Connect with us

Analiza

Rat pismima ili VUKOVAR protiv BYKOBAPA

Objavljeno

on

Pismo je, u najužem smislu, skup simbola koji služe za prijenos jezične poruke, i besprijekorno obavljaju svoj posao dok god postoje ljudi koji su ih sposobni pretvoriti u jezik kojim govore i obratno.

[ad id=”68099″]

Ti simboli su sami po sebi dosadni, čak su i poruke koje prenose, najčešće, izuzetno dosadne. Međutim ponekad, vrlo rijetko, pod kontrolom pravog šifranta poruke koje prenose mogu biti izuzetno emotivne, mogu nas i nasmijati i rasplakati, i razbjesniti i umiriti, i raznježiti i uzoholiti i rezignirati i zapaliti i motivirati i deprimirati i… ma mogu na zilijun načina utjecati na nas te poruke koje izuzetna osoba šifrira dosadnim simbolima. Međutim, u Hrvatskoj već dvadeset i pet godina sami simboli su ti koji izazivaju zilijun emocija, neovisno koliko je dosadna ili zanimljiva poruka koju nose.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Službeno pismo hrvatskog jezika je latinica, međutim jednu riječ koja je cijela napisana latiničnim simbolima nitko u Hrvatskoj neće dešifrirati kao riječ napisanu latiniciom, BYKOBAP. /bai.kobæp/ tako bi otprilike ovu riječ izgovorio prosječni svjetski pučkoškolac pod jakim utjecajem američke popkulture, a koji je naučio kako dešifrirati latinične simbole. Ali ne i hrvatski pučkoškolac, jer on će, kao i svi odrasli hrvatski građani, neovisno jesu li sposobni dešifrirati samo dva-tri simbola ćirilićnog pisma ili uče ćirilicu od rođenja, bez ikakvih problema izgovoriti ovu riječ na isti način – /vukovar/. Ovu gomilu latiničnih simbola svi u Hrvatskoj čitaju kao ćirilicom napisanu riječ, neovisno kako će sami tu riječ u rečenici napisati, neovisno je li, na primjer, “cijeli Vukovar sravnjen sa zemljom” ili je “цео Вуковар сравнут са земљом” (ceo Vukovar sravnut sa zemljom), neovisno je li Vukovar “pao” ili je “ослобођен” (oslobođen) devedesetiprve.

U Hrvatskoj već sami simboli izazivaju emocije, jer prosječni Hrvat, koji je ujedno i etnički Hrvat, kad pročita riječ VUKOVAR ispuni se tugom i ponosom, prisjeti se osjećaja nemoći i motiviranosti za obranu vlastite obitelji, vlastitog naroda, teritorija… Međutim kad ta ista osoba pročita riječ BYKOBAP, koja, iako šifrirana drugačijim simbolima, ima potpuno isto značenje, dominantne emocije su bijes i agresija, kako već bijesni možemo biti prema vlastitim krvnicima, emocije koje potiskuje samo kršćanski odgoj i “opraštanje, a nezaboravljanje”. S druge strane kad većina Hrvata, koji su etnički Srbi, pročita riječ bilo VUKOVAR ili BYKOBAP, svejedno, dominantna emocija je sram zbog etničke povezanosti sa zvijerima koji su “cijeli Vukovar sravnili sa zemljom” ili “цео Вуковар сравнули са земљом” (ceo Vukovar sravnuli sa zemljom), opet tužno svejedno…

Temeljni problem je što Hrvate, etničke Srbe, “predstavlja” manjina koja se borbeno ne smatra “Hrvatima” nego “hrvatskim građanima”. “Where is the fucking difference”, upitao bi se onaj prosječni amerikanizirani svjetski pučkoškolac, ali što znaju ti balavci o hrvatsko-srpskim odnosima. Nije problem što su oni “hrvatski građani” a ne “Hrvati”, jer, treba se složiti sa prosječnim svjetskim balavcem, “there is no fucking difference”. Problem je što se ti “predstavnici” hrvatskih etničkih Srba ne mire s činjenicama, što sizifovski pokušavaju prekrojiti recentnu hrvatsku povijest, izjednačiti žrtvu i agresora, izazivati sukobe te raditi sve ono što su smislili njihovi prekodrinski i prekodunavski mozgovi za ostvarivanje vlastitih ekspanzionističkih političkih ciljeva. A ta povijest koju prekrajaju ih je trebala naučiti da će se njihove prekoriječne delije povući kao zečevi kad zagusti, a da su oni ti koji će zbog straha od osvete, straha i srama zbog terora koji su godinama radili, opet prelaziti traktorima Drinu i Dunav.

Ma koga normalnog boli briga kojim će tko pismom prenositi jezične poruke? Koga je briga tko će s dosadnim ćirilićnim simbolima šifrirati dosadne, polupismene poruke, jer malo je na ovom svijetu pravih šifranata… Bitno je, dok vrijeme ne zaliječi rane, da VUKOVAR ne bude BYKOBAP. A vrijeme još nije učinlo svoje i “rat pismima” lako može eskalirati. Brzo se kod nas puške iskopavaju, danas mirno zakopane pod slavonskom pšenicom. Želiš li to gospodine Pupovče Milorade? (prvo prezime pa ime, poštujući pravila jezika etničke manjine, pr. B.T.)

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari