Pratite nas

BiH

Raščlanak

Objavljeno

na

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj… Ne, nije to. Dike ter hvalen’ja presvetoj… Mrvicu bliže. Tek sad vidim, što mi znači… Toplo, toplo. Hvalile se Zarežanke da su lipše neg Slovljanke… To je već bolje, ali od grčkih mi književnih oblika panegirici najmanje leže. A zašto bih se morao prometnuti u svegiricu panegiricu?Vaš me i naš Šćepo, naime, nazvao nakon svih borba predstavljačkih strasti te mi je promuklim glasom dramatičara koji se upravo vratio s pretpremijere obznanio kako je pred nama 1000. broj najdugovječnijega hrvatskog kulturnog tjednika nakon Šenoina (ne Matičina) Vienca.

U vrijeme izlaženja prvoga broja Hrvatskoga slova 28. travnja 1995. bio sam gimnazijalac kojega je zanimalo sve u svezi s hrvatskom književnošću i jezikom. Bila su to teška poratna vremena te sam si otimao od usta (nisam išao na marendu) kako bih kupio Hrvatski književni list (koji je sa Zlatkom Tomičićem obnovio moj današnji sukolumnist Mladen Pavković). Pokojni me je Ante Brečić Feđa, tada knjižničar (inače uznik sa Svetoga Grgura) i svojevrsni intelektualni otac (danas se reče guru) mnogobrojnih naraštaja metkovskih srednjoškolaca, uvjerivši se u moje zanimanje za književnost i jezikoslovlje, uputio na Hrvatsko slovo „koje izdaje jedan naš Šešelj“. Točno deset godina poslije napokon sam upoznao Šćepu (nazivam ga Šćepkom, Šćepenkom, Šćepcem, Šćepuljicom, Šćepšom, Šćepurkom, Šćepicom itd. kako bih ga skrio od haških bjesomara). Bilo je to na prvome od neretvanskih sijela, u razdoblju jematve koje obojica najviše ljubimo. Bio sam tada na terenu u Popovu, ali sam došao poslušati studentskoga kolegu koji je nastupao s izlaganjem o fra Andriji Kačiću Miošiću. Kad je Šćepo shvatio da sam Neretvanin, da radim u Institutu i da mi poznaje oca, pozvao me na idući neretvanski veleskup, a ja sam, uvjerivši se na primjeru organizacije toga skupa da je svijet uistinu nastao kaotičnim gibanjem čestica, zaustio staru metkovsku: Hvala ti, majko, što nisam Opuzenac! Za kolegu mi je pak prvi skup ujedno bio i posljednji jer je počeo graditi političku karijeru, a meni jedini na kojemu nisam izlagao jer sam odabrao put kulturnoga trudiše, što je sasvim u redu jer se takvi vječito odriču marende. Doduše, više se ne sušim kako bih kulturni tjednik kupio, nego da bih u njemu pisao. Bio je to, dakle, početak suradnje dvojice pripadnika različitih neretvanskih naraštaja plodom koje je devet skupova, dvadesetak znanstvenih članaka, petnaest zbornika i 130 štiva za ovaj časopis, suradnje koja i danas traje te kojoj se kraja ne sluti. Polako se širio i poznanički krug. Nakon Dubravke Vidak upoznao sam Matu Kovačevića čija sam štiva o bosanskohercegovačkim Hrvatima s posebnom pomnjom čitao. Upravo su tekstovi o bosanskohercegovačkim, bokeljskim, vojvođanskim, gradišćanskim, moliškim, zapadnoeuropskim, južnoameričkim, južnoafričkim, australskim, američkim i inim Hrvatima, tekstovi koji ujedinjuju hrvatski povijesni prostor, koji povezuju domovinsku i iseljenu Hrvatsku te koji približuju daljine Duhovne Hrvatske po mojemu sudu najveća vrijednost ovoga časopisa. U njima se ujedno oživljuju neki povijesni prostori poput Crvene Hrvatske (čije se ime čak i u slobodnoj hrvatskoj državi ispotiha izgovara). Nažalost, čak i ljudi koji nam se predstavljaju istomišljenicima počesto ponovno grade zidove među stanovnicima hrvatskih pokrajina podijeljenih između različitih država koje smo nakanili porušiti kako bismo prodisali i neometano prijateljevali jer ako je svatko od nas zbijen u svoj tor (da parafraziram Šćepu), brzo će se naći na stratištu. Stoga mi je posebna čast da sam se našao u biranome društvu (u kojemu su mi već pomalo poput obitelji i Tina, Mira, Danijela, Marika i Ivan): isprva kao rijedak glas iz dubine rubnih hrvatskih krajeva, zatim kao povremeni suradnik i na koncu kao kolumnist. A s rastrojenikom koji živi na dionici Brač – Metković – Zagreb nije lako! Podsjetit ću vas ponovno na Umberta Eca koji se bojao da će postati poput Salgarija kojemu se likovi bježeći kroz šumu pred neprijateljima spotaknu o korijen baobaba, a pisac umjesto da nastavi priču o potjeri, na vrhuncu napetosti kreće u iscrpne opise značajka te biljke. Katkad ni sam nisam od Salgarija daleko u pokušajima ostvarenja vlastite inačice otočkoga pisma koje bi se dalo svesti u tri riječi: smijeh kroz suze. No, Hrvatsko slovo je otvoreno za književne iskorake, ali i za druga važna hrvatska kulturna pitanja poput pravopisa. Na njegovim ste stranicama mogli pratiti novinsku inačicu javne rasprave koja me je nagnala da se iscrpnije pozabavim mračnim razdobljima novije hrvatske jezične povijesti, ali i da se prisjetim riječi Mate Kovačevića kako Hrvati previše naglašuju međusobne razlike umjesto da ističu ono što ih povezuje. Ne cjepidlačimo li previše u razdoblju u kojemu su u hrvatskim vodećim medijima riječi nacionalist (ja bih rekao domoljub) i šovinist istoznačne i u kojima pojedini hrvatski jezikoslovci niječu povezanost roda i jezika? Nije li, uostalom, jezikoslovac bez roda i jezika poput beskućnika? Da ipak dobro činimo, pokazuje podatak da nas čak i naši ideološki protunošci prate više nego što mislimo. Tako me se svako malo očeše (uglavnom kad me nema, kako takve vole) jedna kolegica koja piše za H-Alter, pa ako joj Hrvatsko slovo toliko bode oči, i Šćepo će sve rjeđe doživljavati da mu pogranični policajac, nakon što mu se predstavi kao urednik Hrvatskoga slova, odgovori s: „A šta ti je to?“ Kakvoća tekstova i autora, a očito i zanimanje „druge strane“, upućuju na to da trud uistinu nije uzaludan. Nedostatak tvarnoga poticaja barem je piscu više plus nego minus, pa zbog sve tanje novčane potpore Ministarstva kulture prosvjedujemo kakvoćom.

I da ovo ne bude potpuni raščlanak (da ne rečem antikolumna), napominjem kako sam ga pisao gledajući utakmicu Španjolske i Nizozemske. Kako je početak bio dosadan, prebacio sam se u sobu, a kako su nakon toga zgoditci padali kao na traci, moje je trčanje iz sobe u dnevni boravak izgledalo kao da se Stjepan Balog sa mnom igra dan-noć. Adio, slavljenici, vi se potite u Zagrebu, a ja ću 1000. broj proslaviti s pljeskavicama (kako se jekavski reče pliskavica, tj. dupin)! Udbo, to zapiši i prenesi!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 20. lipnja 2014.

facebook komentari

BiH

Kada će se Bakir Izetbegović pokloniti hrvatskim žrtvama tzv. Armije RBiH!?

Objavljeno

na

Objavio

Koliko se često Hrvati moraju ispričavati za svoje zločine i priznavati ih, dok bošnjački politički vrh ne samo da svoje opravdava, nego ih političko pravosudnim mjerama i zataškava?, pita se Županijski odbor Hrvatske Republikanske stranke Srednjebosanske županije, osvrćući se na današnju neplaniranu posjetu predsjednice Hrvatske Ahmićima i Križančevu selu, javlja Hrvatski Medijski Servis.

-Posjet Ahmićima je, navodno, trebao ostati u diskreciji, međutim djeluje više kao PR reakcija Predsjednice Grabar- Kitarović na medijske napise, navodi HRS dodajući kako je u medijima naglasak stavljen na Ahmiće, a tek kasnije je spomenuto i Križančevo selo, uz spominjanje 64 hrvatske žrtve, aiko je u tom mjestu ubijeno 74 Hrvata.

-Znajući kako za zločine HVO-a zna cijela javnost, kako su za Ahmiće osuđeni počinitelji i nalogodavci (ne ulazeći u to jesu li oni pravi osuđeni), a osobito znajući kako za zločine ARBiH u kojima su etnički počišćena cijela sela i naselja, nisu osuđeni niti počinitelji, niti nalogodavci, postavljamo si pitanje: jesu li zaista Hrvati u BiH postali samo PR moneta za potkusurivanje, glasačka mašinerija itd.? Zašto Predsjednica nije „diskrecijski i izvan protokola“ posjetila Grabovicu, Uzdol, Travnik, Buhine kuće, Dusinu, Vitez, Bugojno, Kiseljak,…?

Koliko se često, pitaju se u ŽO HRS Središnje Bosne, Hrvati moraju ispričavati za svoje zločine i priznavati ih, dok bošnjački politički vrh ne samo da svoje opravdava, nego ih političko pravosudnim mjerama i zataškava? Kada će se Bakir Izetbegović i bošnjački politički vrh ispričati i pokloniti žrtvama ABiH? Kada će Bakir Izetbegović reći kako su mudžahedini bili produžena ruka Al Qaide, a ne vitezovi i bosanske patriote koji zaslužuju poštovanje? Je li ikada Predsjednica pomislila postaviti ovo pitanje Bakiru Izetbegoviću, kao što je on njoj „otvoreno postavljao pitanja“?

-Hrvati ne opravdavaju svoje zločine, nikada i neće, međutim to se i očekuje od drugih, ako zaista želimo graditi neki suživot. Bilo kakvo podilaženje medijima i pritiscima javnosti koja kategorizira žrtve na one prve i druge kategorije, nikako ne idu u prilog suživota.

Gospođo Kitarović i ostali dužnosnici iz Republike Hrvatske, ukoliko uistinu želite pomoći hrvatskom narodu u BiH, poslušajte taj isti narod, a ne medije. Vama je sve ovo samo PR, a nama stvarni život. I pozdravite nam liječnika Matu Granića, sa zamolbom, da nam više ne pomaže, stoji u priopćenju ŽO Hrvatske Republikanske Stranke Središnja Bosna.

hms.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

BiH će biti blokirana ako se ne provede odluka Ustavnog suda

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće Europe u ponedjeljak će razmatrati prijedlog rezolucije o Bosni i Hercegovini koji je načinjen na temelju izvješća Monitoring tima koje puno realnije oslikava stanje u ovoj zemlji nego što su to izvješća drugih institucija, od međunarodne uprave, do pojedinih veleposlanstava i misija, piše Večernji list BiH.

Najprije je Monitoring tim posve ispravno zaključio kako politička vodstva triju naroda imaju posve različit pogled na budućnost zemlje.

Tako se tvrdi kako bošnjačke stranke BiH vide kao centraliziranu s dominacijom najbrojnijeg naroda, srpske stranke, ponajprije SNSD, zagovaraju odcjepljenje entiteta od BiH, dok pak od 2013. godine hrvatske stranke sve glasnije zagovaraju uspostavu hrvatskog entiteta.

Ovako slojevita analiza Monitoring tima, s jasno seciranim stanjem, međutim, ne navodi se u završnom dokumentu prijedloga rezolucije, ali se poziva, prije svega, na provedbu brojnih presuda, od Ustavnoga suda BiH do Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Krši se Europska konvencija

Skupština smatra kako se hitno mora provesti odluku Ustavnog suda od 1. prosinca 2016. godine o sastavu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (takozvani predmet “Ljubić”) prije sljedećih općih izbora u 2018. godini, ako se to ne dogodi, postoji ozbiljan rizik da će biti blokirano formiranje vlasti, kako na razini Federacije BiH tako i na državnoj razini – navodi se u prijedlogu rezolucije i poziva vlasti Bosne i Hercegovine da usvoje izmjene koje zahtijeva provedba odluka Ustavnog suda vezano uz izborni sustav grada Mostara i sastav Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

Na jednak način govori se i o presudi “Sejdić i Finci” koja nije provedena gotovo devet godina. 
- Skupština primjećuje da su izbori u 2014. godini drugi put održani pod ustavnopravnim okvirom kojim se krši Europska konvencija o ljudskim pravima (ETS br. 5) nakon presude iz 2009. godine u predmetu “Sejdić i Finci”, da ponovimo, samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci se mogu kandidirati za državno Predsjedništvo ili biti izabrani/imenovani u Dom naroda PS BiH.

Do sada nije usvojen ni jedan amandman na Ustav kojim bi se riješilo to temeljno pitanje. Skupština još jednom poziva političke aktere da preuzmu odgovornost i usvoje nužne izmjene Ustava i Izbornog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci prije sljedećih općih izbora u listopadu 2018. godine.

Obveza boravišta vezana uz izbor tročlanoga Predsjedništva države također treba biti ukinuta u skladu s presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Pilav” – stoji u prijedlogu zaključka.

Problematično Vijeće

Europe smatra prijepornim i što Mostar nema mogućnost izabrati demokratske vlasti.

Za Skupštinu je krajnje problematično što vlasti ne uspijevaju smoći političke volje okončati situaciju u kojoj već više od osam godina građani Mostara ne mogu iskoristiti svoje pravo izabrati svoje predstavnike u Gradsko vijeće – također stoji u prijedlogu dokumenta.

Dokumentom se inzistira na ukidanju smrtne kazne u RS-u, primjeni konstitutivnosti Srba u četiri županije i općenito jačanju pravne države

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari