Pratite nas

Povijesnice

Rane koje ne zacjeljuju

Objavljeno

na

1. rujna 1939. napadom na Poljsku počeo je Drugi svjetski rat. Datum koji je čvrstu utkan u kolektivnu svijest nacije, a posebno u glavnom gradu Varšavi.

Janina Szumna imala je deset godina kad je vidjela njemačke časnike u nacističkim uniformama kako marširaju ulicama. Živjela sa svojim roditeljima u središtu Varšave. Bio je petak kad su Hitlerove vojne snage napale zemlju. “Kad je rat počeo, moj otac je napustio grad s poljskim postrojbama. Moja majka je nas djecu odvela na selo, jer je tamo bila bolja opskrba”, prisjeća se Janina Szumna.

Njemački vojnici uklanjaaju graničnu rampu između Pojske i NjemačkeNjemački vojnici uklanjaju graničnu rampu između Pojske i Njemačke. Napadom na Poljsku 1. rujna 1939. počeo je Drugi svjetski rat.

Tek pet godina kasnije, Janina se vratila u svoj radni grad. Jedva je prepoznala Varšavu. “Kuće su bile razrušene. Bilo je grozno, sve je bilo prah i pepeo.” Te slike ona do danas pamti. Janina Szumna je došla u Berlin jer želi ispričati što se dogodilo u Varšava, o ranama grada i kako je ponovo izgrađen. Povod tome je izložba “Dozvoli da ti pričam o svojoj Varšavi…”, koju su pokrenule zaklada “Sjećanje, odgovornost, budućnost” i udruga “Prijatelji starih ljudi”. Izložene su privatne fotografije ljudi, koji su bili djeca kada je rat počeo.

Očajnički otpor

U Poljskoj danas živi oko 450.000 ljudi, koji su doživjeli rat. Od početka rata je Varšava bila jako pogođena snažnim nacističkim terorom. Svakodnevno je bilo smaknuća i deportacija. Ljudi su gladovali. Nacistički kupatori su 1940. ustanovili geto u kojeg su tjerali židove iz Varšave, poslije i iz okolice.

U Varšavi je tada živjela najveća židovska zajednica – gotovo jedna trećina od 1,3 milijuna stanovnika je bilo židovske vjeroispovijesti. No, geto je bio samo stanica, većinu zatvorenika se dalje deportiralo u koncentracijski logor Treblinka. 1943. zatvorenici su pozvali na pobunu i tjednima pružali otpor, ali bezuspješno. SS je sravnio sa zemljom dio grada u kojem je bio geto.

Drama 1944.

I ostali stanovnici Varšave su počeli s pobunom protiv nacističkih okupatora. U ljeto 1944. poljski borci su se udružili u Armiju Krajowa, narodnu vojsku. Nadali su se da će im sovjetski vojnici pomoći ukoliko dođe do sukoba. No, to se nije dogodilo. U pobuni je život izgubilo 200.000 osoba, među njima najviše civila.

Odvijale su se dramatične scene. Da bi zastrašio stanovništvo, SS je provodio masovna pogubljenja. “Njemački časnici su javljali tada u izvještajima, da nemaju dovoljno municije za ubijanje po nekoliko tisuća ljudi, pa su stoga ljude tjerali u podrume, gdje su ih ubijali bacačima plamena i granatama. To je bilo jeftinije”, kaže povjesničar Łukasz Michalski. Pobunjenici su kapitulirali nakon 63 dana. Poslije toga su Nijemci sravnili grad sa zemljom. Prije pobune je u Varšavi bilo oko 700.000 ljudi, a nakon – jedva 900.

Ustanak u Varšavskom getu 1943. nacisti su okrutno skršili

Poznavati stvarnost susjeda

Povjesničar Michalski, kao i većina njegovih sunarodnjaka, smatra da Varšavska pobuna mora postati poznatija, posebno u Njemačkoj. Najnovije kontroverze oko teme je izazvao film njemačke produkcije “Naše majke, naši očevi”, u kojem je Narodna vojska predstavljena kao antisemitska. Publicist Adam Krzeminski smatra da bi zajednička njemačko-poljska produkcija mogla zajamčiti više razumijevanja. On kaže da je nacistička okupacija Poljske za većinu Nijemaca “egzotični dio povijesti istoka”. U Poljskoj se trenutačno snima nekoliko filmova na temu ustanka. Prije 1989. komunistički režim je zataškavao ustanak. Danas, svakog 1. kolovoza, točno u 17.00 sati, u gradu vlada minuta šutnje.

Teška rasprava

U međuvremenu se razvila unutarnje politička raspravao tome što je bila svrha ustanka 1944.? To se pita i poljski povjesničar Piotr Zychowicz u svojoj knjizi “Ludilo ’44.” Njegova teza: S jedne strane se junacima ustanka odaje počast, ali istovremeno se preispituje svrha junačke smrti. “Poljski su časnici to loše napravili. Žrtvovali su najbolje mlade generacije, cvijet nacije, koji su poslije rata nedostajali”, piše on u svojoj knjizi.Prisutnost Drugog svjetskog rata u poljskoj javnosti je za Janinu Szumna i druge preživjele dvosjekli mač: iako joj pomaže da suoči s prošlošću, otvara i stare rane. “Sjećanje na šok ostaje: kad smo krenuli svom domu – kojeg više nismo imali.”

DW.DE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari