Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Europska Srbija – mezimica Njemačke i Vatikana?

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Odluka Hrvatske da neće Srbiji dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom u poglavljima 23. i 24. izazvala je prošlog tjedna dosta bure.

[ad id=”93788″]

“Uvjeti su koje Srbija mora ispuniti za otvaranje tako važnog poglavlja 23, među ostalima, poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima, puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reforma pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije”, službeno je objašnjenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni o tome nema spora. I bivši ministar pravosuđa iz lijeve vlasti Orsat Miljenić također je tražio ukidanje kontroverznog zakona. To, dakle, nije pitanje nekakvog hira trenutne (polu)desne Vlade. Zoran Milanović, ako bi se u eventualnim prijevremenim izborima i vratio na vlast, po tom pitanju može biti samo žešći od sadašnje vladajuće garniture. Jedine, nekada relevantne, figure koje bi eventualno bile blagonaklone po tom pitanju, Ivo Josipović i Vesna Pusić, danas su politički marginalizirane. Bivši predsjednik Josipović, nakon tijesnog poraza na predsjedničkim, doživio je fijasko na parlamentarnim izborima, a bivša ministrica vanjskih poslova Pusić više nije predsjednica stranke HNS, već je sve ambicije usmjerila prema nastavku karijere u UN-u.

Dakle, nema nikakve šanse da u dogledno vrijeme na vlast dođe bilo kakva opcija koja bi svojom voljom rekla – ok, burazeri, nema veze što ste se zakonom samoproglasili žandarom za područje bivše države pa uhićujete sredovječne vozače kamiona na svojoj granici na temelju optužnica JNA od prije četvrt stoljeća, ili što npr. Srbija izdvaja po glavi pripadnika hrvatske manjine sedam puta manje nego Hrvatska po svom Srbinu, nama je važnije da među nama nema granica pa ćemo zažmiriti na oba oka…

Dakle, nitko neće odustati od tih uvjeta milom, jer oni nisu bilateralna ucjena kao u slučaju slovenske blokade Hrvatske, gdje se u tom trenutku nadmoćna slovenska pozicija koristila za stjecanje prednosti u pitanju međusobnog razgraničenja, već Hrvatska traži od Srbije samo ono što i sama primjenjuje. Reciprocitet u pravima za Hrvate u Srbiji u odnosu na ono što imaju manjine u Hrvatskoj, suradnju s Haagom i ukidanje zakona kojeg ni Hrvatska nije donijela.

Može li se Hrvatsku na to prisiliti, i ako da, tko bi to mogao učiniti i zašto?

Da su “čista posla”, nitko ne bi mogao. Hrvatska je formalno suverena, samostalna zemlja, a veliki ciljevi, poput ulaska u EU, zbog kojih je se nekada moglo ucjenjivati su ostvareni (na kraju puta se opet pokazala ona “sreća je lijepa samo dok se čeka”, ali to je već druga tema). U tom smislu, ako se želi deblokirati srpske pristupne pregovore, umjesto pritiska na Hrvatsku, logičnije je pritisnuti Srbiju da sporne stvari riješi, prije svega da ukine problematični zakon. Osim ako, paradoksalno, Srbija ima bolje adute u ruci od Hrvatske, a to je mogućnost okretanja Istoku, točnije Rusiji, čega se izgleda Bruxelles i Berlin panično boje. Državu Hrvatsku je teško natjerati na popuštanje u nečemu za što su svi bitni domaći akteri i golema većina javnosti uvjereni da je ispravno, ali moguće je mešetarenje preko korumpiranih pojedinaca u vlasti, koji su i inače skloni brifinzima u stranim veleposlanstvima. No, stvar je otišla predaleko, i bilo kakvo pristajanje na tu igru javnost bi protumačila kao izdaju, što u trenutku kad je vlast vrlo krhka nitko ne bi riskirao. Realnije je stoga ipak očekivati da se Srbija prestane inatiti i riješi sporne točke.

Tko nekritički gura srpski europski put po svaku cijenu, pa i onu poniženja Hrvatske? Trenutno najviše Njemačka. Paradoksalno, glavni “dušmani” srpske političke mitologije, Njemačka i Vatikan, danas Srbiju najviše podupiru na europskom putu. Od vatikanske odluke da se u proces kanonizacije Alojzija Stepinca uključi i SPC, što je, uz mučno papino zaobilaženje Hrvata tijekom posjete BiH, u hrvatskom vjerničkom puku počelo izazivati ozbiljan škrgut zuba, do Njemačkog tetošenja Srbije i prijekora Hrvatskoj da cjepidlači, a sve ne bi li Srbiju što prije ukrcali u EU. A zašto? Logično, zato da ne bi ostali u “euroazijskoj”, dakle ruskoj sferi.

Čini se da se u slučaju pristupnog puta Srbije ponavlja rumunjsko-bugarski scenarij. Naime, isključivo iz geostrateških razloga neke zemlje se u Uniju ubacivalo na brzinu, da ne bi ostale pod ruskim utjecajem. Neke, za koje se u EU procjenjivalo da su sigurno “naše” i koje su sirote i same stalno proklamirale kako “euroatlanski put nema alternativu”, cijedilo se i maltretiralo uvjetima godinama i potpuno im se modelirala država i društvo, sve dok nisu postale “spremne”, čitaj – dovoljno preparirane. Zaključak kojeg se može izvući promatrajući s odmakom pristupne putove bivših komunističkih zemalja je da se u pogledu pristupnog puta EU radi o netransparentnom procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. Znakovito je da način na koji se tretiraju zemlje koje žele pristupiti EU potpuno odudara od proklamiranih europskih vrijednosti na kojima se Unija navodno temelji te radi kojih kandidati i žele ući u nju. Dvostruka mjerila, netransparentnost, arbitrarnost i nedosljednost velikog europskog brata najbolje su se vidjeli na primjeru hrvatskog kandidatskog puta. Umjesto da se suoči s jasnim, otvorenih stavom, javnost zemalja kandidata mora gonetati, kao da tumači Pitijina proročanstva, vlastitu sudbinu na temelju neodređenih iskaza unutar “godišnjih izvješća”.

To što je prvi korak Srbije zasada drugačiji, ne bi je trebao uljuljkati. Kad je se uvuče u proces, kojeg sada Hrvatska na startu s pravom blokira dok se sporne stvari ne riješe, vrlo je moguće da počne ista igra koju je prošla Hrvatska. Samo naizgled paradoksalno, trenutno su Hrvatska, Rusija i suverenističke snage u Srbiji po pitanju “prvog europskog koraka” na istoj strani, naravno iz različitih pobuda, a Njemačka i Vatikan tetoše Vučićevu Srbiju. Hoće li se sve te silnice uskoro rekombinirati ovisi o više faktora, od rezultata izbora u Srbiji, spremnosti na ispunjavanje hrvatskih zahtjeva, daljeg geostrateškog zaoštravanja, od Nagorno-Karabaha do Makedonije, a i velikog američkog brata, koji se, barem javno, zasad ne oglašava oko zadnjeg hrvatsko-srpskog prijepora.

Nino Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari