Pratite nas

BiH

Raščlanak

Objavljeno

na

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj… Ne, nije to. Dike ter hvalen’ja presvetoj… Mrvicu bliže. Tek sad vidim, što mi znači… Toplo, toplo. Hvalile se Zarežanke da su lipše neg Slovljanke… To je već bolje, ali od grčkih mi književnih oblika panegirici najmanje leže. A zašto bih se morao prometnuti u svegiricu panegiricu?Vaš me i naš Šćepo, naime, nazvao nakon svih borba predstavljačkih strasti te mi je promuklim glasom dramatičara koji se upravo vratio s pretpremijere obznanio kako je pred nama 1000. broj najdugovječnijega hrvatskog kulturnog tjednika nakon Šenoina (ne Matičina) Vienca.

U vrijeme izlaženja prvoga broja Hrvatskoga slova 28. travnja 1995. bio sam gimnazijalac kojega je zanimalo sve u svezi s hrvatskom književnošću i jezikom. Bila su to teška poratna vremena te sam si otimao od usta (nisam išao na marendu) kako bih kupio Hrvatski književni list (koji je sa Zlatkom Tomičićem obnovio moj današnji sukolumnist Mladen Pavković). Pokojni me je Ante Brečić Feđa, tada knjižničar (inače uznik sa Svetoga Grgura) i svojevrsni intelektualni otac (danas se reče guru) mnogobrojnih naraštaja metkovskih srednjoškolaca, uvjerivši se u moje zanimanje za književnost i jezikoslovlje, uputio na Hrvatsko slovo „koje izdaje jedan naš Šešelj“. Točno deset godina poslije napokon sam upoznao Šćepu (nazivam ga Šćepkom, Šćepenkom, Šćepcem, Šćepuljicom, Šćepšom, Šćepurkom, Šćepicom itd. kako bih ga skrio od haških bjesomara). Bilo je to na prvome od neretvanskih sijela, u razdoblju jematve koje obojica najviše ljubimo. Bio sam tada na terenu u Popovu, ali sam došao poslušati studentskoga kolegu koji je nastupao s izlaganjem o fra Andriji Kačiću Miošiću. Kad je Šćepo shvatio da sam Neretvanin, da radim u Institutu i da mi poznaje oca, pozvao me na idući neretvanski veleskup, a ja sam, uvjerivši se na primjeru organizacije toga skupa da je svijet uistinu nastao kaotičnim gibanjem čestica, zaustio staru metkovsku: Hvala ti, majko, što nisam Opuzenac! Za kolegu mi je pak prvi skup ujedno bio i posljednji jer je počeo graditi političku karijeru, a meni jedini na kojemu nisam izlagao jer sam odabrao put kulturnoga trudiše, što je sasvim u redu jer se takvi vječito odriču marende. Doduše, više se ne sušim kako bih kulturni tjednik kupio, nego da bih u njemu pisao. Bio je to, dakle, početak suradnje dvojice pripadnika različitih neretvanskih naraštaja plodom koje je devet skupova, dvadesetak znanstvenih članaka, petnaest zbornika i 130 štiva za ovaj časopis, suradnje koja i danas traje te kojoj se kraja ne sluti. Polako se širio i poznanički krug. Nakon Dubravke Vidak upoznao sam Matu Kovačevića čija sam štiva o bosanskohercegovačkim Hrvatima s posebnom pomnjom čitao. Upravo su tekstovi o bosanskohercegovačkim, bokeljskim, vojvođanskim, gradišćanskim, moliškim, zapadnoeuropskim, južnoameričkim, južnoafričkim, australskim, američkim i inim Hrvatima, tekstovi koji ujedinjuju hrvatski povijesni prostor, koji povezuju domovinsku i iseljenu Hrvatsku te koji približuju daljine Duhovne Hrvatske po mojemu sudu najveća vrijednost ovoga časopisa. U njima se ujedno oživljuju neki povijesni prostori poput Crvene Hrvatske (čije se ime čak i u slobodnoj hrvatskoj državi ispotiha izgovara). Nažalost, čak i ljudi koji nam se predstavljaju istomišljenicima počesto ponovno grade zidove među stanovnicima hrvatskih pokrajina podijeljenih između različitih država koje smo nakanili porušiti kako bismo prodisali i neometano prijateljevali jer ako je svatko od nas zbijen u svoj tor (da parafraziram Šćepu), brzo će se naći na stratištu. Stoga mi je posebna čast da sam se našao u biranome društvu (u kojemu su mi već pomalo poput obitelji i Tina, Mira, Danijela, Marika i Ivan): isprva kao rijedak glas iz dubine rubnih hrvatskih krajeva, zatim kao povremeni suradnik i na koncu kao kolumnist. A s rastrojenikom koji živi na dionici Brač – Metković – Zagreb nije lako! Podsjetit ću vas ponovno na Umberta Eca koji se bojao da će postati poput Salgarija kojemu se likovi bježeći kroz šumu pred neprijateljima spotaknu o korijen baobaba, a pisac umjesto da nastavi priču o potjeri, na vrhuncu napetosti kreće u iscrpne opise značajka te biljke. Katkad ni sam nisam od Salgarija daleko u pokušajima ostvarenja vlastite inačice otočkoga pisma koje bi se dalo svesti u tri riječi: smijeh kroz suze. No, Hrvatsko slovo je otvoreno za književne iskorake, ali i za druga važna hrvatska kulturna pitanja poput pravopisa. Na njegovim ste stranicama mogli pratiti novinsku inačicu javne rasprave koja me je nagnala da se iscrpnije pozabavim mračnim razdobljima novije hrvatske jezične povijesti, ali i da se prisjetim riječi Mate Kovačevića kako Hrvati previše naglašuju međusobne razlike umjesto da ističu ono što ih povezuje. Ne cjepidlačimo li previše u razdoblju u kojemu su u hrvatskim vodećim medijima riječi nacionalist (ja bih rekao domoljub) i šovinist istoznačne i u kojima pojedini hrvatski jezikoslovci niječu povezanost roda i jezika? Nije li, uostalom, jezikoslovac bez roda i jezika poput beskućnika? Da ipak dobro činimo, pokazuje podatak da nas čak i naši ideološki protunošci prate više nego što mislimo. Tako me se svako malo očeše (uglavnom kad me nema, kako takve vole) jedna kolegica koja piše za H-Alter, pa ako joj Hrvatsko slovo toliko bode oči, i Šćepo će sve rjeđe doživljavati da mu pogranični policajac, nakon što mu se predstavi kao urednik Hrvatskoga slova, odgovori s: „A šta ti je to?“ Kakvoća tekstova i autora, a očito i zanimanje „druge strane“, upućuju na to da trud uistinu nije uzaludan. Nedostatak tvarnoga poticaja barem je piscu više plus nego minus, pa zbog sve tanje novčane potpore Ministarstva kulture prosvjedujemo kakvoćom.

I da ovo ne bude potpuni raščlanak (da ne rečem antikolumna), napominjem kako sam ga pisao gledajući utakmicu Španjolske i Nizozemske. Kako je početak bio dosadan, prebacio sam se u sobu, a kako su nakon toga zgoditci padali kao na traci, moje je trčanje iz sobe u dnevni boravak izgledalo kao da se Stjepan Balog sa mnom igra dan-noć. Adio, slavljenici, vi se potite u Zagrebu, a ja ću 1000. broj proslaviti s pljeskavicama (kako se jekavski reče pliskavica, tj. dupin)! Udbo, to zapiši i prenesi!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 20. lipnja 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Iz robnih rezervi će se davati hrana i ostale potrepštine sve većem broju migranata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

U izvješću o kretanju broja migranata iznesen je podatak kako je na prostoru BiH, prema raspoloživim podacima, od 1. siječnja 2018. do 2. srpnja 2018. godine Službi za poslove sa strancima prijavljeno 7128 nezakonitih migranata.

Za potrebe zbrinjavanja migranata iz zemalja Azije i Bliskog istoka Vlada Federacije BiH donijela je devet mjera među kojima traži od Federalne direkcije robnih rezervi da na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH, uz znanje i suglasnost Federalnog operativnog stožera za pitanje migracija, a u skladu sa svojim mogućnostima, stavi na raspolaganje svoje kapacitete za potrebe funkcioniranja kampova koji će biti uspostavljeni na području Sarajevske i Unsko-sanske županije, piše Večernji list BiH.

To znači kako će hrana i ostale potrepštine koje se čuvaju u robnim rezervama biti ustupljene ovim migracijskim kampovima, a da se radi o većoj količini robe, svjedoči i podatak da je Federalna direkcija robnih rezervi u posljednjih nekoliko mjeseci raspisala nekoliko natječaja za nabavu konzervirane hrane, ulja, brašna, mlijeka u prahu te raznih higijenskih potrepština. Spriječiti ilegalne ulaske

– U slučaju aktiviranja robnih rezervi iz Federalne direkcije robnih rezervi, iste će biti dane na raspolaganje Crvenom križu Federacije BiH, koji će biti obvezan, koristeći svoju strukturu i volontere, iste pripremati i distribuirati uz suglasnost nadležnih institucija u BiH, a u suradnji sa Službom za zajedničke poslova organa i tijela FBiH treba pronaći prostor za skladišni/logostički centar Crvenog križa Federacije BiH iz raspoloživih objekata neperspektivne vojne imovine – stoji u zaključku.

Također je Vlada Federacije BiH donijela zaključak svoje policijske snage staviti na raspolaganje za sprečavanje ilegalnog ulaska migranata s istoka preko granice BiH. Zadužila je i Federalno ministarstvo zdravstva da, u suradnji s Ministarstvom sigurnosti BiH i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice, precizira nositelje plaćanja troškova liječenja, kako primarne tako i specijalističko–konzultativne i bolničke zdravstvene zaštite migranata te lijekova, uz preciziranje procedura plaćanja.

Pomoć iz Austrije Vlada je također zadužila Federalnu upravu civilne zaštite da svoju rezervu materijalno-tehničkih sredstava i opreme za zaštitu i spašavanje stavi na raspolaganje Ministarstvu sigurnosti BiH, da zbog migranata stavi u optjecaj raspoloživi broj šatora za njihov smještaj, sanitarni kontejner s tuševima i umivaonicima te pratećom opremom, sanitarni kontejner s integriranim toaletima s pratećom opremom, stacionarnu kuhinju za pripremu odgovarajućeg broja obroka – pokretnu kuhinju.

Za nove lokacije za smještaj migranata određen je kamp u vojarni “Ušivak” u Hadžićima, pri čemu će se angažirati potreban broj pripadnika civilne zaštite i potrebna materijalno-tehnička i druga sredstva i oprema te će se osigurati stručna i tehnička pomoć za smještaj i zbrinjavanje migranata, kao i u slučaju eventualnog uspostavljanja kampa u Velikoj Kladuši u objektima Agrokomerca, a na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH.

Iz tekućih rezervi odobreno je nešto više od 28 tisuća maraka za prijevoz šatora koje je ovih dana donirala Austrija.

U izvješću o kretanju broja migranata iznesen je podatak kako je na prostoru BiH, prema raspoloživim podacima, od 1. siječnja 2018. do 2. srpnja 2018. godine Službi za poslove sa strancima prijavljeno 7128 nezakonitih migranata. Namjeru za podnošenje zahtjeva za azil u BiH u istom razdoblju iskazale su 6354 osobe, dok su 683 osobe podnijele zahtjev za azil. (večernji.ba)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Mi Hrvati iz BiH danas smo dio ovog nacionalnog plamena

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Dragan Čović: Putinu sam rekao kako je Rusija pokazala prijateljsko lice, a s Macronom dogovarao skori susret

U intervjuu za bh. izdanje Večernjeg lista, Čović je govorio o reprezentaciji Hrvatske, ali i stvarima koje se se događale u BiH uoči finalnog susreta.

“Naše srebro sja kao zlato. To je sigurno. Činjenica da u reprezentaciji Hrvatske imamo značajan broj onih koji su rođeni ili su podrijetlom ili radom vezani uz BiH, velika je stvar. I to se vidi i kroz ozračje koje vlada u BiH proteklih mjesec dana. Na svakom koraku u BiH vidjeli smo eksploziju ponosa, oduševljenja i to prihvaćaju i naši prijatelji, Bošnjaci i Srbi. Ovo je prilika da mi na neki način definiramo svoju poziciju, da možemo kazati – koliko god smo malobrojni, ipak smo bitni danas u svjetskim događanjima. Uvjeren sam da je ovo posebna prigoda jer eho ovog Svjetskog nogometnog prvenstva trajat će mnogo dulje nego onaj iz 1998. kada je hrvatska reprezentacija bila treća u svijetu. Ovo je prigoda, šansa koju svi želimo na određeni način prigrabiti i iskoristiti, pa i mi u BiH na neki način vezati za sebe. Ne smijemo biti preskromni mi iz BiH i na naše zasluge za ovaj uspjeh. Prigoda je ovo za skrenuti pozornost i na odnose u BiH jer BiH mora imati svoje europsku budućnost u kojoj će sva tri naroda biti jednakopravna. Uz svu ovu euforiju koja je politiku bacila u drugi plan, moramo stalno naglašavati poziciju hrvatskog naroda u BiH i značaj ovog rezultata i za hrvatski narod u BiH”, rekao je Čović.

Kako je kazao, nesporno je da mnoštvo sportaša u Hrvatskoj dolazi upravo iz BiH.

“Nije tu samo riječ o nogometašima već i o rukometašima, tenisačima, košarkašima… I to je, između ostaloga, naš doprinos vrijednosti hrvatskog nacionalnog bića, našeg ponosa kojim sebe ugrađujemo u te vrijednosti. Mi Hrvati iz BiH danas smo dio ovog nacionalnog plamena koji prati više milijardi ljudi u svijetu. Mogli ste uraditi bilo što, ne biste imali ovakav globalni učinak za Hrvatsku i Hrvate. Moramo iskoristiti ovu prigodu kako nam se ne bi dogodilo da u toj euforiji zaboravimo realnost života i posebno probleme Hrvata u BiH. Za mene je najvažnija poruka da, kada danas i sutra razmišljamo o poziciji Hrvata, moramo razmišljati isključivo o zajedničkoj demografskoj i svakoj drugoj strategiji hrvatskoga naroda u cjelini. I ovaj sportski uspjeh nas upućuje na to”, istakao je Čović za Večernji list.

Čović je završnu utakmicu između Francuske i Hrvatske pratio u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Bili su tu i predsjednik FIFA-e Gianni Infantino, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker i brojni drugi dužnosnici. Predsjednici država su u prijateljskom raspoloženju bodrili reprezentacije u veličanstvenom dvoboju za prvaka svijeta.

Čović je predsjedniku Putinu zahvalio na gostoprimstvu i sjajnoj organizaciji prvenstva, ali i ruskom narodu koji je tijekom natjecanja ugostio navijače iz cijeloga svijeta, pa tako i BiH, te pokazao dobronamjerno i prijateljsko lice. Kazao je kako je Moskva odisala kozmopolitskim i sportskim duhom, koji je bez sumnje poslao pozitivnu sliku u svijet.

Čović je s Macronom razgovarao i o suradnji BiH i Francuske te izrazio spremnost za realizaciju skorog bilateralnoga susreta. U prijateljskom razgovoru s predsjednicom Grabar-Kitarović Čović je istaknuo kako je finale SP-a poseban dan i za Hrvate BiH.

Uspjeh hrvatske reprezentacije ujedno je i uspjeh hrvatskoga naroda u cjelini, koji je mjesec dana u svojoj domovini BiH svim srcem bodrio i pratio vatrene.

Na kraju susreta Čović je čestitao Macronu na pobjedi momčadi njegove zemlje, koja je drugi put postala nogometni prvak svijeta. (Večernji list)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori