Pratite nas

Reagiranja

Raspudićev banjalučki espreso

Objavljeno

na

U kolumni pod nazivom ‘Epohalni referendum’ o promjeni izbornog sustava Nino Raspudić piše: ‘U sjeni predsjedničke kampanje koja još službeno nije započela, a koju su mediji već izrežirali kao sraz dva kandidata, aktualnog predsjednika i kandidata SDP-a Ive Josipovića i HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović, u Hrvatskoj se iza brda valja nešto što bi moglo dugoročno radikalno izmijeniti političku scenu u Hrvatskoj i promijeniti logiku kadroviranja po kojoj su do sada funkcionirale političke stranke’. (Nezavisne novine, Banja Luka, internet izdanje, pristup 8. rujna 2014.)

Što bi Raspudićevi banjalučki fanovi imali za reći ako bi tekst počeo ovako:

U sjeni referendumske kampanje koja još službeno nije započela, a koju su mediji već izrežirali kao pitanje epohalne važnosti aktualne i referendumom predložene izborne koncepcije, u Hrvatskoj se iza brda valja nešto što bi moglo dugoročno i radikalno izmijeniti političku scenu u Hrvatskoj: predsjednička kampanja, i – pobjedi li Ivo Josipović – otvorena mogućnost nove izborne pobjede SDP-a.

Doista, sudeći prema pisanju medija u Hrvatskoj, a kako se iz priloženog vidi i u Republici Srpskoj, po srijedi je svojevrsna zabluda, zabuna ili zamjena reda važnosti: ono što je manje postaje više važno u odnosu na čin i trenutak političkog odlučivanja u Hrvatskoj.

U ovom je trenutku za naciju sudbonosnije pitanje izbora predsjednika države od pitanja izbornog zakona i prema onome što se u promjeni izbornog zakona predlaže, ni po čemu nije epohalan ako se misli na nacionalni probitak.

Lako za banjalučke fanove, kakve veze oni imaju s takvim pitanjima o kojima im Raspudić iznosi svoju ekspertizu na ovaj način? On u spomenutoj kolumni uvodi čitatelje u hrvatski problem napomenom kako je ‘Građanska inicijativa U ime obitelji pokrenula novu referendumsku inicijativu koja nije usko vezana uz demokršćanski svjetonazor, a koja je naišla i na odobravanje nekih lijevih i liberalnih krugova koji nisu izravno ovisni o vladajućoj strukturi’.

Koji su to lijevi i koji su to liberalni krugovi koji ne ovise o vladajućoj strukturi, toliko važni i utjecajni da ih je Raspudić ovom zgodom imao potrebu spomenuti? Misli li na Gong i slične nevladine prirepke? Naravno da inicijativa o kojoj je riječ nema veze s demokršćanstvom, ali ima veze s politikom i političkim ambicijama koje Raspudić, htijući ili ne, podalje u tekstu otkriva:

‘Ako se prikupe potpisi, koji se sada prikupljaju i protiv njih, (misli na HDZ) i referendum prođe, ekipa oko Inicijative U ime obitelji na sljedećim parlamentarnim izborima može ući u igru s utemeljenom nadom da će preoteti veći dio biračkog tijela HDZ-u. A ako ne uspiju skupiti dovoljan broj potpisa mogu prozivati HDZ zbog opstrukcije i konzerviranja postojećeg stanja, za koje se načelno svi slažu da je loše’.

Raspudić kao da ovom mogućnošću želi potaknuti nadu kod svojih fanova iz Republike Srpske – a i šire – da će netko napokon doći u poziciju naštetiti HDZ-u. Iz njegove analize slijedi da ‘prikupljanje glasova i protiv njih’ (misli na HDZ), i ‘ulazak u igru’, nije ništa drugo nego dvostruki pristup ‘ekipe oko Inicijative UIO’.

Nije samo on došao do toga zaključka. Upravo zbog toga što su mnogi prozreli takvu dvostruku igru ‘ekipe oko Inicijative UIO’, njezinom referendumskom prijedlogu neće dati apsolutnu podršku. Ako je tu dvostruku igru prepoznao i HDZ, zašto bi bilo čudno da je i najveća stranka protiv nekih prijedloga promjene izbornog zakonodavstva? Zašto bi napokon i bila za Inicijativu koja će je, ne uspije li u svojim namjerama ‘prozivati za opstrukciju’, a uspije li ‘preoteti veći dio njezinog biračkog tijela’, kako to pojašnjava Raspudić.

Na kojem programu Inicijativa UIO može ‘utemeljiti nadu da će preoteti biračko tijelo HDZ-u’, to iz Raspudićevog pisanja nije razvidno. Je li Inicijativa UIO politička stranka? Namjerava li to postati pa sada kalkulira? Je li doista krajnji cilj ‘preoteti veći dio biračkog tijela HDZ-u’? Ako Inicijativa UIO ima takvu ambiciju, zašto bi to ‘preotimanje konzervativnog biračkog tijela’ bilo od HDZ-a? Zar Kujundžićeva Zora nije neki konzervativni faktor? Ili pak Obiteljska stranka? Zar Autohtona seljačka stranka Branka Borkovića nije konzervativnoj Inicijativi UIO primamljiv birački potencijal? Budući su ‘HDZ i SDP isti’, kako mantraju ‘spasitelji’ Hrvatske, zašto ne preotmu veći dio biračkog tijela SDP-u?

‘Radi se o novom referendumu o promjeni izbornog zakona’, piše Raspudić, ‘koji će, ako na njemu predloženo pitanje prođe, bitno promijeniti izborna pravila, a srednjoročno i političku scenu u Hrvatskoj’. Mesićeva logika: Ako referendum o promjeni zakona prođe, promijenit će se izborna pravila i politička scena; ako je danas četvrtak, onda će sutra biti petak. Koji je to srednji rok? Je li to 10, 15, 20, 30 … godina? Dakako da će se promijeniti, samo je dvojbeno hoće li ta promjena biti za opće Hrvatsko dobro.

-Raspudić spekulira da će ta promjena biti epohalna i objašnjava kako se u referendumskom prijedlogu poboljšava izborni sustav u smislu veće pravičnosti djelomičnim prekrajanjem izbornih jedinica kako bi se uravnotežio broj zastupnika jer se izborne jedinice razlikuju brojem glasača a daju isti broj zastupnika, pa pojašnjava kako se Hrvatski Sabor ‘popunjava iz deset izbornih jedinica iz kojih se bira po četrnaest zastupnika, jedne izborne jedinice za “dijasporu”, tj. hrvatske državljane s prebivalištem izvan Hrvatske koji biraju tri zastupnika, a ostali su zastupnici manjina s posebnih lista.

Budući je u banjalučkoj edukacijskoj kodomeni, Raspudić propušta napomenuti da se također s jedne (manjinske liste Srba) biraju tri kandidata neovisno koliko birača iziđe na izbore.

Neravnoteža i nerazmjer izbornih jedinica i biranih zastupnika – kako vidimo kod Raspudića i Inicijative – problem je koji se mora razriješiti, ali nerazmjer broja glasača srpske manjine u odnosu na tri zajamčena saborska zastupnika s manjinske liste ne mora, pa Raspudića (i Inicijativu UIO) to nimalo ne tangira. Da referendum – o kojemu je riječ – nije u najmanju ruku epohalan, potvrđuje činjenica da se u prijedlogu izbornog zakona nasljeđuje mogućnost, odnosno paradoks, da se s 351 glasom može postati zastupnik. (Slučaj Nazifa Memedija u pretprošlom sazivu Sabora primjer je epohalnog nerazmjera jer je glas kojim je on biran 42 puta vrjedniji od glasa kojim je biran hrvatski zastupnik.)

Je li možda epohalnost prijedloga izbornog zakona kojeg zagovaraju Inicijativa UIO i Raspudić u tome što se za višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo postavlja limit od tri zastupnika, a manjinama se ne dira njihovih pet. Pridoda li se tome broj Srba na drugim listama, nerealna zastupljenost manjina u Saboru je očita. Zar ne bi bilo racionalniji prijedlog da se uz nužnost uvođenja dopisnog glasovanja broj zastupnika iz iseljeništva vrati na staro, tj. maksimalno na 12, ali u ovisnosti s brojem glasača koji bi izašli na izbore i to tako da broj glasova potrebnih za izbor jednog zastupnika u Domovini bude jednak broju glasova potrebnih za izbor zastupnika iz iseljeništva. To bi bila pravična raspodjela i logika kojom se onemogućava diskriminacija.

Što u svojoj kolumni o izbornom pragu piše Nino Raspudić? ‘U ovom prijedlogu (Inicijative UIO) nudi se prag od tri posto, umjesto dosadašnjih pet. Snižavanje izbornog praga značajno će smanjiti broj tzv. propalih glasova, koji se onda u izračunu mandata pripisuju drugim strankama, što je do sada dovodilo do apsurda da je čak četvrtina birača glasovala, a nije dobila predstavnika u Saboru, tj. glas im je pripisan strankama za koje uopće nisu glasovali’.

-Tko će reći da to nije točno? Ali, ako je to temeljni razlog, zašto onda Inicijativa nije u startu bezuvjetno predložila da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica? U tome bi slučaju broj ‘propalih glasova’ bio neznatan i to bi rješenje najvjernije odražavalo volju biračkog tijela.

‘U prijedlogu izmjene izbornog zakona u Hrvatskoj pokušao se naći dobar balans između praga od tri posto i tri tisuće potpisa potrebnih za kandidaturu stranke, piše Raspudić i obrazlaže da ‘tri tisuće potpisa za kandidaturu ipak ne može skupit bilo tko’ te da prijedlog ‘onemogućuje zajedničke kandidacijske liste dviju ili više stranaka’ čime bi se onemogućilo da ‘mariginalne stranke participiraju u vlasti ‘kao mariginalni HNS koji drma državom i kontrolira gotovo pola javnog novca, samo zato jer je većem koalicijskom partneru, SDP-u, bila potrebna kao jezičac na vagi’.

-Paradoks je ovoga prijedloga što istodobno izborni prag snižava a prag kandidiranja podiže pa problem marginalnih stranaka ostaje i u ovom prijedlogu. Ili pitanje: zašto je stranka s 2,5 % marginalna, a ona s 3% nije? I obrazloženje da bi se onemogućavanjem predizbornih koalicija spriječilo političko trgovanje – ne drži vodu. Zar nije veća prijevara postizborno koaliranje, zar nije moguća politička trgovina i poslije izbora? Logično je da stranke programski i ideološki bliske koaliraju prije izbora, a nije logično da poslije izbora trguju i koaliraju stranke potpuno programski različite. Također je nevažno drmali li koalicijski partner s 2 %, ili 3%, ili pak onaj s 25 % glasova, njihova odgovornost prema biračima je nepodijeljena. Biračima koji su dali glasove takvoj koaliciji je to sporedno a za izborni je zakon irelevantno.

Za Raspudića je najzanimljivija promjena koja se odnosi na djelomično uvođenje preferencijalnog glasovanja, odnosno na ‘mogućnosti da birači zaokružuju pojedine kandidate, a ne samo cijelu listu onako kako ju je složio partijski vrh’. On to ovako obrazlaže: ‘U referendumskom pitanju predlaže se preferencijalni izbor tri imena na listi. Između ostalog, to otvara mogućnosti da trojica preskoče nositelja liste, ako imaju veće povjerenje birača, što stvara nervozu partijskim šefovima. Ideja je jasna, želi se natjerati stranke da traže kvalitetnije i neovisnije kadrove koji će primarno osjećati odgovornost prema onima koji su ih izabrali kao svoje zastupnike u Saboru. Teoretski, šefovi mogu i dalje staviti sve poslušnike na listu, ali riskiraju da glas kojeg bi inače dobili ode preferencijalno nekoj drugoj listi s jačim ljudima.’

-Nitko od ‘stranačkih šefova’ iz velikih stranaka – od kada je u javnosti pokrenuta priča o referendumskoj inicijativi – nije osporio prijedlog o preferencijalnom glasanju, pa otpada Raspudićeva primjedba o nervozi partijskih šefova. Nastranu pretpostavka na koga sve Raspudić misli i što priželjkuje, ali načelno: predsjednici stranke uobičajeno prema statutu stranke jamče provedbu stranačke politike. Također je slučaj da je predsjednik u stranačkoj hijerarhiji po odgovornosti iznad ‘preferencijalnog kandidata’ i biran je prije nego li je ‘preferencijalni kandidat’ došao na izbornu listu. Odluči li se ‘preferencijalni izabranik’ na ‘soliranje’, ili slijediti instrukcije suparničke stranke, odgovornost za njegov disonantni glas je na predsjedniku koji je zajedno sa stranačkim vodstvom propustio primijeniti strože kriterije izbora pa se u političkom životu događa da pojedini izabranici iznevjere njezino vodstvo i stranku i birače koji su ga birali. Nisu svi Picula.

Kada se govori o preferencijalnom glasovanju kao velikom prinosu slobodi biranja, zašto se zagovornici takvoga načela ne založe za sustav otvorenih lista, pa neka birači zaokruže jednu listu i koliko god imena žele na toj istoj listi. Zašto polovičnim a ne cjelovitim rješenjem ne izazvati nervozu stranačkim šefovima?

Zanimljiv je Raspudić i onda kad se s njim ne slažete. Ali, s banjalučkim espresom je nadmašio sebe.

Slagao se tko ili ne s ovom Raspudićevom ekspertizom, rijetko tko neće s uvažavanjem govoriti o Inicijativi UIO i prijedlogu izmjene izbornog zakona. Očito je da su aktivisti Inicijative uložili ne mali trud da se do referendumskog pitanja ‘probiju’ kroz postojeći zakonski labirint. Isto tako je jasno da je pitanje preustroja izbornih jedinica ostalo otvoreno zbog nedomišljenog rješenja kojim bi se uravnotežili i spasili ‘izgubljeni’ glasovi.

Prijedlog Inicijative zavrjeđuje pozornost, nadasve stručnu raspravu pa je u tome smislu i referendumsko pitanje dobra strana ‘priče’, a lošija je da će se aktivnosti i sve što se pod tim podrazumijeva događati u jeku predsjedničke kampanje a ne dva ili tri mjeseca nakon nje. Jedino ta činjenica Inicijativi UIO oduzima dio uvjerljivosti da se na promjenu izbornog zakona odlučila s najboljim namjerama.

Ivan M. Ban/HrSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari