Pratite nas

Kolumne

Raspad Kukuriku koalicije počeo još 2013.

Objavljeno

na

Politicka-trgovina-kljucni-grijeh

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke

U koalicijskim su vladama odnosi među partnerima uvijek vrlo složeni, ali položaj „junior partnera“, manje stranke o kojoj ovisi koalicijska većina, obično je najrizičniji i najneizvjesniji. Doduše, mlađi su partneri većinom „nadzastupljeni“, u izvršnoj vlasti im obično pripadne daleko veći utjecaj i više resora nego što bi im pripadalo na osnovi broja osvojenih glasova ili parlamentarnih mandata. Mlađi partneri u koalicijskim vladama obično dobivaju potpredsjedničko mjesto i dva državna ministarstva. To je cijena pivotalne pozicije neke stranke. Ne radi se o „ucjeni malenih“, nego o tome da neki centristički društveni utjecaji imaju takvo značenje i da bez uvažavanja tih interesa nije moguće uspostaviti političku većinu u parlamentarnoj areni piše Davor Gjenero za Direktno.hr

Ipak, mlađi koalicijski partneri, upravo zbog svoje nadzastupljenosti, obično plaćaju visoku cijenu neuspješnih administracija, a ne sudjeluju u „diobi dobiti“ u slučaju vrlo uspješnog funkcioniranja vlade. Na primjer, njemačka je FDP nakon sudjelovanja u vrlo uspješnoj drugoj vladi kancelarke Agnele Merkel na izborima u rujnu 2013. ostala ispod 5-postotnog izbornog praga. Doduše, njihov tadašnji predsjednik Guido Westerwelle nije se proslavio kao ministar vanjskih poslova, ali su učinci administracije bili odlični. Liberali su zato ostali bez dijela svoga biračkog tijela, koje je poduprlo stranku starije partnerice, Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) Angele Merkel. Povijesno najbolji rezultat najveće stranke vladajuće koalicije, međutim, zbog ispadanja mlađih partnera iz parlamenta, nije bio dovoljan za očuvanje postojeće koalicije (odnosno formiranje vlade demokršćanskih CDU i CSU), nego je kancelarka Merkel bila primorana na veliku koaliciju sa socijaldemokratima. Paradoksalno, nešto slabiji rezultat njene stranke, pod uvjetom da su tradicionalni liberalni glasovi ostali vezani uz FDP, omogućio bi joj nastavak jednostavnije demokršćansko-liberalne koalicije.

sdpNjemački izborni sustav zabranjuje predizborne koalicije,  a bilo se uobičajilo da demokršćani postizborno koaliraju s liberalima, a socijaldemokrati sa zelenima. Lijeva stranka, koja od ujedinjenja Njemačke ima parlamentarni status, smatra se neprimjerenom za političku suradnju. Velike koalicije događaju se u slučajevima političkih blokada ili u kriznim vremenima kad je naciji potreban politički konsenzus za ozbiljne reforme.

Položaj mlađih partnerica u predizbornim koalicijama još je osjetljiviji. Neki smatraju da su im dobiti daleko veće, jer u slučaju predizbornog koaliranja one nisu nadzastupljene samo u izvršnoj vlasti, nego i predstavničkom tijelu, u parlamentu. Ta nadzastupljenost vrijedan je resurs samo s pozicije zaštite interesa pripadnika političke klase, jer se više političara zbrine na visokim državnim plaćama. Stranci, koja ima pivotalnu parlamentarnu poziciju, međutim, posve je svejedno ima li tri ili petnaest zastupnika, naravno, pod uvjetom da je koalicija homogena i disciplinirana. S malom marginom većine u homogenim se koalicijama postiže efikasnost, a otpada opasnost „pobune zadnjih klupa“, onih zastupnika koalicijske većine koji smatraju da su njihova uloga i „zasluga“ u koaliciji podcijenjene.

Sklapanje predizbornih koalicija za mlađe partnerice predstavlja golem politički rizik, jer se ulaskom u takvu koaliciju biračkom tijelu svoje stranke šalje poruka kako je stranka, starija partnerica, zapravo ta koja štiti njihove društvene, političke i ekonomske interese, a to je dugoročno poruka glasačima da nema smisla da ubuduće glasuju za tu stranku, jer će zapravo veću zaštitu svojih interesa postići glasujući za stranku, stariju koalicijsku partnericu. Za HNS je u Hrvatskoj tako bilo zakonomjerno da će ulaskom u predizbornu koaliciju sa SDP-om početi dramatičan pad potpore toj stranci. Uostalom, o tome je govorilo i iskustvo HSLS-a iz koalicije 2000. od koje se ta, nekoć najsnažnija stranka u liberalnom političkom polju, u centru političke arene, uostalom dugo vremena druga stranka po snazi u Hrvatskoj, nikad nije oporavila.

Za razliku od Ivice Račana, koji je svoj politički utjecaj u parlamentarnoj areni gradio, između ostaloga, i na svom koalicijskom potencijalu, sposobnosti da privuče partnere na političku suradnju, pa je partnere i tretirao sukladno pravilima o odnosima unutar političkih koalicija, Zoran Milanović uvijek je bio usredotočen na koncentraciju moći u svojim rukama i na maksimalizaciju dobiti svoje stranke. Zato je 2013. napao treću partnericu po snazi, liberalnu regionalističku IDS, na lokalnim izborima u njenoj utvrdi i pokušao provesti neprijateljsko preuzimanje regionalne vlasti. Kad je to napravio, i kad ga u tome HNS nije poduprla, nego je stala na stranu liberalne „sestrinske stranke“, vladajuća Kukuriku koalicija de facto se raspala.

Za razliku od onog dijela SDP-a, koji vode autohtoni političari iz te stranke, poput riječke županijske organizacije na čelu sa Zlatkom Komadinom, gdje je SDP očuvao koalicijski potencijal, onaj dio stranke, koji je pod svoju kontrolu doveo Zoran Milanović, tu je koalicijsku vrijednost dramatično izgubio. Milanović za sada još ni sa kim nije uspio dogovoriti predizbornu koaliciju za predstojeće parlamentarne izbore, iako je već bio na pragu toga da pokuša provocirati raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih parlamentarnih izbora.

HNS je u ovom mandatu platio dvije teške cijene – cijenu mlađeg  partnerstva u neefikasnoj vladajućoj koaliciji i cijenu unutarnjeg raskola. Kad se u stranci, koja se obraća liberalno- demokratskom biračkom tijelu, dakle, tijelu koje može osigurati broj glasova, koji tijesno dostaje za prelazak izbornog praga, dogodi raskol, onda to ne znači da će se stvoriti dvije stranke s oko 3 % potpore birača, ili jedna s 4 %, a druga 2 %, nego da niti jedna niti druga stranka neće imati ništa. Pad ispod izbornog praga znači nestanak iz parlamentarne arene i nije ga moguće nadoknaditi predizbornim koalicijama. Tek strankama s izrazito snažnim regionalnim uporištima, kao što je IDS, trenutni hrvatski izborni model osigurava parlamentarni status i bez 5-postotne potpore na nacionalnoj razini. Svi drugi mogu ostvariti marginalno parlamentarni status, ući u parlament s ponekim zastupnikom, ali ne mogu funkcionirati kao parlamentarna stranka u pravom smislu riječi.

Približavanje parlamentarnih izbora, ali i politički bankrot bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koji je nakon poraza na predsjedničkim izborima pokušao steći poziciju fokusne točke treće nacionalne koalicije, bitno su zaoštrili odnose u centru parlamentarne arene. IDS odgađa donošenje odluke hoće li na parlamentarne izbore izaći samostalno ili u koaliciji sa SDP-om. Posve je jasno da njegovi birači traže samostalni istup svoje stranke, da IDS može osvojiti tri mandata potrebna za formiranje zastupničkog kluba i očuvanje punoga parlamentarnog statusa, ali stranačko vodstvo kalkulira s mogućnošću koaliranja s Milanovićevim SDP-om samo radi zaštite političkog prostora i sprečavanja mogućnosti da SDP na svojoj listi u Sabor uvede Damira Kajina i tako im ga nastavi kontaminirati.

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore, izboriti se za poneki mandat u varaždinskoj izbornoj jedinici i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke, ili će, po cijenu pokojega parlamentarnog mandata, pristati na kontinuitet Milanovićeva ponižavanja i njena devastiranja. Stranke su organizacije koje, nastupajući na izborima, nastoje osvojiti vlast ili utjecaj na vlast. Nastup na izborima kao mlađi partner na koalicijskoj listi nije nastup na izborima u pravom smislu riječi, a ustrajanje u takvom obliku koalicije znači da se stranka odriče statusa stranke u punom formatu.

HNS mora donijeti ključnu odluku koja će imati dugoročno značenje za tu stranku. Uvijek se prije donošenja takvih odluka uspostavljaju političke napetosti, pregrupiranja i nestabilnosti. To se događa i HNS-u. Međutim, istupom Vesne Sabolić iz HNS-a nije počeo raspad vladajuće većine i Kukuriku koalicije. Ta koalicija, u pravom smislu riječi, sigurno ne postoji još od proljeća 2013. godine, a postavlja se pitanje je li stranački savez, čiji se stranački vođe ne sastaju i ne koordiniraju, uopće moguće nazvati pravom koalicijom. Uostalom, je li moguće da akter bez elementarne građanske demokratske političke kulture predvodi demokratsku koaliciju. Naravno da nije.

[ad id=”40551″]

Koalicija, koja nije sposobna obavljati bilo kakav posao u korist javnog dobra, koja nema nikakvog reformskog kapaciteta, koju na okupu ne drže nikakve zajedničke apstraktne vrijednosti, nije politička koalicija. Odluče li stranački vođe da se održe na okupu do kraja mandata, pa možda i da okušaju sreću u očuvanju osobnih pozicija zajedničkim izbornim nastupom, to ne znači da tu skupinu možemo smatrati koalicijom političkih stranaka.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari