Pratite nas

Razgovor

Razgovor Mladena Pavkovića s Ivicom Pepelkom

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Ivicom Pepelkom, skladateljem, pjesnikom i pjevačem, povodom njegova velikog koncerta u zagrebačkom Vatroslavu Lisinskog

NAJVEĆI HIT PJEVAČ KAJKAVSKIH PJESAMA

  • Godinama ste, gospodine Pepelko, na hrvatskoj estradnoj sceni, kao pjevač i skladatelj, ali i vrstan pjesnik. Kako ste izdržali sve te godine, tim više što je konkurencija iznimno velika?

Ovo je uistinu dobro pitanje – kako ste izdržali…..i sam se zapravo to isto pitam, ne jedanput. Kad uzmem u obzir da je iza mene 46 godina glazbenog djelovanja, kad se sjetim nekih vremena svojih početaka i usporedim s današnjim događanjima na estradi, onda to jedno s drugim nema veze, i pitam se tko je tu zakazao i kako to da se ne mogu nikako uklopiti u ovo što se događa. Više nema pjesama. Više nema dobrih smisaonih stihova. Nema dobre –smisaone glazbe. Pjesme nemaju ni sadržaj ni poruku i osim neukusne golotinje i nekog nama Hrvatima nepoznatog ritma, koji sve više prati tamo neke “cajka“ aranžmane s performansnim spotovima, ničeg drugog nema. To je frustrirajuće za nas koje poneki zovu „legendama“, a zapravo se radi o glazbenicima koji su svoje umijeće morali dokazivati, prije svega po glazbenim standardima a ne po količini novca koji je neki sponzor kadar utrošiti u propagandni spot ili vrtenje na radijskim postajama.

Žalosno je danas kako su mnogi mladi talenti diskriminirani, jer im se ne daje prilika da pokažu svoje glazbeno umijeće.

Što se konkurencije tiče, nikad nisam ni smatrao da imam konkurenciju, te se nikad nisam smatrao nekome konkurentom ili da je meni netko konkurencija. Nitko od mojih kolega niti je mogao niti može mene ugrožavati. Nije poanta u tome. Glazba je plemenita i prema njoj se tako treba odnositi. Nema tu – ja sam bolji ti si lošiji, ona se izvodi iz srca, s porukom koju prenosiš, ono nešto prepoznatljivo što ili imaš ili nemaš. O tome ti ne odlučuješ, o tome odlučuju publika i slušatelji.

  • Je li vam poznato koliko ste pjesama dosad napisali?

Prema mojoj ( ne u broj točnoj ) evidenciji imam preko 500 skladbi, za koje sam napisao i glazbu i stihove. Iskreno ni sam ne znam tko ih sve izvodi. Otkako sam napisao pjesmu „Kad procvatu jabuke“, a ona se nakon što je postala svehrvatski hit nije našla na obračunu izvedenih skladbi (kao da ne postoji!), više ne prijavljujem skladbe. One su ionako samo za ovaj moj životni vijek. No, kako se bavim i likovnom umjetnošću, tako sam naslikavši „Križni put“ za jednu crkvu, postavio slike bez potpisa. Župnik me upitao – Gospodine Pepelko, pa niste se potpisali. Rekao sam mu: znate li vi tko je to naslikao, rekao je da zna, zatim, da li ovi svi vaši župljani znaju tko je to naslikao, rekao je da znaju, a zatim sam ga pitao, da li Svevišnji zna tko ih je naslikao – opet je rekao da zasigurno zna. Postavio sam mu pitanje – a tko još drugi onda treba znati?

  • Jesu li vaše skladbe sve i snimljene?

Najveći dio skladbi- oko 99 posto- su snimljene, poglavito u renomiranim studijima i izdane preko poznatih i priznatih nakladnika, a ne mali broj objavljen je i putem manjih, slabije poznatih. Isto se događa i s KUD-ovima ili nekim vokalno- instrumentalnim sastavima kao i udrugama ( ŽVS Kajda npr. ima svoju udrugu, Podvinčani također itd).

Naravno, jedan dio pjesama su još uvijek kod mene, a kako nisu komercijalne, bar prema današnjim kriterijima, vjerujem da će ih netko poslije mene objaviti. Zaslužile su.

  • No, što za vas znači uspjeh?

Uspjeh ne znači to da si popularan. Uspjeh znači da li si nešto stvorio, uradio ne za sebe već za druge, po čemu će te pamtiti. Ako je to pjesma, onda je uspjeh potruditi se uz sve svoje znanje i darovitost stvoriti lijepu pjesmu. Ako ona razveseli ili pomogne na bilo koji način nekom bližnjem, ne tebi, onda si u nečemu uspio.

Nije uspjeh skakanje po pozornici, biti na ulici prepoznat, biti javna osoba…Kad mi priđe čovjek i veli, slušam vaše pjesme i tako ih doživim da od sreće zaplačem, jer ste me u dušu pogodili i pronašao sam se u nekoj od pjesama, onda sam zadovoljan, jer očito radim dobru stvar. Kad me na ulici ili lokalu sretne invalid u kolicima i spomene svoju najdražu pjesmu „Rane devedesete“, vrlo sam ponosan što sam opjevao i tu našu populaciju.

Uspjeh je nastupiti na preko 170 humanitarnih koncerata – bez lipe! Petnaestak sam i sam organizirao kao predsjednik Udruge roditelja djece oboljele od onkoloških bolesti (KLUB – HEO) Zagreb, čiji sam sada počasni član. To je Udruga uistinu prva u još tadašnjoj Jugoslaviji. Sve ostale su nastale nakon osamostaljenja Hrvatske.

Uspjeh znači dati se drugima, voljeti bližnje.

  • Malo pjevača poput vas „puni“ veliku zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog…

Najprije hvala svima koji dolaze. U Lisinskom sam od 2005., a održao sam 13 koncerata, jer su jednom održana dva u istom danu, a drugi put dan za danom (nedjelja i ponedjeljak). Lisinski je posebna priča. Kako se čitavog života borim za kajkavštinu, a kako je ona uporno marginalizirana, to je bio jedini način da skrenete pozornost da kajkavci postoje, pozvati ih u taj naš – kako vele – hram kulture, da ljudi počnu doživljavati kajkavštinu u adekvatnom prostoru i način na kojem kajkavska riječ i pjesma dobivaju na svojem značaju.

Sjećam se kako su prigodom prvog nastupa „frcali“ komentari – pa kaj bu Pepelko v Lisinskom!? A bio je pun do zadnjeg sjedala, i otada svake godine isto. Naši (ne samo kajkavci), znaju pošto dolaze u Lisinski. Trebalo je samo odškrinuti vrata i reći – i mi postojimo!

  • Međutim, unatoč vaše iznimne popularnosti i toliko godina uspješnog rada, stječe se dojam da vas državna televizija i radiji ne prate koliko zaslužujete, ili se to samo tako nama čini?

Točno je, ali nažalost nisam jedini. Dok slovenska nacionalna televizija na svom prvom programu emitira svoj, slovenski, narodni melos preko svojih glazbenih domaćih sastava, naša državna televizija kao da nas se srami. Kao da smo manje vrijedni i nedostojni rejtinga HRT-a!? Ne znam kako oni to naše kajkavsko glazbeno i kulturno stvaralaštvo doživljavaju i zašto, ali je tako. Da nema regionalnih i lokalnih televizija, za kajkavsko stvaralaštvo i glazbu ne bi se ni znalo. U svojih 46 godina glazbenog djelovanja, samo sam jednom bio u emisiji Hrvatskog radija, a nijednu moju pjesmu nisu još samostalno nikad zasvirali, također u tom vremenskom razdoblju (46 godina), kao gost bio sam samo jednom u emisiji koju više ne emitiraju – Svirci moji. I to ne solo! Nastupio sam s kolegicom u duetu i ženskom vokalnom grupom. HRT ima svoje čudne, zapravo nedopustive kriterije, a i mnogim mojim kolegama nerazumljivu politiku prema kajkavskom sjeverozapadu, a to nije malo područje Lijepe naše. No neka je to njima na dušu!

  • Često surađujete i s mladim pjevačima. Tražite li vi njih ili oni vas?

Osobno mi je drago što sam imao prigodu neke od mladih pjevača upoznati, a i mnogima pomoći. Rado pomažem onima koji nemaju nikog da im pomogne. U današnjoj glazbenoj džungli, jednostavno se i najbolji izgube. To je velika tragedija za našu glazbenu scenu. Mladi ljudi dolaze na brisani prostor, vjetrometinu, na kojoj su izloženi kojekakvim tzv „menadžerčićima“, samozvanim glazbenim „stručnjacima“ koji pokušavaju izvući nešto novaca a zauzvrat – kako se pojave, tako i nestaju s glazbene scene. Bezobrazno uporni, polu sluhisti s angažiranim sponzorima, kao što sam već naglasio, jednostavno truju tu mladež i glazbenu scenu svojim nebuloznim skladbama. Mogao bih ih sad nabrojati poimence, ali se ništa ne bi promijenilo. Ne, ne tražim mlade talente. Prepoznam ih, pa ako imaju potrebu, jave mi se. Nikad ne odbijam ako ništa drugo, nego ih spustiti na zemlju i objasniti problematiku i način kojim trebaju krenuti.

  • Gdje je danas zagorski melos, odnosno gdje su pjesme Zagorja u odnosu na ostale dijelove Hrvatske? Istina, nešto ste o tome već rekli, ali stječe se dojam da po tom pitanju Dalmatinci su, čini se „prvaci svijeta“…

Dobro pitanje. Odgovor je vrlo jednostavan. Već dugo „nema“ zagorskog melosa! Preranom smrću velikog kajkavca, gospodina Stjepana Mihaljinca, koji je desetljećima vodio najpoznatiji kajkavski festival u Krapini, nestao je i zagorski melos. Onaj koji predstavlja kajkavsku popevku! Ostali pravci zagorske glazbe izgubili su se pod utjecajem i presingom medija koji forsiraju sve skladbe osim zagorskih ili bolje rečeno – kajkavskih. Ne bih odvajao zagorski melos od prigorskog, međimurskog ili podravskog. Svi smo u istom košu. Nametnuti pravci klapskih pjesama, nekih lobijskih koji imaju utjecaj ili sami kreiraju programe , jednostavno su izbacili iz njih kajkavštinu. Vele da je nerazumljiva. Kad dalmatinac veli „ja san iša“, to je svima jasno što je rekao, a kad pak Zagorec (ili koji drugi kajkavac) veli to isto, ali kao „ja sam išel“, onda to više nitko ne razumije. Treba prevoditelj, iz Kine valjda!

Čast kolegama Dalmatincima. Imaju svoje lobije na nacionalnim medijima, složni su i jedinstveni i nemam im što zamjeriti. Ja osobno ne volim klape. Jednostavno ih je previše i previše se eksponiraju i jednostavno nameću. Ne volim presinge. Mogu slušati njihovo pjevanje maksimalno pola sata. Sve drugo je za mene previše. Jesu li su po tome „prvaci svijeta“? Možda svojom nametljivošću da, ali ostalo im ne zamjeram. Ljudi imaju, znaju i iskorištavaju pruženu priliku. Šteta što kajkavci to nisu u stanju i što nemaju istu priliku.

  • A, što mislite o našim festivalima?

Nema se tu što misliti. Ovakvi festivali služe samo sebi i umijeću organizatora kako zgrnuti što više novaca. U igri je glazbeni biznis. Puno sponzora, marketinga, lobija, golotinje..koga zanima pjesma? Pa baš nikog. Znamo tko je gdje glavni i čija kuhača gdje kuha. To što nema pjesama s festivala ( jer mu bi to trebala biti glavna svrha), pa to je najmanje bitno. Takvo je nažalost današnje vrijeme, ništa nije normalno i sveto, pa – tko voli – nek izvoli! Ili, što luđe – to bolje!

  • Koliko ste dosad objavili CD-a i u kojoj nakladi?

Ne mjerim svoje albume prema broju izdanih CD-a, već prema uspješnicama s tih nosača zvuka. Od 1971- godine sam u Jugotonu, a od privatizacije u Croatia Recordsu. Ako navedem podatak da je na području bivše Jugoslavije singlica Plači srce ( svojevremeno proglašena najljepšom ljubavnom pjesmom ) i Kada dođe mjesec Maj prodana u preko 150.000 primjeraka, onda današnja prodaja od nekoliko tisuća zvuči smiješno. Izdao sam ukupno 12 albuma, od toga dva dupla i Zlatnu kolekciju. U novije vrijeme platinasta ploča kao jedinog kajkavca koji ju je dobio,razne zlatne, srebrne govore da uspijevam još uvijek realizirati neke projekte, ali prodaja CD-a je stala i rijetki danas kupuju CD. Možda imam sreću što moja publika ne koristi previše digitalnu tehnologiju, pa se snalaze nabavljajući nosače zvuka.

I ovdje moram reći, da količina nosača zvuka ne određuje status na estradi. I tu vrijede marketinška pravila prema kojima popularnost određuju razno-razni skorojevići koji stvaraju spotove, dakle uloženi novac a ne kvaliteta. Nametnuti trendovi bezukusnih prizora kiča i performansa, presudni su za popularnost. CD-i i njihova distribucija su u trećem planu.

Ja recimo nikad neću dobiti Porina. Nikad nisam nikom podilazio i nemam i ne pripadam nikakvom klanu. CD-i koje snimam ipak dođu u prave ruke i to mi je dovoljno. I svaki posjetitelj dvorane Lisinski je moj Porin. Hvala im još jednom što me prate.

  • A, ima li, gospodine Pepelko, jala i zlobe u estradnim vodama?

Naravno da ima, no nisu dio mene. Nikad nisam bio zloban ni prema kome. Nije u mojoj prirodi. Ali itekako dobro znam tko i kako se odnosi prema meni. Naravno da sam uvijek na nivou i nemam predrasuda i ne zamjeram. Najgore je kad onog tko ti je jalan – ignoriraš i dadeš mu na znanje da znaš, ali da ti je svejedno. Današnja estrada je izgubila sve kriterije i jedino što preostaje je pravilo – glavu gore! To nije dio mene!

  • Uspješno vodite i neke TV emisije, poglavito na VTV-u. Je li teže biti voditelj, urednik ili pjevač?

Bavio sam se novinarstvom. To vi znate vrlo dobro, ono ostaje u krvi. Isto se događa i s pjesmom: jednom glazbenik – uvijek glazbenik. Kao što sam već rekao, 46 godina vodim borbu za kajkavštinu. Osnovao sam neke još uvijek popularne festivale u Zagorju i jedan u Sv. Nedelji, (neću ih nabrajati s razlogom), pa tako doselivši se u Varaždin, pet sam godina bio na Varaždinskoj televiziji (VTV), najprije kao jedan od voditelja popularne emisije „Popevke i štikleci“ a potom i emisije „Domačija“. Sve ono što je kajkavsko, našlo se u tim emisijama. Od malog čovjeka – do vrhunskog umjetnika, od etno glazbe do opernih arija. Bitno da su sudionici i izvođači kajkavci. No, iznimno je teško reći što je teže raditi, voditi ili pjevati. Mislim da je ipak veća odgovornost stati na pozornicu Lisinskog nego u studiju tv-a snimati emisiju. No i jedno i drugo ako pridonose popularizaciji kajkavštine, onda nije ništa teško. Uživam i u jednom i u drugom.

  • Međutim, uskoro ćete ponovno održati solistički koncert u kultnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu…
  • Da, bit će to 20. ožujka. Veoma se radujem ovom nastupu, poglavito nakon što sam se ovih dana vratio s uspješne turneje po Kanadi. Dakle, vidimo se u Lisinskom, bit će to najbolje od najboljih mojih pjesama! I moj četrnaesti solistički nastup u ovoj dvorani!-rekao je na kraju Ivica Pepelko.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari