Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Jesmo li svi dužni plaćati za europsku kolonijalnu prošlost?

Objavljeno

na

Prošlotjedna smrt 950 ljudi, koji su se utopili u Sredozemnom moru u očajničkom pokušaju da se dokopaju europske obale, potaknula je brojne rasprave, između ostalog i onu o odgovornosti Europe za katastrofalno egzistencijalno stanje milijuna ljudi na Bliskom istoku i u Africi, koji je se žele dočepati kao ilegalni imigranti.

[ad id=”68099″]

Situacija u zemljama iz kojih dolaze je, zbog građanskih ratova i gladi, toliko teška da su spremni prodati svu skromnu imovinu kako bi trgovcima ljudima platili za ukrcaj na poluraspadnuta plovila i zaputili se k europskoj obali, s neizvjesnim ishodom. Ako se ne utope ili ako ih ne vrate u zemlje iz kojih su krenuli, maksimum kojem se mogu nadati je poluzatvorenički život u centrima za azilante. Kolika je odgovornost Europe, i Zapada općenito, za očaj tih ljudi? Komentatori koji smatraju kako EU mora pokazati maksimalnu solidarnost i preuzeti bezuvjetno na sebe, tj. na pleća svojih poreznih obveza, izdržavanje stotina tisuća, uskoro možda i milijuna ljudi, opravdavaju to kolonijalnom prošlošću i političkim pa i vojnim intervencijama koje su dovele do kaosa na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

Više od 43% imigranata koji su plovili Mediteranom u 2014. bili su iz Sirije, Eritreje, Somalije, a oni čine i gotovo polovicu od preko 170.000 ljudi koji su se Italije dokopali morem. Slijede građani Sudana, Avganistana i Iraka. Dakle, dolaze golemom većinom iz zemalja u kojima traje rat ili su nedavno bile u ratu. U svima njima Zapad je, u većoj ili manjoj mjeri, imao prste. To je najočitije u Siriji, iz koje je dosad četiri milijuna ljudi izbjeglo u susjedne zemlje, i Libiji, danas raspadnutoj zemlji kojom hara građanski rat, a u kojoj je nekada radio veliki broj ljudi iz afričkih zemalja, koji sada, očajni, traže kruha još sjevernije.

imigranti

Većina ilegalnih imigranata dolazi iz područja u kojima je kakva-takva stabilnost narušena zapadnom intervencijom. Kako su lijepo prije samo par godina zvučale bajke o “arapskom proljeću”, koje će svrgnuti diktatore (pa i neke koji su uredno dobili izbore) i donijeti demokraciju, ljudska prava, ljubav i toleranciju. A dogodili su se anarhija, vjerski i politički ekstremizam i neobuzdano nasilje. Ima onda rezona reći kako bi imigrante iz tih zemalja trebalo primati i plaćati primarno one zemlje Zapada koje su podržavale prevrate?

Prošle je godine, u pokušaju da morskim putem dosegnu Europu, poginulo preko 3.500 ljudi. Većina ih je stradala u toplom dijelu godine, koji nam tek predstoji. U prva četiri mjeseca lani je stradalo 58, a ove godine već 1.750 ljudi. A tek počinje toplije vrijeme, kada se očekuje najveći priliv. Otkud takvo povećanje? Situacija od Sirije do Libije je sve gora, pa raste i broj očajnika spremnih na tako pogibeljno putovanje. S druge strane, solidarnost s europske strane je manja. Godinama je sav teret bio na Italiji, koja je provodila akciju nazvanu “Mare Nostrum”, u sklopu koje je spasila stotine tisuća ljudi. A onda je akcija “Mare Nostrum” 31. listopada 2014. zamijenjena europskom operacijom “Triton”, koja u osnovi samo nadgleda granice i nije usmjerena na potragu i spasavanje. “Triton” raspolaže jednim helikopterom, jednim zrakoplovom i sedam plovila za spasavanje, što je zanemarivo malo s obzirom na potrebe. Uz povećan broj ukrcaja, to je svakako pridonijelo golemom povećanju broja utopljenika u ovoj godini.

Zemlje juga Europe, koje su najviše na udaru, su u ekonomskoj i socijalnoj krizi, pa njihova sve nabrušenija javnost prijekim okom gleda na troškove za ljude za koje pretpostavlja da se nikada neće integrirati. S druge strane, njihove ekonomije ne bi mogle opstati bez jeftinog imigrantskog rada. Ekstraprofit se izvlači upravo iz rada ilegalnih imigranata, koji nemaju nikakvih prava i ne smiju prijaviti iskorištavanje i nasilje, jer bi ih policija odmah pritvorila zbog neriješenog statusa, a kasnije bi bili deportirani.

Čelnici EU pokazuju se uobičajeno nesposobnima nositi se s kriznim situacijama. Povećali su sredstava za akcije na moru. Dakle, utapat će se nešto manje ljudi. No što s onima koji se dokopaju europske obale, a kojih će biti sve više? Kamo uputiti izbjeglicu iz ratne Sirije ili Iraka? Djelomična moralna odgovornost za kolonijalnu prošlost i zadnje intervencije se indirektno priznaje. Uz to spominje se ravnomjerno raspoređivanje imigranata po zemljama EU. Ali zašto bi to bilo tako? Kakve veze imaju Hrvatska, Bugarska, Finska ili Litva s kolonijalnim iskorištavanjem Bliskog istoka i Afrike? I je li ista odgovornost Francuske i Italije, koje su izravno sudjelovale u intervenciji u Siriji i Libiji, i manjih zemalja s ruba EU? Niti se ravnomjerno dijelio kolonijalni plijen, kad se pljačkao i kad se na njemu razvijalo, niti su se ravnopravno donosile odluke o interveniranju. Odnos prema (post)kolonijalnom nasljeđu pokazuje se kao još jedna zamka Europske unije. Materijalni i moralni teret (post)kolonijalne prošlosti želi se rasporediti svima, a profiti koje su pojedine zemlje ostvarivale tom praksom ostaju samo njima. Govori se i o tome da treba osigurati sigurnije kopnene koridore, pri čemu italijanski tisak eksplicitno spominje “balkansku rutu”. Tu bi se Hrvatska mogla naći u poziciji u kojoj je italijanski otok Lampedusa danas, kao prvo prihvatilište unutar EU ilegalnih imigranata, a zemlje izvan Unije s kojima graniči, BiH i Srbija, kao nekakvo predvorje, čistilište pred “EU rajem”. Sve su to golemi problemi koji su već pred vratima, a koji će dodatno staviti na kušnju ionako izražen demokratski deficit i manjak istinske solidarnosti unutar EU i na njenom rubu. (Nino Rapudić/nezavisne novine)

[ad id=”40502″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari