Pratite nas

Kolumne

RASPUDIĆ: Što ako danski izbornik Hareide kaže pred svojim ustrašenim igračima: “J… te Modrić?

Objavljeno

na

Je li mit o Njemačkoj konačno propao u Rusiji?

Svaki je stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji opovrgnu. Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa SP-a. Srušen je i mit o njemačkim autima. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45.

Dok traje nogometna groznica suvišno je u Hrvatskoj razglabati o bilo čemu drugom. Od katastrofalnog stanja mirovinskog sustava naciju trenutačno više zabrinjava opasni ofenzivni veznjak Danske Christian Eriksen, najveća prijetnja u predstojećoj utakmici osmine finala. Zanesenost igrom i sljepoća za sve drugo u iznimno vrijeme Svjetskog prvenstva na kojem reprezentacija igra dobro i opravdano gaji velike ambicije, podsjetnik je i da naša uobičajena slika svijeta uglavnom nije ništa racionalnija.

Poimanje svijeta u kojem živimo i djelujemo najčešće je mješavina nekoliko osnovnih narativa, bolje rečeno mitova, stereotipa, polovičnih znanja, do kraja neprobavljenih iskustava, selektivnog pamćenja, medijskom manipulacijom suženog percipiranja stvarnosti i na uske interese fokusiranih nada i očekivanja. Nogometni svijet u koji smo privremeno uronjeni mikrokozmos je iz kojeg možemo puno naučiti i o našem funkcioniranju u tzv. stvarnom svijetu.

U stvaranju slike oba ta svijeta mitovi, davno nastale priče u koje se vjeruje bez propitivanja, imaju ključnu funkciju. U složenom sustavu nogometne mitologije najraširenije i najžilavije opće mjesto jest mit Nijemaca, reprezentacije koja lomi, melje, koja je savršeno disciplinirana, jaka, ukratko, koje se treba bojati. Koja se arhetipska slika autoriteta vezala za doživljaj upravo te zemlje, i u tom sportu, teško je dokučiti do kraja.

Neosporno je samo to kako većina ljudi ima potrebu za čvrstim, jednostavnim i jasnim orijentirima u svakom, pa tako i u nogometnom univerzumu, stoga lako prihvaća takve priče. „Švabo je to“, najkraća je formulacija takvog prepoznavanja onog već viđenog i valjda vječno čvrstog uvida, a nešto rafiniranija slavna je rečenica velikog engleskog napadača Garyja Linekera: “Nogomet je jednostavna igra, 22 čovjeka trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci.“

Ta duhovita izjava nastala je kao rezultat nekoliko frustracija u Linekerovo igračko vrijeme i više je izraz engleskih nogometnih problema i šale na vlastiti račun nego njemačke supermoći, jednako kao što je balkanska fascinacija „Švabom“više projiciranje vlastitih nedostataka i žudnji nego realan prikaz tobožnjeg germanskog nadčovjeka. Linekerova mitska tvrdnja danas više ne stoji. Važno je razumjeti kako je svaki stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji često opovrgavaju.

Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao jako davno, već 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa Svjetskog prvenstva. Nijemci su vodili jedan nula sve do 15 minuta prije kraja, a onda su im Bugari u dvije minuta dali dva gola, prvo Stoičkov iz slobodnog udarca, a onda im je Lečkov dao gol ćelavom glavom i izbacio tada aktualne prvake sa Svjetskog prvenstva. Nakon toga ih je Hrvatska nadigrala na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., ali su zahvaljujući sucima Nijemci prošli dalje.

Definitivno hrvatsko pokapanje nogometnog mita Njemačke bilo je 3-0 u Francuskoj 1998. Uostalom, kao četrdeset dvogodišnjak pamtim dva njemačka osvajanja Svjetskog prvenstva, ali jednako tako i dva talijanska, 1982. i 2006., kad su ih u Dortmundu izbacili golovima Grossa i Del Piera pa se od Italije nikada nije pravio takav bauk. Što onda tek sedmogodišnjaku, kojem je ovo prvo svjetsko prvenstvo koje prati, mogu značiti mitovi njegova djeda? Za unuka je Njemačka ona loša reprezentacija koja je završila zadnja u skupini F, iza Švedske, Meksika i Koreje. Odavno je srušen i mit njemačkih automobila. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45, za kojim jugonostalgičari žale iz istog razloga zbog kojeg se većina ljudi s nostalgijom sjeća djetinjstva kao vremena kad su bili mali, pod autoritetom, siromašni i glupavi.

Oduvijek su i neke druge zemlje proizvodile dobre aute, no tek su se zadnjih desetak godina nenjemački automobili masovno probili i u tvrde gastarbajterske krajeve. Svjedočili smo kako i mitski njemački automobili mogu proći loše na testovima (događaj koji je Imoćane zavio u crno bilo je prevrtanje Mercedesa A klase na testu u zavoju koji je bez problema prolazio Trabant), kako njemački proizvođači lažu i varaju na ekotestovima, a ovih dana je zbog lažiranja uhićen i izvršni direktor Audija Rupert Stadler. Ostaje, umjesto mitom, rukovoditi se razumom i egzaktnim podacima, a oni, u određenim klasama, često govore u prilog, primjerice, korejskih automobila. Sva ova priča ne ide na račun Nijemaca, jer ni njima vjerojatno nije lako nositi se s mitom o samima sebi koji su stvorili drugi, dok se od njih očekuje da ga uvijek zadovolje.

Ne radi se o zluradosti prema Elfu nakon junačke korejske pobjede – očito im je potrebna smjena generacija i promjena, sad već pročitane igre. Skupinu svojevremeno nisu prolazili ni drugi aktualni prvaci, poput Francuske, Italije i Španjolske, ali oni nisu morali uprizoriti mit nepobjedivosti pa je senzacija njihova ispadanje već u skupini bila manja. Nijemci su u mnogo čemu uzorni, ali to ne znači da ih treba u svemu mitomanski slijediti. Jer, u nekim stvarima, kao što je nogomet, uzoran ustroj, do savršenstva dovedene nogometne škole i sustav nisu dovoljni. Upravo je to ljepota nogometne igre i razlog zašto je Svjetsko nogometno prvenstvo tako fascinantan događaj. Uza sve investiranje i savršen sustav, ishod neotklonjivo dijelom uvijek ovisi i o Fortuni, o sreći, sudbini, zapalosti. Njemačka u ovoj generaciji nema dovoljno talentirane igrače da bi opravdala mit o Elfu. Sam talent, naravno, nije dostatan, ali nije dovoljan ni samo rad. Potrebno je oboje. Moj talijanski nogometni consigliere mi je nedavno jednostavno objasnio zašto se Italija nije plasirala na ovo prvenstvo. Nemaju dovoljno dobre igrače.

Primjerice, Milan Badelj, koji je u hrvatskoj rezerva, u današnjoj talijanskoj reprezentaciji bio bi standardan prvotimac, jedan od dva nositelja igre. I to je cijela priča. Hrvatsko odmicanje od nogometne balkanštine (pojmljene u negativnom smislu) vidi se u tome da već godinama vodimo na prvenstva najbolje igrače i da u vezi s tim vlada savršen konsenzus.

U javnosti već odavno nema ozbiljnih rasprava tipa – zašto je vodio ovoga, a ne onoga. S druge strane, Srbija je savršena sljednica starog mentaliteta – trenera koji ih je odveo na prvenstvo su smijenili jer nije stavljao u izlog mladu zvijezdu u usponu. Ishod smo vidjeli. Onda se žale na suce, urotu Fife, Švicaraca i Brazilaca (koji tobože nisu slučajno odigrali neriješeno prvu utakmicu) i valjaju se u blatu najniže mitomanije umjesto da racionalno sagledaju gdje su i što mogu popraviti. Hrvatska je reprezentacija dobra jer u njoj vlada meritokracija, pozivaju se i igraju najbolji.

Tu je meritokraciju omogućila uključenost u globalno nogometno tržište koje je jasno isprofiliralo vrijednost igrača koji su, igrajući u velikim klubovima, među ostalim, stekli i vrhunsku odgovornost prema poslu koji rade. Zašto u ostalim segmentima društva još nije tako tema je za neku drugu kolumnu. Za hrvatski nogometni uspjeh važno je bilo i oslobađanje od starih mitova, iracionalnih strahova i mentalnih okova, u čemu je ključnu ulogu odigrao Ćiro Blažević, i to ne samo zbog igre protiv Njemačke 1996. i 1998. već, na mitskoj razini, zbog jedne rečenice iz 1998. čija dubina nije do kraja prepoznata, već se uglavnom promatrala samo na razini vulgarne dosjetka.

U najavi susreta s Argentinom u skupini na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, novinar je hrvatskog izbornika pitao bi li Davora Šukera mijenjao za Gabrijela Batistutu, tada najboljeg napadača na svijetu. Blažević je odgovorio: „Ni Zvone ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Jebo te Batistuta.

Prevedi ovo…“Izjava je izazvala smijeh, ali i neku vrstu oslobađanja od grča pred strašnom Argentinom. Istini za volju, susret u skupini protiv Batistute i Argentine smo izgubili, ali smo onda otišli puno dalje od njih. U recentnom dokumentarcu o Vatrenima Blažević je objasnio tu legendarnu izjavu: “Da im nisam stalno ponavljao da ćemo biti prvi na svijetu, mi nikada ne bismo bili treći. Da nisam na presici rekao: ‘Jebo vas Batistuta, mi imamo najboljeg napadača na svijetu’, Šuker to nikada ne bi postao. Volio bih da Dalić opet pusti igračima ove kadrove.“Dakle, nema straha, nema predaje, istrčava naših 11 na njihovih 11, imamo izvrsne igrača, zašto se bojati?

Takav je pristup, uz kvalitetu koju smo imali, omogućio veliki rezultat. „Batistuta“, na nekim drugim razinama, danas može biti Europska komisija, američko ili rusko veleposlanstvo koje nam kroji nagodbu oko Agrokora, strani tutori, antifašistički egzorcisti, svi drugi opresivni mitovi i nametnuti strahovi. No danas se javlja i jedan potpuno novi problem. Lakše je mit veličine razbijati nego taj mit biti.

Hrvatska reprezentacija je danas sjajna, ima najbolji vezni red na svijetu, pravog izbornika, izvrsnu atmosferu, objektivno je veliki favorit protiv Danaca, od kojih bi se većina nakon utakmice rado dokopala dresa četverostrukog osvajača Lige prvaka Luke Modrića. Stoga se javlja nova briga – hoćemo li znati igrati u novoj ulozi velikih, izrazitih favorita, onih koji drugima utjeruju strah u kosti? Što ako danski izbornik Hareide kaže pred svojim ustrašenim igračima: “J… te Modrić?

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari