Pratite nas

Kolumne

Ratko Mladić je monstrum i kukavica, a ne vojnik i vojskovođa

Objavljeno

na

Ne mogu se oteti dojmu da danas, nakon svega onoga što se doista događalo u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogi relativiziraju činjenice, pa Mladića čak prikazuju kao vojskovođu i vojnika što on nikad nije bio.

Opkoliti grad ili selo, razoriti ga topništvom (iz daljine), potom izvršiti tenkovski napad i nakon toga pustiti četnike, „dobrovoljce“, „teritorijalce“ ili Martićevu „miliciju“ da obave onaj završni čin: egzekuciju nad preživjelim civilima, paljevinu i pljačku.

Zar je to ratovanje? Je l’ to vojnički kodeks? Zar se tako ponaša časnik (oficir)?

Zar su opkoljavanja Zadra, Skradina, Šibenika, Dubrovnika, Gospića, Biograda, Sarajeva bili ratni podvizi krvnika Ratka Mladića i njegovih zločinaca? Nesmetan dolazak u „zaštićene zone“ Srebrenice i Žepe u koje su srpske snage ušle bez ikakvog otpora, opkoljavanje tih enklava i masovni pokolji koji su potom uslijedili bili su ratni podvizi?

Koju je to bitku Ratko Mladić („heroj“ i „ponos“ srpskog naroda) dobio na bojnom polju u sukobu s Hrvatskom vojskom, Hrvatskim vijećem obrane ili Armijom B i H? Kad god se našao u izravnom srazu s protivnikom gubio je bježao podvijena repa.

Njegovo „ratovanje“ svodilo se na strategiju: opkoli, razori, zapali, pokolji – uz minimalni rizik, jer se po pravilu planski i sustavno napadalo nebranjena ili slabo branjena područja bez oružanog otpora na kojima osim civila najčešće nije bilo nikoga.

I naravno, nije ova taktika bila specijalnost samo Ratka Mladića, tako je funkcionirao agresor predvođen s „JNA“ u cjelini i to je samo dokaz da Srbi ni kad je u pitanju ratovanje nisu mentalno odmakli od razdoblja Nemanjića, jer primjenjuju strategiju osvajanja iz 13. i 14. stoljeća.

Gdje su Mladić i njegovi „srpski heroji“ bili u vrijeme operacije Hrvatskih oružanih snaga od 31. listopada do 4. studenoga 1991. godine, kad je u samo 5 dana oslobođeno 300 četvornih kilometara okupiranog područja u Bjelovarsko-bilogorskoj i Virovitičko-podravskoj županiji? Gdje su bili kad su uslijedile operacije Hrvatske vojske i policije u Medačkom džepu, na Maslenici, Miljevačkom platou, u deblokadi Dubrovnika, obrani Novigrada, gdje su bili u vrijeme Bljeska, Oluje i na kraju, onda kad su združene snage HV i HVO s generalom Antom Gotovinom na čelu vodile bitke na Dinari, oko Grahova, Glamoča i na kraju došle nadomak Banja Luke (na 18 kilometara do ovog legla zla)? Što bi se s Mladićem, Karadžićem i njihovom genocidnom tvorevinom „republikom srpskom“ dogodilo tada da hrvatske snage nije zaustavila međunarodna zajednica svojom političkom odlukom?

Srbija bi im bila pretijesna, sasvim sigurno.

Kad je bilo gusto i kad su se vodile prave bitke, nigdje ni traga od junaštva, nigdje „srpskih obilića“ – ali, kad su imali priliku razarati, klati, paliti, pljačkati, silovati, tu su se već isticali.

Zato, ostavimo se praznih priča i relativizacije onoga što se objektivno događalo u ratu u Hrvatskoj i B i H u vrijeme dok su Ratko Mladić i ostali krvnici na perfidan, kukavički i zločinački način vršili genocid, etnički čistili i osvajali područja koristeći svoju brojčanu i tehničku nadmoć i masovno ubijajući civile, izbjegavajući izravne sukobe s naoružanim formacijama druge strane. Oni su vodili rat protiv civila, rat istrebljenja i etničkog čišćenja.

Strategija spaljene zemlje i zatiranja svega što nije srpsko na područjima Hrvatske i B i H koja su se planirala uključiti u „veliku srbiju“ toliko je očita da to ne vidi samo onaj tko ne želi.

Stoga umjesto „zapovjednik vojske bosanskih Srba“, „general“ ili „časnik JNA“, ispred njegovoga imena trebalo bi stajati: krvnik, monstrum, zločinac, zlikovac, mesar ili neki sličan prefiks.

Jedan mali dio istine o našem Domovinskom ratu koju se već dugo želi potisnuti a činjenice izokrenuti (među ostalim i podmetanjem kukavičjih jaja o „građanskom ratu“), iznio je prije tri dana ravnatelj HMDCDR, povjesničar dr Ante Nazor u emisiji Otvoreno (HTV Prvi program od 22. studenoga u 22,00 sati), u kojoj se govorilo o prvostupanjskoj haaškoj presudi na doživotni zatvor mesaru Ratku Mladiću:

 „Mislim da će haaški sud biti u problemu ako ćemo gledati poveznice s ovom današnjom presudom. Tko je zaustavio Mladićev korpus u B i H, u travnju devedeset druge…da ne prođe do Livna, primjerice, dolje do Neuma, čije su snage zaustavile Mladićev korpus? A sada se Hrvatska optužuje maltene za agresiju, za udruženi zločinački pothvat. Dakle, tu je haaški sud u problemu ako ostane pri prvostupanjskoj presudi. Jer, ne možete zanemariti sve te činjenice, od priznanja, od izlaska, kad govorimo o Hrvatskoj, da nije bilo Hrvatske i Hrvata ne bi bilo današnje Bosne i Hercegovine i to je činjenica…Ako mogu dvije minute samo da vidite mentalitet ljudi koji su napadali – uključujući i Mladića – Hrvatsku i B i H. Ovdje imam samo kratak transkript razgovora Mladića sa zapovjednicima koji su rušili Hrvatsku i B i H. Citiram, Mladić: ‘Neće iz Dalmacije izvući glavu niko ako ne budu slušali i ja ne dozvolim. Zadar smo stavili u omču, tukli smo ga dva i po dana, iz vazduha, sa kopna i sa mora…’ – jedan transkript. Drugi transkript: ‘Udaljen sam od Skradina jedan i po kilometar (6.10.1991. godine), lično sa 317 oruđa vršim korekturu vatre prema Šibeniku. Cvetna bašta biće Kijevo za ono što će doživeti Šibenik. Dubrovnik sam počeo da deljačim (razgovara s Adžićem) i kaže: ‘Malo je tučen Gospić’, Adžić kaže: ‘neka tuće kol’ko može’. Mladić kaže: ‘Ja sam naredio da to opauči’. I sad pogledajte što govore Mladić i Uzelac – zapovjednik 5. korpusa Banja Luka. Uzelac ga pita: ‘A šta je sa mojim Biogradom?’ Mladić mu kaže: ‘Još nismo zauzeli’. ‘Ma daj, sruši one kuće gradske, to su idioti, maspokovci iz sedamdeset prve. Ako imaš avijaciju tuci ona dva mesta na samoj obali, tamo, kuće gde predsednici oni stoje i ima malo bliže plato, opštinu  sred glave treba udariti.’ Kaže Mladić: ‘Znam, tukli smo već’. Uzelac: ‘To su maspokovci, ustaše iz sedamdeset prve, ustaše zagrižene. Osvojite mi taj Biograd, to nikad nije bilo hrvatsko. Nije dobio ime po Zagrebu, to je večiti grad srpski, nikad nije bio hrvatski.’“

Ovaj dio svoga izlaganja dr Nazor završio je riječima: „Eto, s kojim ljudima se ratovalo, dakle, to je taj mentalni sklop…“

(http://vijesti.hrt.hr/416617/otvoreno-je-li-haskom-presudom-ratku-mladicu-zadovoljena-pravda)

Perverzija s kojom je Mladić uvjeravao sam sebe i  druge kako je on ustvari humanitarac koji je kroz cijelo vrijeme rata spasavao civile, posebna je priča i to prelazi granice razuma i pokazuje do koje mjere ljudski um može biti izopačen.

Primjerice, u telefonskom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem (1996. godine, nakon što su već protiv njega i Radovana Karadžića podignute optužnice za zločine genocida i etničko čišćenje pred Tribunalom u Den Haagu), on njega uvjerava kako je postupao humano prema civilima, a muslimani u Srebrenici i okolici ubijali su se međusobno!? Nakon što mu Milošević spominje brojku od „oko osam hiljada streljanih muslimana“ u Srebrenici, on tvrdi upravo to: kako ima svjedoke da su se muslimani međusobno (i to masovno!) ubijali! (https://www.youtube.com/watch?v=frPqr2rvd2s).

Kakav je to stvor koji djetetu u Srebrenici daruje (pred kamerama) čokoladu, a potom mu ubije oca? Kakav je to zločinački um koji dovodi krvnike i pse rata da satima i danima odrađuju egzekucije – planski, organizirano, ubijajući tisuće ljudi i djece (jer u Srebrenici su ubijani i golobradi dječaci) za što su plaćeni „10 maraka po glavi“ (kako tvrdi zločinac Zijad Žigić iz 10. Diverzantskog odreda „VRS“), a potom sve to negira i tvrdi kako je bio „human“ prema civilima?

I da ovu storiju o monstrumu, krvniku, kukavici, ljudskom šljamu i ološu najgore vrste završimo jednim nepobitnim dokazom o kakvom se mentalnom sklopu tu radilo i s kime smo mi tijekom ratova 90-ih godina imali posla; jer, ne zaboravimo, Ratko Mladić je samo jedan između mnogih bez kojih srpski ratni stroj ne bi mogao počiniti sva ta masovna i neljudska zla i takvih je na agresorskoj strani bilo na tisuće.

Ulazeći u Srebrenicu 11. srpnja 1995. godine, Mladić u kameru kaže:

„Evo nas 11. Jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjam srpskome narodu ovaj grad i napokon je došao taj trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=2Mu6HKovY4o)

Treba li još kakav dokaz?

Mladić je predvodio i pokolj 86 civila i branitelja u Škabrnji (u studenome 1991. godine) i to je samo jedan između brojnih zločina, a pogubljenje 8373 civila u Srebrenici kruna je njegove zločinačke karijere.

Srpski zločinac, krvnik i mesar (kojega danas masovno slave kao „heroja“ u Srbiji i „republici srpskoj“) Ratko Mladić, osuđen je u Republici Hrvatskoj (sud u Šibeniku) još 1992. godine (u odsutnosti) na 20 godina zatvora zbog zločina u Kijevu, Vrlici, Sinju, a istražne radnje vođene su od strane DORH-a i u Osijeku, Splitu i Zadru. Nažalost, ruka pravde ga nije stigla.

Ništa od toga nije ušlo u haašku optužnicu i balkanskom mesaru Ratku Mladiću suđeno je samo za ono što je činio u B i H, s naglaskom na Srebrenicu.

Ironija svjetskih moćnika s jedne strane i naš nemar i nebriga s druge, u sinergiji su urodili još jednom nepravdom.

I što reći na kraju, osim: jadan je narod kojemu su heroji i nacionalni uzori monstrumi poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari