Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Jesmo li svi dužni plaćati za europsku kolonijalnu prošlost?

Objavljeno

na

Prošlotjedna smrt 950 ljudi, koji su se utopili u Sredozemnom moru u očajničkom pokušaju da se dokopaju europske obale, potaknula je brojne rasprave, između ostalog i onu o odgovornosti Europe za katastrofalno egzistencijalno stanje milijuna ljudi na Bliskom istoku i u Africi, koji je se žele dočepati kao ilegalni imigranti.

[ad id=”68099″]

Situacija u zemljama iz kojih dolaze je, zbog građanskih ratova i gladi, toliko teška da su spremni prodati svu skromnu imovinu kako bi trgovcima ljudima platili za ukrcaj na poluraspadnuta plovila i zaputili se k europskoj obali, s neizvjesnim ishodom. Ako se ne utope ili ako ih ne vrate u zemlje iz kojih su krenuli, maksimum kojem se mogu nadati je poluzatvorenički život u centrima za azilante. Kolika je odgovornost Europe, i Zapada općenito, za očaj tih ljudi? Komentatori koji smatraju kako EU mora pokazati maksimalnu solidarnost i preuzeti bezuvjetno na sebe, tj. na pleća svojih poreznih obveza, izdržavanje stotina tisuća, uskoro možda i milijuna ljudi, opravdavaju to kolonijalnom prošlošću i političkim pa i vojnim intervencijama koje su dovele do kaosa na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

Više od 43% imigranata koji su plovili Mediteranom u 2014. bili su iz Sirije, Eritreje, Somalije, a oni čine i gotovo polovicu od preko 170.000 ljudi koji su se Italije dokopali morem. Slijede građani Sudana, Avganistana i Iraka. Dakle, dolaze golemom većinom iz zemalja u kojima traje rat ili su nedavno bile u ratu. U svima njima Zapad je, u većoj ili manjoj mjeri, imao prste. To je najočitije u Siriji, iz koje je dosad četiri milijuna ljudi izbjeglo u susjedne zemlje, i Libiji, danas raspadnutoj zemlji kojom hara građanski rat, a u kojoj je nekada radio veliki broj ljudi iz afričkih zemalja, koji sada, očajni, traže kruha još sjevernije.

imigranti

Većina ilegalnih imigranata dolazi iz područja u kojima je kakva-takva stabilnost narušena zapadnom intervencijom. Kako su lijepo prije samo par godina zvučale bajke o “arapskom proljeću”, koje će svrgnuti diktatore (pa i neke koji su uredno dobili izbore) i donijeti demokraciju, ljudska prava, ljubav i toleranciju. A dogodili su se anarhija, vjerski i politički ekstremizam i neobuzdano nasilje. Ima onda rezona reći kako bi imigrante iz tih zemalja trebalo primati i plaćati primarno one zemlje Zapada koje su podržavale prevrate?

Prošle je godine, u pokušaju da morskim putem dosegnu Europu, poginulo preko 3.500 ljudi. Većina ih je stradala u toplom dijelu godine, koji nam tek predstoji. U prva četiri mjeseca lani je stradalo 58, a ove godine već 1.750 ljudi. A tek počinje toplije vrijeme, kada se očekuje najveći priliv. Otkud takvo povećanje? Situacija od Sirije do Libije je sve gora, pa raste i broj očajnika spremnih na tako pogibeljno putovanje. S druge strane, solidarnost s europske strane je manja. Godinama je sav teret bio na Italiji, koja je provodila akciju nazvanu “Mare Nostrum”, u sklopu koje je spasila stotine tisuća ljudi. A onda je akcija “Mare Nostrum” 31. listopada 2014. zamijenjena europskom operacijom “Triton”, koja u osnovi samo nadgleda granice i nije usmjerena na potragu i spasavanje. “Triton” raspolaže jednim helikopterom, jednim zrakoplovom i sedam plovila za spasavanje, što je zanemarivo malo s obzirom na potrebe. Uz povećan broj ukrcaja, to je svakako pridonijelo golemom povećanju broja utopljenika u ovoj godini.

Zemlje juga Europe, koje su najviše na udaru, su u ekonomskoj i socijalnoj krizi, pa njihova sve nabrušenija javnost prijekim okom gleda na troškove za ljude za koje pretpostavlja da se nikada neće integrirati. S druge strane, njihove ekonomije ne bi mogle opstati bez jeftinog imigrantskog rada. Ekstraprofit se izvlači upravo iz rada ilegalnih imigranata, koji nemaju nikakvih prava i ne smiju prijaviti iskorištavanje i nasilje, jer bi ih policija odmah pritvorila zbog neriješenog statusa, a kasnije bi bili deportirani.

Čelnici EU pokazuju se uobičajeno nesposobnima nositi se s kriznim situacijama. Povećali su sredstava za akcije na moru. Dakle, utapat će se nešto manje ljudi. No što s onima koji se dokopaju europske obale, a kojih će biti sve više? Kamo uputiti izbjeglicu iz ratne Sirije ili Iraka? Djelomična moralna odgovornost za kolonijalnu prošlost i zadnje intervencije se indirektno priznaje. Uz to spominje se ravnomjerno raspoređivanje imigranata po zemljama EU. Ali zašto bi to bilo tako? Kakve veze imaju Hrvatska, Bugarska, Finska ili Litva s kolonijalnim iskorištavanjem Bliskog istoka i Afrike? I je li ista odgovornost Francuske i Italije, koje su izravno sudjelovale u intervenciji u Siriji i Libiji, i manjih zemalja s ruba EU? Niti se ravnomjerno dijelio kolonijalni plijen, kad se pljačkao i kad se na njemu razvijalo, niti su se ravnopravno donosile odluke o interveniranju. Odnos prema (post)kolonijalnom nasljeđu pokazuje se kao još jedna zamka Europske unije. Materijalni i moralni teret (post)kolonijalne prošlosti želi se rasporediti svima, a profiti koje su pojedine zemlje ostvarivale tom praksom ostaju samo njima. Govori se i o tome da treba osigurati sigurnije kopnene koridore, pri čemu italijanski tisak eksplicitno spominje “balkansku rutu”. Tu bi se Hrvatska mogla naći u poziciji u kojoj je italijanski otok Lampedusa danas, kao prvo prihvatilište unutar EU ilegalnih imigranata, a zemlje izvan Unije s kojima graniči, BiH i Srbija, kao nekakvo predvorje, čistilište pred “EU rajem”. Sve su to golemi problemi koji su već pred vratima, a koji će dodatno staviti na kušnju ionako izražen demokratski deficit i manjak istinske solidarnosti unutar EU i na njenom rubu. (Nino Rapudić/nezavisne novine)

[ad id=”40502″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zdravko Marić u raljama slugu vragova svih boja

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Da ima nešto u tom Zdravku Mariću, vidjelo se još u lipnju 2016. godine. U izrazito dramatičnim i neizvjesnim političkim okolnostima kartaški hladno je odbacio nepovoljnu ponudu međunarodnih financijskih krugova za refinanciranje hrvatskog državnog duga. Premda je, ovisno o razvoju općih prilika, ponuda kasnije mogla biti i nepovoljnija, potez se pokazao punim pogotkom. Dug je obnovljen pod znatno boljim uvjetima.

75:75 za Marića

Već početkom 2017. Marić nastupa s paketom promjena poreznog sustava. U žarištu interesa javnosti našla se rasprava oko povećanja PDV-a na hotelski smještaj i ugostiteljske usluge. U maniri Donalda Trumpa, hrvatski ministar najprije zateže pa popušta. Odustaje od isprva najavljenog povećanja poreza na hotelijerske usluge, ali ustraje na onome na ugostiteljstvo. Na primjedbe nimalo bezazlenih interesnih klika kako to ugrožava turizam, spremno uzvraća kako nitko ne donosi odluku gdje će ljetovati temeljem PDV-a u restoranima i kafićima. Pa zašto bi onda ugostitelji, kao kolateralni dobitnici u turističkoj priči, bili posredno subvencionirani u odnosu na druge obveznike poreza na kojem počiva financijski krvotok države? O uspješnosti poteza dovoljno govori rast prihoda od turizma u zadnje dvije sezone. Posljedično, rastu i investicije u turističke kapacitete, prirodno se prožimajući s porastom turističke potrošnje i plusom u svim proračunima – od privatnih do javnih, od lokalnih do državnog.

Osim ugostiteljima, promjene nisu najbolje sjele ni politikantskim potrkalima bez crtice u životopisu na teme o kojima bi odlučivali, a o kojima saznanja crpe uglavnom iz novinskih napisa, stripova i karikatura Nika Titanika. Tada još čvrsto ukotvljeni u Vladi, našli su se smrtno uvrijeđenima jer ih je Marić zaobišao tijekom pripreme poreznih promjena. A njihov amen nije tražio jednostavno zato što je to bio jedini način da se donese pametna politička odluka zamjetnijeg dosega. Ili kako neki vole reći – reforma. Očekivano, provincijska zlopamtila nisu dugo čekala priliku za osvetu. Usredotočeni na kažnjavanje a ne spašavanje (s prvim se, naime, skupljaju politički bodovi za kojima grozničavo plaze, dočim potonje zahtijeva i odgovornost od koje bježe kao vrag od tamjana), najprije su pod firmom sukoba interesa Marića izbacili iz prve hrvatske postave u utakmici desetljeća – slučaju Agrokor. Da bi se potom iz pozicije vlasti brže-bolje pridružili zahtjevu oporbe za njegovom smjenom. Logika i moral onih koji su politiku naučili bistriti u partiji tako su se prirodno sljubili s logikom i moralom braće im po pameti i zlobi koja to isto čine u birtiji.

Obrazloženje je glasilo otprilike ovako – ako je znao, lagao je da nije znao – ako, pak, nije znao, morao je znati, inače nije dorastao svojoj dužnosti. Misao – pa koji to kartaš, dok još partija traje, pogoršava ionako nezavidnu mu poziciju skrušeno priznajući kako ima loše karte – očito ostaje nedokučiva promicateljima kulture umovanja “što gore, to bolje”, a kojima je baš zato uspjelo zaposjesti saborske fotelje. Uspjelo im je, jer javnost – kako sebe nazivaju nadziratelji najutjecajnijih medija, ti bogovi našeg doba – glas takvih želi čuti… Sigurno zato što žele jaku Hrvatsku!

Nakon u Saboru neviđene vage – 75 glasova ‘vamo, 75 tamo, i Glasnović ni na nebu ni na zemlji – Marić ipak ostaje ministrom. Uskoro slijedi i leteća izmjena partnera u Vladi s figom u džepu. Zlobne i tupe zamjenjuju samo zlobni, što se, u nedostatku drugih, pokazuje razumnim potezom – jer zloba je, za razliku od tuposti, ipak donekle predvidiva, time i upravljiva. Ali i pouzdanija, jer kad se jednom nađe u poziciji, barem ne ruši vlast skupa s opozicijom.

Medijska građano-kracija kao batina za dresiranje nacionalne elite

Za dlaku ostavši u sedlu, Marić nastavlja raditi kako zna,… a zna. Štedi na kamatama na državni dug 50 milijuna eura godišnje, što dijelom jest posljedica povoljnih kretanja na tržištu, ali je i pokazatelj odgovornog upravljanja državnim novcem. Vodi brigu i o tome da se dospijeća dugova ravnomjernije rasporede kako bi se njihova buduća obnova zaštitila od naglih oscilacija kamatnih stopa na svjetskim tržištima novca. Misli, dakle, i na vrijeme kad više ne će biti ministar. Potez je to koji plijeni zdravim razumom i jednostavnošću, no što se toga nitko prije nije sjetio i proveo u djelo?

Ljetos, u vrijeme prvih najava drugog većeg poreznog rasterećenja – kojim se, na užas opsjednutih komunističkom manijom svekolikog ujednačavanja, napokon smanjuje porezna presija na plaće stručnjaka s rijetkim vještinama i umijećima, čime se potiče zapošljavanje kadrova kod poduzetnika poput Rimca, a ujedno i smanjuju pritisci na njihov odlazak u inozemstvo – “javnost” odrješito zahtijeva smanjenje poreznih nameta u cijeni benzina kako bi se ublažile posljedice rasta cijene nafte. Marić smireno pojašnjava kako se država ne treba odricati svojih prihoda u jeku turističke sezone kad ju pohode brojni stranci, pri čemu se na licu mjesta ostvaruje izravan izvoz bez administrativnih troškova i prijevoza robe u inozemstvo. Sličnim argumentom pojašnjava i povećanje cijena cestarina na korist Hrvatskih autocesta koje se još donedavno planiralo dati strancima u koncesiju. Nije li razumno pregrmjeti ta tri mjeseca u godini kad Hrvatsku posjećuje mnoštvo stranaca, kako bi se otvorio prostor za labavljenje u ostatku godine? No, domaći altruisti radije brinu za džepove sirotih stranaca, nego za prihode hrvatskog gospodarstva i države.

Posve je razumljivo što mediji u rukama stranaca, mahom iz zemalja u koje Hrvatska izvozi ljude, a iz njih uvozi robu i ugošćuje glavninu turista, ne dočekuju Marićeve prijedloge s odobravanjem. Radije bi da zemljaci njihovih vlasnika ne plaćaju skuplju cestarinu i benzin. Zato i jesu pred vrhunac turističke sezone vrištali o haraču upadljivo promovirajući dirigirane prosvjednike koji se, huškajući povodljive, svesrdno bore za strane interese u Hrvatskoj. One koji se tom sirenskom zovu odazovu tituliraju zabrinutim građanima, a kako bi im nahranili ego, tepaju im i da kad tako misle, eto, misle svojom glavom. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle kako im kažu da misliti treba, ujedno i ne misle vlastitom glavom. Konačno, ono što su zabrinutim građanima upakirali u glavice, mediji umotaju u pravorijek koji se više ne propitkuje – tako građani misle! Građani, a ne medijski gazde … mo’š mislit’!

Medijski orkestrirana građano-kracija služi ponajprije kao batina za dresiranje elita u nacionalnim državama od strane onih globalnih. Izvorište nalazi u mlitavom mnoštvu primamljivoj ideji kako svi imaju jednako pravo odlučivati o svemu. Ta se slatkasta laž, među ostalim, izravno kosi s temeljima kršćanskog nauka koji govori o svakom čovjeku kao jedinstvenom stvorenju. Drugim riječima – ne postoje ni dva jednaka! Iz toga neumitno slijedi da ni svi Božji darovi nisu ravnomjerno raspoređeni svima. Vrijedi to i za poprilično rijedak dar upravljanja i odlučivanja. Darovan je, primjerice, Zdravku Mariću, ali ne i zadrtim mu oponentima koji, videći u tome od Boga učinjenu im nepravdu, odgovaraju kainovskim gnjevom i rušilaštvom. Potkopavajući nacionalnu vrhušku na krilima primamljivog egalitarizma, medijski preparirani građani zapravo rade u korist globalnih elita, a time u konačnici i na nacionalnu, dakle i vlastitu štetu. Ali zato u korist onih koje neki među njima vole nazivati soroševcima, masonima, bjelosvjetskim ološem i kako sve ne …

Samo 100% transparentno

I nema te splačine koju će mirobuljivim građanima servirati, a da je oni u slast ne smažu. Više nije bitno što je postignuto, taman se postiglo mnogo, kao primjerice – očuvanje Agrokora i lanca dobavljača na srednji rok sredstvima stranaca + koliko toliko uravnotežen odnos udjela u vlasništvu ključnih geopolitičkih čimbenika + spašavanje gospodarstva uključujući male i srednje tvrtke koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima vrlo izvjesno ostale što kraćih rukava, što bez gaća + uključivanje “Lex Agrokor” u pravnu stečevinu Vijeća Europe. Posljednje, nadograđeno odlukama sudova u New Yorku i Londonu, predstavlja najbolju zaštitu Hrvatske i mjeru odvraćanja od pokretanja potencijalnih pravnih postupaka protiv nje. Sve kako se Hrvatska ne bi potucala po sudskim procesima s malim izgledima za uspjeh, kao što to čini danas kusajući posljedice Milanovićevih, naoko suverenističkih eskapada, počinjenih u skladu s njegovom političkom doktrinom – drži vodu dok majstori odu, a poslije mene potop. Pa ako je prihvaćanje Istanbulske konvencije u svemu tome odigralo makar malu ulogu, a sva je prilika da je i nešto veću, već se isplatilo do zadnjeg zareza… interpretativne izjave.

U medijski naglavce izvrnutom svijetu nije važno što je učinjeno, ali zato jest koliko je sastanaka bilo i tko je sve na njima sudjelovao. Koga briga koliko je radnih mjesta spašeno i, posljedično, za koliko je broj iseljenih smanjen,… No, zato tonom komunističkog tužitelja grakću – tko je pisao zakon,… tko je sve znao,… javnost mora znati – tko, tko, tko… Jer čemu ljude zamarati tričarijama poput učinka zakona temeljem kojeg bi toga koji ga je pisao, kao i onog koji ga je proveo, društvo usmjereno na vlastito dobro zacijelo nagradilo? Moralnu sablazan šire oko toga što su stranci nekim Hrvatima isplatili 50 milijuna kuna za poslove savjetovanja, odabravši ih jer su o predmetu, dobro ga upoznavši sudjelujući u pisanju zakona, najviše znali. Kad 100 puta veća svota ode u suprotnom smjeru – iz hrvatskog proračuna na račune stranaca – na ime odštete za ugovorene, a neisporučene brodove, glasa čuti nije! Ah, što se može, kad je to moralno …

U sklopu široke lepeze opsjena primijenjenih na Zdravku Mariću, medijski skrbnici će poslušne građane bez imalo srama uvjeravati kako je zatajiti cjelovitu istinu isto što i lagati. No, zašto bi Marić rekao sve što zna, kad ga se već izravno nije pitalo, tim više što mu to ne bi išlo u prilog? A ne bi mu išlo, ne zato što bi se trebao sramiti onoga što je učinio – jer za to nema baš nikakva razloga – nego uslijed stvorenog manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu transparentnost, ta novokomponirana, vrhovna moralna krjepost, u biti samo još jedan pendrek u bogatom arsenalu za discipliniranje nacionalne vrhuške. Tražiti potpunu transparentnost kao neupitnu društvenu normu u pokeraškoj igri s ciljem zadovoljavanja višeslojnih interesa – kako unutarnjih, tako i onih vanjskih, i to prvog geopolitičkog reda?… Za smijati se ili plakati? … Ma, oboje!

3 koraka za odstrjel

Da dogma o transparentnosti ne bude tek tigar od papira, brine se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, uz međunarodne arbitraže i gospodarske bisere poput Petrokemije i Uljanika još jedan darak iz ostavštine Zorana Milanovića. Glavosjek se odvija u 3 koraka. Povjerenstvo igra ulogu porote koja utvrđuje sukob interesa ili štogod tomu nalik. Mediji još prije pravorijeka najavljuju, a po izricanju presude i potvrđuju kaznu. Naposljetku, od politike zahtijevaju da ju izvrši.

Za SDP-ove vladavine Dalija Orešković bi Milanovićevim ministrima propisala neku globicu reda veličine one za nepravilno parkiranje, što bi mediji prenijeli lijeno zijevajući, ne videći potrebu vijest do u besvijest ponavljati, a kamoli zahtijevati odstup s ministarske dužnosti. Dakle, stvar je okončana s prvim korakom. Do nagle evolucije, da ne kažemo revolucije, dolazi u procesu kontra Karamarka. Tu su ostvarena sva tri koraka – presuda za maštovito konstruirani sukob interesa bez mogućnosti žalbe, potom medijsko izricanje kazne (povlačenje s dužnosti), konačno, za izvršenje se pobrinuo partner u vlasti Most, zatvarajući tako “aferu” koju je sam inicirao. U slučaju Zdravka Marića provedena su tek prva dva koraka, dok je treći onemogućen još prilikom sprječavanja prvog pokušaja njegova svrgavanja, postupkom započetim riječima – “Molim tajnicu…”

Izostanak trećeg koraka jako svrbi i lijevo i desno krilo medijske commedie dell’arte. Režiseri drže oba krila na mizansceni samo kako bi stvorili privid raznolikosti. No, kad postane doista bitno, sva se ta silna različitost stisne u pet deka. Odatle zapomaganje Mostovih medijskih trbuhozboraca zbog nejednakog tretmana Karamarka i Marića, ojađenih prvo što im se katastrofična predviđanja oko Agrokora nisu ostvarila (a tko im je kriv kad gataju iz espressa, a ne iz turske kave kao profesionalke), a potom i jer im neprežaljeni ljubimci više nisu u ulozi dželata. Sad su odjednom strašno zabrinuti za Karamarka kojeg su, dok je bio u sedlu, ništa manje zdušno rušili nego Marića danas.

U zadnje vrijeme se ipak osjeća određeni pomak u radu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. U slučaju Karamarko, Povjerenstvo je sprječavalo da se hrvatski interes (dogovor s Mađarskom oko arbitraža) postigne, a sada, u slučajevima Marić i Dalić oko Agrokora, reagira tek nakon što je već ostvaren, preventivno djelujući kako se to ubuduće ne bi ponovilo.

Izbjeći sukob interesa u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj se svi relevantni u svakoj branši poznaju – može samo onaj koji ispunjava dva uvjeta: da nikog ovdje ne poznaje i da su mu svi članovi šire obitelji izvan zemlje. Ukratko – samo potpun stranac nije u sukobu interesa. On ovdje nema ni sestre ni kuma, ali zato ima medije. Doduše, ne svaki, nego samo podoban stranac, nipošto Mađar ili Hrvat iz dijaspore. Pa onda neka takav i upravlja. U tome je sva logika, bit i smisao borbe protiv sukoba interesa. Riječ je zapravo o ne manje perverznoj inačici koncepta zapovjedne odgovornosti, epohalnog izuma slavnog haaškog sudišta. Uostalom, i služi istome – odstrjelu najboljih hrvatskih ljudi!

Logika primijenjena na onima koji su razminirali Agrokor, a koja tretira izvanredne okolnosti kao da su redovne potpuno zanemarujući kontekst, primjenjuje se već desetljećima i pri ocrnjivanju Domovinskog rata, ali i hrvatskog nogometa. Ima nešto krajnje dijabolično u tome da se najveći hrvatski uspjesi, u pravilu oni koji doista graniče s čudom, a napose ljudi zaslužni za njih, s tolikim žarom prikazuju posve izopačeno, u negativu. Pa izvuku naizgled potamnjeni djelić kako bi njime potpuno pomračili sjajnu, veličanstvenu cjelinu. Kao prvog u nizu, kroz “vrućeg zeca” su provlačili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, najprije živog, potom mrtvog, naposljetku i spomenik mu. No, kad im baš svaki put kad Hrvatska uspije, uspijeva posijati razdor na isti kalup, je li baš samo do onih koji razdor siju? Ili ima nešto i u onima kojih se to sjeme prima?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari