RASPUDIĆ: Europska Srbija – mezimica Njemačke i Vatikana?

5
Nino Raspudić
Nino Raspudić

Odluka Hrvatske da neće Srbiji dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom u poglavljima 23. i 24. izazvala je prošlog tjedna dosta bure.

[ad id=”93788″]

“Uvjeti su koje Srbija mora ispuniti za otvaranje tako važnog poglavlja 23, među ostalima, poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima, puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reforma pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije”, službeno je objašnjenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni o tome nema spora. I bivši ministar pravosuđa iz lijeve vlasti Orsat Miljenić također je tražio ukidanje kontroverznog zakona. To, dakle, nije pitanje nekakvog hira trenutne (polu)desne Vlade. Zoran Milanović, ako bi se u eventualnim prijevremenim izborima i vratio na vlast, po tom pitanju može biti samo žešći od sadašnje vladajuće garniture. Jedine, nekada relevantne, figure koje bi eventualno bile blagonaklone po tom pitanju, Ivo Josipović i Vesna Pusić, danas su politički marginalizirane. Bivši predsjednik Josipović, nakon tijesnog poraza na predsjedničkim, doživio je fijasko na parlamentarnim izborima, a bivša ministrica vanjskih poslova Pusić više nije predsjednica stranke HNS, već je sve ambicije usmjerila prema nastavku karijere u UN-u.

Dakle, nema nikakve šanse da u dogledno vrijeme na vlast dođe bilo kakva opcija koja bi svojom voljom rekla – ok, burazeri, nema veze što ste se zakonom samoproglasili žandarom za područje bivše države pa uhićujete sredovječne vozače kamiona na svojoj granici na temelju optužnica JNA od prije četvrt stoljeća, ili što npr. Srbija izdvaja po glavi pripadnika hrvatske manjine sedam puta manje nego Hrvatska po svom Srbinu, nama je važnije da među nama nema granica pa ćemo zažmiriti na oba oka…

Dakle, nitko neće odustati od tih uvjeta milom, jer oni nisu bilateralna ucjena kao u slučaju slovenske blokade Hrvatske, gdje se u tom trenutku nadmoćna slovenska pozicija koristila za stjecanje prednosti u pitanju međusobnog razgraničenja, već Hrvatska traži od Srbije samo ono što i sama primjenjuje. Reciprocitet u pravima za Hrvate u Srbiji u odnosu na ono što imaju manjine u Hrvatskoj, suradnju s Haagom i ukidanje zakona kojeg ni Hrvatska nije donijela.

Može li se Hrvatsku na to prisiliti, i ako da, tko bi to mogao učiniti i zašto?

Da su “čista posla”, nitko ne bi mogao. Hrvatska je formalno suverena, samostalna zemlja, a veliki ciljevi, poput ulaska u EU, zbog kojih je se nekada moglo ucjenjivati su ostvareni (na kraju puta se opet pokazala ona “sreća je lijepa samo dok se čeka”, ali to je već druga tema). U tom smislu, ako se želi deblokirati srpske pristupne pregovore, umjesto pritiska na Hrvatsku, logičnije je pritisnuti Srbiju da sporne stvari riješi, prije svega da ukine problematični zakon. Osim ako, paradoksalno, Srbija ima bolje adute u ruci od Hrvatske, a to je mogućnost okretanja Istoku, točnije Rusiji, čega se izgleda Bruxelles i Berlin panično boje. Državu Hrvatsku je teško natjerati na popuštanje u nečemu za što su svi bitni domaći akteri i golema većina javnosti uvjereni da je ispravno, ali moguće je mešetarenje preko korumpiranih pojedinaca u vlasti, koji su i inače skloni brifinzima u stranim veleposlanstvima. No, stvar je otišla predaleko, i bilo kakvo pristajanje na tu igru javnost bi protumačila kao izdaju, što u trenutku kad je vlast vrlo krhka nitko ne bi riskirao. Realnije je stoga ipak očekivati da se Srbija prestane inatiti i riješi sporne točke.

Tko nekritički gura srpski europski put po svaku cijenu, pa i onu poniženja Hrvatske? Trenutno najviše Njemačka. Paradoksalno, glavni “dušmani” srpske političke mitologije, Njemačka i Vatikan, danas Srbiju najviše podupiru na europskom putu. Od vatikanske odluke da se u proces kanonizacije Alojzija Stepinca uključi i SPC, što je, uz mučno papino zaobilaženje Hrvata tijekom posjete BiH, u hrvatskom vjerničkom puku počelo izazivati ozbiljan škrgut zuba, do Njemačkog tetošenja Srbije i prijekora Hrvatskoj da cjepidlači, a sve ne bi li Srbiju što prije ukrcali u EU. A zašto? Logično, zato da ne bi ostali u “euroazijskoj”, dakle ruskoj sferi.

Čini se da se u slučaju pristupnog puta Srbije ponavlja rumunjsko-bugarski scenarij. Naime, isključivo iz geostrateških razloga neke zemlje se u Uniju ubacivalo na brzinu, da ne bi ostale pod ruskim utjecajem. Neke, za koje se u EU procjenjivalo da su sigurno “naše” i koje su sirote i same stalno proklamirale kako “euroatlanski put nema alternativu”, cijedilo se i maltretiralo uvjetima godinama i potpuno im se modelirala država i društvo, sve dok nisu postale “spremne”, čitaj – dovoljno preparirane. Zaključak kojeg se može izvući promatrajući s odmakom pristupne putove bivših komunističkih zemalja je da se u pogledu pristupnog puta EU radi o netransparentnom procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. Znakovito je da način na koji se tretiraju zemlje koje žele pristupiti EU potpuno odudara od proklamiranih europskih vrijednosti na kojima se Unija navodno temelji te radi kojih kandidati i žele ući u nju. Dvostruka mjerila, netransparentnost, arbitrarnost i nedosljednost velikog europskog brata najbolje su se vidjeli na primjeru hrvatskog kandidatskog puta. Umjesto da se suoči s jasnim, otvorenih stavom, javnost zemalja kandidata mora gonetati, kao da tumači Pitijina proročanstva, vlastitu sudbinu na temelju neodređenih iskaza unutar “godišnjih izvješća”.

To što je prvi korak Srbije zasada drugačiji, ne bi je trebao uljuljkati. Kad je se uvuče u proces, kojeg sada Hrvatska na startu s pravom blokira dok se sporne stvari ne riješe, vrlo je moguće da počne ista igra koju je prošla Hrvatska. Samo naizgled paradoksalno, trenutno su Hrvatska, Rusija i suverenističke snage u Srbiji po pitanju “prvog europskog koraka” na istoj strani, naravno iz različitih pobuda, a Njemačka i Vatikan tetoše Vučićevu Srbiju. Hoće li se sve te silnice uskoro rekombinirati ovisi o više faktora, od rezultata izbora u Srbiji, spremnosti na ispunjavanje hrvatskih zahtjeva, daljeg geostrateškog zaoštravanja, od Nagorno-Karabaha do Makedonije, a i velikog američkog brata, koji se, barem javno, zasad ne oglašava oko zadnjeg hrvatsko-srpskog prijepora.

Nino Raspudić

facebook komentari

  • vdanan

    Samo jedan mali dodatak. Naime, sudionici konferencije što ju je organizirao Vatikan, odnosno „Papinsko vijeće za pravdu i mir“ kao suorganizator, krenuli su svom snagom na rušenje učenja Katoličke Crkve o pravednu ratu. Spomenuti sudionici će zatražiti od „pape“ da napiše encikliku u kojoj će biti osuđen svaki rat. Jasno, rat nastaje tako što napadnuti, tj. žrtva, ne želi jednostavno biti pregažen bez ikakava odpora, što znači da odbacivanje PRAVEDNA rata, koji je dio Nauka Katoličke Crkve od njezina najranija začetka, zapravo znači osudu žrtve koja pruža odpor. U taj i tak kontekst odlično se uklapa sadašnje koketiranje Vatikana s velikosrbskim agresorom–krivi su Hrvati što su se branili, oni su izazvali rat. Detaljnije o inicijativi na poveznici:

    http://ncronline.org/news/vatican/landmark-vatican-conference-rejects-just-war-theory-asks-encyclical-nonviolence

  • Sivooki

    Onda bi morao mijenjati kompletan KKC. Tamo je sve potanko razjašnjeno.

  • vdanan

    Ako im dogme nisu problem, a očito nisu, onda je katekizam sasvim nevažan.

  • Sivooki

    Bijah na tom portalu.
    Ono što tamo piše nema veze sa životom, jer bi o ratu trebali govoriti Iračani, Hrvati,Sirijci… koji mogu govoriti o “nenasilju” i pravednom ratu.