Connect with us

Kolumne

Rana pod srcem Hrvatske

Published

on

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nesumnjivo je pozitivna osoba (pogotov u usporedbi s vrlo mračnim figurama poput Mesića, Josipovića i Milanovića), no daje, ponekad, odviše ležerne izjave, koje onda mora pojašnjavati.

Ozbiljni političari nikad ništa ne govore, već sprovode svoje planove u tišini, često daleko od znatiželjne gomile. Ako se u realizaciji bilo što zakomplicira – osnivaju komisije, koje, naravno, ništa neće riješiti, ali time dobivaju alibi i, što je važnije, na vremenu.

Sve izjave Grabar Kitarović o Rijeci posve su točne, no postoji jedan problem: ona ih ne smije tako reći! Tako to smije reći jedan Antun Gustav Matoš, prvi moderni hrvatski pisac. On je napisao o Rijeci 1912.: „Zbog toga je Rijeka danas najantipatičniji grad, najantipatičnija rupa na svijetu, škulja bez više kulture i mjesto bez narodnosti. Rijeka, najbogatiji naš grad, u stvari je najjadniji i najsiromašniji hrvatski grad.“ Dakle, to je Rijeka na vrhuncu svoje ekonomske moći, velika poput Zagreba ili Beograda, no puno bogatija, sva uronjena u brutalne nacionalističke sukobe Mađara, Talijana i Hrvata, “multikulturni” grad iz kojeg su na silu izbačene sve hrvatske škole, grad koji prezire cara Franju Josipa i divi se “božanskom pjesniku” Gabriele D’Annunziju. D’Annunzio je prvi put bio u Rijeci 1907. godine, prilikom izvođenja svoje ultra-nacionalističke drame “Lađa” u Gradskom kazalištu (Teatro Civico) – u kojem je hrvatski jezik bio zabranjen! Sve talijansko stanovništvo odlazilo je na grob Danteu u Ravennu, sve mađarsko stanovništvo hodočastilo je u Budimpeštu (kako tada uopće nije bilo Srba u gradu, nitko nije išao u blatnjavu mahalu poznatu kao Beograd!), a Hrvati su prelazili preko mosta, na Sušak – čisto hrvatski dio Rijeke.

I Matoš u svom slavnom eseju “Oko Rijeke” (1909.) mora naspisati: „Bio sam u Hrvatskom primorju, prvi put u mom životu, i pišem te nagle retke s osjećajem kao da bijah u tuđini… uviđaš da si kod kuće – najmanje kod kuće, da si u Hrvatskoj tuđinac, da u domovini za te domovine nema, da si gori od stranca na svojoj djedovini.“

Situacija je bila još gora kad se, poslije propasti Austro-Ugarske, 1919. vratio D’Annunzio i utemeljio u Fijumi prvu “multikulturnu” talijansku fašističku državicu. Za početak je protjerao 5.000 Hrvata, dok je 5.000 Mađara otišlo i bez da ih se moralo protjerati – jer su shvatili da tu nikad nisu ni pripadali, iako su 50 godina vladali!

Potom su 1945. došli Titini i etnički su očistili Fijumu. Tada je protjerano 30.000 Talijana, a ubijeno je bez suda njih oko 300. Kamo je to odvelo taj turobni, potrošeni i posve neuspješni grad? U Rijeci, u gradu u kojem ima jedva 83% posto Hrvata (prema popisu iz 2011.) anti-hrvatska uprava traje od 1868. godine, kad su Mađari, “provizorno” preuzeli grad. Kako bi to Matoš sažeo: „…sav puk je hrvatski, i to najvredniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije koliko srpska crkvena općina, nemajući prava podići ni hrvatsku osnovnu školu!“ Za razliku od Matoševog doba, kad je grad bio nevjerojatno ekonomski uspješan, u posljednjih 26 godina sve se urušilo pod vodstvom dvojice gradonačelnika: Slavka (Linića) i Vojka (Obersnela), uglednih štetočina koji su Rijeku transformirali u post-apokaliptičnu varošicu.

Ukratko – moderni kvarnerski yugo-komunizam razara!

Dakle, Rijeka kao grad najcrnjeg talijanskog fašizma od 1919. do 1945., te potom najcrnjeg yugoslavenskog crvenog fašizma od 1945. do danas, utonula je u septičku jamu modernog yugoslavenstva. Ili, drugim riječima, čisto hrvatski grad pretvorio se u “orjunaško okupljalište zdravih snaga velikosrpstva i moderne ljevice”!

I poslije Tita – Vojko! Propali gradić koji je potrošio 15 milijuna kuna – a i dalje ih nemilice troši na olupinu Titinog “Galeba”! – sve je sličniji istom tom ruzinavom brodu. Naime, Rijeka je crveno-hrđava izvana, a posve trula iznutra!
Simboli današnje Rijeke su: pomoćni “stadion” Rujevica za dva gledatelja, nepostojeći autobusni kolodvor, prazan željeznički kolodvor, ruševni Muzej grada Rijeke (panično obučen u skele, model EPK 2020.!), ruševan Muzej Moderne i suvremene umjetnosti (bez fasade), ruševna lučica (to zovu “vekjo mandrać con molo longo”), propali “Novi list” (“glasilo četnika Gornjeg Primorja”!), raskopane ulice, ruševine po raznim povijesnim industrijskim zonama, propalo brodogradilište “3. maj”, propala “Riječka banka” (tzv. “Prva Udbaška”!), propali stadion Kantrida, četiri otužna, prazna, hotela, posve uništeni Stari grad, urušena Tvornica papira, urušena Rafinerija nafte, urušen Torpedo, bezbroj praznih (novih!?) poslovnih prostora…

Što se tiče nogometnog kluba Rijeka, to je bio klub bez navijača u osamdesetim godinama XX. stoljeća. Tko god je gostovao na Kantridi, uključujući i “Borac” iz Banja Luke i “Slobodu” iz Tuzle, nadglasao bi domaćih 300 navijača! Osim toga UDB-a je uvijek huškala tih 300 navijača na Sjeveru da se potuku s navijačima Dinama. Od 1868. do danas riječka politika počivala je na tezi: sa svima (Budimpeštom, Rimom, Beogradom) – protiv Zagreba!

Dakle, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je posve u pravu što se tiče antipatične anti-hrvatske varošice Fijume, no ona mora birati riječi jer njena funkcija je poruka. Matoš ne mora: „Čitam, da Magjari hoće da nam sasvim zdipe Rijeku. Ako dodje do toga, treba da prsne lubanja svakom hrvatskom izdajniku. Hrvati, u kojih još ima duše i čestitosti, treba da se dignu ko jedan protiv tog lopovluka. Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto.” (1899.)

F. Perić

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari