Pratite nas

Povijesnice

Rane koje ne zacjeljuju

Objavljeno

na

1. rujna 1939. napadom na Poljsku počeo je Drugi svjetski rat. Datum koji je čvrstu utkan u kolektivnu svijest nacije, a posebno u glavnom gradu Varšavi.

Janina Szumna imala je deset godina kad je vidjela njemačke časnike u nacističkim uniformama kako marširaju ulicama. Živjela sa svojim roditeljima u središtu Varšave. Bio je petak kad su Hitlerove vojne snage napale zemlju. “Kad je rat počeo, moj otac je napustio grad s poljskim postrojbama. Moja majka je nas djecu odvela na selo, jer je tamo bila bolja opskrba”, prisjeća se Janina Szumna.

Njemački vojnici uklanjaaju graničnu rampu između Pojske i NjemačkeNjemački vojnici uklanjaju graničnu rampu između Pojske i Njemačke. Napadom na Poljsku 1. rujna 1939. počeo je Drugi svjetski rat.

Tek pet godina kasnije, Janina se vratila u svoj radni grad. Jedva je prepoznala Varšavu. “Kuće su bile razrušene. Bilo je grozno, sve je bilo prah i pepeo.” Te slike ona do danas pamti. Janina Szumna je došla u Berlin jer želi ispričati što se dogodilo u Varšava, o ranama grada i kako je ponovo izgrađen. Povod tome je izložba “Dozvoli da ti pričam o svojoj Varšavi…”, koju su pokrenule zaklada “Sjećanje, odgovornost, budućnost” i udruga “Prijatelji starih ljudi”. Izložene su privatne fotografije ljudi, koji su bili djeca kada je rat počeo.

Očajnički otpor

U Poljskoj danas živi oko 450.000 ljudi, koji su doživjeli rat. Od početka rata je Varšava bila jako pogođena snažnim nacističkim terorom. Svakodnevno je bilo smaknuća i deportacija. Ljudi su gladovali. Nacistički kupatori su 1940. ustanovili geto u kojeg su tjerali židove iz Varšave, poslije i iz okolice.

U Varšavi je tada živjela najveća židovska zajednica – gotovo jedna trećina od 1,3 milijuna stanovnika je bilo židovske vjeroispovijesti. No, geto je bio samo stanica, većinu zatvorenika se dalje deportiralo u koncentracijski logor Treblinka. 1943. zatvorenici su pozvali na pobunu i tjednima pružali otpor, ali bezuspješno. SS je sravnio sa zemljom dio grada u kojem je bio geto.

Drama 1944.

I ostali stanovnici Varšave su počeli s pobunom protiv nacističkih okupatora. U ljeto 1944. poljski borci su se udružili u Armiju Krajowa, narodnu vojsku. Nadali su se da će im sovjetski vojnici pomoći ukoliko dođe do sukoba. No, to se nije dogodilo. U pobuni je život izgubilo 200.000 osoba, među njima najviše civila.

Odvijale su se dramatične scene. Da bi zastrašio stanovništvo, SS je provodio masovna pogubljenja. “Njemački časnici su javljali tada u izvještajima, da nemaju dovoljno municije za ubijanje po nekoliko tisuća ljudi, pa su stoga ljude tjerali u podrume, gdje su ih ubijali bacačima plamena i granatama. To je bilo jeftinije”, kaže povjesničar Łukasz Michalski. Pobunjenici su kapitulirali nakon 63 dana. Poslije toga su Nijemci sravnili grad sa zemljom. Prije pobune je u Varšavi bilo oko 700.000 ljudi, a nakon – jedva 900.

Ustanak u Varšavskom getu 1943. nacisti su okrutno skršili

Poznavati stvarnost susjeda

Povjesničar Michalski, kao i većina njegovih sunarodnjaka, smatra da Varšavska pobuna mora postati poznatija, posebno u Njemačkoj. Najnovije kontroverze oko teme je izazvao film njemačke produkcije “Naše majke, naši očevi”, u kojem je Narodna vojska predstavljena kao antisemitska. Publicist Adam Krzeminski smatra da bi zajednička njemačko-poljska produkcija mogla zajamčiti više razumijevanja. On kaže da je nacistička okupacija Poljske za većinu Nijemaca “egzotični dio povijesti istoka”. U Poljskoj se trenutačno snima nekoliko filmova na temu ustanka. Prije 1989. komunistički režim je zataškavao ustanak. Danas, svakog 1. kolovoza, točno u 17.00 sati, u gradu vlada minuta šutnje.

Teška rasprava

U međuvremenu se razvila unutarnje politička raspravao tome što je bila svrha ustanka 1944.? To se pita i poljski povjesničar Piotr Zychowicz u svojoj knjizi “Ludilo ’44.” Njegova teza: S jedne strane se junacima ustanka odaje počast, ali istovremeno se preispituje svrha junačke smrti. “Poljski su časnici to loše napravili. Žrtvovali su najbolje mlade generacije, cvijet nacije, koji su poslije rata nedostajali”, piše on u svojoj knjizi.Prisutnost Drugog svjetskog rata u poljskoj javnosti je za Janinu Szumna i druge preživjele dvosjekli mač: iako joj pomaže da suoči s prošlošću, otvara i stare rane. “Sjećanje na šok ostaje: kad smo krenuli svom domu – kojeg više nismo imali.”

DW.DE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari