Pratite nas

Kultura

Radojka Šverko: ‘Nikad nisam požalila što sam odlučila živjeti u Hrvatskoj’

Objavljeno

na

Hrvatska pjevačka diva Radojka Šverko uskoro koncertom ‘Život moj’ u Dvorani Vatroslava Lisinskog obilježava 50 godina svoje impresivne glazbene karijere. Zvijezda jedinstvenog prepoznatljivog mezzosoprana za tportal prisjetila se svojih glazbenih početaka, pjevanja u mjuziklima i na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nagrada i priznanja.

Otkrila je koliko prati politiku, na što je najponosnija i u čemu danas najviše uživa

Unatoč tome što su njezine godine bile sedamdesete i osamdesete, legendarna pjevačica i danas budi interes javnosti. Obožavaju je starije, ali i mlađe generacije, a brojne pjevačice u njoj vide svog glazbenog uzora. Svojoj vjernoj publici 6. svibnja u Lisinskom priprema pravu glazbenu rapsodiju.

Tijekom proteklih 50 godina ova neponovljiva umjetnica živjela je na lokacijama od Skandinavije do Sjedinjenih Američkih Država te je iza sebe ostavila preko 50 pjesama koje je izvela na mnogobrojnim domaćim i stranim festivalima uz osam studijskih albuma. Dobitnica je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Porina za životno djelo.

Ostvarili ste zavidnu karijeru kakvu mnogi izvođači mogu samo sanjati, a uskoro ćete obilježiti 50. obljetnicu velikim koncertom u Lisinskom. Kada pogledate unatrag, što biste promijenili da možete?

Bilo bi mi puno lakše ne osvrtati se na prošlost, na protekle godine. Pitat ćete zašto. Jednostavno zato što sve te godine nisu bile ovjenčane samo sjajem reflektora, cvijećem i trofejima. Bilo je tu i suza, i tuge, i selidbi, bolesti, smrtnih slučajeva, uspona i padova, prikupljanja snage za kretanje ispočetka.

Nastupali ste po svjetskim dvoranama, oduševljavali publiku gdje god nastupili. Kakvu glazbenu poslasticu nam pripremate za Lisinski?

Nastojali smo programom obuhvatiti što više glazbenog štiva kojim su mi bile ispunjene godine rada – od šlagera i popa do klasične i filmske glazbe te mjuzikla. Naravno, kreirali smo program respektirajući Zagrebačku filharmoniju, Akademski zbor ‘Ivan Goran Kovačić’, moj bend i prateće vokale, Koncertnu dvoranu Lisinski, prisustvo televizijskih kamera HRT-a. Konačno, sve ono što se snimi, postaje dokument jednog vremena.

Tijekom svih ovih godina koliko ste se na sceni razvijali, mijenjali ste se žanrovski od popa i rocka do folklora, klasične i sakralne glazbe. Već 35 godina održavate koncerte sakralne glazbe, no paralelno radite na svim poljima. Koliko je to dobro, a koji su nedostaci toga?

Ne bih se složila s mišljenjem da sam se tražila u glazbi i pokušavala sebe pozicionirati u nekom od nabrojenih žanrova. Sve čega sam se u glazbi dotakla, rezultat je tog diktata u meni. Ništa što je vezano uz glazbu, nije iznjedreno s posebnim planom, čak i kada sam uvježbavala klasičnu glazbu, arije kojima ću ispuniti prostor naših crkava, katedrala. Teško je to riječima opisati. Sve što sam pjevala, ponajprije je moralo izazvati radost u meni, da bih radost muziciranja prenosila na publiku.

Je li vam u kazališnoj karijeri bilo draže/izazovnije igrati (svoju premijernu) ulogu Jane u rock operi Gubec-beg, u kojoj ste pjevali ‘Ave Mariju’, ulogu Nere u rock operi ‘Grička vještica’ ili pak ulogu Karoline u ‘Karolini Riječkoj’, mjuzikl ‘Jadnici’ ili ‘Mirakul’?

Moram priznati da je rad u kazalištu bio veliki izazov – glumiti i pjevati istovremeno. A nemaš nikakvih iskustava, nije bilo moguće steći znanje za to u nekoj školi. Sjećam se da sam, zbog kratkog vremena do premijere, pri ovladavanju uloge ‘Janinog ludila’ u Gubec-begu, provodila sate u umobolnici, kako bih što vjernije iskreirala lik. Sve te godine rada u kazalištu donijele su mi puno radosti i pridonosile mojem glazbenom sazrijevanju.

Unatoč talentu i tome što se u vašoj obitelji često pjevalo, otac se protivio vašoj glazbenoj karijeri. Kako to?

Kao svaki odgovorni roditelj, moj je tata dobro mislio. Nastojao je da ja, moje sestre i brat, nakon školovanja, što prije dobijemo radno mjesto i osamostalimo se, krenemo svojim putem. Nažalost, prerano nas je napustio u 46. godini života. Ostala je naša mama s četvero djece, domaćica bez prava na mirovinu. Bolje da ne nastavljam priču…

Kakva sjećanja vam budi vaš prvi nastup u Buzetu?

‘Da sam ja sunce, visoko i jasno, ja bih na zemljicu uvijek sjala krasno’, pjevala sam na pozornici Narodnog doma kao solistica pred školskim pjevačkim zborom uz pratnju klavira za kojim je sjedio prof. Branko Jirasek. A u publici moji tata i mama.

Za svoj ste rad tijekom karijere višestruko nagrađeni, od odlikovanja predsjednika Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge na području kulture do Porina. Koliko vam znače nagrade i priznanja?

Lijepo je primati priznanja, što pridonosi izgradnji samopouzdanja, ali nagrade i obvezuju. Nastojala sam, a to ću i ubuduće činiti, djelovanjem u kulturi ne oskvrnaviti bilo koje uručeno priznanje. I dalje ću štititi dignitet profesije za koju sam se odricala, u koju sam ulagala mnogo, a priznanja i trofeji su odraz dijela uloženog truda i energije.

Pjevali ste na inauguraciji predsjednice. Jeste li je upoznali, kakav je dojam ostavila na vas?

Poziv za nastup na inauguraciji predsjednice države, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, prihvatila sam s posebnom radošću. Bila je to prigoda da širokom auditoriju otpjevam pjesmu domoljubnog izričaja Dalibora Paulika na tekst akademika Jakše Fiamenga, ‘Ljubim te do bola’, koju sam izvela na Splitskom festivalu 1989. godine. Tu sam pjesmu izvodila na svojim koncertima, ali je potpuno izostavljena iz radijskih programa. Pjesma se ponovo ‘rodila’ na Trgu svetog Marka, na zadovoljstvo prisutnih uzvanika, svih zastupljenih umjetnika u programu i konačno naše predsjednice, koja mi je zahvalila na tome.

Svjetska ste žena, od vas se svašta može naučiti. Jeste li ikada pratili politiku?

Pratim politiku, političku scenu u našoj zemlji i donosim zaključke i stavove o pojedincima. Postavljam si pitanje čime su pojedinci zaslužili biti predstavnicima naroda, sjediti u Saboru ili ignorirati parlament i ne dolaziti na svoje radno mjesto za koje su plaćeni. Ostvarit ćeš saborsku mirovinu, a u tom Saboru nisi nikad iskazao empatiju, simpatiju za svoj narod, svoju državu, domovinu. Stječe se dojam da mnogi doživljavaju sabornicu kao pozornicu za izlazak iz anonimnosti, kao da glume u nekoj predstavi. Evo, neću više!

Živjeli ste u Kaliforniji, Njemačkoj, Austriji, vodili TV show u Španjolskoj, boravili u Švedskoj i Italiji, no uvijek ste se vraćali doma. Jeste li ikad zažalili zbog toga?

Nikad nisam požalila što sam odlučila živjeti u Hrvatskoj. To je moja zemlja koju volim. Ja sam Hrvatica, kao i moji roditelji, djedovi i bake ili none. Proputovala sam svijetom. Posjetila mnoge gradove. Družila sam se, zahvaljujući profesiji, s državnicima, kraljevima, prinčevima i princezama, producentima, umjetnicima, glazbenicima, uživala u trenucima slave, hvalospjeva, ali kad se svjetla ugase, ostaješ sam sa svojim mislima. Prva pomisao nakon odrađenog posla bila mi je ‘Ajme, da mi je poći doma’. Uvijek sam slušala onaj diktat u sebi i evo me tu, u svojoj zemlji, s našim ljudima, prijateljima, kolegama. Udišem najčišći zrak na svijetu, plivam u čistom moru, gledam zvjezdano nebo i divim se kraju gdje god mi oko seže i pritom imam osjećaj da je to sve moje.

Život vam nije bio lak. Dva puta ste se razvodili i uzimali sa sobom dijete, auto i kofer. Što vam je u takvim, nimalo lakim situacijama davalo snagu za dalje?

Nikad nisam smatrala da meni, kao umjetnici, mora biti bolje nego što je drugim ženama. Mnoge su se žene našle u istim situacijama. Odboluješ, s vremenom skupiš snagu i ideš dalje. Djeca su nam velika obaveza, ali te usmjeravaju i daju ti poticaj i krijepe te ljubavlju. Često koristim rečenicu u smislu poticanja na pozitivne stavove: ‘Moje drage dame, glavu gore i šminku na usne.’

Može li umjetnica vašeg kalibra u Hrvatskoj imati pristojno i ugodno starenje?

Malo je umjetnica koje ostvaruju takvu zaradu da pod stare dane mogu bezbrižno živjeti od ušteđevine. Mi smo malo tržište, a umjetnika mnogo. Bolje rečeno, puno je i previše nazovi umjetnika.

Održavate li još uvijek koncerte s Gabi i Terezom?

Nažalost, koncerata s Gabi i Terezom nemamo u planu za sada. Radimo solističke nastupe. Rado se sjetim naših zajedničkih koncerata koji su bili dobro organizirani. Nastupile smo zajedno u mnogim gradovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a gostovale smo i u Beču, na radost velikog broja naših iseljenika.

Postoji li neki ritual prije izlaska na scenu?

Na dan kada imam neki nastup, koncert ili snimanje, izostaju sve druge obveze. Strogo dijelim privatno od poslovnog. Svi kućanski poslovi obavljaju se dan ranije, tako da se na dan nastupa potpuno mogu posvetiti sebi, koncentrirati se, upjevati, ponoviti tekstove te odvojiti vrijeme za uljepšavanje, odijevanje i konačno nastup kojem se potpuno predajem i u kojem uživam.

Na spomen vašeg imena prva je asocijacija raskošan, moćan glas. Je li vas glas ikad izdao u pet desetljeća pjevanja?

Imala sam velikih problema s glasnicama, koliko se sjećam, 1971. godine. Bila je to posljedica premorenosti, dugotrajnih putovanja avionom s jednog kontinenta na drugi. Mjesec i pol dana sam se liječila, ali moram priznati, najteže mi je bilo šutjeti. Možete li zamisliti mjesec i pol dana šutnje i to s malim djetetom u kući? Strašno. Moj prvi nastup nakon liječenja bio je u hotelu Eden u Rovinju. Sve je na kraju dobro prošlo.

Oduvijek ste bili besprijekorno odjeveni, izgledali svjetski, damski, dostojanstveno. Jeste li ikada imali ‘savjetnika’, stilista kakve danas često koriste pjevačice i razne javne osobe?

Imam dugi niz godina prijateljicu u Opatiji, Anitu Baričević Kalina, koja je za mene kreirala i šivala sve što mi je bilo potrebno za nastupe, prijeme, putovanja. Rijetko sam kupovala konfekciju, osim kaputa, krzna, šešira, cipela. Često sam u kreacijama gospođe Anite na svjetskim festivalima bila proglašavana najelegantnijom, što je bilo povodom da se pojavim u raznim revijama i časopisima koji su pratili modu. Bilo je tu i posebnih trofeja za eleganciju, što nas je posebno radovalo. U novije vrijeme, usluge kreiranja odjevnih predmeta povjerila sam svojoj prijateljici Ani u Zagrebu.

Imate poseban odnos sa svojim obožavateljima, pun međusobnog poštovanja.

Ja jednostavno volim ljude ako oni iskazuju štovanje prema meni. Na tome sam beskrajno zahvalna.

Na što ste danas najponosniji?

Sretna sam što imam dvije kćeri koje se vole, imam unuku. To su moji najvrjedniji trofeji.

Jako ste vezani uz njih. Kako s njima najradije provodite vrijeme?

Bila bih presretna kada bismo mogli živjeti svi zajedno u jednoj kući, u jednom gradu, ali to mogu samo sanjati. Viđamo se kada nam to dopuštaju obveze. Nije jednostavno jer živimo u dva grada.

Kakve su bile vaše ljubavi?

Nemojte mi zamjeriti, ali odgovoriti na to pitanje značilo bi zadiranje u moju intimu, što nerado dijelim s javnošću. Možda jednog dana…

Što je za vas uspjeh?

To je pitanje na koje bih mogla dati odgovor nabrajajući do sutra, pa ću to preskočiti.

Kako gledate na sve veći broj talent showova, toga u vaše vrijeme nije bilo?

Televizijskim kućama su dobro došli takvi sadržaji koji okupljaju veliki broj gledatelja, talentiranih pjevača imamo i lijepo ih je slušati, ali koja je njihova budućnost? Mislim da bi trebalo poraditi na educiranju tekstopisaca i mladih autora. Prije je bilo festivala koji su iznjedrili velika imena. Značaj festivala kod nas i u svijetu ne može se usporediti ni s čim što danas smatramo rasadnikom novih talenata. Vremena su se promijenila i život glazbenika više nije isti. A glazba je i dalje ljudima potrebna, samo je način konzumiranja promijenjen.

Što vas danas nosi, veseli, u čemu uživate?

Glazba je još uvijek ono što me najviše veseli i ono u čemu uživam.

Imali ste probleme sa zdravljem, ali sve ste to prebrodili jer ste žena ‘fajter’ i puna pozitivne životne energije. Kako ste danas?

Ima jedna stara izreka koja kaže da ljudsko tijelo tijekom života sve zapisuje i u određenom trenutku ispostavi račun. To se jednostavno i meni dogodilo. Dobro sam, nakon svega, i još uvijek nemam kućnu pomoćnicu, a kuća blista.

Što znači imati puno godina, a ne biti star i postoji li neki recept za to?

Treba samo živjeti mirno i tiho, čekati i živjeti.

Tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

DOM

Objavljeno

na

Objavio

Nekako su mi najtužnije
priče ljudi koji su migrirali
poslije Drugog svjetskog rata,
u daleke zemlje poput Australije,
Argentine, Amerike itd.
U njima je gorila želja da još
jednom vide rodnu grudu,
prije nego zauvijek sklope oči.
Na žalost,mnogim se nije ostvarila!

DOM

Kad bi noćas im’o krila,
pola svijeta da preletim,
daleko mi ne bi bila,
u zagrljaj da ti sletim!

U zagrljaj da ti sletim,
nakon tako dugo ljeta,
djetinjstva da se sjetim
tu u tebi zemljo sveta!

Letio bi preko gora,
preko najvećih planina,
dočekala bi me zora
kao majka svoga sina.

Ali ne bi zaplakao,
suze uze mi tuđina,
samo bi se radovao
poput izgubljenog sina!

Poljubio bi kamen sivi,
svaki grumen zemlje svete,
gdje god da čovjek živi
rodnom kraju misli lete!

Al ću teško ispuniti
želju tužnom srcu svom,
u njemu ću vječno kriti
mjesto što se zove DOM!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Fra Mario Knezović: Pojedinci žele uvesti monopol na riječ i utišati Katoličku crkvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Fra Mario Knezović/fb

Hercegovački franjevac Mario Knezović predstavio je u utorak u Širokom Brijegu knjigu “Evangelizacija u digitalnom dobu – Crkva, mediji i odnosi s javnošću”.

Uz autora, u predstavljanju su sudjelovali i novinari Dragan Soldo i Darko Pavičić. Govoreći o knjizi i djelovanju u medijima, fra Mario je, među ostalim, istaknuo kako Crkvi ne smije biti mjesto samo u sakristiji, kako se pojedini zalažu.

– Danas se želi provesti monopol na riječ, gdje pojedinci žele utišati riječ Katoličke crkve jer ne postoji nijedna druga institucija koja neovisno funkcionira i govori uime mnogih koji ne mogu govoriti – rekao je fra Mario, dodavši da je danas verbalni delikt zamijenjen takozvanim govorom mržnje.

Govoreći o Crkvi, Pavičić je naglasio kako ona ima pravo zaustaviti mijenjanje pojedinih normi. – Crkva ima pravo izaći van i reći što misli, to je njeno demokratsko pravo, tu postoji i opasnost Crkve od same nje da se ne zatvori u sakristiju, a to je upravo ono što neprijatelji sami žele – kaže Pavičić.

Govoreći o cenzuri, Pavičić je ustvrdio kako nema cenzure u medijima, kazavši da „postoje samo forme koje treba uvažiti, a nju ne treba previše mistificirati“.

Fra Mario je naglasio kako ne postoji cenzura, ali postoji selektivan pristup odabira pojedinih gostiju. – Neka osoba može pet puta negdje gostovati, ali ga se ne pita ono što treba. Pitanje je što ćete pitati. Danas u ovom svijetu nema zabranjenih odgovora, ali ima pitanja – ustvrdio je fra Mario.

Inače, navedeno djelo obrađuje i analizira ulogu komunikacijskih kanala u djelovanju Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini u medijima. Istražena je medijska prisutnost župa u javnosti te aktivnosti pastoralnih djelatnika i institucija Crkve na medijskome polju.

Knjiga ima četiri poglavlja, a pripremana je oko dvije godine. Nakladnik je Sveučilište u Mostaru, dok su recenzenti knjige profesori Jerko Valković, Zoran Tomić, Igor Kanižaj i Iko Skoko. (Fena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari