Pratite nas

Kolumne

Ratko Mladić je monstrum i kukavica, a ne vojnik i vojskovođa

Objavljeno

na

Ne mogu se oteti dojmu da danas, nakon svega onoga što se doista događalo u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogi relativiziraju činjenice, pa Mladića čak prikazuju kao vojskovođu i vojnika što on nikad nije bio.

Opkoliti grad ili selo, razoriti ga topništvom (iz daljine), potom izvršiti tenkovski napad i nakon toga pustiti četnike, „dobrovoljce“, „teritorijalce“ ili Martićevu „miliciju“ da obave onaj završni čin: egzekuciju nad preživjelim civilima, paljevinu i pljačku.

Zar je to ratovanje? Je l’ to vojnički kodeks? Zar se tako ponaša časnik (oficir)?

Zar su opkoljavanja Zadra, Skradina, Šibenika, Dubrovnika, Gospića, Biograda, Sarajeva bili ratni podvizi krvnika Ratka Mladića i njegovih zločinaca? Nesmetan dolazak u „zaštićene zone“ Srebrenice i Žepe u koje su srpske snage ušle bez ikakvog otpora, opkoljavanje tih enklava i masovni pokolji koji su potom uslijedili bili su ratni podvizi?

Koju je to bitku Ratko Mladić („heroj“ i „ponos“ srpskog naroda) dobio na bojnom polju u sukobu s Hrvatskom vojskom, Hrvatskim vijećem obrane ili Armijom B i H? Kad god se našao u izravnom srazu s protivnikom gubio je bježao podvijena repa.

Njegovo „ratovanje“ svodilo se na strategiju: opkoli, razori, zapali, pokolji – uz minimalni rizik, jer se po pravilu planski i sustavno napadalo nebranjena ili slabo branjena područja bez oružanog otpora na kojima osim civila najčešće nije bilo nikoga.

I naravno, nije ova taktika bila specijalnost samo Ratka Mladića, tako je funkcionirao agresor predvođen s „JNA“ u cjelini i to je samo dokaz da Srbi ni kad je u pitanju ratovanje nisu mentalno odmakli od razdoblja Nemanjića, jer primjenjuju strategiju osvajanja iz 13. i 14. stoljeća.

Gdje su Mladić i njegovi „srpski heroji“ bili u vrijeme operacije Hrvatskih oružanih snaga od 31. listopada do 4. studenoga 1991. godine, kad je u samo 5 dana oslobođeno 300 četvornih kilometara okupiranog područja u Bjelovarsko-bilogorskoj i Virovitičko-podravskoj županiji? Gdje su bili kad su uslijedile operacije Hrvatske vojske i policije u Medačkom džepu, na Maslenici, Miljevačkom platou, u deblokadi Dubrovnika, obrani Novigrada, gdje su bili u vrijeme Bljeska, Oluje i na kraju, onda kad su združene snage HV i HVO s generalom Antom Gotovinom na čelu vodile bitke na Dinari, oko Grahova, Glamoča i na kraju došle nadomak Banja Luke (na 18 kilometara do ovog legla zla)? Što bi se s Mladićem, Karadžićem i njihovom genocidnom tvorevinom „republikom srpskom“ dogodilo tada da hrvatske snage nije zaustavila međunarodna zajednica svojom političkom odlukom?

Srbija bi im bila pretijesna, sasvim sigurno.

Kad je bilo gusto i kad su se vodile prave bitke, nigdje ni traga od junaštva, nigdje „srpskih obilića“ – ali, kad su imali priliku razarati, klati, paliti, pljačkati, silovati, tu su se već isticali.

Zato, ostavimo se praznih priča i relativizacije onoga što se objektivno događalo u ratu u Hrvatskoj i B i H u vrijeme dok su Ratko Mladić i ostali krvnici na perfidan, kukavički i zločinački način vršili genocid, etnički čistili i osvajali područja koristeći svoju brojčanu i tehničku nadmoć i masovno ubijajući civile, izbjegavajući izravne sukobe s naoružanim formacijama druge strane. Oni su vodili rat protiv civila, rat istrebljenja i etničkog čišćenja.

Strategija spaljene zemlje i zatiranja svega što nije srpsko na područjima Hrvatske i B i H koja su se planirala uključiti u „veliku srbiju“ toliko je očita da to ne vidi samo onaj tko ne želi.

Stoga umjesto „zapovjednik vojske bosanskih Srba“, „general“ ili „časnik JNA“, ispred njegovoga imena trebalo bi stajati: krvnik, monstrum, zločinac, zlikovac, mesar ili neki sličan prefiks.

Jedan mali dio istine o našem Domovinskom ratu koju se već dugo želi potisnuti a činjenice izokrenuti (među ostalim i podmetanjem kukavičjih jaja o „građanskom ratu“), iznio je prije tri dana ravnatelj HMDCDR, povjesničar dr Ante Nazor u emisiji Otvoreno (HTV Prvi program od 22. studenoga u 22,00 sati), u kojoj se govorilo o prvostupanjskoj haaškoj presudi na doživotni zatvor mesaru Ratku Mladiću:

 „Mislim da će haaški sud biti u problemu ako ćemo gledati poveznice s ovom današnjom presudom. Tko je zaustavio Mladićev korpus u B i H, u travnju devedeset druge…da ne prođe do Livna, primjerice, dolje do Neuma, čije su snage zaustavile Mladićev korpus? A sada se Hrvatska optužuje maltene za agresiju, za udruženi zločinački pothvat. Dakle, tu je haaški sud u problemu ako ostane pri prvostupanjskoj presudi. Jer, ne možete zanemariti sve te činjenice, od priznanja, od izlaska, kad govorimo o Hrvatskoj, da nije bilo Hrvatske i Hrvata ne bi bilo današnje Bosne i Hercegovine i to je činjenica…Ako mogu dvije minute samo da vidite mentalitet ljudi koji su napadali – uključujući i Mladića – Hrvatsku i B i H. Ovdje imam samo kratak transkript razgovora Mladića sa zapovjednicima koji su rušili Hrvatsku i B i H. Citiram, Mladić: ‘Neće iz Dalmacije izvući glavu niko ako ne budu slušali i ja ne dozvolim. Zadar smo stavili u omču, tukli smo ga dva i po dana, iz vazduha, sa kopna i sa mora…’ – jedan transkript. Drugi transkript: ‘Udaljen sam od Skradina jedan i po kilometar (6.10.1991. godine), lično sa 317 oruđa vršim korekturu vatre prema Šibeniku. Cvetna bašta biće Kijevo za ono što će doživeti Šibenik. Dubrovnik sam počeo da deljačim (razgovara s Adžićem) i kaže: ‘Malo je tučen Gospić’, Adžić kaže: ‘neka tuće kol’ko može’. Mladić kaže: ‘Ja sam naredio da to opauči’. I sad pogledajte što govore Mladić i Uzelac – zapovjednik 5. korpusa Banja Luka. Uzelac ga pita: ‘A šta je sa mojim Biogradom?’ Mladić mu kaže: ‘Još nismo zauzeli’. ‘Ma daj, sruši one kuće gradske, to su idioti, maspokovci iz sedamdeset prve. Ako imaš avijaciju tuci ona dva mesta na samoj obali, tamo, kuće gde predsednici oni stoje i ima malo bliže plato, opštinu  sred glave treba udariti.’ Kaže Mladić: ‘Znam, tukli smo već’. Uzelac: ‘To su maspokovci, ustaše iz sedamdeset prve, ustaše zagrižene. Osvojite mi taj Biograd, to nikad nije bilo hrvatsko. Nije dobio ime po Zagrebu, to je večiti grad srpski, nikad nije bio hrvatski.’“

Ovaj dio svoga izlaganja dr Nazor završio je riječima: „Eto, s kojim ljudima se ratovalo, dakle, to je taj mentalni sklop…“

(http://vijesti.hrt.hr/416617/otvoreno-je-li-haskom-presudom-ratku-mladicu-zadovoljena-pravda)

Perverzija s kojom je Mladić uvjeravao sam sebe i  druge kako je on ustvari humanitarac koji je kroz cijelo vrijeme rata spasavao civile, posebna je priča i to prelazi granice razuma i pokazuje do koje mjere ljudski um može biti izopačen.

Primjerice, u telefonskom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem (1996. godine, nakon što su već protiv njega i Radovana Karadžića podignute optužnice za zločine genocida i etničko čišćenje pred Tribunalom u Den Haagu), on njega uvjerava kako je postupao humano prema civilima, a muslimani u Srebrenici i okolici ubijali su se međusobno!? Nakon što mu Milošević spominje brojku od „oko osam hiljada streljanih muslimana“ u Srebrenici, on tvrdi upravo to: kako ima svjedoke da su se muslimani međusobno (i to masovno!) ubijali! (https://www.youtube.com/watch?v=frPqr2rvd2s).

Kakav je to stvor koji djetetu u Srebrenici daruje (pred kamerama) čokoladu, a potom mu ubije oca? Kakav je to zločinački um koji dovodi krvnike i pse rata da satima i danima odrađuju egzekucije – planski, organizirano, ubijajući tisuće ljudi i djece (jer u Srebrenici su ubijani i golobradi dječaci) za što su plaćeni „10 maraka po glavi“ (kako tvrdi zločinac Zijad Žigić iz 10. Diverzantskog odreda „VRS“), a potom sve to negira i tvrdi kako je bio „human“ prema civilima?

I da ovu storiju o monstrumu, krvniku, kukavici, ljudskom šljamu i ološu najgore vrste završimo jednim nepobitnim dokazom o kakvom se mentalnom sklopu tu radilo i s kime smo mi tijekom ratova 90-ih godina imali posla; jer, ne zaboravimo, Ratko Mladić je samo jedan između mnogih bez kojih srpski ratni stroj ne bi mogao počiniti sva ta masovna i neljudska zla i takvih je na agresorskoj strani bilo na tisuće.

Ulazeći u Srebrenicu 11. srpnja 1995. godine, Mladić u kameru kaže:

„Evo nas 11. Jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjam srpskome narodu ovaj grad i napokon je došao taj trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=2Mu6HKovY4o)

Treba li još kakav dokaz?

Mladić je predvodio i pokolj 86 civila i branitelja u Škabrnji (u studenome 1991. godine) i to je samo jedan između brojnih zločina, a pogubljenje 8373 civila u Srebrenici kruna je njegove zločinačke karijere.

Srpski zločinac, krvnik i mesar (kojega danas masovno slave kao „heroja“ u Srbiji i „republici srpskoj“) Ratko Mladić, osuđen je u Republici Hrvatskoj (sud u Šibeniku) još 1992. godine (u odsutnosti) na 20 godina zatvora zbog zločina u Kijevu, Vrlici, Sinju, a istražne radnje vođene su od strane DORH-a i u Osijeku, Splitu i Zadru. Nažalost, ruka pravde ga nije stigla.

Ništa od toga nije ušlo u haašku optužnicu i balkanskom mesaru Ratku Mladiću suđeno je samo za ono što je činio u B i H, s naglaskom na Srebrenicu.

Ironija svjetskih moćnika s jedne strane i naš nemar i nebriga s druge, u sinergiji su urodili još jednom nepravdom.

I što reći na kraju, osim: jadan je narod kojemu su heroji i nacionalni uzori monstrumi poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari