Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Europska Srbija – mezimica Njemačke i Vatikana?

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Odluka Hrvatske da neće Srbiji dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom u poglavljima 23. i 24. izazvala je prošlog tjedna dosta bure.

[ad id=”93788″]

“Uvjeti su koje Srbija mora ispuniti za otvaranje tako važnog poglavlja 23, među ostalima, poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima, puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reforma pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije”, službeno je objašnjenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni o tome nema spora. I bivši ministar pravosuđa iz lijeve vlasti Orsat Miljenić također je tražio ukidanje kontroverznog zakona. To, dakle, nije pitanje nekakvog hira trenutne (polu)desne Vlade. Zoran Milanović, ako bi se u eventualnim prijevremenim izborima i vratio na vlast, po tom pitanju može biti samo žešći od sadašnje vladajuće garniture. Jedine, nekada relevantne, figure koje bi eventualno bile blagonaklone po tom pitanju, Ivo Josipović i Vesna Pusić, danas su politički marginalizirane. Bivši predsjednik Josipović, nakon tijesnog poraza na predsjedničkim, doživio je fijasko na parlamentarnim izborima, a bivša ministrica vanjskih poslova Pusić više nije predsjednica stranke HNS, već je sve ambicije usmjerila prema nastavku karijere u UN-u.

Dakle, nema nikakve šanse da u dogledno vrijeme na vlast dođe bilo kakva opcija koja bi svojom voljom rekla – ok, burazeri, nema veze što ste se zakonom samoproglasili žandarom za područje bivše države pa uhićujete sredovječne vozače kamiona na svojoj granici na temelju optužnica JNA od prije četvrt stoljeća, ili što npr. Srbija izdvaja po glavi pripadnika hrvatske manjine sedam puta manje nego Hrvatska po svom Srbinu, nama je važnije da među nama nema granica pa ćemo zažmiriti na oba oka…

Dakle, nitko neće odustati od tih uvjeta milom, jer oni nisu bilateralna ucjena kao u slučaju slovenske blokade Hrvatske, gdje se u tom trenutku nadmoćna slovenska pozicija koristila za stjecanje prednosti u pitanju međusobnog razgraničenja, već Hrvatska traži od Srbije samo ono što i sama primjenjuje. Reciprocitet u pravima za Hrvate u Srbiji u odnosu na ono što imaju manjine u Hrvatskoj, suradnju s Haagom i ukidanje zakona kojeg ni Hrvatska nije donijela.

Može li se Hrvatsku na to prisiliti, i ako da, tko bi to mogao učiniti i zašto?

Da su “čista posla”, nitko ne bi mogao. Hrvatska je formalno suverena, samostalna zemlja, a veliki ciljevi, poput ulaska u EU, zbog kojih je se nekada moglo ucjenjivati su ostvareni (na kraju puta se opet pokazala ona “sreća je lijepa samo dok se čeka”, ali to je već druga tema). U tom smislu, ako se želi deblokirati srpske pristupne pregovore, umjesto pritiska na Hrvatsku, logičnije je pritisnuti Srbiju da sporne stvari riješi, prije svega da ukine problematični zakon. Osim ako, paradoksalno, Srbija ima bolje adute u ruci od Hrvatske, a to je mogućnost okretanja Istoku, točnije Rusiji, čega se izgleda Bruxelles i Berlin panično boje. Državu Hrvatsku je teško natjerati na popuštanje u nečemu za što su svi bitni domaći akteri i golema većina javnosti uvjereni da je ispravno, ali moguće je mešetarenje preko korumpiranih pojedinaca u vlasti, koji su i inače skloni brifinzima u stranim veleposlanstvima. No, stvar je otišla predaleko, i bilo kakvo pristajanje na tu igru javnost bi protumačila kao izdaju, što u trenutku kad je vlast vrlo krhka nitko ne bi riskirao. Realnije je stoga ipak očekivati da se Srbija prestane inatiti i riješi sporne točke.

Tko nekritički gura srpski europski put po svaku cijenu, pa i onu poniženja Hrvatske? Trenutno najviše Njemačka. Paradoksalno, glavni “dušmani” srpske političke mitologije, Njemačka i Vatikan, danas Srbiju najviše podupiru na europskom putu. Od vatikanske odluke da se u proces kanonizacije Alojzija Stepinca uključi i SPC, što je, uz mučno papino zaobilaženje Hrvata tijekom posjete BiH, u hrvatskom vjerničkom puku počelo izazivati ozbiljan škrgut zuba, do Njemačkog tetošenja Srbije i prijekora Hrvatskoj da cjepidlači, a sve ne bi li Srbiju što prije ukrcali u EU. A zašto? Logično, zato da ne bi ostali u “euroazijskoj”, dakle ruskoj sferi.

Čini se da se u slučaju pristupnog puta Srbije ponavlja rumunjsko-bugarski scenarij. Naime, isključivo iz geostrateških razloga neke zemlje se u Uniju ubacivalo na brzinu, da ne bi ostale pod ruskim utjecajem. Neke, za koje se u EU procjenjivalo da su sigurno “naše” i koje su sirote i same stalno proklamirale kako “euroatlanski put nema alternativu”, cijedilo se i maltretiralo uvjetima godinama i potpuno im se modelirala država i društvo, sve dok nisu postale “spremne”, čitaj – dovoljno preparirane. Zaključak kojeg se može izvući promatrajući s odmakom pristupne putove bivših komunističkih zemalja je da se u pogledu pristupnog puta EU radi o netransparentnom procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. Znakovito je da način na koji se tretiraju zemlje koje žele pristupiti EU potpuno odudara od proklamiranih europskih vrijednosti na kojima se Unija navodno temelji te radi kojih kandidati i žele ući u nju. Dvostruka mjerila, netransparentnost, arbitrarnost i nedosljednost velikog europskog brata najbolje su se vidjeli na primjeru hrvatskog kandidatskog puta. Umjesto da se suoči s jasnim, otvorenih stavom, javnost zemalja kandidata mora gonetati, kao da tumači Pitijina proročanstva, vlastitu sudbinu na temelju neodređenih iskaza unutar “godišnjih izvješća”.

To što je prvi korak Srbije zasada drugačiji, ne bi je trebao uljuljkati. Kad je se uvuče u proces, kojeg sada Hrvatska na startu s pravom blokira dok se sporne stvari ne riješe, vrlo je moguće da počne ista igra koju je prošla Hrvatska. Samo naizgled paradoksalno, trenutno su Hrvatska, Rusija i suverenističke snage u Srbiji po pitanju “prvog europskog koraka” na istoj strani, naravno iz različitih pobuda, a Njemačka i Vatikan tetoše Vučićevu Srbiju. Hoće li se sve te silnice uskoro rekombinirati ovisi o više faktora, od rezultata izbora u Srbiji, spremnosti na ispunjavanje hrvatskih zahtjeva, daljeg geostrateškog zaoštravanja, od Nagorno-Karabaha do Makedonije, a i velikog američkog brata, koji se, barem javno, zasad ne oglašava oko zadnjeg hrvatsko-srpskog prijepora.

Nino Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori