Pratite nas

Razgovor

Razgovor s A. Babićem: Potencijal za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik

Objavljeno

na

S Antunom Babićem, bivšim diplomatom i pomoćnikom ministra iseljeništva razgovarao Davor Dijanović za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća

[ad id=”93788″]

Poštovani gosp. Babiću, ovih dana pojavila se je vijest o mogućnosti osnivanja ministarstva koje bi se bavilo iseljeništvom i demografskom problematikom. Treba li Hrvatskoj Ministarstvo demografije i iseljeništva?

Za nas koji znamo koju vrijednost i potencijal imaju Hrvati izvan Hrvatske u gospodarskom i demografskom spašavanju Hrvatske iz današnjeg katastrofalnog stanja, to je možda bila najbolja vijest u zadnjih dvadeset godina, ali i zadnja nada da su konačno u manjini u Hrvatskoj oni koji su se na sve moguće načine borili, od 1990. do danas, u svim velikim političkim strankama, da se ne stvore uvjeti za povratak Hrvata iz dijaspore. Dapače, poduzimani su svi raspoloživili zakonski i nezakonski koraci da do toga ne dođe. Mediji su nastavili prikazivati Hrvate u iseljeništvu kao da još uvijek živimo u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji (samo što nisu slali obavještajce da ih nastavljaju ubijati).

Sada kad znamo kakvu je ulogu u Hrvatskoj obavještajnoj službi imao Josip Perković, ni to nije bilo isključeno. Državni službenici bili su posebno neljubazni prema strankama koje su dolazile iz iseljeništva, osim ako nisu za svoju uslugu dobili, u ono vrijeme, koju stotinu maraka ispod stola. Političari na lokalnim razinama koji su u svom okruženju upravljali državnom imovinom tj. poduzećima itd., tražili su, prije nego što sjednu za stol razgovarati, ogromne svote novca od ljudi iz dijaspore koji su ozbiljno željeli jedan dio njihova novca uložiti u Domovini.

Nažalost, prema najnovijim medijskim informacijama te izjavama vodećih političara Domoljubne koalicije i Mosta, Ministarstvo useljeništva i demografije neće biti odmah osnovano. Ta činjenica jasno pokazuje da u Hrvatskoj još uvijek prevladavaju oni koji ne žele povratak Hrvata iz svijeta, koji svim ogromnim potencijalom na svim područjima mogu izvući Hrvatsku ne samo iz sadašnjeg gospodarskog, demografskog, duhovnog nego i političkog živog blata. Za mene to više nije nikakvo iznenađenje.

Glavni savjetnici (ne dužnosnici) Predsjednice Republike Hrvatske su oni isti ljudi koji su se protivili osnivanju Ministarstva povratka i usljeništva i u vrijeme vladavine prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I kad bi Tuđman uspio progurati osnivanje tog ministarstva kod jednog premijera, drugi bi ga odmah ukinuo, kao što su to učinili bivši premijeri Manolić, Šarinić i Mateša. Ako tome dodamo i Matu Granića koji u Ministarstvu vanjskih poslova nije previše naklono gledao na one koju su se vratili iz svijeta prije nego što je on postao ministar, onda nam treba biti sasvim jasno odakle
dolaze ti otpori.

Njegovi najpovjerljiviji ljudi bili su bivši članovi Komunističke partije i jugoslavenski novinari, među kojima je vjerojatno bilo i udbaša. Naravno, tu treba svakako spomenuti i Josipa Boljkovca koji je sve Hrvate iz svijeta, od ratnog ministra obrane Šuška, do svih nas drugih, nazivao ustašama, «kojima se može dati čast, ali nikako vlast». No, bilo bi pogrešno tvrditi da su protiv Hrvata samo ti stari jugoslavenski i komunistički kadrovi.

Posebno je poražavajuće da o Hrvatima u dijaspori negativan odnos imaju i političari u MOST-u. Mjesec dana prije izbora meni je osobno jedan njihov osnivač i čelni čovjek, Branimir Karačić, rekao da MOST «neće imati svoju listu za dijasporu, jer hrvatsko iseljeništvo ima negativan imidž u Hrvatskoj». Osobno sam uvjeren da je ovoga puta MOST, a ne Domoljubna koalicija, koji ne želi osnivanje Ministarstva useljeništva i demografije. Kao i o mnogim drugim stvarima oni o tome ništa ne znaju, pa se onda tako i neodgovorno i za budućnost Hrvatske opasno pogrješno ponašaju. Više je nego očigledno da ćemo morati tražiti neka druga građanska i demokratska rješenja da zaobiđemo takav negativan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Hrvatske i spašavanju Hrvatske od nesposobnih i neodgovornih hrvatskih političara.

Kao diplomat boravili ste u nekoliko zemalja. Postoje li u tim zemljama ekvivalentna ministarstva i kakva su općenito europska i izvaneuropska iskustva?

Gotovo da više nema niti jedne zemlje na svijetu, od onih najvećih do najmanjih koja ima i malo značajniju dijasporu, a da nema svoje samostalno Ministarstvo iseljeništva i usljeništva, ili najmanje državni ured sa snagom ministarstva. Previše bih zamorio čitatelje kad bi ovdje počeo redati zemlje i koristi koje one imaju od svojeg iseljeništva, ali i ljudi koji se vraćaju tj. useljavaju u te zemlje. Počet ću samo s Velikom Britanijom gdje poljski doseljenici doprinose 1% od GDP-a Velike Britanije, a kad se vrate u Poljsku njihov udio u rastu poljskog gospodarstva bit će još puno veći.

U SAD-u 42% doseljenika, koji će se naknadno vratiti u svoje zemlje (na primjer Indijci i Kinezi) jako puno će doprinijeti daljnjem gospodarskom razvoju njihovih zemalja. Oko 42% useljenika doprinosi razvoju visoke tehnologije u SAD-u, a 24 posto svih patenata u SAD-u dolaze od tih useljenika. Dakle, tu govorimo o onim najvećim zemljama. Australija bi danas bila vrlo siromašna zemlja da se nije otvorila prema useljevanju. Prema statistici Australskog ureda za statistiku 6,6 milijuna australskih stanovnika rođeno je u nekoj drugoj zemlji.

Svoja snažna Ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo imaju i Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Te dvije države zajedno imaju dvije i pol milijarde stanovnika. Zašto tako mnogoljudne zemlje trebaju svoja velika i snažna ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo? Evo, na primjer zašto NR Kina ima Ministarstvo za iseljeništvo. Kina se razvila u sadašnju najveću ekonomsku globalnu silu na konstruktivnoj i razumnoj državnoj politici prema kineskom iseljeništvu. U Kini ne postoji samo središnje ministarstvo u Pekingu, nego svaka općina, svaka provincija (županija) i svaki malo veći grad imaju podružnicu tog ministarstva i svi rade po jednom obrascu.

Svake godine u Pekingu se okupi oko pet tisuća najutjecajnijih kineskih iseljenika – poduzetnika iz cijeloga svijeta, s kojima cijeli tjedan razgovaraju i razmjenjuju mišljenja presjednik države, predsjednik Vlade i svi ministri. Ta je politika prema iseljeništvu počela 1970-tih godina, a danas 70% sveukupnog stranog ulaganja u kinesko gospodarstvo dolazi od kineskih iseljenika. Riječ je o bilijunima dolara godišnje. Pri tome ne treba zaboraviti da je u to vrijeme NR Kina imala na globalnoj razini status današnje Sjeverne Koreje, s kojom niti jedan zapadni poduzetnik nije htio imati ništa.

Kina, Indija, Filipini i Mexiko, Brazil su zemlje koje u financijskom i gospodarskom pogledu imaju najveće koristi od doznaka i ulaganja njihovih iseljenika. Naravno, i Hrvatska i s ovako neodgovornom politikom prema iseljenicima godišnje dobiva oko dvije milijarde eura od dijaspore. Ministarstva za iseljeništvo i useljeništvo u Europi imaju Italija, Poljska, Grčka, Madžarska, Rumunjska,Malta, Srbija, Kosovo… Na primjer, Armenija ima Ministarstvo dijaspore koje vodi potpredsjednik Vlade. Gotovo sve južnoameričke zemlje imaju svoje ministarstvo za iseljeništvo. U tom je pogledu najdalje otišao Meksiko. Nakon povratka u zemlje iz kojih su otišli povratnici sa sobom donose ne samo novac, radnu etiku i razna potrebna znanja, nego i drugačiju političku kulturu, pa pomažu u razvijanju demokracije u tim zemljama, što je u ovom trenutku posebno potrebno nama u Hrvatskoj.

Simptomatično je da i jedna mnogoljudna država kao što je Kina ima takvo ministarstvo?

Marko Polo KinaNa to sam pitanje već dobrim dijelom odgovorio. Zanimljivo je, međutim, istaknuti, da je tadašnji vođa Kine Deng Xiaping (nakon smrti Mao Zedonga), videći da pod komunstičkim gospodarstvom Kina propada i da je ugrožena vlast Komunističke partije, a vjerojatno nakon što je posjetio Singapur i vidio tamošnji veliki gospodarski napredak u kapitalističkom društvu pod vodstvom legendarnog singapurskog vođe Lee Kuan Yua (koji je za sebe rekao da vuče korijenje od kineskog plemena Hakka, koje je bilo na dnu ljestivicee kineskog društva), odlučio izvući Kinu iz strašne gospodarske krize, pa je kao poruku narodu rekao: «nije važno koje je boje mačka, crna ili bijela, važno je da lovi miševe», kao i «biti bogat je veličanstveno». Bio je to strašno veliki ideološki preokret u vođenju kineskog gospodarstva.

Treba podsjetiti da je u tzv. «Velikom skoku naprijed» od 1958. do 1961., koji je trebao dovesti do industrijalizacije NR Kine, od gladi umrlo od 30 do 40 milijuna ljudi. Kineski lideri su također išli i u Irsku, gdje su studirali irski model gospodarskog rasta, temeljenog na suradnji s irskim isljeništvom, primarno u SAD-u, gdje ih ima oko 42 milijuna. Tako su u NR Kini i nastale slobodne gospodarske zone samo za kineske poduzetnike iz iseljeništva i niti jedan od njih nije smio propasti.

Naime, u početku su Kinezi jako vodili računa da iz Kine ne ode negativna slika u svijet kako poduzetnici u NR Kini ne mogu uspjeti i kako su ih u Kini prevarili. Nakon pet godina tog posebno uspješnog eksperimenta, u kinesko gospodarstvo počeli su ulagati i strani ulagači, od manjih poduzetnika do najvećih svjetskih korporacija.

Poznati hrvatski poduzetnik iz Australije, rodom iz Blata na otoku Korčula, Frank Cetinich nije uspio s njegovom investicijom u Hrvatskoj, ali je uspio u NR Kini. U gradu Changzhou, provinciji, Jiangsu, čak je otvorio i kuću Marka Pola. Nažalost, mi smo se u Hrvatskoj početkom 90-tih godina prošlog stoljeća posebno trudili da u hrvatsko iseljeništvo ode što negativnija slika o ulaganju u Hrvatsku, kako bi oni koji su svojim ponašanjem u Hrvatskoj izazivali takvu sliku, ostali bez prave gospodarske konkurencije.

Vi ste bili pomoćnik ministra iseljeništva u vrijeme Tuđmana. Zanimljivo je da su i tada postojali otpori prema povratku iseljenika. Kome taj povratak nije u interesu?

Tada, kao i danas, na djelu su bili isti interesi, iste interesne skupine, isti ljudi, od kojih su neki još živi, a neki su umrli, kao na primjer Josip Manolić, Josip Boljkovac, Josip Perković, Nikica Valtentić, Franjo Gregorić, Borislav Škegro, Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Ivica Račan, Nino Pavić i njihovi «drugovi»… Među onima koji su se tada bili protiv velikog povratka Hrvata iz svijeta i koji jednako razmišljaju i danas, bilo je onih koji su pripadali Udbi i KOS-u, zatim tehnomenadžeri, strani špijuni, uvjereni jugoslaveni, internacionalisti, i komunistički tvrdolinijaši, vodeći ljudi u glavnim državnim i privatnim medijima te pripadnici srpske manjine. Dakle bilo je to raznoliko društvo, ali istovremeno i ujedinjeno da neće dozvoliti «povratak ustaša» iz emigracije. Za njih je svaki Hrvat bio ustaša koji je živio izvan Jugoslavije, bez obzira je li se radilo o običnom radniku na privremenom radu u europskim zemljama ili pripadniku legitimne hrvatske etničke organizacije u prekomorskom zemljama. Sjetimo se samo izjave prvog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca koji je u Nedjeljnoj Dalmaciji 25. ožujka 1993. godine izjavio «kako se treba držati onoga što kaže njemački novinar Štrem, emigraciji čast, ali ne i vlast».

U vrijeme dok je Valentić bio na čelu Vlade u iseljeništvu se pojavljuju prva razočaranja vezana za negativan institucionalan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu i počinje, u dijaspori, ali u u Hrvatskoj od strane sve većeg broja povratnika, snažno lobiranje kod predsjednika Tuđmana da se osnuje Ministarstvo povratka i useljeništva. No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad je za ministra bez ministarstva bio imenovan pokojni Marijan Petrović, povratnik iz Kanade.

U tom razdoblju sam se sprijateljio s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević i rekao doslovce sljedeće: «Ante, zašto gubiš vrijeme. Dok bude postojala ova vlada nikad neće biti odobreno stvaranje tog vašeg Ministarstva povratka i useljeništva». Nažalost, bio je sasvim u pravu.

Međutim, nakon vrlo dobrog početka rada tog ministarstva 1997. godine, dvije godine nakon njegovog osnivanja ponovno su na scenu stupile one iste snage koje su ranije sprječavale njegovo osnivanje. S vremenom se pokazalo da ministar Petrović nije bio dorastao važnosti vođenja tako važng ministarstva. Nisu prošle brojne inicijative i pokušaju da se zakonski regulira status i prava iseljenika i povratnika. Taj je zakon, koji smo mi priredili u Ministarstvu povratka i usljeništva, mjesecima stajao u ladici jednog ministra u Vladi. Uplašene da bi taj zakon mogao široko otvoriti vrata povratku hrvatskih iseljenika, na scenu su stupile već spomenute hrvatske gospodarske i političke elite koje su se ranije protivile uspostavi Ministarstva povratka i usljeništva.

Nakon što je predsjednik Tuđman već bio donio odluku da treba smijeniti ministra Petrovića i na njegovo mjesto dovesti osobu s daleko većim političkim utjecajem i autoritetom, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, umjesto ministra Petrovića predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio je mene s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva, a Marijan Petrović je ostao voditi ministarstvo u kojem je bilo sve više nezadovoljnika. Ministarstvo povratka i useljeništva ukinuto je godinu dana kasnije, u svibnju 1999. godine i pripojeno Ministarstvu razvitka, iseljeništva i obnove, koje je vodio Jure Radić.

Poslije smrti prvog predsjednika RH Dr. Tuđmana u prosincu 1999. godine i dolaska lijeve koalicije na vlast u Hrvatskoj u siječnju, počinje još siromašnije razdoblje institucionalne suradnje između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, koje, s većim ili manjim intenzitetom traje sve do danas, dakle punih 16 godina.

U Vladi Ivice Račana, od 27. siječnja 2000-te godine do 23. prosinca 2003. godine institucionalni odnos RH prema hrvatskom iseljeništvu sveden je na jedan mali Odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je bio smješten izvan sjedištva ministarstva i koji je više služio za transfer politički ili drugačije nepoželjnih djelatnica i djelatnika u MVP-u.

Mesic BabicDolazak Dr. Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 23. prosinca 2003. godine dočekan je s velikom euforijom kako u Hrvatskoj tako i, a možda i još više, u hrvatskom iseljeništvu, jer je tadašnji predsjednik Vlade i sam dugo godina živio Austriji, u jednoj vrsti iseljeništva. Malo tko je mogao i sanjati, a kamo li predviđati da će to biti jedno od nagorih razdoblja u povijesti mlade hrvatske države kad je riječ o negativnom institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. No, moje ikustvo s dr. Sanaderom U MVP-u, upućivalo me je na oprez, što se pokazalo sasvim opravdanim. Pod Sanaderom osnovan je jedan mali i beznačajan odjel za iseljeništvo, koji nije imao nikakve ovlasti i mogućnosti da bilo što napravi za povratak Hrvata iz svijeta.

Ovdje želim iznijeti i nevjerojatno pitanje koje mi je tijekom službenog posjeta NR Kini 13. svibnja 2012.godine na ručku u Šangaju pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka Mesić mi je postavio sljedeće direktno pitanje: «Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku»? S tim pitanjem Mesić je sve rekao što, kao predsjednik države, misli o Hrvatima u svijetu i potrebi njihovog povratka u Hrvatsku. Odgovorio sam mu «kako on vrlo dobro zna zašto sam se vratio iz bogate Australije u Hrvatsku 1990. godine, pomoći svom hrvatskom narodu u Domovini».

Može li izbor Tihomira Oreškovića, koji je dio iseljeničke zajednice, za mandatara biti stimulans za jačanje veze domovinske i iseljene Hrvatske?

Dolazak g. Tihomira Oreškovića u Hrvatsku na mjesto mandatara, a onda premijera Hrvatske odličan je potez. Neke baltičke zemlje jako su gospodarski napredovale i profitirale dolaskom njihovih poznatih i utjecajnih povratnika iz Kanade i SAD-a na mjesto predsjednika države ili Vlade. Uistinu velika je šteta što g. Orešković nije sudjelovao u izbornom političkom procesu, što bi mu dalo ono što je u politici najvažnije – politički legalitet i legitimitet. Budući da to nije išlo tim putem, bojim se da će oni koji ne žele dobro Hrvatskoj, a posebno SDP, ako na njegovom čelu ostane Zoran Milanović, pokušati svu njihovu strategiju usmjeriti na nedostatak snažnog političkog legitimiteta premijera Oreškovića.

Inače, nema nikakve sumnje da su vijest o dolasku Oreškovića na čelo Vlade u iseljeništvu posebno pozdravili hrvatski poduzetnici koji žive u svijetu i koji se se do sada ustručavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo. Naravno, dolazak Oreškovića u Hrvatsku vratit će određen postotak sigurnosti i stranim ulagačima. Na samom početku njegovog dolaska u Hrvatsku poslao sam mu poruku preko njegovog Facebook profila u kojem sam mu iznio moje iskustvo u MVP-u nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine i molio ga da zbog Hrvatske i njezine budućnosti ne odustane kad nakon «medenog mjeseca» počnu veliki napadi na njega i podvale, te da treba posebno voditi računa o trajnosti samoupravnog sustava koji još uvijek živi u glavama većine ljudi u Hrvatskoj, pa tako i u glavama onih s kojima će najbliže surađivati. Izgleda da mu se ta poruka svidjela, pa ju je «lajkao».

Dakle, potencijal o stvaranju uvjeta za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik, ali konačni rezultat ćemo znati tek nakon četiri godine, ako nova Vlada bude toliko dugo trajala. Da nije bilo sabotaže i da smo dosljedno provodili ono što je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao: «povratak Hrvata iz iseljeništva trajni je strateški interes Republike Hrvatske», danas bi u Hrvatskoj imali najmanje jednu ili dvije tisuće Oreškovića, ali ne onih koji bi se u Hrvatsku vratili zbog pozicije u vlasti, nego da ulažu svoj kapital i gospodarski razvijaju Hrvatsku. Međutim, ako mandatar Orešković kao čovjek iz dijaspore, koji zna koliko u dijaspori ima njemu sličnih i posebno uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla, ne bude od samog početka inzistirao na osnivanju snažnog Ministarstva povratka i useljeništva, onda će i njegov posao u ozdravljenju hrvatskog gospodarstva biti ne samo otežan, nego i nemoguć. U tom slučaju, usudio bih se reći, Republika Hrvatska će nepovratno izgubiti i ono malo povjerenja što postoji među Hrvatima u svijetu. A to bi bila neprocjenjiva šteta. Ne za dijasporu, nego za nas koji živimo u Hrvatskoj i očekujemo bolje sutra.

Kako procjenjujete hrvatske perspektive u novoj konstelaciji odnosa nakon smjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima?

U ovom trenutku očekujem da će odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora biti daleko bolji i za hrvatsko društvo produktivniji nego što su ikada bili od 2000-te godine. Ovoga puta imamo Predsjednicu države koja je duže vremena živjela u demokratskom svijetu i neće biti nesporazuma u komuniciranju između Predsjednice i premijera, bez obzira na kojem jeziku razgovarali – hrvatskom ili engleskom. Osobno mislim da predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović može biti od ključnne pomoći budućem premijeru kad je riječ o razumijevanju i borbi protiv socijalističkog mentalnog sklopa koji još uvijek vlada u Hrvatskoj. Pitanje je samo u kojoj mjeri će Domoljubna koalicija i MOST dozvoliti budućem premijeru Oreškoviću da prima savjete (ne naputke) od Predsjednice?

Bez obzira na svjetonazorsku bliskost svuda u svijetu i od pamtivijeka postupno se razvijaju antagonizmi između vodećih političara u državi, a posebno na relaciji predsjednika i premijera. Za Hrvatsku bi bilo jako dobro kad nam se nikada više ne bi dogodio premijer kao što je bio Zoran Milanović, koji je bio ne samo nekulturan prema predsjednici Republike Hrvatske, nego i čovjek koji je bio spreman i na državni udar samo da ostane na vlasti. Nije čudo da o njemu sada posebno kritički govori i njegov svjetonazorski blizanac, bivši predsjednik Ivo Josipović.

Dakle, u Hrvatskoj su stvoreni uvjeti za daleko bolje i djelotvornije odnose između Pantovčaka i Banskih dvora, što bi trebalo dovesti i do bržih ostvarenja reformi za koje se sada zalažu i Domoljubna koalicija i MOST. Međutim, pitanje je svih pitanja, hoće li se pune četiri godine održati Vlada, u kojoj manjina na sve moguće načine ucjenjuje većinu? Takvo stanje je dugoročno neodrživo. Nažalost, ako dođe do velikih tenzija između Domoljubne koalicije i MOST-a, neće nam kao društvu puno pomoći što će odnosi na relaciji Pantovčak i Banski dvori biti puno prijateljskiji i radno djelotvorniji. Prvih šest do dvanaest mjeseci dat će nam odgovore na sva sadašnja pitanja kuda ide i gdje će završiti Hrvatska koju vode Domoljubna koalicija i MOST.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Plenković: Pupovac i ja još se nismo čuli, tu sam i čekam njegov poziv

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

‘Predsjednica ima našu potporu za novu kandidaturu, ali ne slažem se s njom da se lošije živi nego prije dvije godine’

Predsjednik vlade i HDZ-a Andrej Plenković rekao je u nedjelju kako mu je želja da u Jasenovcu bude jedinstvena komemoracija i kako je stav vlade – otići u Jasenovac i pokloniti se jasno i nedvojbeno žrtvama ustaškog režima kao i da u Bleiburg neće ići jer u “ovom trenutku zna da taj dan ima drugu veliku obvezu”, a ponovio je i kako Gabrijela Žalac ostaje ministrica u njegovoj vladi do kraja mandata.

“Razgovarali smo sa Savezom antifašista, gospodinom Habulinom, na njegov zahtjev. On je bio po toj i po drugim temama. Izrazili smo ponovno našu želju da se organizira jedinstvena komemoracija i smatramo da bi to bilo dobro.

Razgovarali smo i s predsjednikom Židovske općine i njemu smo prenijeli istu poruku. Oni će imati sigurno konzultacije i na njima je da procijene što će napraviti. Naš je stav vrlo jasan: otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama ustaškog režima, sasvim jasno i nedvojbeno kao što smo na toj temi napravili primjerice kroz novousvojeni kurikulum povijesti”, rekao je Plenković u intervjuu RTL-u.

U Bleiburg ni ove godine, kaže, neće ići. “Ja ću imati tada neke druge stvari na dnevnom redu koje već sada znam ali nisu još da ih objavim za javnost”, pojasnio je premijer Plenković.

Na pitanje kako u Bleiburgu na komemoraciji nije bio niti prethodne dvije godine premijer je naveo kako je tamo bio predsjednik Sabora, ministri, njegovi izaslanici. “Ja u ovom trenutku znam da taj dan imam drugu veliku obvezu”, rekao je.

Bleiburg: Komemoracija se treba održati

Opetovano je komentrao i odluku Katoličke crkve Koruške da odbije molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise na Lojbaškom polju pored Bleiburga.

“To je prije svega pitanje dijaloga između Hrvatske biskupske konferencije, Biskupije u Koruškoj, Austrijske biskupske konferencije. Ukoliko mi možemo na bilo koji način pomoći u tom dijalogu tu smo, spremni smo putem veleposlanstva ili drugih kontakata”, rekao je.

Hrvatski sabor, podsjetio je, pokrovitelj je komemoracije.

“Naš je stav da se komemoracija treba održati. O tome da li će se ili ne služiti misa to ovisi o odnosima između HBK i Austrijske biskupske konferencije. Ja smatram da bi to bilo dobro i vjerujem da će oni kroz dijalog pronaći najbolje rješenje. Ono što je ključno je da svi koji idu ne politiziraju komemoraciju, da nema obilježja koja nisu dopuštena i da nema pokušaja zlorabljenja komemoracije”, poručio je.

Govoreći o predstojeći europarlamentarnim izborima Plenković je kazao kako će oni biti 26. svibnja, izrazio je uvjerenje kako će predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović 26. ožujka raspisati izbore te poručio kako se HDZ za njih priprema.

“Siguran sam, a to govore i brojne ankete, da će se potvrditi dominantna snaga HDZ-a kada je riječ o proeuropskim ozbiljnim strankama na hrvatskoj političkoj sceni”, poručio je premijer.

Na pitanje koliko je spreman čekati predsjednicu da se izjasni hoće li u utrku za Pantovčak kazao je kako su u stalnom kontaktu te kada ona formalno donese tu odluku HDZ će na svojim tijelima donijeti odluku. U ovom trenutku nemamo nikakav razlog da je ne podržimo, nego dapače smatramo da ima najveće šanse”, poručio je.

Na pitanje ima li HDZ i ‘rezervnu opciju’ kazao je da nema rezervne opcije.

Upitan ima li mjesta na listi  za europarlamentarne izbore i za aktualnu ministricu regionalnog razvoja Gabrijelu Žalac s obzirom na prometnu nesreću u kojoj je sudjelovala s isteklom vozačkom dozvolom, a u kojoj je ozlijeđena 10-godišnja djevojčica, rekao je kako Žalac nastavlja svoj posao te kako još nije primio nikakve konkretne prijedloge Vukovarsko-srijemske županije.

Ministrica Žalac će biti ministrica u vladi do kraja mandata

“Ministrica Žalac će nastaviti svoj posao. Ja u ovom trenutku još nisam primio nikakve konkretne prijedloge Vukovarsko-srijemske županije. O tome ćemo razgovarati ovaj tjedan”, rekao je Plenković. Na hipotetsko pitanje, što bi napravio kada bi primio takav prijedlog te ne bi li mu u tom bilo nešto sporno Plenković je uzvratio: “Ministrica Žalac će biti ministrica u vladi do kraja mandata”.

Ponovio je i kako je Žalac napravila prekršaj, kaznu je platila na licu mjesta te kako od nje zna i da danas ima važeću vozačku dozvolu.

Upitan hoće li ostati ministrica i ako DORH podigne kaznenu prijavu, Plenković je uzvratio da “ne spekulira o tome” te kako “ne zna što će DORH napraviti i da nema hipotetskih odgovora na hipotetska pitanja”.

Na pitanje je li se čuo sa SDSS-ovim Miloradom Pupovcem koji se nije prošlog tjedna nije pojavio na koalicijskom sastanku, a ranije je najavljivao i kako bi SDSS mogao izići iz koalicije Plenković je uzvratio kako se nije čuo.

I dalje čekam Pupovčev poziv

“Ja sam i dalje tu i čekam poziv”, rekao je kratko Plenković, a na pitanje što je sporno uzvratio je kako to treba pitati Pupovca.

Upitan je li mu sporno paljenje lutke s Pupovčevim likom na karnevalu u Kaštelima Plenković je rekao: “I da hoću ne mogu izračunati koliko je na karnevalu spaljeno lutaka sa mojim likom pa se ne uzrujavam sa satirom”.

Dodao je i kako “gledati koga se gdje pali na karnevalima” nije sport s kojim će se on baviti.

“Ja u svakom slučaju želim da svi manjinski zastupnici budu dio parlamentarne većine, da budu dio koalicije i zajedničkih napora i iskoraka u ovoj vladi u pogledu projekata, plana i niza aktivnosti gdje su manjinski zastupnici dali brojne korisne sugestije. Želim da se u Hrvatskoj 2019. svaki Srbin, Bošnjak, Albanac, Slovak, Mađar, Rom dobro osjeća i želi živjeti ovdje”, poručio je Plenković.

Dodao je međutim i kako postoje određene političke snage koje kontinuirano žele polarizirati društvo ali ih nije htio imenovati jer im, kaže, ne želi raditi marketing.

Oko Uljanika odluka na temelju provjerenih i točnih informacija 

Plenković nije konkretno odgovorio zalaže li se za stečaj ili restrukturiranje Uljanika, s obzirom da oko tog pitanja nema suglasja između dva ministra u njegovoj vladi – ministra financija Zdravka Marića i gospodarstva Darka Horvata.

“Vlada je jedna jedinstvena, a odluka koja će se donositi, donosit će se na temelju provjerenih, točnih informacija, scenarija i restrukturiranja i eventualnog scenarija stečaja”, rekao je.

Na pitanje kojem je rješenju on bliži rekao je kako se “ne radi o bliskosti već o tome što se može učiniti za hrvatsku brodogradnju”.

O brojkama koje je tražio od svojih ministra vezanih za Uljanik nije govorio tek je rekao da “brojeva ima” ali ne želi o njima razgovarati jer ih je jako puno te je najavio niz sastanaka tijekom ovog tjedna na tu temu. “Izračunat ćemo točno što je bolje”, poručio je.

(Hina)

 

Milorad Pupovac – majstor medijske manipulacije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Miroslav Tuđman: Paradoksalno je da se sotoniziraju oni koji govore o federalizmu u FBiH

Objavljeno

na

Objavio

Moramo prihvatiti da unitarizam razbija višenacionalne države, a da je federalizam tkivo koje garantira ravnopravnost naroda u višenacionalnim zajednicama te sukladno tome treba tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu.

Paradoksalno je da se oni koji govore o federalizmu u FBiH sotoniziraju, rekao je sveučilišni profesor i zastupnik u Hrvatskom saboru prof. dr. Miroslav Tuđman, u izjavi za Hrvatski Medijski Servis.

Tuđman je bio jedan od panelista na netom završenoj znanstvenoj konferenciji u Neumu „Europski ustav za BiH“. Upitan da prokomentira može li navedena konferencija generirati procese u realpolitičkom okruženju Tuđman kaže da bi bilo pretenciozno očekivati da će ovakva konferencija ponuditi rješenja koja će imati neposrednu primjenu.

„Međutim, ovakva konferencija može razbijati predrasude koje su politička realnost ili politička magla. Neke skupine pod krinkom određenih stavova odbijaju rješenja koja su optimalna za višenacionalne države, poput Bosne i Hercegovine, i imaju primjenu u demokratskim zemljama.

Ono što se govori u Neumu i što će dobiti svoj medijski prostor smanjit će argumentaciju onih koji o europskoj Bosni i Hercegovini govore kao o unitarnoj i građanskoj. Ponudila su se rješenja koja nude federalizam i federalno uređenje jer jedino tako BiH može imati sigurnu i stabilnu budućnost“, rekao je Tuđman.

Federalizam nasuprot unitarizmu

Sučelivši argumentaciju unitarnog i federalnog uređenja u višenacionalnim državama kakva je i BiH , dr. Tuđman smatra da jedino federalizam može ponuditi optimalni okvir koji bi omogućio izgradnju unutarnjeg konsenzusa svih aktera.

-Početkom devedesetih godina dogodio se pad komunizma kada su se raspale bivše višenacionalne države koje su građene na hegemoniji većinske nacije.

Raspao se SSSR, raspala se Čehoslovačka, raspala se SFRJ te nema šanse da danas, u novom europskom poretku koji ima visoke standarde demokracije, unitarne države mogu opstati. Moramo prihvatiti da je unitarizam ono što razbija višenacionalne države, a da je federalizam tkivo koje garantira ravnopravnost naroda u višenacionalnim zajednicama. Sukladno tome treba tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu, objasnio je Tuđman te dodao:

„Nema univerzalnog recepta o tome kako taj model federalizma treba izgledati. Svaka ga je država razvila sukladno svojim potrebama, svojom poviješću i svojim sociološkim prilikama. Višenacionalne države poput Belgije, Švicarske ili države koje su segmentirane po nekoj drugoj osnovi poput Austrije uspjele su opstati zbog postizanja unutarnjeg konsenzusa. Oni koji se zalažu za program građanske BiH, koja negira konstitutivnost i suverenost tri naroda, zanemaruju tu argumentaciju“, rekao je dr. Tuđman za HMS.

Naš sugovornik elaborirao je svoju tezu o promjenama unutar modernog svijeta kada je u pitanju poimanje političkog subjektiviteta gdje zapravo vidi priliku za afirmiranje manjih segmenata.

„Još prije 150 ili 100 godina poljoprivreda i zemlja bili su osnovni kapital razvoja dok je danas znanje daleko važnije. Kada idete gledati vrijednost neke firme onda ona više nije sadržana u broju stolica ili kvadratnim metrima skladišnog prostora nego u kvaliteti ljudi u koji u toj firmi rade.

Prema tome, obitava li jedna zajednica na tisuću, 5 tisuća ili nekoliko desetaka tisuća četvornih kilometara manje je važno od toga da je ta zajednica politički subjekt i da samostalno može odlučivati o svojoj budućnosti“, slikovito je objasnio Tuđman.

Dužnost RH govoriti o odnosima u BiH

Prof.dr. Miroslav Tuđman, istaknuti akter u borbi za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i član saborskog Odbora za vanjsku politiku, komentirao je za HMS i odnose službenog Zagreba prema BiH. Ustvrdio je da je dužnost Hrvatske govoriti o odnosima u BiH jer je to pitanje regionalne i vlastite sigurnosti.

„Od onoga trenutka kada je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu nacionalni odnosi i položaj Hrvata, Srba i Bošnjaka postali su unutarnji problem BiH. Hrvatska sa svoje strane može biti u sličnom odnosu u kojem je Europska unija bila s Hrvatskom za vrijeme njenih pregovora za ulazak u Uniju u smislu monitoringa i nadzora.

Povlačeći paralelu, Hrvatska isto tako ima dužnost i obvezu brinuti se o svojoj i regionalnoj sigurnosti i ima pravo govoriti o odnosima u BiH i njenoj budućnosti. To je, čak, neovisno o tome nalaze li se u BiH Hrvati ili Kinezi.

Naravno da ne govorim ni protiv Hrvata niti protiv ustavne obveze o skrbi za Hrvate izvan Hrvatske nego se treba shvatiti da je to pitanje realnih obaveza i pitanje odgovornosti za regionalnu i vlastitu sigurnost“, rekao je Tuđman te dodao:

-Drugo je pitanje u kolikoj mjeri Hrvatska skrbi za BiH i Hrvate u njoj. Ja mislim da ta briga nikada nije nestala te da je oscilirala od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas. Za vrijeme Domovinskog rata Hrvatska je nekoliko puta spasila BiH da ne bude okupirana i poražena.

Od 2000. godine bio je pad interesa i potpore prema BiH, a sada je to ponovno u uzlaznoj putanji. Razina potpore bit će sve veća kada se taj federalizam sve više udomaći u BiH. U toj istoj Bosni i Hercegovini imamo paradoks da se one koji postavljaju pitanja o federalizmu unutar Federacije BiH sotoniziraju. /B. Galić/HMS/

 

Ivo Lučić: Mnogi se trude vratiti BiH u stanje arkadije i raja – stanje prije demokracije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari