Pratite nas

Razgovor

Razgovor sa akademikom Josipom Pečarićem: Zabranjuju mi promocije i udaraju na moj rad i moju obitelj

Objavljeno

na

Akademik Josip Pečarić (r.1948.) neprestano je na udaru, a poglavito u zadnje vrijeme. Sad mu je i neki načelnik Općine Tisno zabranio da u općinskim prostorijama održi predstavljanje svoje knjige „Dnevnik u znaku „Za dom spremni“! Meni su, u Varaždinu,  u vrijeme  komunizma, zabranili tribinu s prof. dr. Bogdanom Krizmanom samo zato što je pisao o ustašama! Kuda to vodi? A Pečarić nije bilo tko.  Rođen je u Kotoru i doktor je matematičkih znanosti, a osim što je redoviti član HAZU aktivan je i član  „The New York Academy of  Science“. Ako je suditi po objavljenim znanstvenim radovima sigurno je najplodniji hrvatski znanstvenik. Autor je niza zapaženih knjiga u kojima je obrađivao Jasenovac, Thompsona, sud u Haagu, „Za dom spremni“, itd.  Svojedobno  (2006.) objavio sam i knjigu s naslovom „Razgovori s Josipom  Pečarićem“. Tada mi je uz ostalo rekao da je na njega imao iznimni utjecaj Domovinski rat,  jer „kad imate agresiju na vašu zemlju morate se suprotstaviti – puškom ili perom. Ili niste čovjek!“

A on je, kao malo tko, neprestano u okršajima…,

– Gospodine Pečariću, stječe se dojam da iako ste među ostalim i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU),  iako uživate izniman ugled među intelektualcima u svijetu da imate jedino problema u Hrvatskoj? Kakvi su to problemi?

Svi Hrvati koji se zauzimaju za suverenu ponosnu Hrvatsku imaju problema u njoj. Kada sam ja u pitanju dugo se to ogledalo u sustavnom prešućivanju svega što radim. To je išlo dotle da su u medijima prešućivane i međunarodne znanstvene konferencije u moju čast. Poslije poznate Peticije ZDS otvoreno su na udaru i moj rad i moja obitelj i moji suradnici. O toj “koordiniranoj kampanji” protiv mene nedavno su pisali Predsjednici i Premijeru i znanstvenici s 24. Međunarodne konferencije o transdisciplinarnom inžinjerstvu u Singapuru. O tome je pisao Hrvatski tjednik, 27. srpnja 2017., a tekst je prenjelo i nekoliko domoljubnih portala. Najbitniji problemi su spomenuti u toj Peticiji: važan projekt bio je zaustavljen bez razloga, dok je njegova kćer izgubila posao na Sveučilistu u Zagrebu, opet bez valjanog razloga. Skoro je godina dana kako je u Ministarstvu  odvjetnik  Zvonimir Hodak pokrenuo upravni nadzor zbog toga, već je treća vlada i iz Ministarstva nam daju za pravo, ali ništa se ne rješava zbog autonomije sveučilišta. Napominjem da Peticiju nisu pisale moje kolege matematičari. Na spomenutom projektu je 36 hrvatskih matematičara koji su očito kažnjeni zbog mene. Njihov odgovor na tu kaznu je slijedeći: odlučili su organizirati međunarodnu konferenciju povodom mog 70-og rođendana (MIA, Zagreb 2018.) od 4. do 8. 7. 2018. U znanstvenom odboru konferencije je 60-ak uglednih matematičara iz cijelog svijeta (Israel, USAJapan, France, Russia, Australia, Hungary, India, Czech Republic, Spain, Kazakhstan, Korea, Jordan, Italy, P. R. China, Germany, Poland, Georgia, Serbia, Iran, Romania, Pakistan, Sweden, Finland, Ireland, Canada, Croatia) svi redom urednici ili glavni urednici u časopisima koji su na svjetskim listama. A već ranije su se i narugali HRZZ-u koja je pokušala spriječiti prvu međunarodnu matematičku konferenciju u Mostaru tako što su im se zahvali na financiranju radova s te konferencije (odobrena je bila u sklopu projekta a pritom je s priglupim komentarom uskraćeno financiranje odlazaka članova projekta na tu konferenciju).

>https://kamenjar.com/znanstvenici-poslali-peticiju-predsjednici-premijeru-zbog-koordinirane-kampanje-akademika-pecarica/

– Tko su ti koji vam stvaraju probleme?

-Vjerojatno sam prvi krivac ja sam. Imam preko 1100 radova u znanstvenim časopisima, stvorio sam tri časopisa koji su u svjetskim bazama i mnogo toga što baš nije drago nekim kolegama. Tu im je krivac i izdavačka kuća „Element“ jer su im oni krivci za izdavanje tih časopisa (od tri časopisa iz moje problematike koja su na svjetskim listama – dva izdaje „Element“). Prljavi posao oko projekta „odradila“ je HRZZ (vidjeti moju knjigu „Pišem pisma, odgovora nema 1. / Navodna Hrvatska naklada za znanost“). Obrazloženje HRZZ-a je tako glupo da sam predlagao da ravnatelj bolnice u Vrapču procijeni to obrazloženje i moje odgovore i ustanovi tko je tu podoban za njegovu bolnicu – ja ili članovi Upravnog odbora HRZZ-a.

Naravno sigurno mnogima smeta ono što piše i u Hrvatskom tjedniku: „Zagrebački sveučilišni profesor akademik Josip Pečarić koji je u sklopu svog aktivizma posljednje desetljeće pokrenuo niz peticija o različitim društvenim temama…“ Što se tiče moje kćerke tu nisam jedini krivac. Naime ona je doktorirala i suradnica je prof. dr. sc. Miroslavu Tuđmanu i on je napisao jedno pismo u kojemu je pobrojao i dokazao kakvim se neistinama služe na Filozofskom fakultetu u napadima na njega i moju kćerku za koju kaže da je kolateralna žrtva napada na njega. Međutim, čini se da i tu ima hrvatskog jala. Kolegica koja je bila u komisiji je istog dana izabrana za višeg znanstvenog suradnika kada i moja kćerka, a mentor joj je bio profesor Boras, iako je magistrirala  kod prof. Tuđmana. A uvjeren sam kako Boras ima kompleks niže vrijednosti kada je u pitanju profesor Tuđman. Naime on je doktorirao kod profesora Tuđmana 15 godina nakon što se zaposlio na FF-u s 47 godina života. Dakle,  sve što je postigao u životu postigao je zahvaljujući  prof. Tuđmanu koji i slovi kao istinski znanstvenik na tom Zavodu. Naravno, kada je počela detuđmanizacija mladi znanstvenici su odlazili od Tuđmana. Moja kćerka nije! Zbog tog kompleksa prema svom mentoru Miroslavu Tuđmanu Boras pokušava (i uspijeva) zaposliti samo svoje suradnike na Zavodu, time ruši izvrsnost struke i u krajnjoj liniji ruši i samu opstojnost informacijske znanosti na FF-u.

 –  Kada su na čelu JAZU bili akademici Štampar, Novak ili Sirotković ni jedan se akademik nije žalio…

– Vjerojatno se u to vrijeme kada je Partija sudjelovala u izborima, tj. kada nepodobni nisu mogli biti redoviti članovi Akademije, takvih koji bi se žalili nije ni moglo biti u njoj. Međutim ovo što se dogodilo s ovom upravom vjerojatno je nešto najniže što se ikada dogodilo. Naime glavni tajnik Akademije je iskoristio izvješće o radu Akademije u Hrvatskom saboru da bi napao dva druga akademika. Pri tome mu nije bilo važno što su oni uradili već gdje je jedan rođen i gdje je studirao i je li drugi prije 50 godina bio član Partije.

Nije ni branio trećeg akademika od lažnih napada bivšeg ministra Jovanovića, već je bivšeg ministra uspoređivao s nobelovcima, vjerovali ili ne. A taj isti Glavni tajnik je još ranije onemogućio slanje obavijesti u Akademiji o predstavljanju moje knjige „Hrvatski genocid: napravili zečeve od Srba“, koju su predstavljali admiral Davor Domazet Loše i prof. Miroslav Tuđman (uzgred budi rečeno on je i general). Zapravo mislim da sam ovoj upravi priredio neugodnost još kod (ne)izbora prof. dr. sc. Iva Goldsteina za redovitog člana HAZU-a. Napominjem da je to bio prvi veći neuspjeh tadašnje vlasti (Josipović-Milanović). O svemu tome više možete neći u mojoj knjizi „Pišem pisma, odgovora nema 2. / Je li Akademiji važna znanost“.

– Kako tumačite činjenicu da Miroslav Krleža nije ni među 42 počasna člana HAZU, koliko ih ima ova institucija?Pa, kad smo već kod akademije, u vrijeme komunizma malo je tko mogao postati njezin član ako nije bio vezan uz Tita i partiju, odnosno NOB-e… Dok danas, kako se čini, malo tko može biti član HAZU ako je vezan uz Tuđmana i Domovinski rat!?

– Krleža je bio redoviti član akademije. A čini mi se da sve ovo što sam do sada rekao pokazuje koliko ste u pravu. Poznato je kako u vrijeme bivše države je bilo teško državotvornim Hrvatima postati redoviti član akademije. Međutim među izvanrednim članovima je bilo i takvih. Predsjednik Tuđman je razmišljao i o ukidanju JAZU i stvaranju nove akademije, ali je odustao od toga zbog ideje o pomirbi. Netko se tada sjetio i samo spojio redovite i izvanredne članove. Svi su postali redoviti članovi pa je i među njima bilo državotvornih Hrvata. Međutim treba ipak ponoviti kako je takva Akademija u slučaju (ne)izbora Goldsteina, kada je dobio najmanje glasova u povijesti izbora, bila je prva koja je zadala udarac tadašnjim ljevičarskim vlastima. Posebno moram istaknuti akademika Davorina Rudolfa koji je  kao Predsjednik Odbora za ljudska prava HAZU odmah reagirao na napade na mene. Napisao je pisma i Predsjedniku Akademije i Rektoru Borasu. Odgovore nije dobio! Rektor Boras ne odgovara ni na slične upite iz Ministarstva znanosti!

– Neprestano  se javljate domoljubnim komentarima, a takve su vam i knjige. Je li vas u tome recimo podržava Ministarstvo kulture, je li otkupljuju vaše knjige?

Napisao sam preko 40 takvih knjiga, a Ministarstvo kulture je otkupilo 50 primjeraka jedne od njih.

–  A da li vas zovu na razne prijeme koje organizira državni vrh?

– Šalite li se? Mislim da im nije drago da ih netko poveže sa mnom.

– Što mislite, zbog čega jedan Pupovac „vlada“ Hrvatskom,  ili se to nama samo tako čini?

– Logično je da on vlada Hrvatsko jer ima i osobne zasluge u fašističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Sjetite se samo one njegove laži iz vremena Domovinskog rata (po Dobrici Ćosiću laž je najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti) o prekrštavanju 11000 srpske djece. Tuđman je bio i ostao kriv zato što je unatoč željama svjetskih moćnika porazio i ponizio srpsku vojsku napravivši zečeve od njih kako je to sjajno primijetio Slobodan Milošević, a ja bio napadnut zbog knjige s takvim naslovom u HAZU. Zato današnja vlast mora svjetskim gazdama stalno pokazivati kako je nesretna zbog tog Tuđanovog „zločina“. A Pupovac je idealan za tako nešto, zar ne?

A zbog čega su zapostavljeni hrvatski branitelji, od kojih se dosad najmanje tri tisuće  ubilo?

– Pa i oni su itekako sudjelovali u „zločinu“, stvaranju  hrvatske države, zar ne?

 – Imaju li u ovoj Hrvatskoj ljudi poput vas svoju budućnost?

– Na takvo pitanje sam odgovorio još u vrijeme Račanove vladavine. Rekao sam: „Račan vlada državom čije ime ne voli, a ja živim u državi čije ime volim. Ipak je meni bolje!“

–  Nego, kako to da vas već nisu pokušali i uhititi, odnosno naći vam nešto da vas spreme onkraj brave? Možda smiješno pitanje?

Niste prvi koji me to pitate. Obično kažem kako imam najboljeg mogućeg zaštitnika. Vjerovali ili ne to je J. B. Tito. On je rekao svojima“ „Akademike ne dirajte“. Zapravo mi je žao današnje Titoljubce. Njihovi očevi su u Titovo vrijeme mogli i ubijati ovakve državotvorne Hrvate, a ovi danas jadni ne mogu. Pa kako da vam ih ne bude žao, zar ne?

 – Često pišete i o Marku Perkoviću Thompsonu…U čemu je njegov „problem“?

– Da,  dvije knjige su o njemu, ali i u mnogim drugima sam pisao o Thompsonu. Sam Thompson je jednom rekao da sam ga više ja branio nego što je on branio sam sebe. Zato ću ovdje dati što je o Thompsonu napisala naša sjajna novinarka Karolina Vidović Krišto:

„Thompson nije samo domoljub, on je daleko više od toga. On je dragovoljac obrambenog Domovinskog rata.

Po profesiji je kantautor, pjevač i umjetnik. I kao takav njegov rad vrijedi onoliko koliko je umjetnički vrijedan i koliko je tražen. Međutim, on i u ovoj kategoriji nadmašuje ostale. Njegov rad, njegove pjesme i njegova umjetnost imaju i kulturno-obrazovnu vrijednost. On odgaja naraštaje u zdravom domoljublju i čestitosti. Mnogi nisu znali tko je bila Diva Grabovčeva, tko su bile Drinske mučenice. Mnogi dragovoljci koji teško podnose nepravde u društvu i blaćenje svoje države, utjehu su našli upravo u Thompsonovim stihovima.

On popularizira čestitost, hrabrost, ljubav, odanost – sve ono što mnogi njegovi kritičari pljuju, a rado bi u svome društvu imali ljude upravo s takvim vrlinama.“

Pripremate li neku novu knjigu, neki novi okršaj?

Što se tiče mog pisanja dovoljno je citirati što je o tome na nedavnom predstavljanju knjige prof. Tomca rekao veliki hrvatski domoljub biskup dr. Vlado Košić:

“Mislim da bi se čitava nacija tu trebala povesti za primjerom genijalnog akademika Josipa Pečarića koji je, poput pisama bivšem premijeru kojemu je predlagao da se tada zatočeni general Ante Gotovina kandidira za Nobelovu nagradu za mir, to isto sada pokrenuo za generala Slobodana Praljka, pišući pisma predsjednici Republike, predsjedniku Vlade i predsjedniku Hrvatskog sabora. Hrvati se nemaju zašto ispričavati i neprestano udarati u prsa, dok se istovremeno oni koji su nad Hrvatim počinili neizmjerno veća i brojnija zlodjela razmeću nekim svojim tjeranjem pravde, a da nisu ništa učinili da se distanciraju od tih zala. Zato mi se sviđa akademik Pečarić koji ima hrabrosti „okrenuti pilu naopako“, kako se to jednostavnim riječima kaže.”

Zapravo zadnja peticija koju spominje biskup Košić, a koju je i on potpisao zajedno s biskupom Pozaićem i akademikom Jelčićem i koju je potpisalo još 900 naših ljudi je i osnova nove knjige: ‘SRCE MOJE NIJE ZEMLJE ŠAKA’ / GENERALU PRALJKU NA DAR.

 Želite li još nešto dodati, poručiti?

Na izborima naši ljudi pokazuju da im je bliža suverenistička ponosna Hrvatska. Naši političari to samo znaju dobro iskoristiti za vlastite interese. Dokle će to biti tako – vidjet ćemo. Možda poslušaju jednu moju preporuku koju je svojevremeno u Bujici naveo Luka Podrug: „Pred izbore isključite televizore, a uključite mozak“. Jedino tada neće moći pobjeđivati sluge svjetskih moćnika i prestat će se ostvarivati jedna druga moja tvrdnja: „Kad gazda mijenja slugu, uvijek nađe boljeg slugu.“

Razgovarao:  MLADEN PAVKOVIĆ/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari