Pratite nas

Povijesnice

Ravno – kako je počela agresija i zločini nad Hrvatima u BiH (VIDEO)

Objavljeno

na

Hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini našlo su u listopadu 1991. na putu razularenim jedinicama JNA i četnicima iz istočne Hercegovine.

Oni su se kretali prema dubrovačkoj okolici s namjerom okupacije samog juga Hrvatske. U Ravnom nije bilo vojske, a većinom je ondje živjelo staračko hrvatsko stanovništvo.

To sve nije bilo prepreka srbijanskim zločincima iz Valjeva da sravne hrvatsko selo u Hercegovini  sa zemljom, te rasele i pobiju njegove stanovnike. Da, učinili su to vojnici iz Srbije, iz grada Valjeva i okolice koji su došli iz druge države pobiti hrvatske starce i sravniti sa zemljom jedno hrvatsko selo za koje do tada nisu nikada ni čuli.

Kao što su bili prve žrtve rata ideje za Veliku Srbiju, danas, dva desetljeća nakon rata i događanja u Orašju, Hrvati postaju i posljednje žrtve istog rata koji očigledno još nije završen, samo se vodi drugim sredstvima na račun njegovih najstarijih i autohtonih  stanovnika u BiH.

U Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ ukopani u polju između Zavale i Ravnog. Već prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković. Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio agresor, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događalo na terenu tijekom razaranja sela Ravno. Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom promatra selo), započinje razgovor:

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1997. – Alojzije Stepinac proglašen kršćanskim mučenikom vjere

Objavljeno

na

Objavio

Dana 11. studenoga 1997. Kongregacija za proglašenje svetaca proglasila je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca mučenikom kršćanske vjere.

Nakon saslušanja 86 svjedoka, katolika i nekatolika, prikazanih ozdravljenja i uslišanja zagovornih molitava, uvezani su dokumenti u 114 svezaka na 38.000 stranica.

Ti prerađeni i pročišćeni dokumenti su proslijeđeni Kongregaciji za proglašenje svetaca na 6000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. studenog 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.

Njegov progonitelj bio je komunistički režim koji je htio iskorijeniti Crkvu i kršćanstvo. Na tom putu, upravo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj naišao je na snažan otpor, a posebice u njezinom pastiru nadbiskupu Stepincu.

Budući da nije htio Katoličku Crkvu odvojiti od sveopće crkve i stvoriti nacionalnu hrvatsku crkvu, doživio je progone, blaćenja i nepravednu osudu komunističkog režima, a na kraju i trovanje i fizičko ubojstvo. Svojim držanjem i vjerom nasljedovao je Kristov put do smrti.

Lik kršćanskog mučenika sadrži u sebi spremnost na mučeništvo, zatim prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri, Crkvi i Kristu, te napokon opraštanje i ljubav prema svojim neprijateljima, u ovom slučaju komunistima. Alojzije Stepinac je uistinu sve te sastavnice posjedovao i stoga je mučenik vjere i Katoličke Crkve.

Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.

On (Stepinac) sada je u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. Zato u njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“

 

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenoga 1991. Bogdanovci – pad štita Vukovara značio je početak kraja

Objavljeno

na

Objavio

Bogdanovci su svakako jedno od mjesta u Hrvatskoj koje je najviše dalo za stvaranje neovisne i slobodne Hrvatske. Bili su štit grada Vukovara. Dovoljno je reći da je iz ovoga sela ubijeno ili se i danas vode kao nestali 89 mještana. 

Dana 10. studenoga 1991. u ruke JNA potpomognutim fašističkim četničkim milicijama pada herojsko selo pored Vukovara – Bogdanovci.

Bogdanovci su bili selo-simbol otpora neprijatelju. Zbog izuzetne hrabrosti branitelja i junačke obrane Bogdanovci su postali poznati širom Hrvatske kao zadnji štit obrane Vukovara.

Tuga i plač su tih dana bili u mnogim domovima Hrvata jer se predosjećala velika katastrofa u Vukovaru. Prethodni događaji, razaranja i ubojstva civila širom Hrvatske nagoviještala su tragediju u hrvatskom gradu na Dunavu.
U Domovinskom ratu tijekom opsade Vukovara, jedina veza Vukovara sa svijetom bio je “kukuruzni put” prema Vinkovcima ,  preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra.

Padom Marinaca u listopadu 1991., Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču.

Od 19. listopada 1991. bila je posve presječena veza između Bogdanovaca i Vukovara. Satnija 204. brigade Zbora narodne garde, koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima, potom sasvim samostalno uz pomoć lokalnih domoljuba odolijeva napadima srpske vojske.

Unatoč višemjesečnoj hrabroj obrani u kojoj su sudjelovali mještani, pripadnici policije, Zbora narodne garde, te HOS-a, Bogdanovci, mjesto od nekoliko stotina stanovnika, bilo je prisiljeno predati se pred agresorskom vojskom i četničkim parapostrojbama koji su iz više smjerova s više od tisuću i pol ljudi ušli u ovo gotovo 100-postotno hrvatsko mjesto.

Bogdanovci su svakako jedno od mjesta u Hrvatskoj koje je najviše dalo za stvaranje neovisne i slobodne Hrvatske.  Dovoljno je reći da je iz ovoga sela ubijeno ili se i danas vode kao nestali 89 mještana. Uz 89 stradalih Bogdanovčana ovdje je život izgubilo i 40 junaka iz cijele Hrvatske koji su im tih najtežih dana došli pomoći u obrani.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari