Pratite nas

Kolumne

Raspudić: Fali još samo Band Aid ‘Moja kupovina’

Objavljeno

na

Otužno je bilo gledati saborsku raspravu u noći sa srijede na četvrtak o “Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”, poznatijeg kao Lex Agrokor. U praznoj sabornici nekoliko najupornijih zastupnika govorilo je o važnim, teškim stvarima uludo, jer je podizanje ruku već bilo dogovoreno za sutra u podne, a oni su djelovali poput posljednjih Mohikanaca, za koje nije do kraja jasno jesu li sadisti koji iza ponoći dave pet ljudi izlažući teze koje su već svima jasne ili su duboki mazohisti jer slušaju isto od preostale petorice. Napola usnula potpredsjednica Sabora mehanički im je davala riječ, a ministrica Dalić u stanju hibernacije bila je u gluhi noćni sat jedina predstavnica Vlade koja je sjedila nasuprot desperadosima.

Između ostalog, u praznoj Sabornici te se noći moglo čuti i retoričko pitanje: Što smo dočekali, jesmo li se za ovo borili da nam se Cruz iz Santa Barbare naslikava s premijerom i određuje što nam je činiti? Referiranje na lik iz sapunice Santa Barbara, koji je prvi latino tip s kojim smo se udomaćili nije nipošto bezazleno.

Kao što je stilski i kulturološki udaljen frajer odjednom preko malih ekrana ušao u naše domove pa smo mjesecima i godinama brinuli i njegovu brigu, plaćali mise da pronađe curu Eden i nagađali hoće li prije završiti rat ili Santa Barbara, sada je u stvarnom svijetu nastupila sapuničarska situacija u kojoj čudni ljudi čudnog imena, poput Antonio Alvarez III., došli niotkuda, odjednom imaju veze s našom egzistencijom, štoviše suodređuju sudbinu desetaka tisuća ljudi i nekih od najstarijih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj poput, primjerice, Belja.

Novi čelni čovjek najveće kompanije u Hrvatskoj oko kojeg su se složili najveći vjerovnici djeluje kao kombinacija lika iz sapunice i monarha, Antonio Alvarez III.! Da je dinastija Todorić uspjela otegliti još koje desetljeće, možda bi ih sanirao Alvarez IV. ili V.
 Začuđenost i povrijeđenost time što nam potpuni stranac upravlja “sistemskim značajem” moguće je pogrešna reakcija, jer možda jedino takav potpuni outsider može nešto učiniti.

Kao što se mitski lažac barun Münchausen ne može iščupati iz živog blata držeći se za vlastiti perčin, tako ni sistem koji implodira se ne može spasiti iz samoga sebe, već mora dobiti impuls izvana.
 Jer tko zna dokle bi išla spremnost na trpljenje, čekanje i gutanje gazdinih ucjena naših dobavljača i vjerovnika, možda bi dogurali na par godina čekanja na plaćanje i tko zna još kakvo prikriveno kreditiranje našeg “sistemski značajnog” mezimčeta, da Rus nije prekinuo mrcvarenje i u liku svog veleposlanika u uniformi okićenoj ordenima započeo ovaj proces koji se nakon takvog opakog početka nastavilo u nešto laganijim, dance tonovima.
 Lex Agrokor je naturen kao tobože neizbježan i država je preuzela dio odgovornosti tamo gdje nije morala, pogotovo jer se još ne zna kolika će se rupa na koncu otkriti.

Ad hoc doneseni zakon tiče se trgovačkih društva “od sistemskog značaja za RH”. No ako se govori o “sistemskom značaju” nekih subjekata i za njih se donosi poseban zakon, bi li trebalo početi govoriti i o “sistemskoj odgovornosti”? Jer ako “sistemci”, za razliku od običnih smrtnika, zbog iste stvari ne idu na stup srama porezne uprave ili u stečaj, treba li onda dosljedno za njih postojati i posebni kazneni zakon? Ako je netko nesavjesnim poslovanjem ugrozio više od pet tisuća zaposlenih i stvorio više od milijarde eura duga, dakle sistemski ugrozio hrvatsko gospodarstvo, treba li takvog onda i suditi po posebnom, strožem zakonu, i kažnjavati ga drakonski, na razini čina veleizdaje?
Jesu li različiti zakoni za “ribe” različite veličine početak povratka u stanje prije Francuske revolucije, feudalne zakonike u kojima se različito sudi pripadnicima različitih staleža?
 Zadnji trzaji umiruće zvijeri događaju se u ozračju farse. Premijer Plenković javno poziva da se troše Agrokorovi proizvodi. No ne radi se samo o netržišnom potezu, već i o iluziji, jer ako navalite na K plus tunjevinu, nećete pomoći lijepoj našoj, već to što potrošite ide ruskoj državnoj banci.
Simultano s premjerom u borbu za spas Agrokora uključila se i Severina, slikajući se s blagajnicama i pozivajući na kupnju u Konzumu. Nejasno je li riječ o građanskom aktivizmu ili o plaćenoj kampanji. Kad je već došlo do ovoga, koja je razlika hoće li mojih sto kuna za otići njemačkoj kompaniji ako kupim tamo gdje reklamira Oliver ili ruskoj banci gdje me poziva Severina?
 Lex Agrokor je usvojen pa ostaje mogućnost da umjesto Alvareza Trećeg, Vlada pošalje nekog Todorića Drugog. U svakom slučaju, nitko ne zna koliki su dugovi niti, jednom kad se ključne niti povuku, što će se sve raspetljati, koliko će se “kostura” unutar Agrokora izvući i kolika će konačna rupa zijevnuti.
 Parafrazirajući misao “najteže bijele ljubičice na svijetu” – učimo i radimo kao da će sto godina vladati mir, a spremajmo se kao da će sutra rat, dobavljačima, pogotovo malima, bi jedini savjet bio – planirajte poslovanje i život kao da nikada nećete dobiti ni lipe za ono što se isporučili Gazdi, a gurajte se i bunite kao da dosta vjerujete da će vam se pošteno, u potpunosti platiti sve što ste dostavili. 
Nitko im od upetljanih u Agrokor to neće reći. Ministar Marić nije imao pojma što se događa, on je valjda tamo bio samo slučajni prolaznik. Tvrtka čiji je suvlasnik kum Todorića III. podnosi zahtjev za pokretanje stečaja nad Konzumom, jer ne žele više strepiti hoće li joj platiti jaja koja su davno dali na vjeresiju.
U zadnje vrijeme sve očajničke nade polažemo u spas koji dolazi s Filipina. Tamo je rođen Antonio Alvarez III., u saborskim raspravama poznatiji kao “Cruz”, koji se pojavio kako spasitelj Agrokora i hrvatskoj gospodarstva samo nekoliko tjedana nakon što se u medijima kao tračak svjetla u hrvatskom demografskom mraku pojavila priča o zadarskoj agenciji “Srce o vire” koja spaja hrvatske “stare momke” s mladenkama s Filipina, kojih je već nekoliko stotina.
 Prst sudbine se možda vidi i u tome što kao spasitelj Agrokora dolazi tip koji spaja dvije dominante masovne kulture s početka devedesetih kad je Agrokor najviše uzletio – latinoameričke sapunice i dance glazbu. Naime, Antonio Alvarez III. se u slobodno vrijeme bavi dance glazbom i nastupa kao DJ A3. Možda u svemu tome ima i neke poetske pravde.

Alvarez III. se među nas ipak nije spustio da se sistemski brine o hrvatskom gospodarstvu već o interesima najvećih vjerovnika koji su ga i angažirali. Kao pozitivan prvi potez računa mu se to što se, za razliku od dosadašnje Agrokorove tajanstvenosti i neproničnosti, odmah obratio javnosti i javno prezentirao tim. 
Ostaje vidjeti što će na koncu prevladati, dogovor banaka i nastavak rada Alvareza III. ili aktiviranje vladinog povjerenika slijedom novog zakona. U svakom slučaju važno je i senzibiliziranje javnosti na čemu su već počeli raditi premijer i Severina. Kao krunu te neformalne akcije “Spasimo Agrokor zajedno”, trebalo bi oformiti prigodni Band Aid i snimiti pjesmu “Moja kupovina”. Autor pjesme bi bio DJ A3, a u spotu bi nastupile glazbene zvijezde i istaknute osobe iz javnog i političkog života uključene u spašavanje posrnulog koncerna.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari