Pratite nas

Život

Ranjeni galeb

Objavljeno

na

Prije nekih mjesec ili nešto više, na betonsku ogradu terase ispred moga prozora počeo je dolaziti galeb. Nazvao sam ga Ranjeni galeb jer nije imao jednu nogu. Bacao bih mu nešto keksa i on bi to spremno progutao. Činilo se da smo se sprijateljili. Došao je tri nedjelje zaredom i ja sam se počeo hvaliti kako imam prijatelja galeba, i šaliti se da je katolik jer dolazi nedjeljom. Sreća da smo bili u Rimu, inače bi bio i Hrvat. Kad je došao drugi put napravio sam nekoliko fotografija s nakanom da ih pokažem prijateljima. Bio sam ponosan što imam prijatelja galeba. Konačno, nije mala stvar imati takvog prijatelja. Hvalio sam se svojim novim prijateljstvom, kao da je upravo moja zasluga što se ono dogodilo.

A onda ga više nije bilo. Čekao sam i gledao u nebo s nadom da će me vidjeti i da će doći. No Ranjeni galeb više nije dolazio. Shvatio sam: on pripada Nebu, i prijateljstvo je dar. Odjednom sam uvidio koliko je isprazno bilo moje hvastanje i koliko sam bio glup. Otkud mi pravo na posjedovanje Neba i prijateljstva? Fotografije sam izradio i pokazivao prijateljima ali više nisam govorio kako galeb dolazi već da je dolazio. Pokušavao sam im objasniti lekciju koju sam naučio. Ali svatko uči na svoj način i često lekcije drugoga vrijede samo za drugoga. Bio sam zahvalan za ono što sam naučio od Ranjenog galeba o prijateljstvu i Nebu.

Nakon nekog vremena jutros je ponovno došao. Sletio je na svoje uobičajeno  mjesto i gledao prema mome prozoru. Ovaj put pozvao sam ga bojažljivo uobičajenim pozivom. Stajao je činilo se u strahu. Nisam razumio. A onda se munjevito na njega obrušio drugi galeb, i Ranjeni galeb je pobjegao. Bolno sam uvidio da su i ptice poput ljudi zavidni na prijateljstvo, da se smiju slabijemu, da ga guraju i da mu se rugaju.  Jutros sam još nešto naučio od mog prijatelja Ranjenog galeba: da pravo prijateljstvo nema granica i da za njega ne postoji udaljenost ni vrijeme, da je često potrebno dugo čekati i radi njega trpjeti.

Leti Ranjeni galebe!

Ja letim s tobom!

Boris Vidović

Prijateljstvo je jedna od najvažnijih dimenzija ljudskog postojanja. U prijateljstvu čovjek izlazi iz samoga sebe, iz svoje ograničenosti i nedovršenosti, u susret drugome. I dok se tako sastaje s drugim u isto vrijeme se sastaje sve više i sa samim sobom; kroz prijateljstvo raste i sazrijeva za nove susrete. Usudim se reći da s prijateljima možemo sve i da život dobiva svoju duboku smislenost kroz prijateljstvo, dok bez prijatelja, čime god se bavili i što god bili, osjećamo nedostatnost i prazninu. Potrebni su nam drugi, i potrebni smo drugima, ovakvi kakvi jesmo: slabi, nedorečeni, nedosljedni, ponekad nervozni, ponekad zabrinuti. U društvu koje priznaje samo najjače i najbolje, prijateljstvo je suprotnost tome: drugi poznaje moju ranjivost i moje nedostatke.  

U današnjem svijetu u kojemu se sve više stavlja naglasak na moje i na ‘ja’, prijateljstvo je stalno na kušnji. Moje pravo, moje potrebe, moje želje, moji prijatelji! No, prijateljstvo se ne može posjedovati, jer u prijateljstvu čovjek donekle ne posjeduje čak ni samoga sebe već se predaje drugome.

„Vjeran je prijatelj pouzdana zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.“ (Sir 6, 14-17)

Boris Vidović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Život

“Bijela kuga”: Sve manje vjenčanja, sve manje beba…

Objavljeno

na

Objavio

Veliki broj općina u BiH “umire”. Sve se manje djece rađa, mladi se sve teže odlučuju za brak, velik broj osoba umire…

Pokazatelji zabrinjavajući S “bijelom kugom” suočavaju se gotovo sve općine u BiH, pa tako i s većinski hrvatskim stanovništvom. Najnoviji podaci za općinu Čapljina pokazuju koliko je situacija alarmantna, piše Večernji list BiH.

Tijekom prošlog mjeseca na području općine Čapljina rođeno je 12 beba, a umrle su 24 osobe. Još poraznije zvuči podatak kako u listopadu u toj općini nije sklopljen ni jedan brak. Ne ohrabruju ni podaci za ranije mjesece koji pokazuju kako je u toj općini negativan prirodni prirast prisutan tijekom cijele godine te da je u rujnu umrlo 30 osoba, a rođeno 14 beba. Ova općina samo je primjer koliko je situacija ozbiljna, a tako je i u mnogim drugim sredinama.

U FBiH je od siječnja do kraja srpnja rođeno 10.360, a umrlo 12.237 osoba, odnosno broj umrlih veći je za 1877 od broja rođenih, pokazuju podaci Zavoda za statistiku. Prema tim podacima, najmanje beba rođeno je u siječnju – 1005, a najviše osoba umrlo je u veljači – 1921. – “Bijelom kugom” najviše su pogođeni istočna Hercegovina, Podrinje, Hercegbosanska županija i Posavina, a postoje sela bez ijednoga stanovnika.

Demografi navode kako su sve veći mortalitet i sve manji natalitet posljedica starenja stanovništva. Komentirajući te podatke, demograf Hasan Zolić rekao je nedavno kako je od 2013. do 2016. samo po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika. Pada broj stanovnika Na problem smanjenja broja katolika u BiH upozorava i Katolička crkva u BiH. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na kraju 2016. Banjolučka biskupija imala je 31.501 katolika, Mostarsko-duvanjska 176.619, Trebinjsko-mrkanska 19.410, a Vrhbosanska nadbiskupija 162.711.

Katolici u BiH još od 2002. imaju negativan prirodni prirast, ali on je u stalnom opadanju već od 1996., kada je bio pozitivan za 1467. Prema istim izvorima, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je na kraju 2015. u BiH bilo 405.735 katolika, što bi bilo za 14.559 manje nego 2014, piše Večernji list BiH.

Usporedbom podataka od 2014. s onima iz kraja 2016. dolazi se do rezultata da je u BiH oko 30 tisuća katolika manje nego na početku 2014. Razloga za takvo stanje je mnogo, međutim, među glavnima su ekonomski koji uvelike diktiraju sklapanje brakova i odluku na proširenje obitelji.

facebook komentari

Nastavi čitati

Život

Amerikanka preselila u Hrvatsku: Hrvatska vas podsjeti što je doista važno u životu

Objavljeno

na

Objavio

Odlučila je zamijeniti američki san onim hrvatskim.

Zašto strankinje dolaze živjeti u Hrvatsku?

Ovim se pitanjem na vlastitom primjeru pozabavila Amerikanka Alexandra Schmidt, pišući za Croatia Week. U Hrvatskoj je, kaže, pronašla nešto što nije nigdje drugdje u svijetu.

Alexandra je u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku, živjela nekoliko mjeseci prije nego se preselila u Irsku zbog posla. Zeleni otok je zavoljela, stekla je prijateljstva, imala novca i, kako kaže, ‘mnoga sjećanja iz irskih pubova’. No, Irsku nikad nije doživljavala domom.

‘Nisam pronašla vezu kakvu sam pronašla u Hrvatskoj’, piše Alexandra i nastavlja: ‘Nedostajao mi je organizirani kaos svakodnevnog života, iako je to izluđivalo moj mozak.

Nedostajala mi je utjeha domaće hrane u Hrvatskoj i svježe ulovljene ribe. Nedostajalo mi je plivanje u tirkiznom moru i gledanje najboljih zalazaka sunca na svijetu. Nedostajao mi je način na koji sam se osjećala sigurna i zbrinuta’, navodi Alexandra.

Hrvatska joj je, tvrdi, dopustila da izraste u autentičnu sebe, podsjećajući je da uživa u životnom putu. Kombinacija hrvatske srdačne gostoljubivosti, direktnog načina izricanja mišljenja, predivnih pejzaža i nevjerojatne hrane su neki od razloga za povratak.

Ali…

‘Vjerujte mi kad kažem da živjeti u Hrvatskoj kao stranac nije samo pijuckanje vina i gledanje jadranskih zalazaka. Selidba u novu zemlju uvijek predstavlja izazov i reći ću vam da Hrvatska može biti izuzetno teška.

Nije lako živjeti ovdje kao domaći, kamoli stranac. Nepotrebno je naglašavati da većina nas ne dolazi ovdje zbog procvjetalog tržišta rada. Ne vraćamo se graditi karijere u tradicionalnom smislu. Ne selimo ovdje zbog toga jer je lako navigirati kroz hrvatsku kulturu i birokraciju. Umjesto toga, pronašli smo nešto mnogo veće: sreću’, piše Alexandra.

‘Hrvatska ima način da vas spusti na zemlju i podsjeti čovjeka što je doista važno u životu. Posebno nas Amerikance, naučila nas je da radimo za život, a ne da živimo da bismo radili.

Hrvatsku često gledamo kao bijeg od okrutnog začaranog kruga previše rada i neispunjenosti. Vidjela sam žene koje mijenjaju život na visokoj nozi na Manhattanu sa večerama od 150 dolara za domaće vino i večeru iz vrta u Hrvatskoj. Vidjela sam žene koje ostavljaju šestoznamenkaste plaće da bi radile kao instruktorice ronjenja. Odlučile smo zamijeniti američki san onim hrvatskim. Većina nas nikad ne gleda unatrag’, navodi Alexandra.

‘Moj život u Hrvatskoj nije savršen i još nisam sve pohvatala. Ali kad uzmem vremena uživati u malim stvarima u ovdašnjem životu, kao domaćoj rakiji, šetnji plažom ili kavi s prijateljima, vidim mnogo jasnije. I naučila sam zbog toga mnogo više voljeti svoj život’, zaključuje ova Amerikanka u svom članku za Croatia Week prenosi croexpress

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari