Pratite nas

Kolumne

Ratko Mladić je monstrum i kukavica, a ne vojnik i vojskovođa

Objavljeno

na

Ne mogu se oteti dojmu da danas, nakon svega onoga što se doista događalo u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogi relativiziraju činjenice, pa Mladića čak prikazuju kao vojskovođu i vojnika što on nikad nije bio.

Opkoliti grad ili selo, razoriti ga topništvom (iz daljine), potom izvršiti tenkovski napad i nakon toga pustiti četnike, „dobrovoljce“, „teritorijalce“ ili Martićevu „miliciju“ da obave onaj završni čin: egzekuciju nad preživjelim civilima, paljevinu i pljačku.

Zar je to ratovanje? Je l’ to vojnički kodeks? Zar se tako ponaša časnik (oficir)?

Zar su opkoljavanja Zadra, Skradina, Šibenika, Dubrovnika, Gospića, Biograda, Sarajeva bili ratni podvizi krvnika Ratka Mladića i njegovih zločinaca? Nesmetan dolazak u „zaštićene zone“ Srebrenice i Žepe u koje su srpske snage ušle bez ikakvog otpora, opkoljavanje tih enklava i masovni pokolji koji su potom uslijedili bili su ratni podvizi?

Koju je to bitku Ratko Mladić („heroj“ i „ponos“ srpskog naroda) dobio na bojnom polju u sukobu s Hrvatskom vojskom, Hrvatskim vijećem obrane ili Armijom B i H? Kad god se našao u izravnom srazu s protivnikom gubio je bježao podvijena repa.

Njegovo „ratovanje“ svodilo se na strategiju: opkoli, razori, zapali, pokolji – uz minimalni rizik, jer se po pravilu planski i sustavno napadalo nebranjena ili slabo branjena područja bez oružanog otpora na kojima osim civila najčešće nije bilo nikoga.

I naravno, nije ova taktika bila specijalnost samo Ratka Mladića, tako je funkcionirao agresor predvođen s „JNA“ u cjelini i to je samo dokaz da Srbi ni kad je u pitanju ratovanje nisu mentalno odmakli od razdoblja Nemanjića, jer primjenjuju strategiju osvajanja iz 13. i 14. stoljeća.

Gdje su Mladić i njegovi „srpski heroji“ bili u vrijeme operacije Hrvatskih oružanih snaga od 31. listopada do 4. studenoga 1991. godine, kad je u samo 5 dana oslobođeno 300 četvornih kilometara okupiranog područja u Bjelovarsko-bilogorskoj i Virovitičko-podravskoj županiji? Gdje su bili kad su uslijedile operacije Hrvatske vojske i policije u Medačkom džepu, na Maslenici, Miljevačkom platou, u deblokadi Dubrovnika, obrani Novigrada, gdje su bili u vrijeme Bljeska, Oluje i na kraju, onda kad su združene snage HV i HVO s generalom Antom Gotovinom na čelu vodile bitke na Dinari, oko Grahova, Glamoča i na kraju došle nadomak Banja Luke (na 18 kilometara do ovog legla zla)? Što bi se s Mladićem, Karadžićem i njihovom genocidnom tvorevinom „republikom srpskom“ dogodilo tada da hrvatske snage nije zaustavila međunarodna zajednica svojom političkom odlukom?

Srbija bi im bila pretijesna, sasvim sigurno.

Kad je bilo gusto i kad su se vodile prave bitke, nigdje ni traga od junaštva, nigdje „srpskih obilića“ – ali, kad su imali priliku razarati, klati, paliti, pljačkati, silovati, tu su se već isticali.

Zato, ostavimo se praznih priča i relativizacije onoga što se objektivno događalo u ratu u Hrvatskoj i B i H u vrijeme dok su Ratko Mladić i ostali krvnici na perfidan, kukavički i zločinački način vršili genocid, etnički čistili i osvajali područja koristeći svoju brojčanu i tehničku nadmoć i masovno ubijajući civile, izbjegavajući izravne sukobe s naoružanim formacijama druge strane. Oni su vodili rat protiv civila, rat istrebljenja i etničkog čišćenja.

Strategija spaljene zemlje i zatiranja svega što nije srpsko na područjima Hrvatske i B i H koja su se planirala uključiti u „veliku srbiju“ toliko je očita da to ne vidi samo onaj tko ne želi.

Stoga umjesto „zapovjednik vojske bosanskih Srba“, „general“ ili „časnik JNA“, ispred njegovoga imena trebalo bi stajati: krvnik, monstrum, zločinac, zlikovac, mesar ili neki sličan prefiks.

Jedan mali dio istine o našem Domovinskom ratu koju se već dugo želi potisnuti a činjenice izokrenuti (među ostalim i podmetanjem kukavičjih jaja o „građanskom ratu“), iznio je prije tri dana ravnatelj HMDCDR, povjesničar dr Ante Nazor u emisiji Otvoreno (HTV Prvi program od 22. studenoga u 22,00 sati), u kojoj se govorilo o prvostupanjskoj haaškoj presudi na doživotni zatvor mesaru Ratku Mladiću:

 „Mislim da će haaški sud biti u problemu ako ćemo gledati poveznice s ovom današnjom presudom. Tko je zaustavio Mladićev korpus u B i H, u travnju devedeset druge…da ne prođe do Livna, primjerice, dolje do Neuma, čije su snage zaustavile Mladićev korpus? A sada se Hrvatska optužuje maltene za agresiju, za udruženi zločinački pothvat. Dakle, tu je haaški sud u problemu ako ostane pri prvostupanjskoj presudi. Jer, ne možete zanemariti sve te činjenice, od priznanja, od izlaska, kad govorimo o Hrvatskoj, da nije bilo Hrvatske i Hrvata ne bi bilo današnje Bosne i Hercegovine i to je činjenica…Ako mogu dvije minute samo da vidite mentalitet ljudi koji su napadali – uključujući i Mladića – Hrvatsku i B i H. Ovdje imam samo kratak transkript razgovora Mladića sa zapovjednicima koji su rušili Hrvatsku i B i H. Citiram, Mladić: ‘Neće iz Dalmacije izvući glavu niko ako ne budu slušali i ja ne dozvolim. Zadar smo stavili u omču, tukli smo ga dva i po dana, iz vazduha, sa kopna i sa mora…’ – jedan transkript. Drugi transkript: ‘Udaljen sam od Skradina jedan i po kilometar (6.10.1991. godine), lično sa 317 oruđa vršim korekturu vatre prema Šibeniku. Cvetna bašta biće Kijevo za ono što će doživeti Šibenik. Dubrovnik sam počeo da deljačim (razgovara s Adžićem) i kaže: ‘Malo je tučen Gospić’, Adžić kaže: ‘neka tuće kol’ko može’. Mladić kaže: ‘Ja sam naredio da to opauči’. I sad pogledajte što govore Mladić i Uzelac – zapovjednik 5. korpusa Banja Luka. Uzelac ga pita: ‘A šta je sa mojim Biogradom?’ Mladić mu kaže: ‘Još nismo zauzeli’. ‘Ma daj, sruši one kuće gradske, to su idioti, maspokovci iz sedamdeset prve. Ako imaš avijaciju tuci ona dva mesta na samoj obali, tamo, kuće gde predsednici oni stoje i ima malo bliže plato, opštinu  sred glave treba udariti.’ Kaže Mladić: ‘Znam, tukli smo već’. Uzelac: ‘To su maspokovci, ustaše iz sedamdeset prve, ustaše zagrižene. Osvojite mi taj Biograd, to nikad nije bilo hrvatsko. Nije dobio ime po Zagrebu, to je večiti grad srpski, nikad nije bio hrvatski.’“

Ovaj dio svoga izlaganja dr Nazor završio je riječima: „Eto, s kojim ljudima se ratovalo, dakle, to je taj mentalni sklop…“

(http://vijesti.hrt.hr/416617/otvoreno-je-li-haskom-presudom-ratku-mladicu-zadovoljena-pravda)

Perverzija s kojom je Mladić uvjeravao sam sebe i  druge kako je on ustvari humanitarac koji je kroz cijelo vrijeme rata spasavao civile, posebna je priča i to prelazi granice razuma i pokazuje do koje mjere ljudski um može biti izopačen.

Primjerice, u telefonskom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem (1996. godine, nakon što su već protiv njega i Radovana Karadžića podignute optužnice za zločine genocida i etničko čišćenje pred Tribunalom u Den Haagu), on njega uvjerava kako je postupao humano prema civilima, a muslimani u Srebrenici i okolici ubijali su se međusobno!? Nakon što mu Milošević spominje brojku od „oko osam hiljada streljanih muslimana“ u Srebrenici, on tvrdi upravo to: kako ima svjedoke da su se muslimani međusobno (i to masovno!) ubijali! (https://www.youtube.com/watch?v=frPqr2rvd2s).

Kakav je to stvor koji djetetu u Srebrenici daruje (pred kamerama) čokoladu, a potom mu ubije oca? Kakav je to zločinački um koji dovodi krvnike i pse rata da satima i danima odrađuju egzekucije – planski, organizirano, ubijajući tisuće ljudi i djece (jer u Srebrenici su ubijani i golobradi dječaci) za što su plaćeni „10 maraka po glavi“ (kako tvrdi zločinac Zijad Žigić iz 10. Diverzantskog odreda „VRS“), a potom sve to negira i tvrdi kako je bio „human“ prema civilima?

I da ovu storiju o monstrumu, krvniku, kukavici, ljudskom šljamu i ološu najgore vrste završimo jednim nepobitnim dokazom o kakvom se mentalnom sklopu tu radilo i s kime smo mi tijekom ratova 90-ih godina imali posla; jer, ne zaboravimo, Ratko Mladić je samo jedan između mnogih bez kojih srpski ratni stroj ne bi mogao počiniti sva ta masovna i neljudska zla i takvih je na agresorskoj strani bilo na tisuće.

Ulazeći u Srebrenicu 11. srpnja 1995. godine, Mladić u kameru kaže:

„Evo nas 11. Jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjam srpskome narodu ovaj grad i napokon je došao taj trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=2Mu6HKovY4o)

Treba li još kakav dokaz?

Mladić je predvodio i pokolj 86 civila i branitelja u Škabrnji (u studenome 1991. godine) i to je samo jedan između brojnih zločina, a pogubljenje 8373 civila u Srebrenici kruna je njegove zločinačke karijere.

Srpski zločinac, krvnik i mesar (kojega danas masovno slave kao „heroja“ u Srbiji i „republici srpskoj“) Ratko Mladić, osuđen je u Republici Hrvatskoj (sud u Šibeniku) još 1992. godine (u odsutnosti) na 20 godina zatvora zbog zločina u Kijevu, Vrlici, Sinju, a istražne radnje vođene su od strane DORH-a i u Osijeku, Splitu i Zadru. Nažalost, ruka pravde ga nije stigla.

Ništa od toga nije ušlo u haašku optužnicu i balkanskom mesaru Ratku Mladiću suđeno je samo za ono što je činio u B i H, s naglaskom na Srebrenicu.

Ironija svjetskih moćnika s jedne strane i naš nemar i nebriga s druge, u sinergiji su urodili još jednom nepravdom.

I što reći na kraju, osim: jadan je narod kojemu su heroji i nacionalni uzori monstrumi poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari