Pratite nas

Herceg Bosna

RASPUDIĆ: Jedinstvo u podjeli ili podijeljeno jedinstven

Objavljeno

na

Aktualni prijedlog SDA o administrativnom preustroju Mostara u dvije općine uzburkao je duhove i iznio na površinu sve višegodišnje licemjerje, petljavine i prijetvornosti većine političkih aktera u i oko hercegovačke prijestolnice.

[ad id=”93788″]

Mostar je kraj rata dočekao kao podijeljen grad. Nakon 1995. u gradu su paralelno tekla dva procesa, s jedne strane bila je gruba stvarnost na terenu koja se očitovala u činjenici da je većina stanovništva de facto podijeljen grad prihvatila kao trajno stanje, pa smo imali fenomen zamjene stanova iz istočnog za zapadni dio i obratno, gdje su ljudi u formalno jedinstvenom gradu mijenjali stan u “tuđem” dijelu grada za drugi, ponekad na samo par stotina metara zračne udaljenosti, samo da bi se našli na “svojoj” strani, među njima i neki istaknuti političari koji su se javno silno zalagali za jedinstveni grad, “kakav je nekad bio”.

Piše: Nino Raspudić

nino raspudićIstovremeno je na površini išla priča o jedinstvenom gradu, golema sredstva uložena su u obnovu, projekte NGO-a, funkcioniranje zajedničke administracije. Grad je u početku bio preustrojen u šest općina, tri s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom, i “distrikt”, središnju zonu koja je trebala postati jezgra i model za buduće funkcioniranje zajedničkog grada. Sljedeći korak bio je administrativno jedinstven grad, ali s nakaradnim statutom. Činjenicu da su politički najslabiji faktor u BiH Hrvati su osjetili i iznimkom koja je napravljena za Mostar, jedini veći grad u kojem su ostali u većini. Ni u Sarajevu, ni u Banja Luci, ni u Travniku, ni u Bugojnu, ni u Konjicu, ni u Derventi nije se u nacionalnoj strukturi gradskih vijeća fiksiralo stanje iz 1991. već samo u Mostaru, gdje su Hrvati ostali u većini. Dakle, tko je jamio – jamio, ali u Mostaru ne može. Moralno gledano, dok je još bilo potencijala za značajniji povratak izbjeglica u prvim godinama nakon rata, to je po sebi bilo ispravno, ali u cjelini gledano, krajnje nemoralno zato što je model bio partikularan, primijenjen samo na Mostar i nije se proširio na druge gradove.

Jedna od novosti uvedenih famoznim statutom bila je i ravnopravna zastupljenost predstavnika Srba u Gradskom vijeću, ali pošto su Srbi svedeni na petinu prijeratnog broja, praktično ih biraju Hrvati i Bošnjaci. Možeš zatvoriti vrata, ali će ti isti neriješeni problemi iskakati kroz prozor. Borba oko nacionalne dominacije je nastavljena i u novom okviru. I sve to kočilo je normalno funkcioniranje grada. Lokalni izbori u Mostaru na koncu su se pretvorili u popis stanovništva kroz dvije velike liste, uz kalkulacije oko izbora svojih “Srba” i ostalih, a po mogućnosti i nastojanje da hrvatska strana uvali u Vijeće i svog Bošnjaka, a bošnjačke svog Hrvata.

Statut je na koncu proglašen neustavnim jer diskriminira građane, budući da u izborima za Gradsko vijeće glas u (većinski hrvatskoj) Izbornoj jedinici Jugozapad vrijedi pet puta manje nego glas u susjednoj (gotovo apsolutno bošnjačkoj) izbornoj jedinici. Nakon što je sud srušio statut, bošnjačka strana (SDA) se oglušila na provedbu izmjene pa prošli lokalni izbori nisu ni održani. Mostar se još jednom pokazao kao čudo od grada u kojem su i gradonačelnik i Gradsko vijeće godinama izvan mandata, a život i dalje nekako “klapa” dalje.

Jednako kao što su bošnjački političari u Mostaru u godinama iza rata lagali i glumili da su za jedinstven grad, dobivajući tako simboličke poene dobrih multi-kulti momaka kod međunarodne zajednice, a istovremeno opstruirali povratak u Istočni Mostar, danas jedan od etnički najhomogenijih gradskih područja u BiH, tako danas Bošnjaci s pravom mogu sumnjati u iznenada probuđenu ljubav prema jedinstvenom, cjelovitom Mostaru kod HDZ-a.

Hrvatskim političarima je nakon godina i godina autogolova došlo iz primarnog mjesta brige u glavu da je Hrvata u Mostaru više, da su demografski, prije svega zbog zaleđa zapadne Hercegovine, ali i ekonomski, kulturno, sportski, znanstveno jača strana. Sveučilištu u Mostaru danas gravitiraju mladi Hrvati od Posavine, središnje Bosne do juga Dalmacije. Prirodni procesi vode ka tome da će hrvatska komponenta u Mostaru biti sve jača i jača.

SDA je toga svjesna i sada izvodi stvari na čistac. Razumljive su frustracije mostarskih Bošnjaka i to da ne žele u funkciji općebošnjačke strategije igranja na građansku priču biti lokalne političke žrtve, jer su Hrvati u Mostaru u poziciji u kojoj su Bošnjaci u Federaciji.

Prijedlog SDA o preustroju Mostara je zlonamjerno interpretiran kao podjela grada, stvaranje dva geta, uz pitanja hoće li se osam tisuća Bošnjaka iz zapadnog dijela grada sada seliti u istočni i slične stupidarije.

SDA nije predložila gradnju par kilometara zida duž bulevara i Neretve, kao u Belfastu, gradu u Velikoj Britaniji odakle nam često drže lekcije, a gdje su dvije zajednice fizički odijeljene zidovima, već želi administrativni preustroj, unutar kojeg Bošnjaci neće moći biti preglasani. U praksi bi formiranje dvije općine značilo i da će se dva budžeta koja cijelo vrijeme neformalno postoje u sivoj zoni ispod stola, formalizirati, jer nema više potrebe da se glumi predstava za međunarodnu zajednicu.

Preustroj grada u dvije općine osigurao bi da Bošnjak bira sam sebi vlast u općini “Mostar Istok”, ali bi dovela do još bržeg povećanja ekonomskog, infrastrukturnog, kulturnog i inog jaza između dva dijela grada. Zapadni dio bi dodatno ekonomski prodisao kad bi skinuo s proračuna nerazvijeniji istočni.

Politički gledano, umjesto da se kao do sada nužno homogeniziraju oko dvije liste kako bi se preglasalo “protivničku” stranu, čitaj – uvalilo svoje Srbe i ostale u Vijeće, u dvije općine bi mogao zaživjeti lokalni politički pluralizam. Što bi u toj promjeni bilo s pozicijom Srba?

U jedinstvenoj mostarskoj općini su politička moneta za potkusurivanje, u dvije općine, uz zajamčena mjesta, mogli bi imali mogućnosti doista sami izabrati svoje predstavnike. Licemjerno je to što sarajevskim medijima koji se oglašavaju oko Mostara nije problem to što je i Sarajevo podijeljeno ne samo u nacionalno homogene općine, nego i u dva entiteta.

Komentirajući prijedlog SDA može se zlonamjerno govoriti o “podjeli Mostara”, ako je moguće dijeliti nešto što je već podijeljeno, ali i dobronamjerno o “administrativnom preustroju”, koji bi grad učinio funkcionalnijim bez natezanja preko i ispod stola. Hrvatska strana nema razlog da ne pristane na preustroj grada u dvije općine sa zajedničkim gradskim službama, ali fingirat će da je za “jedinstven i cjelovit grad” jer joj je Mostar, gdje je jača, glavni adut u igri oko preustroja na razini cijele Federacije.

[ad id=”93788″]

Mostar je opet žrtva šireg neriješenog stanja u državi. Ono što uvijek vrijedi istaknuti je da Mostar nije negativni “grad slučaj”, nego je pravi fenomen to koliko se ljudi u Mostaru svih ovih godina u osnovi ponašaju normalno, uzevši u obzir nenormalnu situaciju zadnjih četvrt stoljeća, što je kulminiralo činjenicom da u gradu više nema ni lokalnih izbora ni prave vlasti.

Pariz, London ili New York bi u takvim okolnostima okončali u kaosu, Mostar je, unatoč svim jadima, pogotovo onima koji se o njemu najviše “brinu”, nevjerojatno žilav grad.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić.

Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.

Hrvatski narod BiH je danas na braniku svog opstanka, ali i europskih vrijednosti u BiH. Podsjetio sam da je Hrvatski interes da BiH jednoga dana postane članica EU, članica NATO saveza, ali to nije niti može biti jedini odgovor na pitanje opstanka ni naše države, a niti je to pitanje spasa za hrvatski narod u BiH. Mi moramo imati alternativu u slučaju da, kako sada stvari stoje, ostala dva naroda imaju rezerve prema tim ciljevima i nastoje na temelju njih dobiti i izboriti što povoljniji status na račun i štetu hrvatskog naroda u BiH, kazao je Škorić u uvodu, prenosi Kamenjar.com. Pročitajte cijeli sjajan govor Petra Škorića:

Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet!.

Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini.

Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.

Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.

Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema.

Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi.

Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva.

To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.

Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.

Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom Srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH.

Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!

Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.

Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati.

Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj.

No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće.

Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku.

Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.

Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku.

Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima.

Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH.

To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.

Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio.

Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.

Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku..

Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

General Sopta: Stojimo i danas ovdje svjesni svoga poslanja: Očuvati ono što je krvlju plaćeno!

Objavljeno

na

Objavio

U mostarskoj vojarni Stanislava Baje Kraljevića, u subotu 8. prosinca, u organizaciji veterna 2. gbr HVO i 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH, svečano je obilježena 25. godišnjica 2. gardijske brigade HVO-a, jedne od najslavnijih postrojbi. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast poginulim pripadnicima HVO-a, a general zbora Stanko Sopta održao je sjajan govor:

Poštovani prijatelji!

Četvrt je stoljeća od zapovijedi predsjednika Hrvatske Republike Herceg Bosne mr. Mate Bobana o osnutku 2. gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne. Izrasla je iz sna, patnje i krvi svojih najboljih sinova. U desnici vitla mač pod okriljem grba Hrvata  i zmaju neprijatelju siječe glavu.

Druga gardijska brigada svoje sv. mise, svoja slavlja, svoje obljetnice slavi sa svojim poginulim vitezovima, sa sv. Ivanom Krstiteljem ovdje na Heliodromu u Rodoču, u vojarni Stanislava Baje Kraljevića, na južnim prilazima stolnom gradu Hrvata Mostaru. U ovom mauzoleju – kapeli njeni vitezovi na vječnom postroju stoje i slobodi salutiraju. Oni su joj, slobodi svoje zemlje i svoga naroda, dali sve. Svoj život.

U vječnom naručju svoje majke Hrvatice koja ih je rodila i Domovini dala, oni nas opominju. Vele nam:

Tu si se rodila, ispaćena moja zemljo Hrvatska

Pod križem svojih sinova, ozarenih zora slobode.

Kad u očima majki, za tuge suza više nije bilo

Kad su se pogledi bolju i ponosom pozdravljali.

Oče biskupe Ratko, posvetili ste ovu kapelu, slavili u njoj prvu svetu misu za sve poginule pripadnike 2. gardijske brigade. Tako smo ponosni i sretni da ste i danas s nama tu. S našim poginulima, s njihovim obiteljima, s nama veteranima ove slavne Brigade.

Sile zla uvijek su nam prijetile. I danas nam prijete. No, mi smo svjesni toga i mi ćemo im se oprijeti. I mi ćemo pobijediti. Sve zmajeve i sve sile zla i sve sotone. To je u hrvatskom genu. To nam je preko naših očeva i majki darovao svemogući Bog.

Stoga stojimo i danas ovdje svjesni svoje odgovornosti, svjesni svoga poslanja. Čuvati ono što je krvlju plaćeno. Čuvati slobodu. Čuvati svoju Zemlju. Ne dati svoga ponosa i svoga imena. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Duše vitezova Druge gardijske brigade počivajte u miru Božjem.

Živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari