Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Što ako danski izbornik Hareide kaže pred svojim ustrašenim igračima: “J… te Modrić?

Objavljeno

na

Je li mit o Njemačkoj konačno propao u Rusiji?

Svaki je stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji opovrgnu. Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa SP-a. Srušen je i mit o njemačkim autima. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45.

Dok traje nogometna groznica suvišno je u Hrvatskoj razglabati o bilo čemu drugom. Od katastrofalnog stanja mirovinskog sustava naciju trenutačno više zabrinjava opasni ofenzivni veznjak Danske Christian Eriksen, najveća prijetnja u predstojećoj utakmici osmine finala. Zanesenost igrom i sljepoća za sve drugo u iznimno vrijeme Svjetskog prvenstva na kojem reprezentacija igra dobro i opravdano gaji velike ambicije, podsjetnik je i da naša uobičajena slika svijeta uglavnom nije ništa racionalnija.

Poimanje svijeta u kojem živimo i djelujemo najčešće je mješavina nekoliko osnovnih narativa, bolje rečeno mitova, stereotipa, polovičnih znanja, do kraja neprobavljenih iskustava, selektivnog pamćenja, medijskom manipulacijom suženog percipiranja stvarnosti i na uske interese fokusiranih nada i očekivanja. Nogometni svijet u koji smo privremeno uronjeni mikrokozmos je iz kojeg možemo puno naučiti i o našem funkcioniranju u tzv. stvarnom svijetu.

U stvaranju slike oba ta svijeta mitovi, davno nastale priče u koje se vjeruje bez propitivanja, imaju ključnu funkciju. U složenom sustavu nogometne mitologije najraširenije i najžilavije opće mjesto jest mit Nijemaca, reprezentacije koja lomi, melje, koja je savršeno disciplinirana, jaka, ukratko, koje se treba bojati. Koja se arhetipska slika autoriteta vezala za doživljaj upravo te zemlje, i u tom sportu, teško je dokučiti do kraja.

Neosporno je samo to kako većina ljudi ima potrebu za čvrstim, jednostavnim i jasnim orijentirima u svakom, pa tako i u nogometnom univerzumu, stoga lako prihvaća takve priče. „Švabo je to“, najkraća je formulacija takvog prepoznavanja onog već viđenog i valjda vječno čvrstog uvida, a nešto rafiniranija slavna je rečenica velikog engleskog napadača Garyja Linekera: “Nogomet je jednostavna igra, 22 čovjeka trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci.“

Ta duhovita izjava nastala je kao rezultat nekoliko frustracija u Linekerovo igračko vrijeme i više je izraz engleskih nogometnih problema i šale na vlastiti račun nego njemačke supermoći, jednako kao što je balkanska fascinacija „Švabom“više projiciranje vlastitih nedostataka i žudnji nego realan prikaz tobožnjeg germanskog nadčovjeka. Linekerova mitska tvrdnja danas više ne stoji. Važno je razumjeti kako je svaki stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji često opovrgavaju.

Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao jako davno, već 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa Svjetskog prvenstva. Nijemci su vodili jedan nula sve do 15 minuta prije kraja, a onda su im Bugari u dvije minuta dali dva gola, prvo Stoičkov iz slobodnog udarca, a onda im je Lečkov dao gol ćelavom glavom i izbacio tada aktualne prvake sa Svjetskog prvenstva. Nakon toga ih je Hrvatska nadigrala na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., ali su zahvaljujući sucima Nijemci prošli dalje.

Definitivno hrvatsko pokapanje nogometnog mita Njemačke bilo je 3-0 u Francuskoj 1998. Uostalom, kao četrdeset dvogodišnjak pamtim dva njemačka osvajanja Svjetskog prvenstva, ali jednako tako i dva talijanska, 1982. i 2006., kad su ih u Dortmundu izbacili golovima Grossa i Del Piera pa se od Italije nikada nije pravio takav bauk. Što onda tek sedmogodišnjaku, kojem je ovo prvo svjetsko prvenstvo koje prati, mogu značiti mitovi njegova djeda? Za unuka je Njemačka ona loša reprezentacija koja je završila zadnja u skupini F, iza Švedske, Meksika i Koreje. Odavno je srušen i mit njemačkih automobila. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45, za kojim jugonostalgičari žale iz istog razloga zbog kojeg se većina ljudi s nostalgijom sjeća djetinjstva kao vremena kad su bili mali, pod autoritetom, siromašni i glupavi.

Oduvijek su i neke druge zemlje proizvodile dobre aute, no tek su se zadnjih desetak godina nenjemački automobili masovno probili i u tvrde gastarbajterske krajeve. Svjedočili smo kako i mitski njemački automobili mogu proći loše na testovima (događaj koji je Imoćane zavio u crno bilo je prevrtanje Mercedesa A klase na testu u zavoju koji je bez problema prolazio Trabant), kako njemački proizvođači lažu i varaju na ekotestovima, a ovih dana je zbog lažiranja uhićen i izvršni direktor Audija Rupert Stadler. Ostaje, umjesto mitom, rukovoditi se razumom i egzaktnim podacima, a oni, u određenim klasama, često govore u prilog, primjerice, korejskih automobila. Sva ova priča ne ide na račun Nijemaca, jer ni njima vjerojatno nije lako nositi se s mitom o samima sebi koji su stvorili drugi, dok se od njih očekuje da ga uvijek zadovolje.

Ne radi se o zluradosti prema Elfu nakon junačke korejske pobjede – očito im je potrebna smjena generacija i promjena, sad već pročitane igre. Skupinu svojevremeno nisu prolazili ni drugi aktualni prvaci, poput Francuske, Italije i Španjolske, ali oni nisu morali uprizoriti mit nepobjedivosti pa je senzacija njihova ispadanje već u skupini bila manja. Nijemci su u mnogo čemu uzorni, ali to ne znači da ih treba u svemu mitomanski slijediti. Jer, u nekim stvarima, kao što je nogomet, uzoran ustroj, do savršenstva dovedene nogometne škole i sustav nisu dovoljni. Upravo je to ljepota nogometne igre i razlog zašto je Svjetsko nogometno prvenstvo tako fascinantan događaj. Uza sve investiranje i savršen sustav, ishod neotklonjivo dijelom uvijek ovisi i o Fortuni, o sreći, sudbini, zapalosti. Njemačka u ovoj generaciji nema dovoljno talentirane igrače da bi opravdala mit o Elfu. Sam talent, naravno, nije dostatan, ali nije dovoljan ni samo rad. Potrebno je oboje. Moj talijanski nogometni consigliere mi je nedavno jednostavno objasnio zašto se Italija nije plasirala na ovo prvenstvo. Nemaju dovoljno dobre igrače.

Primjerice, Milan Badelj, koji je u hrvatskoj rezerva, u današnjoj talijanskoj reprezentaciji bio bi standardan prvotimac, jedan od dva nositelja igre. I to je cijela priča. Hrvatsko odmicanje od nogometne balkanštine (pojmljene u negativnom smislu) vidi se u tome da već godinama vodimo na prvenstva najbolje igrače i da u vezi s tim vlada savršen konsenzus.

U javnosti već odavno nema ozbiljnih rasprava tipa – zašto je vodio ovoga, a ne onoga. S druge strane, Srbija je savršena sljednica starog mentaliteta – trenera koji ih je odveo na prvenstvo su smijenili jer nije stavljao u izlog mladu zvijezdu u usponu. Ishod smo vidjeli. Onda se žale na suce, urotu Fife, Švicaraca i Brazilaca (koji tobože nisu slučajno odigrali neriješeno prvu utakmicu) i valjaju se u blatu najniže mitomanije umjesto da racionalno sagledaju gdje su i što mogu popraviti. Hrvatska je reprezentacija dobra jer u njoj vlada meritokracija, pozivaju se i igraju najbolji.

Tu je meritokraciju omogućila uključenost u globalno nogometno tržište koje je jasno isprofiliralo vrijednost igrača koji su, igrajući u velikim klubovima, među ostalim, stekli i vrhunsku odgovornost prema poslu koji rade. Zašto u ostalim segmentima društva još nije tako tema je za neku drugu kolumnu. Za hrvatski nogometni uspjeh važno je bilo i oslobađanje od starih mitova, iracionalnih strahova i mentalnih okova, u čemu je ključnu ulogu odigrao Ćiro Blažević, i to ne samo zbog igre protiv Njemačke 1996. i 1998. već, na mitskoj razini, zbog jedne rečenice iz 1998. čija dubina nije do kraja prepoznata, već se uglavnom promatrala samo na razini vulgarne dosjetka.

U najavi susreta s Argentinom u skupini na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, novinar je hrvatskog izbornika pitao bi li Davora Šukera mijenjao za Gabrijela Batistutu, tada najboljeg napadača na svijetu. Blažević je odgovorio: „Ni Zvone ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Jebo te Batistuta.

Prevedi ovo…“Izjava je izazvala smijeh, ali i neku vrstu oslobađanja od grča pred strašnom Argentinom. Istini za volju, susret u skupini protiv Batistute i Argentine smo izgubili, ali smo onda otišli puno dalje od njih. U recentnom dokumentarcu o Vatrenima Blažević je objasnio tu legendarnu izjavu: “Da im nisam stalno ponavljao da ćemo biti prvi na svijetu, mi nikada ne bismo bili treći. Da nisam na presici rekao: ‘Jebo vas Batistuta, mi imamo najboljeg napadača na svijetu’, Šuker to nikada ne bi postao. Volio bih da Dalić opet pusti igračima ove kadrove.“Dakle, nema straha, nema predaje, istrčava naših 11 na njihovih 11, imamo izvrsne igrača, zašto se bojati?

Takav je pristup, uz kvalitetu koju smo imali, omogućio veliki rezultat. „Batistuta“, na nekim drugim razinama, danas može biti Europska komisija, američko ili rusko veleposlanstvo koje nam kroji nagodbu oko Agrokora, strani tutori, antifašistički egzorcisti, svi drugi opresivni mitovi i nametnuti strahovi. No danas se javlja i jedan potpuno novi problem. Lakše je mit veličine razbijati nego taj mit biti.

Hrvatska reprezentacija je danas sjajna, ima najbolji vezni red na svijetu, pravog izbornika, izvrsnu atmosferu, objektivno je veliki favorit protiv Danaca, od kojih bi se većina nakon utakmice rado dokopala dresa četverostrukog osvajača Lige prvaka Luke Modrića. Stoga se javlja nova briga – hoćemo li znati igrati u novoj ulozi velikih, izrazitih favorita, onih koji drugima utjeruju strah u kosti? Što ako danski izbornik Hareide kaže pred svojim ustrašenim igračima: “J… te Modrić?

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko dugo ćemo se liječiti od ‘lijeka’?

Objavljeno

na

Objavio

Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!

Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate.

Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.

U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.

Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života, piše Nino Raspudić / Večernji list

Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.

Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.

Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.

Foto: Nino Raspudić

U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.

Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.

Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.

Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.

Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.

Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.

Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.

Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari