevam pjesmu domoljubnog izričaja Dalibora Paulika na tekst akademika Jakše Fiamenga, ‘Ljubim te do bola’, koju sam izvela na Splitskom festivalu 1989. godine. Tu sam pjesmu izvodila na svojim koncertima, ali je potpuno izostavljena iz radijskih programa. Pjesma se ponovo ‘rodila’ na Trgu svetog Marka, na zadovoljstvo prisutnih uzvanika, svih zastupljenih umjetnika u programu i konačno naše predsjednice, koja mi je zahvalila na tome.

Svjetska ste žena, od vas se svašta može naučiti. Jeste li ikada pratili politiku?

Pratim politiku, političku scenu u našoj zemlji i donosim zaključke i stavove o pojedincima. Postavljam si pitanje čime su pojedinci zaslužili biti predstavnicima naroda, sjediti u Saboru ili ignorirati parlament i ne dolaziti na svoje radno mjesto za koje su plaćeni. Ostvarit ćeš saborsku mirovinu, a u tom Saboru nisi nikad iskazao empatiju, simpatiju za svoj narod, svoju državu, domovinu. Stječe se dojam da mnogi doživljavaju sabornicu kao pozornicu za izlazak iz anonimnosti, kao da glume u nekoj predstavi. Evo, neću više!

Živjeli ste u Kaliforniji, Njemačkoj, Austriji, vodili TV show u Španjolskoj, boravili u Švedskoj i Italiji, no uvijek ste se vraćali doma. Jeste li ikad zažalili zbog toga?

Nikad nisam požalila što sam odlučila živjeti u Hrvatskoj. To je moja zemlja koju volim. Ja sam Hrvatica, kao i moji roditelji, djedovi i bake ili none. Proputovala sam svijetom. Posjetila mnoge gradove. Družila sam se, zahvaljujući profesiji, s državnicima, kraljevima, prinčevima i princezama, producentima, umjetnicima, glazbenicima, uživala u trenucima slave, hvalospjeva, ali kad se svjetla ugase, ostaješ sam sa svojim mislima. Prva pomisao nakon odrađenog posla bila mi je ‘Ajme, da mi je poći doma’. Uvijek sam slušala onaj diktat u sebi i evo me tu, u svojoj zemlji, s našim ljudima, prijateljima, kolegama. Udišem najčišći zrak na svijetu, plivam u čistom moru, gledam zvjezdano nebo i divim se kraju gdje god mi oko seže i pritom imam osjećaj da je to sve moje.

Život vam nije bio lak. Dva puta ste se razvodili i uzimali sa sobom dijete, auto i kofer. Što vam je u takvim, nimalo lakim situacijama davalo snagu za dalje?

Nikad nisam smatrala da meni, kao umjetnici, mora biti bolje nego što je drugim ženama. Mnoge su se žene našle u istim situacijama. Odboluješ, s vremenom skupiš snagu i ideš dalje. Djeca su nam velika obaveza, ali te usmjeravaju i daju ti poticaj i krijepe te ljubavlju. Često koristim rečenicu u smislu poticanja na pozitivne stavove: ‘Moje drage dame, glavu gore i šminku na usne.’

Može li umjetnica vašeg kalibra u Hrvatskoj imati pristojno i ugodno starenje?

Malo je umjetnica koje ostvaruju takvu zaradu da pod stare dane mogu bezbrižno živjeti od ušteđevine. Mi smo malo tržište, a umjetnika mnogo. Bolje rečeno, puno je i previše nazovi umjetnika.

Održavate li još uvijek koncerte s Gabi i Terezom?

Nažalost, koncerata s Gabi i Terezom nemamo u planu za sada. Radimo solističke nastupe. Rado se sjetim naših zajedničkih koncerata koji su bili dobro organizirani. Nastupile smo zajedno u mnogim gradovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a gostovale smo i u Beču, na radost velikog broja naših iseljenika.

Postoji li neki ritual prije izlaska na scenu?

Na dan kada imam neki nastup, koncert ili snimanje, izostaju sve druge obveze. Strogo dijelim privatno od poslovnog. Svi kućanski poslovi obavljaju se dan ranije, tako da se na dan nastupa potpuno mogu posvetiti sebi, koncentrirati se, upjevati, ponoviti tekstove te odvojiti vrijeme za uljepšavanje, odijevanje i konačno nastup kojem se potpuno predajem i u kojem uživam.

Na spomen vašeg imena prva je asocijacija raskošan, moćan glas. Je li vas glas ikad izdao u pet desetljeća pjevanja?

Imala sam velikih problema s glasnicama, koliko se sjećam, 1971. godine. Bila je to posljedica premorenosti, dugotrajnih putovanja avionom s jednog kontinenta na drugi. Mjesec i pol dana sam se liječila, ali moram priznati, najteže mi je bilo šutjeti. Možete li zamisliti mjesec i pol dana šutnje i to s malim djetetom u kući? Strašno. Moj prvi nastup nakon liječenja bio je u hotelu Eden u Rovinju. Sve je na kraju dobro prošlo.

Oduvijek ste bili besprijekorno odjeveni, izgledali svjetski, damski, dostojanstveno. Jeste li ikada imali ‘savjetnika’, stilista kakve danas često koriste pjevačice i razne javne osobe?

Imam dugi niz godina prijateljicu u Opatiji, Anitu Baričević Kalina, koja je za mene kreirala i šivala sve što mi je bilo potrebno za nastupe, prijeme, putovanja. Rijetko sam kupovala konfekciju, osim kaputa, krzna, šešira, cipela. Često sam u kreacijama gospođe Anite na svjetskim festivalima bila proglašavana najelegantnijom, što je bilo povodom da se pojavim u raznim revijama i časopisima koji su pratili modu. Bilo je tu i posebnih trofeja za eleganciju, što nas je posebno radovalo. U novije vrijeme, usluge kreiranja odjevnih predmeta povjerila sam svojoj prijateljici Ani u Zagrebu.

Imate poseban odnos sa svojim obožavateljima, pun međusobnog poštovanja.

Ja jednostavno volim ljude ako oni iskazuju štovanje prema meni. Na tome sam beskrajno zahvalna.

Na što ste danas najponosniji?

Sretna sam što imam dvije kćeri koje se vole, imam unuku. To su moji najvrjedniji trofeji.

Jako ste vezani uz njih. Kako s njima najradije provodite vrijeme?

Bila bih presretna kada bismo mogli živjeti svi zajedno u jednoj kući, u jednom gradu, ali to mogu samo sanjati. Viđamo se kada nam to dopuštaju obveze. Nije jednostavno jer živimo u dva grada.

Kakve su bile vaše ljubavi?

Nemojte mi zamjeriti, ali odgovoriti na to pitanje značilo bi zadiranje u moju intimu, što nerado dijelim s javnošću. Možda jednog dana…

Što je za vas uspjeh?

To je pitanje na koje bih mogla dati odgovor nabrajajući do sutra, pa ću to preskočiti.

Kako gledate na sve veći broj talent showova, toga u vaše vrijeme nije bilo?

Televizijskim kućama su dobro došli takvi sadržaji koji okupljaju veliki broj gledatelja, talentiranih pjevača imamo i lijepo ih je slušati, ali koja je njihova budućnost? Mislim da bi trebalo poraditi na educiranju tekstopisaca i mladih autora. Prije je bilo festivala koji su iznjedrili velika imena. Značaj festivala kod nas i u svijetu ne može se usporediti ni s čim što danas smatramo rasadnikom novih talenata. Vremena su se promijenila i život glazbenika više nije isti. A glazba je i dalje ljudima potrebna, samo je način konzumiranja promijenjen.

Što vas danas nosi, veseli, u čemu uživate?

Glazba je još uvijek ono što me najviše veseli i ono u čemu uživam.

Imali ste probleme sa zdravljem, ali sve ste to prebrodili jer ste žena ‘fajter’ i puna pozitivne životne energije. Kako ste danas?

Ima jedna stara izreka koja kaže da ljudsko tijelo tijekom života sve zapisuje i u određenom trenutku ispostavi račun. To se jednostavno i meni dogodilo. Dobro sam, nakon svega, i još uvijek nemam kućnu pomoćnicu, a kuća blista.

Što znači imati puno godina, a ne biti star i postoji li neki recept za to?

Treba samo živjeti mirno i tiho, čekati i živjeti.

Tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

BRANITELJICE

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

O braniteljicam još pisano nije
i rijetko ih se netko sjeti,
a veliko srce u njima se krije,
ispuniše one onaj zavjet sveti!

Branile su rame uz rame,
pa često i s puškom u ruci,
kao svjetlost stale protiv tame,
prkosile toj patnji i muci.

Ostale posebna su tema
koja se teško objasniti može,
takvih na ovom svijetu nema,
čuvaj ih sa nebesa Bože!

Ne daj suze da im kvase lice,
neka osmijeh zablista na njemu,
zaslužile su hrvatske braniteljice
jer su bile posebne u svemu!

Nisu se bojale smrti ni rata,
uvijek spremne i svoj život dati,
pod olovnom kišom granata
herojski uz branitelje stati.

Mnoge više nisu među nama,
otišle su stazom što vijuga,
tamo gdje ne postoji tama,
gdje ne svraća žalost ni tuga!

Dragi Bože nagrada im budi,
daj zdravlje svim što zemljom hode
i sjetimo ih se češće dragi ljudi,
jer one su dio naše slobode!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Dr. Mijo Mirković- Mate Balota, težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig, malo poznati dio biografije

Objavljeno

na

Objavio

Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolaska

 Jedan od najznačajnih ekonomskih povjesničara  Jugoslavije, prof. dr.Mijo Mirković pomalo je zaboravljen u širim a pogotovo u lokalnim okvirima. U Subotici je proveo jedan dio  svog bogatog života, od 1928. do 1939. godine kao nastavnik subotičkog Pravnog fakulteta. Ekonomsko-povijesna istraživanja međuratne Jugoslavije koja je obavio prof. Mirković i njegovi rezultati, teško da će biti prevladani , upotpunjuju i obogaćuju cjelovitu povijesnu  spoznaju. Njihova interpretacija iz današnje perspektive zemlje u tranziciji, samo to potvrđuje.

O tom djelu njegova života i rada malo se zna i u Istri,  iz koje je potekao i gdje je sahranjen.

Dr. Mijo Mirković bio je jedan od pedesetak tisuća istarskih Hrvata koji su napustili Istru u prvom egzodusu u povijesti Istre koji se dogodio nakon završetka 1.svjetskog rata. Naime Londonskim ugovorom iz 1915 godine sile Antante obećale su Italiji Istru, Primorje, otoke Cres, Lošinj i Palagružu, grad Zadar za sudjelovanje u ratu na njihovoj strani.

Realizacija tog dogovora potvrđena je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Talijani su čim su ušli u Istru započeli sa nasilnom talijanizacijom, pa je veliki dio hrvatskog naroda iseljavao iz Istre. Mnogi su otišli u tadašnju Jugoslaviju, Europske zemlje i Ameriku.

Tako je bilo osnovano naselje Istrana u Zagrebu-Trešnjevka, Bukovac, Osijeku-Višnjevac, a Mijo Mirković je sa obitelji odselio u Suboticu.

Nisu bili ti doseljenici-migranti uvijek dočekani sa dobrodošlicom. Iz okupiranih djelova Istre dolazili su u Suboticu mnogi Istrani, gotovo redovno optirali su  za državljanstvo, dobili ga  i nastavili  raditi i živjeti u Subotici i okolici. Neki od njih su bili: obitelj Žigante Ivana, Franje Flege iz Buzeta, obitelj  Skaljer i mnogi drugi. Bilo je i slučajeva da su upravo oni nailazili  na veoma  loš prijem i progon, tako je npr. sačuvan predmet iz koga se vidi da je policijski narednik Milan Ćupurdija prijetio svom podređenom, koji je došao iz Istre – Mardešiću, za koga se zna  da je imao diplomu, a i da su mu talijanski fašisti ubili ženu: „Vi ste antidržavni element – proteraću vas iz Subotice“, i on je doista dao otkaz.

„ Istorijski arhiv Subotica (dalje IASu), F. 47. Gr. 234/1925.

Milan Ćupurdija  je ostao zabeležen i po progonu i maltretiranju drugih redara. Zabeleženo je da je tako jednoj grupi domaćih gradskih redara psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd. IASu, F. 47. Gr. 62/1925.“

Sam pojam optanti  sadrži i obuhvaća  nekoliko podkategorija: od izbjeglica, poput onih iz okupirane Istre, ili Rusa koji su bili žrtve boljševika, preko kolonista, agrarnih migranata i zaslužnih ratnika iz prohujalog velikog rata, mahom iz Like i Korduna, Južne Srbije i drugih pasivnih krajeva – koje organizira i naseljava država, i daje im mogućnost da odaberu gdje će živjeti ; pa do svih ostalih koji su vođeni svojim osobnim  motivima, ekonomskim, obiteljskim ili bilo kojim drugim, napuštali svoja ognjišta i svoje domove i doseljavali se na nova. Povijesno  iskustvo  pokazuje, da je svako novo doseljavanje određene grupe, imalo za posljedicu i iseljavanje neke druge, odnosno promjenu etničke strukture stanovništva.

Među doseljenicima bio je i Istranin  dr Mijo Mirković – Mate Balota.

Potekao je iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom,  Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva: težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.

Objavljujući već kao đak u pazinskom  listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu. Prvu pjesmu sročio je s devet godina. Teme svih Balotinih pjesama  bio je težak život ribara,  mornara i istarskog težaka. Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen.

Nakon osnovne škole, sa evakuiranim stanovnicima Istre odlazi u Čehoslovačku, u  mjesto Zabreh, gdje 20.lipnja 1919. maturira klasičnu gimnaziju. Studira u Zagrebu i Beogradu a diplomira na fakultetu za ekonomske i socijalne nauke u  Frankfurtu na Majni, gdje i doktorira ekonomske i društvene nauke kod mentora, tada čuvenog profesora F. Openheimer-a. Doktorska disertacija  nosi naziv: Vom Hauptgrunde der geringen wirtschaftlichen Leistungsfähigkeit der slawichen Völker ( O glavnim uzrocima male ekonomske efikasnosti slovenskih naroda). Napisana je pod snažnim utjecajem djela Maksa Vebera,  nikada nije bila objavljena, mada se dr. Mijo  Mirković u drugim svojim djelima koristio njome i osnovnim  tezama  iznesenim  u njoj.

Iz njegovog službeničkog kartona doznaje se  da je služio vojsku u  pješadiji i mornarici, u Puli i Tivtu, od 11.svibnja  do 8.studenog.1918. godine.

Već 1924. godine on je imao položaj u državnoj službi kao honorarni šef novinskog odsjeka Ministarstva unutrašnjih dela.  Nakon toga se sve više posvećuje profesorskom radu  pa je tako 1925. bio privremeni predavač na Trgovačkoj akademiji u Osijeku, zatim 1925/26.  na Pomorskoj akademiji u Bakru.

Bio je i službenik u aleksinačkim rudnicima, kao i urednik Privrednog glasnika koji je izlazio u Beogradu. On tada  , već kao priznati stručnjak, dolazi u Novi Sad gdje se zaposlio u Trgovačkoj komori kao tajnik. To je bilo vrlo dobro plaćeno mjesto, sa mjesečnom  plaćom od  7500 dinara, no on se u želji da nastavi  naučno nastavničku karijeru, javlja na natječaj  raspisan 31.svibnja 1927. godine  za mjesto docenta na  Pravnom fakultetu u Subotici.  Na osnovu njegove molbe od 26.rujna 1927. godine, fakultetski Savjet ga je 26.studenog 1927.godine  jednoglasno izabrao za docenta na ekonomsko-financijskoj grupi predmeta. Ali da bi započeo sa karijerom na fakultetu, trebala  ga je potvrditi i  Vlada i to je potrajalo gotovo godinu dana. Na to su utjecale tadašnje nestabilne političke prilike u Jugoslaviji.

Na posao se javio 15.studenog 1928. godine. U Suboticu nije došao sam, već sa cijelom obitelji.

Svečanu zakletvu „  Ja Mijo (Mihajlo) Mirković, zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju i Otadžbini biti veran ….“ je položio 13.travnja 1929. godine, i na tom poslu je ostao  do 1939.godine.

U periodu dok je držao predavanja studentima u Subotici, nastala su  i njegova najznačajnija djela. Objavila ih je izdavačko knjižarska kuća Geca Kon. To su: Trgovina  i   unutrašnja  trgovinska politika (1931), Spoljna trgovinska politika (1932),  Saobraćajna  politika  (1933), Zanatska  politika (1934), Uvod u ekonomsku politiku (1935), Industrijska politika  (1936). Studije su korištene i kao udžbenici za grupu predmeta ekonomske struke koje je predavao profesor Mirković.

S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru 16. stoljeća. Za tu je knjigu 1960 godine dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja kroz pjesme Mati. Dvi daske, Pramaliće , Koza ….

Osim što je predavao na Pravnome fakultetu u Subotici (1928–39) predavao je  i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu (1939–41), a nakon rata bio je sve do smrti redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je sudionik više međunarodnih konferencija, među ostalima i Pariške mirovne konferencije (1946), koja je pridonijela  pripojenju Istre Hrvatskoj. Od 1947.godine  bio je redoviti član JAZU.

U 1930. godini kako se vidi  iz obračuna plaća  za mjesec studeni , dr.Mijo Mirković je od svih nastavnika imao najmanja primanja, pa mu je isplaćeno (neto) – 2980 dinara, dok je npr. dekan Miodrag Aćimović primio najviše – 9515. Posebno su im isplaćivani honorarni časovi, 50 dinara neto po satu. Ostalo osoblje je primalo od 850 do 1200 dinara. U tom periodu mjesečna plaća fizičke radnice u tvornici Fako d.d. iznosila je samo 300, a limara u građevinskom gradskom poduzeću  do 1400 dinara.

Da je nova država cjenila znanje i sposobnosti dr Mije Mirkovića, svjedoči i to što mu je po odluci Ministrstva Prosvete, odobreno da od 15. do 22.veljače .1931. sudjeluje na konferenciji u Bukureštu, da bi zastupao Zavod za unapređenje spoljne trgovine.

Supruga mu je bila  Stanka (Antonija) Naumović sa kojom se oženio  u beogradskom hramu Sv. Aleksandra Nevskog, i sa njom je imao četiri sina: Marka rođenog 27.ožujka 1925, Ivana 17.studenog 1926, Vladimira 8.rujna 1928. i Antu 12.siječnja 1933. Sačuvan je podatak da je Ante kršten 19.veljače .1933. u Novom Sadu u pravoslavnom hramu. I sam Mijo prešao je na  pravoslavnu vjeru.

U literaturi se nalazi podatak da je bio mason, član pokrajinske lože Mitrofan Stratimirović (Novi Sad).

Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, http://holywar.org/txt/LibriInCroato/_Ivan-Muzic-Masonstvo-u-Hrvata.pdf ,

Zanimljivo je da se krajem srpnja  1929.godine prof.dr. Mirković obratio dekanu tražeći dozvolu boravka u inozemstvu  (zavičaju) – u Raklju, Italija u mjesecu kolovozu  za vrijeme školskih praznika.

„IASu, F. 228, 81.889/1929. Na to dekan odgovara: „…da nije vlastan davati dozvole za putovanja u inostranstvo ali se ista prima utoliko da se zna mesto gde će se molilac nalaziti u naznačenom vremenu.”

Nije poznato da li je uspeo da poseti zavičaj, ali u narednom periodu želeći da mu bude što bliže, letnje mesece, od 1934. provodi na Krku.“

Veliki je doprinos dr.Mije Mirkovića kao  jednog od najistaknutijih  jugoslavenskih ekonomskih povjesničara 20.stoljeća. Služeći se metodološkim postupcima mjerenja i komparacije privrednih parametara u zemlji, sa razvijenijim  kapitalističkim sredinama, on je pokušavao i uspjevao otkriti uzroke velikog ekonomskog zaostajanja jugoslavenske države. Svoje rezultate je  interpretirao preko  teze da je industrijalizacija sudbina svake zemlje koja ne želi ostati  na periferiji civilizacijskog napretka. Poznato je da Jugoslavija u  periodu od 1918. do 1941. ostala  u kategoriji  agrarnih zemalja, zaostajući za industrijski razvijenim zapadnim državama. Od 14 milijuna stanovnika 1931. godine, 9,2 milijuna živjelo je neposredno od poljoprivrede i stočarstva. Na taj  broj dolazilo je relativno malo obradive zemlje, selo je bilo prenaseljeno. Višak se prebacivao u gradove ili emigrirao. Kada 3/4 populacije živi od zemlje i kupuje samo nejneophodnije  proizvode, petrolej, sol, šibice i najjeftiniju obuću, i onako malo tržište, suženo je još više. Kupovna moć gradskog stanovništva je također bila mala. Industrijski radnici, za čiju prosječnu nadnicu se moglo  kupiti   svega 4,5 kg kruha , nisu mogli biti masovni  potrošači industrijske robe. Probijanje carinskih barijera, pronalaženje većeg tržišta, predlaže dr.Mirković kao rješenje za napredak cjelokupne privrede. Realnost  je bila upravo suprotna. Carinska tarifa 1925. godine, uvozna i izvozna, učinila je od Jugoslavije jedan od najzatvorenijih, najzaštićenijih  privrednih sistema, osiguravajući  monopolski položaj nizu industrijskih grana, čuvajući  je od strane konkurencije. Oskudica kapitala i višak  radne snage je konstanta koja obilježava tadašnju jugoslavensku privredu.  Ta objektivna činjenica, uočio je dr. Mirković, nametala je samo dvije mogućnosti za sve male agrarne zemlje. Privatni kapital i strane investicije. Dr. Mirković je isticao  velike prednosti privatne industrije, njenu veću ekonomičnost, nad državnom, u kojoj je upravna vlast vršeći grube zloupotrebe, tražila samo izvore za osobno  bogaćenje, zanemarujući opće dobro i  razvoj cjelokupnog društva. Biti ministar, pomoćnik ministra, direktor  ili  načelnik, ma i najkraće vrijeme, ali baš u vrijeme kad  se  daju  važni  potpisi,  značilo je od golaća, koji kupi mrvice sa  kapitalističkog  stola,  postati kapitalist, imati svoj vlastiti  stol,  vilu, auto, dionice, tekući  račun, članstvo u upravnim odborima poduzeća,  ukratko prijeći u buržoaziju, osigurati se kapitalom u zemlji, i za  svaki slučaj iznijeti nešto kapitala na  svoj  račun  u  Švicarsku  ili  Francusku.]  Važnost ministarskih položaja cjenila se  po tome koliko mogućnosti pružaju za malverzacije, pljačku državne imovine u korist privatnog bogaćenja. Velika svjetska ekonomska kriza koja je zahvatila i Jugoslaviju i izavala privredni krah, bila je po dr.Mirkoviću, slika i predznak političkog i vojnog rasula koje će se desiti 1941. godine. Moćni domaći politički faktori iznosili su zlato i devize iz zemlje, jasno pokazujući nesposobnost za brigu o općim narodnim, pa i državnim interesima.

Poznato zar ne ?

 Pred rat dr.Mirković sa obitelji se seli iz Subotice i odlazi u Beograda, ali se 1941. sklanja i iz Beograda, neko vrijeme radi kao konobar na željezničkoj stanici u Vinkovcima i kao službenik u Narodnoj banci u Zagrebu, a poslije toga kao ribar u Malinskoj na otoku Krku gdje ga Talijani zatvaraju i odvode. Godine 1944. odlazi u partizane, a po oslobođenju prelazi u Beograd gdje je radio kao pomoćnik Borisa Kidriča na izradi petogodišnjeg plana. Bio je član JAZU-a. Umro je 1963. u Zagrebu.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari