Pratite nas

BiH

Raščlanak

Objavljeno

na

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj… Ne, nije to. Dike ter hvalen’ja presvetoj… Mrvicu bliže. Tek sad vidim, što mi znači… Toplo, toplo. Hvalile se Zarežanke da su lipše neg Slovljanke… To je već bolje, ali od grčkih mi književnih oblika panegirici najmanje leže. A zašto bih se morao prometnuti u svegiricu panegiricu?Vaš me i naš Šćepo, naime, nazvao nakon svih borba predstavljačkih strasti te mi je promuklim glasom dramatičara koji se upravo vratio s pretpremijere obznanio kako je pred nama 1000. broj najdugovječnijega hrvatskog kulturnog tjednika nakon Šenoina (ne Matičina) Vienca.

U vrijeme izlaženja prvoga broja Hrvatskoga slova 28. travnja 1995. bio sam gimnazijalac kojega je zanimalo sve u svezi s hrvatskom književnošću i jezikom. Bila su to teška poratna vremena te sam si otimao od usta (nisam išao na marendu) kako bih kupio Hrvatski književni list (koji je sa Zlatkom Tomičićem obnovio moj današnji sukolumnist Mladen Pavković). Pokojni me je Ante Brečić Feđa, tada knjižničar (inače uznik sa Svetoga Grgura) i svojevrsni intelektualni otac (danas se reče guru) mnogobrojnih naraštaja metkovskih srednjoškolaca, uvjerivši se u moje zanimanje za književnost i jezikoslovlje, uputio na Hrvatsko slovo „koje izdaje jedan naš Šešelj“. Točno deset godina poslije napokon sam upoznao Šćepu (nazivam ga Šćepkom, Šćepenkom, Šćepcem, Šćepuljicom, Šćepšom, Šćepurkom, Šćepicom itd. kako bih ga skrio od haških bjesomara). Bilo je to na prvome od neretvanskih sijela, u razdoblju jematve koje obojica najviše ljubimo. Bio sam tada na terenu u Popovu, ali sam došao poslušati studentskoga kolegu koji je nastupao s izlaganjem o fra Andriji Kačiću Miošiću. Kad je Šćepo shvatio da sam Neretvanin, da radim u Institutu i da mi poznaje oca, pozvao me na idući neretvanski veleskup, a ja sam, uvjerivši se na primjeru organizacije toga skupa da je svijet uistinu nastao kaotičnim gibanjem čestica, zaustio staru metkovsku: Hvala ti, majko, što nisam Opuzenac! Za kolegu mi je pak prvi skup ujedno bio i posljednji jer je počeo graditi političku karijeru, a meni jedini na kojemu nisam izlagao jer sam odabrao put kulturnoga trudiše, što je sasvim u redu jer se takvi vječito odriču marende. Doduše, više se ne sušim kako bih kulturni tjednik kupio, nego da bih u njemu pisao. Bio je to, dakle, početak suradnje dvojice pripadnika različitih neretvanskih naraštaja plodom koje je devet skupova, dvadesetak znanstvenih članaka, petnaest zbornika i 130 štiva za ovaj časopis, suradnje koja i danas traje te kojoj se kraja ne sluti. Polako se širio i poznanički krug. Nakon Dubravke Vidak upoznao sam Matu Kovačevića čija sam štiva o bosanskohercegovačkim Hrvatima s posebnom pomnjom čitao. Upravo su tekstovi o bosanskohercegovačkim, bokeljskim, vojvođanskim, gradišćanskim, moliškim, zapadnoeuropskim, južnoameričkim, južnoafričkim, australskim, američkim i inim Hrvatima, tekstovi koji ujedinjuju hrvatski povijesni prostor, koji povezuju domovinsku i iseljenu Hrvatsku te koji približuju daljine Duhovne Hrvatske po mojemu sudu najveća vrijednost ovoga časopisa. U njima se ujedno oživljuju neki povijesni prostori poput Crvene Hrvatske (čije se ime čak i u slobodnoj hrvatskoj državi ispotiha izgovara). Nažalost, čak i ljudi koji nam se predstavljaju istomišljenicima počesto ponovno grade zidove među stanovnicima hrvatskih pokrajina podijeljenih između različitih država koje smo nakanili porušiti kako bismo prodisali i neometano prijateljevali jer ako je svatko od nas zbijen u svoj tor (da parafraziram Šćepu), brzo će se naći na stratištu. Stoga mi je posebna čast da sam se našao u biranome društvu (u kojemu su mi već pomalo poput obitelji i Tina, Mira, Danijela, Marika i Ivan): isprva kao rijedak glas iz dubine rubnih hrvatskih krajeva, zatim kao povremeni suradnik i na koncu kao kolumnist. A s rastrojenikom koji živi na dionici Brač – Metković – Zagreb nije lako! Podsjetit ću vas ponovno na Umberta Eca koji se bojao da će postati poput Salgarija kojemu se likovi bježeći kroz šumu pred neprijateljima spotaknu o korijen baobaba, a pisac umjesto da nastavi priču o potjeri, na vrhuncu napetosti kreće u iscrpne opise značajka te biljke. Katkad ni sam nisam od Salgarija daleko u pokušajima ostvarenja vlastite inačice otočkoga pisma koje bi se dalo svesti u tri riječi: smijeh kroz suze. No, Hrvatsko slovo je otvoreno za književne iskorake, ali i za druga važna hrvatska kulturna pitanja poput pravopisa. Na njegovim ste stranicama mogli pratiti novinsku inačicu javne rasprave koja me je nagnala da se iscrpnije pozabavim mračnim razdobljima novije hrvatske jezične povijesti, ali i da se prisjetim riječi Mate Kovačevića kako Hrvati previše naglašuju međusobne razlike umjesto da ističu ono što ih povezuje. Ne cjepidlačimo li previše u razdoblju u kojemu su u hrvatskim vodećim medijima riječi nacionalist (ja bih rekao domoljub) i šovinist istoznačne i u kojima pojedini hrvatski jezikoslovci niječu povezanost roda i jezika? Nije li, uostalom, jezikoslovac bez roda i jezika poput beskućnika? Da ipak dobro činimo, pokazuje podatak da nas čak i naši ideološki protunošci prate više nego što mislimo. Tako me se svako malo očeše (uglavnom kad me nema, kako takve vole) jedna kolegica koja piše za H-Alter, pa ako joj Hrvatsko slovo toliko bode oči, i Šćepo će sve rjeđe doživljavati da mu pogranični policajac, nakon što mu se predstavi kao urednik Hrvatskoga slova, odgovori s: „A šta ti je to?“ Kakvoća tekstova i autora, a očito i zanimanje „druge strane“, upućuju na to da trud uistinu nije uzaludan. Nedostatak tvarnoga poticaja barem je piscu više plus nego minus, pa zbog sve tanje novčane potpore Ministarstva kulture prosvjedujemo kakvoćom.

I da ovo ne bude potpuni raščlanak (da ne rečem antikolumna), napominjem kako sam ga pisao gledajući utakmicu Španjolske i Nizozemske. Kako je početak bio dosadan, prebacio sam se u sobu, a kako su nakon toga zgoditci padali kao na traci, moje je trčanje iz sobe u dnevni boravak izgledalo kao da se Stjepan Balog sa mnom igra dan-noć. Adio, slavljenici, vi se potite u Zagrebu, a ja ću 1000. broj proslaviti s pljeskavicama (kako se jekavski reče pliskavica, tj. dupin)! Udbo, to zapiši i prenesi!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 20. lipnja 2014.

facebook komentari

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Izetbegovićevu ponovnu prijetnju ratom HNS BiH ocijenio pokušajem radikalizacije Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski narodni sabor BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u toj zemlji ocijenio je u priopćenju objavljenom u subotu kako su nove prijetnje ratom, koje je ponovno u Mostaru uputio bošnjački član BiH Predsjedništva Bakir Izetbegović pokušaj radikaliziranja Bošnjaka i njihova okretanja od Europske unije i NATO-a.

Sudjelujući na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru, Izetbegović je rekao kako su Mostar i Bošnjaci bili izloženi agresiji Hrvata i Srba, te je dodao da takav scenarij bošnjačka politika više nikada neće dopustiti.

“Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Iz HNS-a BiH ističu da takvim istupima Izetbegović pokušava preusmjeriti Bošnjake protiv euroatlantskog puta BiH i usmjeriti BiH u sferu euroazijskog utjecaja, izravno suprotstavljenog EU i NATO savezu.

“Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma”, dodaje se u priopćenju. HNS BiH upozorava kako će radikalni Izetbegovićevi istupi pogoršati međunacionalne odnose u zemlji.

“To će se vrlo negativno odraziti na suživot u BiH, podizanje stupnja samoodrživosti ove države i europski put BiH. Stoga su postupci Bakira Izetbegovića, dugoročno gledano, ključni faktor nestabilnosti u ovom djelu svijeta”, zaključuje HNS BiH.

Izetbegović je nedavno u intervju za Deutsche Welle ustvrdio kako bi bio spreman na rat ukoliko se Republika Srpska pokuša odcijepiti od Bosne i Hercegovine.  HINA

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari