Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Kako je Dalmacija pjesmom osvojila kontinent?

Objavljeno

na

Iako će neki reći kako nije dosegnuo dubinu emocija i karizmatski utjecaj kojeg je imao Mišo Kovač, ili autentičnost Tome Bebića, dužina Oliverovog trajanja bez padova u karijeri učinila ga je jedinstvenim fenomenom u našoj popularnoj glazbi dalmatinske provenijencije, što se najbolje čuje ovih dana kada radijske stanice puštaju njegove najveće hitove.

Zapanjujuće je koliko je dobrih pjesama otpjevao tijekom više od četrdeset godina, što je za mene cijeli život, pjevač koji nije bio nametljiv ali je uvijek bio tu, kao dio krajolika za kojeg ne misliš da ikada može proći i nestati. Najnormalnija stvar na svijetu, kao što sunce izlazi i zalazi, slušao ti to ili ne, je da svake godine čuješ kako Oliver Dragojević negdje, u Areni ili Lisinskom, ima zapažen koncert, izbacuje neki hit, osvaja nekog Porina, jednako kao što je normalno, otkako je svijeta i vijeka, da Oliver Mlakar nešto vodi.

Ta njegova nenametljiva prisutnost od kako znamo za sebe, stapa žaljenje zbog smrti Olivera Dragojevića s neodređenim žalom za dijelom vlastitog svijeta, na kojeg, dok je bio tu, možda i nismo previše obraćali pažnju. Ljudi ovim povodom žale i za svojom prošlošću koja neumitno iščezava, a ne samo za čovjekom koji je bio ušao u osmu deceniju, dočekao unuke, imao ispunjen život iza kojeg su, u njegovom poslu, ostali veliki trajni rezultati.

Ono što mi se u cijeloj priči oko Olivera čini posebno zanimljivim je način na koji je on uspio cijelo vrijeme biti autentičan lokalni, dalmatinski pjevač, ali i s lakoćom komunicirati i dohvaćati publiku i na kontinentu, te biti voljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, ali i šire, u ostatku, Bogu hvala bivše, Jugoslavije.
To važno opažanje, izneseno je i u, ne toliko jezično, koliko misaono, nespretno sročenom priopćenju Ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović povodom Dragojevićeve smrti.
Priopćenje je izazvalo zaslužen podsmijeh i neopravdane političke napade oponenata, jer ga naravno nije pisala Predsjednica osobno, ali ono ponovo svjedoči kako u njenom uredu sjede neki potkapacitirani ljudi koji nisu u stanju jasno sročiti misao.

Dopusni veznik “premda” pogrešno je upotrijebljen jer je nezamislivo da je autor priopćenja, vrlo moguće i sam Dalmatinac, mislio kako bi ta regionalna pripadnost mogla biti prepreka omiljenosti i slušanosti u svim dijelovima Hrvatske. Misao se vjerojatno nije trebala odnositi na Oliverovo regionalno podrijetlo već na sadržaj i formu većine njegovih pjesama pa bi zvučala ovako: Premda je većina njegovih pjesama bila izrazito regionalno obilježena, na dalmatinskom dijalektu i s dalmatinskim temama, ljudi su ih prepoznavali, voljeli i osjećali kao svoje i u svim drugim dijelovima Hrvatske.

Radi se, dakle, o vrlo zanimljivom fenomenu. Kako istovremeno biti izrazito lokalan, a opet komunicirati tako “globalno”? Kako je i zašto Oliver Dragojević uspijevao, pjevajući o svom zavičaju, moru, stijeni, galebu, koristeći pritom lokalne venecijanizme i talijanizme, koje mu većina kontinentalne publike, a i dobar dio mlađe, dalmatinske nije ni razumjela na prvu, dosegnuti tako daleko?

Jedini donekle usporediv, ali nažalost vrlo kratkotrajan, fenomen lokalne glazbe koja postaje nacionalni hit, bio je istarski ča-val, koji je, zahvaljujući prije svega čudesnoj suradnji Alena Vitasovića i Livija Morosina, pjesmama na većini publike puno nerazumljivijem dijalektu od dalmatinskog početkom devedesetih poharao cijelu Hrvatsku. Šteta što se priča nije nastavila i pretvorila u novu scenu, kao što se puno ranije dogodilo s dalmatinskim popom.

Prvi preduvjet da se Zagorec, Bosanac ili Šumadinac duboko emocionalno ufura u more, konope, maslinu i zrno soli je da je sve to dobro upakirano. Dalmatinski pop, pa tako i Oliver, osvojili su tolika kontinentalna srca zahvaljujući, naravno, dobrim pjesmama i vrhunskoj izvedbi. Ali ima u tome i jedan, možda važniji faktor. Proboju, trajnosti i velikoj omiljenosti dalmatinske glazbe izvan Dalmacije ključni doprinos dao je klasičan Pavlovljev efekt.

Većina kontinentalaca bila je unaprijed emotivno pripravljena da se zakači za taj svijet, boraveći u Dalmaciji u najboljem i najdražem dijelu godine, a to je, naravno, vrijeme godišnjeg odmora. Sunce, blagotvorno kupanje u moru, odmor, spavanje, opušteno druženje s obitelji i prijateljima stvari su koje su proživjeli boraveći u Dalmaciji, stoga sve što asocira na nju osjećaju kao ugodno i dobro. “Dalmatinska pisma”, pogotovo kad je čuješ u maglovitom zimskom danu na kontinentu, okidač je za ta lijepa sjećanja.

Može ga Dalmatinac ne znam koliko upozoravati kako postoji i preostalih deset mjeseci u godini ili pričati o tvrdoj i teškoj prošlosti svog zavičaja, o muci težaka i ribara, filokseri, iseljenicima, goloj borbi za opstanak ljudi koji se tada nisu bavili turizmom i guštali u moru, već se borili da prežive, konobe uz more ostavljali ženskoj djeci, dok se komadić obradive zemlje u zaleđu cijenio kao pravi imetak namijenjen sinovima, kontinentalcu je to teško pojmiti.

Zahvaljujući činjenici da je tamo boravio uglavnom ljeti, na odmoru, sve što je dalmatinsko podsjeća ga na gušt. A kasnija pop mitologija je samo pridonijela toj asocijaciji.
Zato je čak i tvrda i duboka pjesma poput Dalmatino povišću pritrujena za kontinentalnu glavu, a bojim se i za mnogu dalmatinsku, tek ugodna zvučna podloga koja danas upućuje na skup asocijacija kojima dominira ležanje na plaži, sunce, koktel, eventualno vožnja na banani i fora bakljada na Poljudu.

Ako je vjerovati starijima, Mišo Kovač bio je taj koji je napravio prvi veliki proboj, on je na svom brku iznio dalmatinski mit, otvorio prolaz do duša kontinentalaca kroz koje su onda nahrupili svi ostali, Oliver, kao najkvalitetnija konstanta, ali kasnije i puno drugih i trećih, lošijih, koji su toliko rabili i izlizali neka opća mjesta da su ih doveli do karikature s čime su se u zadnje vrijeme autoironično sprdali splitski Dječaci, a nakon njihovog raspada nastavio najveći mladi dalmatinski bard Vojko Vrućina.

Ono što je nekada bio dobro doziran lokalni talijanizam u tekstu Fiamenga ili Zuppe, kasnijim mehaničkim štancanjem i pretovaranjem manje darovitih tekstopisaca, dovedeno je do besmislenosti, pa sezonski hitovi na dalmatinskim stanicama, koji se zaborave za mjesec dana, danas zvuče kao da je tekstopisac uzeo dijalektalni rječnik, nasumice pretovario iz njega petnaest deka friži, kadenci, katriga, šufita, đelozija, smuljao po tome malo grčkog melosa, malo Italo-disca, malo turbo-folk ritam mašine, i eto ti instant pjesme, jedne od tisuću, kojom možeš prebroditi ljeto na lokalnim stanicama.

Ono što je u počecima bila kultivirana pop-reminiscencija na svijet koji je lagano i dostojanstveno nestajao pred modernizacijom, industrijalizacijom, urbanizacijom, ali avaj i apartmanizacijom i monetizacijom, hiperprodukcijom kasnijih autora pretvoreno je u novu fikciju svijeta pradidova kako ga zamišljaju suvremeni stihoklepci, zbog kojih bi netko neupućen, slušajući samo to, pomislio kako u Dalmaciju još nije došla struja. Istovremeno dok se najviše pivalo o didu, maslini, tovaru, škoju i veslu, najviše se betoniralo, apartmaniziralo, taracalo i turistički eksploatiralo.

U inflaciji pjesama koji su doveli do devalvacije dalmatinske pop glazbe, Oliver Dragojević je bio rijetka kvalitetna konstanta i svjetionik.
Čuli su se i kritički glasovi kako je, na kraju krajeva, riječ smo o zabavnom pjevaču i kako je neprimjereno da ga komemorira cijeli državni vrh, nacionalna državna televizija četiri dana prati sve detalje oko ispraćaja, a bakljada na zvoniku sv. Duje briše granicu između vjerskog objekta i stadionske tribine.
 No Oliver nije samo običan pjevač, već i ikona jedne šire priče, lijepog sublimiranja na razini pop kulture duha jedne regije.

Dalmaciji i Hrvatskoj je dao svjedočanstvo elementarne pristojnosti i visoke razine za koju se nadati da će biti nadahnuće budućim pjevačima. Mlađih nasljednika u njegovom žanru nema, što ne znači da ih nekada neće biti. Ovog ljeta 2018. jedini mlađi pjevači koji pune dvorane i trgove po Dalmaciji su pop-folk pjevači s istoka poput Bobana Rajovića, za kojeg naše novine javljaju kako je ovog tjedna na koncertu u Makarskoj otpjevao Cesaricu u čast Olivera. Neki zbog toga očajavaju, ali treba imati na umu da je popularna glazba poput demokracije – često ukus naroda ode tamo gdje nam se ne sviđa, ali treba poštovati publiku i njeno pravo da usmjeri emocije i novac za ulaznice i nosače zvuka tamo gdje hoće.

Oliver Dragojević je gotovo pola stoljeća uspijevao zadržati i golemu popularnost, a sada nakon svega vidimo, i visoku razinu u svom žanru, a to nije malo. Bavio se svojim poslom, nije se petljao u druge stvari pa bi i način da mu se zajednica oduži trebao biti takav. Ime mu ne treba vezati u aerodrome, tunele i pristaništa, već uz glazbene festivale, zaklade za poticanje mladih talenata i istraživanje i očuvanje glazbene baštine, dalmatinske, hrvatske i svjetske.

Nino Raspudić/VečernjiList

 

Nino Raspudić: Kula babilonska u Londonu 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari