Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Kako je Dalmacija pjesmom osvojila kontinent?

Objavljeno

na

Iako će neki reći kako nije dosegnuo dubinu emocija i karizmatski utjecaj kojeg je imao Mišo Kovač, ili autentičnost Tome Bebića, dužina Oliverovog trajanja bez padova u karijeri učinila ga je jedinstvenim fenomenom u našoj popularnoj glazbi dalmatinske provenijencije, što se najbolje čuje ovih dana kada radijske stanice puštaju njegove najveće hitove.

Zapanjujuće je koliko je dobrih pjesama otpjevao tijekom više od četrdeset godina, što je za mene cijeli život, pjevač koji nije bio nametljiv ali je uvijek bio tu, kao dio krajolika za kojeg ne misliš da ikada može proći i nestati. Najnormalnija stvar na svijetu, kao što sunce izlazi i zalazi, slušao ti to ili ne, je da svake godine čuješ kako Oliver Dragojević negdje, u Areni ili Lisinskom, ima zapažen koncert, izbacuje neki hit, osvaja nekog Porina, jednako kao što je normalno, otkako je svijeta i vijeka, da Oliver Mlakar nešto vodi.

Ta njegova nenametljiva prisutnost od kako znamo za sebe, stapa žaljenje zbog smrti Olivera Dragojevića s neodređenim žalom za dijelom vlastitog svijeta, na kojeg, dok je bio tu, možda i nismo previše obraćali pažnju. Ljudi ovim povodom žale i za svojom prošlošću koja neumitno iščezava, a ne samo za čovjekom koji je bio ušao u osmu deceniju, dočekao unuke, imao ispunjen život iza kojeg su, u njegovom poslu, ostali veliki trajni rezultati.

Ono što mi se u cijeloj priči oko Olivera čini posebno zanimljivim je način na koji je on uspio cijelo vrijeme biti autentičan lokalni, dalmatinski pjevač, ali i s lakoćom komunicirati i dohvaćati publiku i na kontinentu, te biti voljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, ali i šire, u ostatku, Bogu hvala bivše, Jugoslavije.
To važno opažanje, izneseno je i u, ne toliko jezično, koliko misaono, nespretno sročenom priopćenju Ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović povodom Dragojevićeve smrti.
Priopćenje je izazvalo zaslužen podsmijeh i neopravdane političke napade oponenata, jer ga naravno nije pisala Predsjednica osobno, ali ono ponovo svjedoči kako u njenom uredu sjede neki potkapacitirani ljudi koji nisu u stanju jasno sročiti misao.

Dopusni veznik “premda” pogrešno je upotrijebljen jer je nezamislivo da je autor priopćenja, vrlo moguće i sam Dalmatinac, mislio kako bi ta regionalna pripadnost mogla biti prepreka omiljenosti i slušanosti u svim dijelovima Hrvatske. Misao se vjerojatno nije trebala odnositi na Oliverovo regionalno podrijetlo već na sadržaj i formu većine njegovih pjesama pa bi zvučala ovako: Premda je većina njegovih pjesama bila izrazito regionalno obilježena, na dalmatinskom dijalektu i s dalmatinskim temama, ljudi su ih prepoznavali, voljeli i osjećali kao svoje i u svim drugim dijelovima Hrvatske.

Radi se, dakle, o vrlo zanimljivom fenomenu. Kako istovremeno biti izrazito lokalan, a opet komunicirati tako “globalno”? Kako je i zašto Oliver Dragojević uspijevao, pjevajući o svom zavičaju, moru, stijeni, galebu, koristeći pritom lokalne venecijanizme i talijanizme, koje mu većina kontinentalne publike, a i dobar dio mlađe, dalmatinske nije ni razumjela na prvu, dosegnuti tako daleko?

Jedini donekle usporediv, ali nažalost vrlo kratkotrajan, fenomen lokalne glazbe koja postaje nacionalni hit, bio je istarski ča-val, koji je, zahvaljujući prije svega čudesnoj suradnji Alena Vitasovića i Livija Morosina, pjesmama na većini publike puno nerazumljivijem dijalektu od dalmatinskog početkom devedesetih poharao cijelu Hrvatsku. Šteta što se priča nije nastavila i pretvorila u novu scenu, kao što se puno ranije dogodilo s dalmatinskim popom.

Prvi preduvjet da se Zagorec, Bosanac ili Šumadinac duboko emocionalno ufura u more, konope, maslinu i zrno soli je da je sve to dobro upakirano. Dalmatinski pop, pa tako i Oliver, osvojili su tolika kontinentalna srca zahvaljujući, naravno, dobrim pjesmama i vrhunskoj izvedbi. Ali ima u tome i jedan, možda važniji faktor. Proboju, trajnosti i velikoj omiljenosti dalmatinske glazbe izvan Dalmacije ključni doprinos dao je klasičan Pavlovljev efekt.

Većina kontinentalaca bila je unaprijed emotivno pripravljena da se zakači za taj svijet, boraveći u Dalmaciji u najboljem i najdražem dijelu godine, a to je, naravno, vrijeme godišnjeg odmora. Sunce, blagotvorno kupanje u moru, odmor, spavanje, opušteno druženje s obitelji i prijateljima stvari su koje su proživjeli boraveći u Dalmaciji, stoga sve što asocira na nju osjećaju kao ugodno i dobro. “Dalmatinska pisma”, pogotovo kad je čuješ u maglovitom zimskom danu na kontinentu, okidač je za ta lijepa sjećanja.

Može ga Dalmatinac ne znam koliko upozoravati kako postoji i preostalih deset mjeseci u godini ili pričati o tvrdoj i teškoj prošlosti svog zavičaja, o muci težaka i ribara, filokseri, iseljenicima, goloj borbi za opstanak ljudi koji se tada nisu bavili turizmom i guštali u moru, već se borili da prežive, konobe uz more ostavljali ženskoj djeci, dok se komadić obradive zemlje u zaleđu cijenio kao pravi imetak namijenjen sinovima, kontinentalcu je to teško pojmiti.

Zahvaljujući činjenici da je tamo boravio uglavnom ljeti, na odmoru, sve što je dalmatinsko podsjeća ga na gušt. A kasnija pop mitologija je samo pridonijela toj asocijaciji.
Zato je čak i tvrda i duboka pjesma poput Dalmatino povišću pritrujena za kontinentalnu glavu, a bojim se i za mnogu dalmatinsku, tek ugodna zvučna podloga koja danas upućuje na skup asocijacija kojima dominira ležanje na plaži, sunce, koktel, eventualno vožnja na banani i fora bakljada na Poljudu.

Ako je vjerovati starijima, Mišo Kovač bio je taj koji je napravio prvi veliki proboj, on je na svom brku iznio dalmatinski mit, otvorio prolaz do duša kontinentalaca kroz koje su onda nahrupili svi ostali, Oliver, kao najkvalitetnija konstanta, ali kasnije i puno drugih i trećih, lošijih, koji su toliko rabili i izlizali neka opća mjesta da su ih doveli do karikature s čime su se u zadnje vrijeme autoironično sprdali splitski Dječaci, a nakon njihovog raspada nastavio najveći mladi dalmatinski bard Vojko Vrućina.

Ono što je nekada bio dobro doziran lokalni talijanizam u tekstu Fiamenga ili Zuppe, kasnijim mehaničkim štancanjem i pretovaranjem manje darovitih tekstopisaca, dovedeno je do besmislenosti, pa sezonski hitovi na dalmatinskim stanicama, koji se zaborave za mjesec dana, danas zvuče kao da je tekstopisac uzeo dijalektalni rječnik, nasumice pretovario iz njega petnaest deka friži, kadenci, katriga, šufita, đelozija, smuljao po tome malo grčkog melosa, malo Italo-disca, malo turbo-folk ritam mašine, i eto ti instant pjesme, jedne od tisuću, kojom možeš prebroditi ljeto na lokalnim stanicama.

Ono što je u počecima bila kultivirana pop-reminiscencija na svijet koji je lagano i dostojanstveno nestajao pred modernizacijom, industrijalizacijom, urbanizacijom, ali avaj i apartmanizacijom i monetizacijom, hiperprodukcijom kasnijih autora pretvoreno je u novu fikciju svijeta pradidova kako ga zamišljaju suvremeni stihoklepci, zbog kojih bi netko neupućen, slušajući samo to, pomislio kako u Dalmaciju još nije došla struja. Istovremeno dok se najviše pivalo o didu, maslini, tovaru, škoju i veslu, najviše se betoniralo, apartmaniziralo, taracalo i turistički eksploatiralo.

U inflaciji pjesama koji su doveli do devalvacije dalmatinske pop glazbe, Oliver Dragojević je bio rijetka kvalitetna konstanta i svjetionik.
Čuli su se i kritički glasovi kako je, na kraju krajeva, riječ smo o zabavnom pjevaču i kako je neprimjereno da ga komemorira cijeli državni vrh, nacionalna državna televizija četiri dana prati sve detalje oko ispraćaja, a bakljada na zvoniku sv. Duje briše granicu između vjerskog objekta i stadionske tribine.
 No Oliver nije samo običan pjevač, već i ikona jedne šire priče, lijepog sublimiranja na razini pop kulture duha jedne regije.

Dalmaciji i Hrvatskoj je dao svjedočanstvo elementarne pristojnosti i visoke razine za koju se nadati da će biti nadahnuće budućim pjevačima. Mlađih nasljednika u njegovom žanru nema, što ne znači da ih nekada neće biti. Ovog ljeta 2018. jedini mlađi pjevači koji pune dvorane i trgove po Dalmaciji su pop-folk pjevači s istoka poput Bobana Rajovića, za kojeg naše novine javljaju kako je ovog tjedna na koncertu u Makarskoj otpjevao Cesaricu u čast Olivera. Neki zbog toga očajavaju, ali treba imati na umu da je popularna glazba poput demokracije – često ukus naroda ode tamo gdje nam se ne sviđa, ali treba poštovati publiku i njeno pravo da usmjeri emocije i novac za ulaznice i nosače zvuka tamo gdje hoće.

Oliver Dragojević je gotovo pola stoljeća uspijevao zadržati i golemu popularnost, a sada nakon svega vidimo, i visoku razinu u svom žanru, a to nije malo. Bavio se svojim poslom, nije se petljao u druge stvari pa bi i način da mu se zajednica oduži trebao biti takav. Ime mu ne treba vezati u aerodrome, tunele i pristaništa, već uz glazbene festivale, zaklade za poticanje mladih talenata i istraživanje i očuvanje glazbene baštine, dalmatinske, hrvatske i svjetske.

Nino Raspudić/VečernjiList

 

Nino Raspudić: Kula babilonska u Londonu 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari