Pratite nas

Kolumne

Raspudić: Fali još samo Band Aid ‘Moja kupovina’

Objavljeno

na

Otužno je bilo gledati saborsku raspravu u noći sa srijede na četvrtak o “Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”, poznatijeg kao Lex Agrokor. U praznoj sabornici nekoliko najupornijih zastupnika govorilo je o važnim, teškim stvarima uludo, jer je podizanje ruku već bilo dogovoreno za sutra u podne, a oni su djelovali poput posljednjih Mohikanaca, za koje nije do kraja jasno jesu li sadisti koji iza ponoći dave pet ljudi izlažući teze koje su već svima jasne ili su duboki mazohisti jer slušaju isto od preostale petorice. Napola usnula potpredsjednica Sabora mehanički im je davala riječ, a ministrica Dalić u stanju hibernacije bila je u gluhi noćni sat jedina predstavnica Vlade koja je sjedila nasuprot desperadosima.

Između ostalog, u praznoj Sabornici te se noći moglo čuti i retoričko pitanje: Što smo dočekali, jesmo li se za ovo borili da nam se Cruz iz Santa Barbare naslikava s premijerom i određuje što nam je činiti? Referiranje na lik iz sapunice Santa Barbara, koji je prvi latino tip s kojim smo se udomaćili nije nipošto bezazleno.

Kao što je stilski i kulturološki udaljen frajer odjednom preko malih ekrana ušao u naše domove pa smo mjesecima i godinama brinuli i njegovu brigu, plaćali mise da pronađe curu Eden i nagađali hoće li prije završiti rat ili Santa Barbara, sada je u stvarnom svijetu nastupila sapuničarska situacija u kojoj čudni ljudi čudnog imena, poput Antonio Alvarez III., došli niotkuda, odjednom imaju veze s našom egzistencijom, štoviše suodređuju sudbinu desetaka tisuća ljudi i nekih od najstarijih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj poput, primjerice, Belja.

Novi čelni čovjek najveće kompanije u Hrvatskoj oko kojeg su se složili najveći vjerovnici djeluje kao kombinacija lika iz sapunice i monarha, Antonio Alvarez III.! Da je dinastija Todorić uspjela otegliti još koje desetljeće, možda bi ih sanirao Alvarez IV. ili V.
 Začuđenost i povrijeđenost time što nam potpuni stranac upravlja “sistemskim značajem” moguće je pogrešna reakcija, jer možda jedino takav potpuni outsider može nešto učiniti.

Kao što se mitski lažac barun Münchausen ne može iščupati iz živog blata držeći se za vlastiti perčin, tako ni sistem koji implodira se ne može spasiti iz samoga sebe, već mora dobiti impuls izvana.
 Jer tko zna dokle bi išla spremnost na trpljenje, čekanje i gutanje gazdinih ucjena naših dobavljača i vjerovnika, možda bi dogurali na par godina čekanja na plaćanje i tko zna još kakvo prikriveno kreditiranje našeg “sistemski značajnog” mezimčeta, da Rus nije prekinuo mrcvarenje i u liku svog veleposlanika u uniformi okićenoj ordenima započeo ovaj proces koji se nakon takvog opakog početka nastavilo u nešto laganijim, dance tonovima.
 Lex Agrokor je naturen kao tobože neizbježan i država je preuzela dio odgovornosti tamo gdje nije morala, pogotovo jer se još ne zna kolika će se rupa na koncu otkriti.

Ad hoc doneseni zakon tiče se trgovačkih društva “od sistemskog značaja za RH”. No ako se govori o “sistemskom značaju” nekih subjekata i za njih se donosi poseban zakon, bi li trebalo početi govoriti i o “sistemskoj odgovornosti”? Jer ako “sistemci”, za razliku od običnih smrtnika, zbog iste stvari ne idu na stup srama porezne uprave ili u stečaj, treba li onda dosljedno za njih postojati i posebni kazneni zakon? Ako je netko nesavjesnim poslovanjem ugrozio više od pet tisuća zaposlenih i stvorio više od milijarde eura duga, dakle sistemski ugrozio hrvatsko gospodarstvo, treba li takvog onda i suditi po posebnom, strožem zakonu, i kažnjavati ga drakonski, na razini čina veleizdaje?
Jesu li različiti zakoni za “ribe” različite veličine početak povratka u stanje prije Francuske revolucije, feudalne zakonike u kojima se različito sudi pripadnicima različitih staleža?
 Zadnji trzaji umiruće zvijeri događaju se u ozračju farse. Premijer Plenković javno poziva da se troše Agrokorovi proizvodi. No ne radi se samo o netržišnom potezu, već i o iluziji, jer ako navalite na K plus tunjevinu, nećete pomoći lijepoj našoj, već to što potrošite ide ruskoj državnoj banci.
Simultano s premjerom u borbu za spas Agrokora uključila se i Severina, slikajući se s blagajnicama i pozivajući na kupnju u Konzumu. Nejasno je li riječ o građanskom aktivizmu ili o plaćenoj kampanji. Kad je već došlo do ovoga, koja je razlika hoće li mojih sto kuna za otići njemačkoj kompaniji ako kupim tamo gdje reklamira Oliver ili ruskoj banci gdje me poziva Severina?
 Lex Agrokor je usvojen pa ostaje mogućnost da umjesto Alvareza Trećeg, Vlada pošalje nekog Todorića Drugog. U svakom slučaju, nitko ne zna koliki su dugovi niti, jednom kad se ključne niti povuku, što će se sve raspetljati, koliko će se “kostura” unutar Agrokora izvući i kolika će konačna rupa zijevnuti.
 Parafrazirajući misao “najteže bijele ljubičice na svijetu” – učimo i radimo kao da će sto godina vladati mir, a spremajmo se kao da će sutra rat, dobavljačima, pogotovo malima, bi jedini savjet bio – planirajte poslovanje i život kao da nikada nećete dobiti ni lipe za ono što se isporučili Gazdi, a gurajte se i bunite kao da dosta vjerujete da će vam se pošteno, u potpunosti platiti sve što ste dostavili. 
Nitko im od upetljanih u Agrokor to neće reći. Ministar Marić nije imao pojma što se događa, on je valjda tamo bio samo slučajni prolaznik. Tvrtka čiji je suvlasnik kum Todorića III. podnosi zahtjev za pokretanje stečaja nad Konzumom, jer ne žele više strepiti hoće li joj platiti jaja koja su davno dali na vjeresiju.
U zadnje vrijeme sve očajničke nade polažemo u spas koji dolazi s Filipina. Tamo je rođen Antonio Alvarez III., u saborskim raspravama poznatiji kao “Cruz”, koji se pojavio kako spasitelj Agrokora i hrvatskoj gospodarstva samo nekoliko tjedana nakon što se u medijima kao tračak svjetla u hrvatskom demografskom mraku pojavila priča o zadarskoj agenciji “Srce o vire” koja spaja hrvatske “stare momke” s mladenkama s Filipina, kojih je već nekoliko stotina.
 Prst sudbine se možda vidi i u tome što kao spasitelj Agrokora dolazi tip koji spaja dvije dominante masovne kulture s početka devedesetih kad je Agrokor najviše uzletio – latinoameričke sapunice i dance glazbu. Naime, Antonio Alvarez III. se u slobodno vrijeme bavi dance glazbom i nastupa kao DJ A3. Možda u svemu tome ima i neke poetske pravde.

Alvarez III. se među nas ipak nije spustio da se sistemski brine o hrvatskom gospodarstvu već o interesima najvećih vjerovnika koji su ga i angažirali. Kao pozitivan prvi potez računa mu se to što se, za razliku od dosadašnje Agrokorove tajanstvenosti i neproničnosti, odmah obratio javnosti i javno prezentirao tim. 
Ostaje vidjeti što će na koncu prevladati, dogovor banaka i nastavak rada Alvareza III. ili aktiviranje vladinog povjerenika slijedom novog zakona. U svakom slučaju važno je i senzibiliziranje javnosti na čemu su već počeli raditi premijer i Severina. Kao krunu te neformalne akcije “Spasimo Agrokor zajedno”, trebalo bi oformiti prigodni Band Aid i snimiti pjesmu “Moja kupovina”. Autor pjesme bi bio DJ A3, a u spotu bi nastupile glazbene zvijezde i istaknute osobe iz javnog i političkog života uključene u spašavanje posrnulog koncerna.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari