Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Europska Srbija – mezimica Njemačke i Vatikana?

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Odluka Hrvatske da neće Srbiji dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom u poglavljima 23. i 24. izazvala je prošlog tjedna dosta bure.

[ad id=”93788″]

“Uvjeti su koje Srbija mora ispuniti za otvaranje tako važnog poglavlja 23, među ostalima, poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima, puna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reforma pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije”, službeno je objašnjenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni o tome nema spora. I bivši ministar pravosuđa iz lijeve vlasti Orsat Miljenić također je tražio ukidanje kontroverznog zakona. To, dakle, nije pitanje nekakvog hira trenutne (polu)desne Vlade. Zoran Milanović, ako bi se u eventualnim prijevremenim izborima i vratio na vlast, po tom pitanju može biti samo žešći od sadašnje vladajuće garniture. Jedine, nekada relevantne, figure koje bi eventualno bile blagonaklone po tom pitanju, Ivo Josipović i Vesna Pusić, danas su politički marginalizirane. Bivši predsjednik Josipović, nakon tijesnog poraza na predsjedničkim, doživio je fijasko na parlamentarnim izborima, a bivša ministrica vanjskih poslova Pusić više nije predsjednica stranke HNS, već je sve ambicije usmjerila prema nastavku karijere u UN-u.

Dakle, nema nikakve šanse da u dogledno vrijeme na vlast dođe bilo kakva opcija koja bi svojom voljom rekla – ok, burazeri, nema veze što ste se zakonom samoproglasili žandarom za područje bivše države pa uhićujete sredovječne vozače kamiona na svojoj granici na temelju optužnica JNA od prije četvrt stoljeća, ili što npr. Srbija izdvaja po glavi pripadnika hrvatske manjine sedam puta manje nego Hrvatska po svom Srbinu, nama je važnije da među nama nema granica pa ćemo zažmiriti na oba oka…

Dakle, nitko neće odustati od tih uvjeta milom, jer oni nisu bilateralna ucjena kao u slučaju slovenske blokade Hrvatske, gdje se u tom trenutku nadmoćna slovenska pozicija koristila za stjecanje prednosti u pitanju međusobnog razgraničenja, već Hrvatska traži od Srbije samo ono što i sama primjenjuje. Reciprocitet u pravima za Hrvate u Srbiji u odnosu na ono što imaju manjine u Hrvatskoj, suradnju s Haagom i ukidanje zakona kojeg ni Hrvatska nije donijela.

Može li se Hrvatsku na to prisiliti, i ako da, tko bi to mogao učiniti i zašto?

Da su “čista posla”, nitko ne bi mogao. Hrvatska je formalno suverena, samostalna zemlja, a veliki ciljevi, poput ulaska u EU, zbog kojih je se nekada moglo ucjenjivati su ostvareni (na kraju puta se opet pokazala ona “sreća je lijepa samo dok se čeka”, ali to je već druga tema). U tom smislu, ako se želi deblokirati srpske pristupne pregovore, umjesto pritiska na Hrvatsku, logičnije je pritisnuti Srbiju da sporne stvari riješi, prije svega da ukine problematični zakon. Osim ako, paradoksalno, Srbija ima bolje adute u ruci od Hrvatske, a to je mogućnost okretanja Istoku, točnije Rusiji, čega se izgleda Bruxelles i Berlin panično boje. Državu Hrvatsku je teško natjerati na popuštanje u nečemu za što su svi bitni domaći akteri i golema većina javnosti uvjereni da je ispravno, ali moguće je mešetarenje preko korumpiranih pojedinaca u vlasti, koji su i inače skloni brifinzima u stranim veleposlanstvima. No, stvar je otišla predaleko, i bilo kakvo pristajanje na tu igru javnost bi protumačila kao izdaju, što u trenutku kad je vlast vrlo krhka nitko ne bi riskirao. Realnije je stoga ipak očekivati da se Srbija prestane inatiti i riješi sporne točke.

Tko nekritički gura srpski europski put po svaku cijenu, pa i onu poniženja Hrvatske? Trenutno najviše Njemačka. Paradoksalno, glavni “dušmani” srpske političke mitologije, Njemačka i Vatikan, danas Srbiju najviše podupiru na europskom putu. Od vatikanske odluke da se u proces kanonizacije Alojzija Stepinca uključi i SPC, što je, uz mučno papino zaobilaženje Hrvata tijekom posjete BiH, u hrvatskom vjerničkom puku počelo izazivati ozbiljan škrgut zuba, do Njemačkog tetošenja Srbije i prijekora Hrvatskoj da cjepidlači, a sve ne bi li Srbiju što prije ukrcali u EU. A zašto? Logično, zato da ne bi ostali u “euroazijskoj”, dakle ruskoj sferi.

Čini se da se u slučaju pristupnog puta Srbije ponavlja rumunjsko-bugarski scenarij. Naime, isključivo iz geostrateških razloga neke zemlje se u Uniju ubacivalo na brzinu, da ne bi ostale pod ruskim utjecajem. Neke, za koje se u EU procjenjivalo da su sigurno “naše” i koje su sirote i same stalno proklamirale kako “euroatlanski put nema alternativu”, cijedilo se i maltretiralo uvjetima godinama i potpuno im se modelirala država i društvo, sve dok nisu postale “spremne”, čitaj – dovoljno preparirane. Zaključak kojeg se može izvući promatrajući s odmakom pristupne putove bivših komunističkih zemalja je da se u pogledu pristupnog puta EU radi o netransparentnom procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. Znakovito je da način na koji se tretiraju zemlje koje žele pristupiti EU potpuno odudara od proklamiranih europskih vrijednosti na kojima se Unija navodno temelji te radi kojih kandidati i žele ući u nju. Dvostruka mjerila, netransparentnost, arbitrarnost i nedosljednost velikog europskog brata najbolje su se vidjeli na primjeru hrvatskog kandidatskog puta. Umjesto da se suoči s jasnim, otvorenih stavom, javnost zemalja kandidata mora gonetati, kao da tumači Pitijina proročanstva, vlastitu sudbinu na temelju neodređenih iskaza unutar “godišnjih izvješća”.

To što je prvi korak Srbije zasada drugačiji, ne bi je trebao uljuljkati. Kad je se uvuče u proces, kojeg sada Hrvatska na startu s pravom blokira dok se sporne stvari ne riješe, vrlo je moguće da počne ista igra koju je prošla Hrvatska. Samo naizgled paradoksalno, trenutno su Hrvatska, Rusija i suverenističke snage u Srbiji po pitanju “prvog europskog koraka” na istoj strani, naravno iz različitih pobuda, a Njemačka i Vatikan tetoše Vučićevu Srbiju. Hoće li se sve te silnice uskoro rekombinirati ovisi o više faktora, od rezultata izbora u Srbiji, spremnosti na ispunjavanje hrvatskih zahtjeva, daljeg geostrateškog zaoštravanja, od Nagorno-Karabaha do Makedonije, a i velikog američkog brata, koji se, barem javno, zasad ne oglašava oko zadnjeg hrvatsko-srpskog prijepora.

Nino Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari