Pratite nas

Razgovor

Razgovor s A. Babićem: Potencijal za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik

Objavljeno

na

S Antunom Babićem, bivšim diplomatom i pomoćnikom ministra iseljeništva razgovarao Davor Dijanović za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća

[ad id=”93788″]

Poštovani gosp. Babiću, ovih dana pojavila se je vijest o mogućnosti osnivanja ministarstva koje bi se bavilo iseljeništvom i demografskom problematikom. Treba li Hrvatskoj Ministarstvo demografije i iseljeništva?

Za nas koji znamo koju vrijednost i potencijal imaju Hrvati izvan Hrvatske u gospodarskom i demografskom spašavanju Hrvatske iz današnjeg katastrofalnog stanja, to je možda bila najbolja vijest u zadnjih dvadeset godina, ali i zadnja nada da su konačno u manjini u Hrvatskoj oni koji su se na sve moguće načine borili, od 1990. do danas, u svim velikim političkim strankama, da se ne stvore uvjeti za povratak Hrvata iz dijaspore. Dapače, poduzimani su svi raspoloživili zakonski i nezakonski koraci da do toga ne dođe. Mediji su nastavili prikazivati Hrvate u iseljeništvu kao da još uvijek živimo u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji (samo što nisu slali obavještajce da ih nastavljaju ubijati).

Sada kad znamo kakvu je ulogu u Hrvatskoj obavještajnoj službi imao Josip Perković, ni to nije bilo isključeno. Državni službenici bili su posebno neljubazni prema strankama koje su dolazile iz iseljeništva, osim ako nisu za svoju uslugu dobili, u ono vrijeme, koju stotinu maraka ispod stola. Političari na lokalnim razinama koji su u svom okruženju upravljali državnom imovinom tj. poduzećima itd., tražili su, prije nego što sjednu za stol razgovarati, ogromne svote novca od ljudi iz dijaspore koji su ozbiljno željeli jedan dio njihova novca uložiti u Domovini.

Nažalost, prema najnovijim medijskim informacijama te izjavama vodećih političara Domoljubne koalicije i Mosta, Ministarstvo useljeništva i demografije neće biti odmah osnovano. Ta činjenica jasno pokazuje da u Hrvatskoj još uvijek prevladavaju oni koji ne žele povratak Hrvata iz svijeta, koji svim ogromnim potencijalom na svim područjima mogu izvući Hrvatsku ne samo iz sadašnjeg gospodarskog, demografskog, duhovnog nego i političkog živog blata. Za mene to više nije nikakvo iznenađenje.

Glavni savjetnici (ne dužnosnici) Predsjednice Republike Hrvatske su oni isti ljudi koji su se protivili osnivanju Ministarstva povratka i usljeništva i u vrijeme vladavine prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I kad bi Tuđman uspio progurati osnivanje tog ministarstva kod jednog premijera, drugi bi ga odmah ukinuo, kao što su to učinili bivši premijeri Manolić, Šarinić i Mateša. Ako tome dodamo i Matu Granića koji u Ministarstvu vanjskih poslova nije previše naklono gledao na one koju su se vratili iz svijeta prije nego što je on postao ministar, onda nam treba biti sasvim jasno odakle
dolaze ti otpori.

Njegovi najpovjerljiviji ljudi bili su bivši članovi Komunističke partije i jugoslavenski novinari, među kojima je vjerojatno bilo i udbaša. Naravno, tu treba svakako spomenuti i Josipa Boljkovca koji je sve Hrvate iz svijeta, od ratnog ministra obrane Šuška, do svih nas drugih, nazivao ustašama, «kojima se može dati čast, ali nikako vlast». No, bilo bi pogrešno tvrditi da su protiv Hrvata samo ti stari jugoslavenski i komunistički kadrovi.

Posebno je poražavajuće da o Hrvatima u dijaspori negativan odnos imaju i političari u MOST-u. Mjesec dana prije izbora meni je osobno jedan njihov osnivač i čelni čovjek, Branimir Karačić, rekao da MOST «neće imati svoju listu za dijasporu, jer hrvatsko iseljeništvo ima negativan imidž u Hrvatskoj». Osobno sam uvjeren da je ovoga puta MOST, a ne Domoljubna koalicija, koji ne želi osnivanje Ministarstva useljeništva i demografije. Kao i o mnogim drugim stvarima oni o tome ništa ne znaju, pa se onda tako i neodgovorno i za budućnost Hrvatske opasno pogrješno ponašaju. Više je nego očigledno da ćemo morati tražiti neka druga građanska i demokratska rješenja da zaobiđemo takav negativan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Hrvatske i spašavanju Hrvatske od nesposobnih i neodgovornih hrvatskih političara.

Kao diplomat boravili ste u nekoliko zemalja. Postoje li u tim zemljama ekvivalentna ministarstva i kakva su općenito europska i izvaneuropska iskustva?

Gotovo da više nema niti jedne zemlje na svijetu, od onih najvećih do najmanjih koja ima i malo značajniju dijasporu, a da nema svoje samostalno Ministarstvo iseljeništva i usljeništva, ili najmanje državni ured sa snagom ministarstva. Previše bih zamorio čitatelje kad bi ovdje počeo redati zemlje i koristi koje one imaju od svojeg iseljeništva, ali i ljudi koji se vraćaju tj. useljavaju u te zemlje. Počet ću samo s Velikom Britanijom gdje poljski doseljenici doprinose 1% od GDP-a Velike Britanije, a kad se vrate u Poljsku njihov udio u rastu poljskog gospodarstva bit će još puno veći.

U SAD-u 42% doseljenika, koji će se naknadno vratiti u svoje zemlje (na primjer Indijci i Kinezi) jako puno će doprinijeti daljnjem gospodarskom razvoju njihovih zemalja. Oko 42% useljenika doprinosi razvoju visoke tehnologije u SAD-u, a 24 posto svih patenata u SAD-u dolaze od tih useljenika. Dakle, tu govorimo o onim najvećim zemljama. Australija bi danas bila vrlo siromašna zemlja da se nije otvorila prema useljevanju. Prema statistici Australskog ureda za statistiku 6,6 milijuna australskih stanovnika rođeno je u nekoj drugoj zemlji.

Svoja snažna Ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo imaju i Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Te dvije države zajedno imaju dvije i pol milijarde stanovnika. Zašto tako mnogoljudne zemlje trebaju svoja velika i snažna ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo? Evo, na primjer zašto NR Kina ima Ministarstvo za iseljeništvo. Kina se razvila u sadašnju najveću ekonomsku globalnu silu na konstruktivnoj i razumnoj državnoj politici prema kineskom iseljeništvu. U Kini ne postoji samo središnje ministarstvo u Pekingu, nego svaka općina, svaka provincija (županija) i svaki malo veći grad imaju podružnicu tog ministarstva i svi rade po jednom obrascu.

Svake godine u Pekingu se okupi oko pet tisuća najutjecajnijih kineskih iseljenika – poduzetnika iz cijeloga svijeta, s kojima cijeli tjedan razgovaraju i razmjenjuju mišljenja presjednik države, predsjednik Vlade i svi ministri. Ta je politika prema iseljeništvu počela 1970-tih godina, a danas 70% sveukupnog stranog ulaganja u kinesko gospodarstvo dolazi od kineskih iseljenika. Riječ je o bilijunima dolara godišnje. Pri tome ne treba zaboraviti da je u to vrijeme NR Kina imala na globalnoj razini status današnje Sjeverne Koreje, s kojom niti jedan zapadni poduzetnik nije htio imati ništa.

Kina, Indija, Filipini i Mexiko, Brazil su zemlje koje u financijskom i gospodarskom pogledu imaju najveće koristi od doznaka i ulaganja njihovih iseljenika. Naravno, i Hrvatska i s ovako neodgovornom politikom prema iseljenicima godišnje dobiva oko dvije milijarde eura od dijaspore. Ministarstva za iseljeništvo i useljeništvo u Europi imaju Italija, Poljska, Grčka, Madžarska, Rumunjska,Malta, Srbija, Kosovo… Na primjer, Armenija ima Ministarstvo dijaspore koje vodi potpredsjednik Vlade. Gotovo sve južnoameričke zemlje imaju svoje ministarstvo za iseljeništvo. U tom je pogledu najdalje otišao Meksiko. Nakon povratka u zemlje iz kojih su otišli povratnici sa sobom donose ne samo novac, radnu etiku i razna potrebna znanja, nego i drugačiju političku kulturu, pa pomažu u razvijanju demokracije u tim zemljama, što je u ovom trenutku posebno potrebno nama u Hrvatskoj.

Simptomatično je da i jedna mnogoljudna država kao što je Kina ima takvo ministarstvo?

Marko Polo KinaNa to sam pitanje već dobrim dijelom odgovorio. Zanimljivo je, međutim, istaknuti, da je tadašnji vođa Kine Deng Xiaping (nakon smrti Mao Zedonga), videći da pod komunstičkim gospodarstvom Kina propada i da je ugrožena vlast Komunističke partije, a vjerojatno nakon što je posjetio Singapur i vidio tamošnji veliki gospodarski napredak u kapitalističkom društvu pod vodstvom legendarnog singapurskog vođe Lee Kuan Yua (koji je za sebe rekao da vuče korijenje od kineskog plemena Hakka, koje je bilo na dnu ljestivicee kineskog društva), odlučio izvući Kinu iz strašne gospodarske krize, pa je kao poruku narodu rekao: «nije važno koje je boje mačka, crna ili bijela, važno je da lovi miševe», kao i «biti bogat je veličanstveno». Bio je to strašno veliki ideološki preokret u vođenju kineskog gospodarstva.

Treba podsjetiti da je u tzv. «Velikom skoku naprijed» od 1958. do 1961., koji je trebao dovesti do industrijalizacije NR Kine, od gladi umrlo od 30 do 40 milijuna ljudi. Kineski lideri su također išli i u Irsku, gdje su studirali irski model gospodarskog rasta, temeljenog na suradnji s irskim isljeništvom, primarno u SAD-u, gdje ih ima oko 42 milijuna. Tako su u NR Kini i nastale slobodne gospodarske zone samo za kineske poduzetnike iz iseljeništva i niti jedan od njih nije smio propasti.

Naime, u početku su Kinezi jako vodili računa da iz Kine ne ode negativna slika u svijet kako poduzetnici u NR Kini ne mogu uspjeti i kako su ih u Kini prevarili. Nakon pet godina tog posebno uspješnog eksperimenta, u kinesko gospodarstvo počeli su ulagati i strani ulagači, od manjih poduzetnika do najvećih svjetskih korporacija.

Poznati hrvatski poduzetnik iz Australije, rodom iz Blata na otoku Korčula, Frank Cetinich nije uspio s njegovom investicijom u Hrvatskoj, ali je uspio u NR Kini. U gradu Changzhou, provinciji, Jiangsu, čak je otvorio i kuću Marka Pola. Nažalost, mi smo se u Hrvatskoj početkom 90-tih godina prošlog stoljeća posebno trudili da u hrvatsko iseljeništvo ode što negativnija slika o ulaganju u Hrvatsku, kako bi oni koji su svojim ponašanjem u Hrvatskoj izazivali takvu sliku, ostali bez prave gospodarske konkurencije.

Vi ste bili pomoćnik ministra iseljeništva u vrijeme Tuđmana. Zanimljivo je da su i tada postojali otpori prema povratku iseljenika. Kome taj povratak nije u interesu?

Tada, kao i danas, na djelu su bili isti interesi, iste interesne skupine, isti ljudi, od kojih su neki još živi, a neki su umrli, kao na primjer Josip Manolić, Josip Boljkovac, Josip Perković, Nikica Valtentić, Franjo Gregorić, Borislav Škegro, Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Ivica Račan, Nino Pavić i njihovi «drugovi»… Među onima koji su se tada bili protiv velikog povratka Hrvata iz svijeta i koji jednako razmišljaju i danas, bilo je onih koji su pripadali Udbi i KOS-u, zatim tehnomenadžeri, strani špijuni, uvjereni jugoslaveni, internacionalisti, i komunistički tvrdolinijaši, vodeći ljudi u glavnim državnim i privatnim medijima te pripadnici srpske manjine. Dakle bilo je to raznoliko društvo, ali istovremeno i ujedinjeno da neće dozvoliti «povratak ustaša» iz emigracije. Za njih je svaki Hrvat bio ustaša koji je živio izvan Jugoslavije, bez obzira je li se radilo o običnom radniku na privremenom radu u europskim zemljama ili pripadniku legitimne hrvatske etničke organizacije u prekomorskom zemljama. Sjetimo se samo izjave prvog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca koji je u Nedjeljnoj Dalmaciji 25. ožujka 1993. godine izjavio «kako se treba držati onoga što kaže njemački novinar Štrem, emigraciji čast, ali ne i vlast».

U vrijeme dok je Valentić bio na čelu Vlade u iseljeništvu se pojavljuju prva razočaranja vezana za negativan institucionalan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu i počinje, u dijaspori, ali u u Hrvatskoj od strane sve većeg broja povratnika, snažno lobiranje kod predsjednika Tuđmana da se osnuje Ministarstvo povratka i useljeništva. No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad je za ministra bez ministarstva bio imenovan pokojni Marijan Petrović, povratnik iz Kanade.

U tom razdoblju sam se sprijateljio s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević i rekao doslovce sljedeće: «Ante, zašto gubiš vrijeme. Dok bude postojala ova vlada nikad neće biti odobreno stvaranje tog vašeg Ministarstva povratka i useljeništva». Nažalost, bio je sasvim u pravu.

Međutim, nakon vrlo dobrog početka rada tog ministarstva 1997. godine, dvije godine nakon njegovog osnivanja ponovno su na scenu stupile one iste snage koje su ranije sprječavale njegovo osnivanje. S vremenom se pokazalo da ministar Petrović nije bio dorastao važnosti vođenja tako važng ministarstva. Nisu prošle brojne inicijative i pokušaju da se zakonski regulira status i prava iseljenika i povratnika. Taj je zakon, koji smo mi priredili u Ministarstvu povratka i usljeništva, mjesecima stajao u ladici jednog ministra u Vladi. Uplašene da bi taj zakon mogao široko otvoriti vrata povratku hrvatskih iseljenika, na scenu su stupile već spomenute hrvatske gospodarske i političke elite koje su se ranije protivile uspostavi Ministarstva povratka i usljeništva.

Nakon što je predsjednik Tuđman već bio donio odluku da treba smijeniti ministra Petrovića i na njegovo mjesto dovesti osobu s daleko većim političkim utjecajem i autoritetom, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, umjesto ministra Petrovića predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio je mene s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva, a Marijan Petrović je ostao voditi ministarstvo u kojem je bilo sve više nezadovoljnika. Ministarstvo povratka i useljeništva ukinuto je godinu dana kasnije, u svibnju 1999. godine i pripojeno Ministarstvu razvitka, iseljeništva i obnove, koje je vodio Jure Radić.

Poslije smrti prvog predsjednika RH Dr. Tuđmana u prosincu 1999. godine i dolaska lijeve koalicije na vlast u Hrvatskoj u siječnju, počinje još siromašnije razdoblje institucionalne suradnje između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, koje, s većim ili manjim intenzitetom traje sve do danas, dakle punih 16 godina.

U Vladi Ivice Račana, od 27. siječnja 2000-te godine do 23. prosinca 2003. godine institucionalni odnos RH prema hrvatskom iseljeništvu sveden je na jedan mali Odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je bio smješten izvan sjedištva ministarstva i koji je više služio za transfer politički ili drugačije nepoželjnih djelatnica i djelatnika u MVP-u.

Mesic BabicDolazak Dr. Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 23. prosinca 2003. godine dočekan je s velikom euforijom kako u Hrvatskoj tako i, a možda i još više, u hrvatskom iseljeništvu, jer je tadašnji predsjednik Vlade i sam dugo godina živio Austriji, u jednoj vrsti iseljeništva. Malo tko je mogao i sanjati, a kamo li predviđati da će to biti jedno od nagorih razdoblja u povijesti mlade hrvatske države kad je riječ o negativnom institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. No, moje ikustvo s dr. Sanaderom U MVP-u, upućivalo me je na oprez, što se pokazalo sasvim opravdanim. Pod Sanaderom osnovan je jedan mali i beznačajan odjel za iseljeništvo, koji nije imao nikakve ovlasti i mogućnosti da bilo što napravi za povratak Hrvata iz svijeta.

Ovdje želim iznijeti i nevjerojatno pitanje koje mi je tijekom službenog posjeta NR Kini 13. svibnja 2012.godine na ručku u Šangaju pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka Mesić mi je postavio sljedeće direktno pitanje: «Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku»? S tim pitanjem Mesić je sve rekao što, kao predsjednik države, misli o Hrvatima u svijetu i potrebi njihovog povratka u Hrvatsku. Odgovorio sam mu «kako on vrlo dobro zna zašto sam se vratio iz bogate Australije u Hrvatsku 1990. godine, pomoći svom hrvatskom narodu u Domovini».

Može li izbor Tihomira Oreškovića, koji je dio iseljeničke zajednice, za mandatara biti stimulans za jačanje veze domovinske i iseljene Hrvatske?

Dolazak g. Tihomira Oreškovića u Hrvatsku na mjesto mandatara, a onda premijera Hrvatske odličan je potez. Neke baltičke zemlje jako su gospodarski napredovale i profitirale dolaskom njihovih poznatih i utjecajnih povratnika iz Kanade i SAD-a na mjesto predsjednika države ili Vlade. Uistinu velika je šteta što g. Orešković nije sudjelovao u izbornom političkom procesu, što bi mu dalo ono što je u politici najvažnije – politički legalitet i legitimitet. Budući da to nije išlo tim putem, bojim se da će oni koji ne žele dobro Hrvatskoj, a posebno SDP, ako na njegovom čelu ostane Zoran Milanović, pokušati svu njihovu strategiju usmjeriti na nedostatak snažnog političkog legitimiteta premijera Oreškovića.

Inače, nema nikakve sumnje da su vijest o dolasku Oreškovića na čelo Vlade u iseljeništvu posebno pozdravili hrvatski poduzetnici koji žive u svijetu i koji se se do sada ustručavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo. Naravno, dolazak Oreškovića u Hrvatsku vratit će određen postotak sigurnosti i stranim ulagačima. Na samom početku njegovog dolaska u Hrvatsku poslao sam mu poruku preko njegovog Facebook profila u kojem sam mu iznio moje iskustvo u MVP-u nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine i molio ga da zbog Hrvatske i njezine budućnosti ne odustane kad nakon «medenog mjeseca» počnu veliki napadi na njega i podvale, te da treba posebno voditi računa o trajnosti samoupravnog sustava koji još uvijek živi u glavama većine ljudi u Hrvatskoj, pa tako i u glavama onih s kojima će najbliže surađivati. Izgleda da mu se ta poruka svidjela, pa ju je «lajkao».

Dakle, potencijal o stvaranju uvjeta za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik, ali konačni rezultat ćemo znati tek nakon četiri godine, ako nova Vlada bude toliko dugo trajala. Da nije bilo sabotaže i da smo dosljedno provodili ono što je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao: «povratak Hrvata iz iseljeništva trajni je strateški interes Republike Hrvatske», danas bi u Hrvatskoj imali najmanje jednu ili dvije tisuće Oreškovića, ali ne onih koji bi se u Hrvatsku vratili zbog pozicije u vlasti, nego da ulažu svoj kapital i gospodarski razvijaju Hrvatsku. Međutim, ako mandatar Orešković kao čovjek iz dijaspore, koji zna koliko u dijaspori ima njemu sličnih i posebno uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla, ne bude od samog početka inzistirao na osnivanju snažnog Ministarstva povratka i useljeništva, onda će i njegov posao u ozdravljenju hrvatskog gospodarstva biti ne samo otežan, nego i nemoguć. U tom slučaju, usudio bih se reći, Republika Hrvatska će nepovratno izgubiti i ono malo povjerenja što postoji među Hrvatima u svijetu. A to bi bila neprocjenjiva šteta. Ne za dijasporu, nego za nas koji živimo u Hrvatskoj i očekujemo bolje sutra.

Kako procjenjujete hrvatske perspektive u novoj konstelaciji odnosa nakon smjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima?

U ovom trenutku očekujem da će odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora biti daleko bolji i za hrvatsko društvo produktivniji nego što su ikada bili od 2000-te godine. Ovoga puta imamo Predsjednicu države koja je duže vremena živjela u demokratskom svijetu i neće biti nesporazuma u komuniciranju između Predsjednice i premijera, bez obzira na kojem jeziku razgovarali – hrvatskom ili engleskom. Osobno mislim da predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović može biti od ključnne pomoći budućem premijeru kad je riječ o razumijevanju i borbi protiv socijalističkog mentalnog sklopa koji još uvijek vlada u Hrvatskoj. Pitanje je samo u kojoj mjeri će Domoljubna koalicija i MOST dozvoliti budućem premijeru Oreškoviću da prima savjete (ne naputke) od Predsjednice?

Bez obzira na svjetonazorsku bliskost svuda u svijetu i od pamtivijeka postupno se razvijaju antagonizmi između vodećih političara u državi, a posebno na relaciji predsjednika i premijera. Za Hrvatsku bi bilo jako dobro kad nam se nikada više ne bi dogodio premijer kao što je bio Zoran Milanović, koji je bio ne samo nekulturan prema predsjednici Republike Hrvatske, nego i čovjek koji je bio spreman i na državni udar samo da ostane na vlasti. Nije čudo da o njemu sada posebno kritički govori i njegov svjetonazorski blizanac, bivši predsjednik Ivo Josipović.

Dakle, u Hrvatskoj su stvoreni uvjeti za daleko bolje i djelotvornije odnose između Pantovčaka i Banskih dvora, što bi trebalo dovesti i do bržih ostvarenja reformi za koje se sada zalažu i Domoljubna koalicija i MOST. Međutim, pitanje je svih pitanja, hoće li se pune četiri godine održati Vlada, u kojoj manjina na sve moguće načine ucjenjuje većinu? Takvo stanje je dugoročno neodrživo. Nažalost, ako dođe do velikih tenzija između Domoljubne koalicije i MOST-a, neće nam kao društvu puno pomoći što će odnosi na relaciji Pantovčak i Banski dvori biti puno prijateljskiji i radno djelotvorniji. Prvih šest do dvanaest mjeseci dat će nam odgovore na sva sadašnja pitanja kuda ide i gdje će završiti Hrvatska koju vode Domoljubna koalicija i MOST.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave.

 

Jan Ivanjek: Prijetnje s kojima će se Hrvatska i hrvatski narod u idućim desetljećima suočiti brojne su i složene

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Objavljeno

na

Objavio

Prije okupacije Osmanlija, BiH je bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bh. Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko / Katolički tjednik

Hrvatski geopolitičar i geostrateg admiral Davor Domazet-Lošo ostat će u povijesti upamćen kao jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnog područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južnu Bosnu i Hercegovinu.

Istaknuo se u planiranju operacija BljesakOluja i Južni potez. Nositelj je najviših državnih odlikovanja i autor knjiga koje redovito pobuđuju golemu pozornost.

Ekskluzivno za Katolički tjednik govori o Ashdownovoj „diplomaciji prijevarom“, izmišljanju „Tuđmanove salvete“, nemuštoj hrvatskoj politici u BiH od 2000. do danas te o tomu kako je Vučiću „sveća dogorela“ i što se zapravo krije iza svjetske „migrantske krize“.

Nedavno je preminuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Bošnjački dužnosnici, ali, kazao bih, i bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo je dirljivo komemorirala toga diplomata. Koja je, po Vašem sudu, bila stvarna Ashdownova uloga u BiH?

Jeremy John Durham Ashdown, poznat jednostavno kao Paddy Ashdown, bio je tipični predstavnik britanske politike “diplomacija prijevarom”. A to što je bio vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999., barun od Nortona pod Hamdonom, član Tajnog vijeća Velike Britanije i vitez Britanskog Carstva samo su potvrda da je zdušno služio interesima svoje zemlje.

A što je lord Pady Ashdown radio u životu? Odrastao uglavnom u Sjevernoj Irskoj, učio u školi Bedford u Engleskoj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je mornar u Kraljevskoj mornarici i časnik u komandosima i specijalnoj brodskoj službi.

Potom, kao član parlamenta iz Yeovila, biva izabran u liberalnu stranku. Sedamdesetih je diplomat u Ženevi i cijelo vrijeme radi za MI6 (Millitary Intelligence Six), britansku tajnu službu.

Radi za službu koja itekako ima prste skretanja pozornosti međunarodne javnosti sa Srebrenice i spriječavanja otvorene podjele između Velike Britanije i ostalih NATO saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, glede prebacivanja rata iz istočne u središnju Bosnu 1993. godine.

Britansko ‘otkriće’ pokolja nad civilima u muslimanskom selu Ahmićima što su ga počinili Hrvati, do tada u razmjerno mirnom dijelu Bosne, u trenutku dok je pozornost svjetske javnosti bila usredotočena na Srebrenicu, dala je posve novu dimenziju ratu u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj sceni on je postao razdjelnica. Ahmići su, od tada, pisat će Martin Bell„bili jedna od prekretnica… za percepciju rata u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Preko noći rat je postao mnogo složeniji, moralni kompas još nekorisniji, a sve je nekako poprimilo sive tonove. Jer, sada je bila posrijedi borba na tri strane“.

Ako se slučaju Ahmići u kojimu je prste itekako imao britanski MI6, i njezin agent pod tajnim nazivom Rose, doda i slučaj “rušenja Starog mosta u Mostaru” i medijska kakafonija tog slučaja u izvedbi britanskih medija posebno BBC-a, i gdje su pravi akteri njegovog rušenja bili s istočne, a ne s njegove zapadne strane, onda se može zaključiti da je pritanska politika “dipomacija prijevarom” itekako uspjela da se tada u središtu MI6 vjerojatno likovalo.

Uspješno su odradili posao za politiku svoje zemlje. Ostali su prijatelji sa Srbijom, a u Bosni i Hercegovini napravili ‘dobar posao’. To potvrđuju grobovi, i na muslimanskoj i na hrvatskoj strani.

Nakon Daytonskog sporazuma britansku “diplomaciju prijevarom” nastavit će Peddy Ashdown, a prije toga 2000. godine postat će vitezom, i biti proglašen doživotnim članom Doma lordova.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postaje 27. svibnja 2002. godine. Do tada već je priskrbio slavu kao tvorac izmišljene Tuđmanove salvete, lažiranog “dokaza” za mit o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na ovu susjednu državu kako bi se neutralizirala činjenica da je Hrvatska četiri puta spasila i obranila Bosnu i Hercegovinu.

Ta salveta, inače papirnata, što je vrlo zanimljivo budući da se radilo o kraljevskom prijemu, ispisana Ashdownovim rukopisom iskorištena je već četvrti dan operacije Oluja, kao dio informacijskog rata protiv operacije Oluje.

O lažnosti ove salvete napisano je mnogo. Podvala ovog engleskog političara vrlo je brzo raskrinkana. Međutim toliko ponavljana po inozemnim a nažalost i hrvatskim medijima “kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown to ponovio i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Kao visoki predstavnik nastavlja britansku politiku “diplomacija prijevarom” kako bi što više oslabio položaj Hrvata do te mjere da im bez poteškoća muslimani biraju njihovog predstavnika u predsjedništvo. Zato nije nimalo iznenađujuće da je “bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo dirljivo komemorirala toga diplomata”.

Znana je misao da se nepravda nanosi na dva načina nasiljem ili obmanom. A Paddy Ashdown kao majstor obmane ostaje zapamćen i kao veliki nanositelj nepravde. Za hrvatski narod svakako. Ništa novo za znanu britansku politiku “dipomacija prijevarom”.

Bošnjačka politika je snažno okrenuta Turskoj, srpska Rusiji. Pritom svaka reakcija Hrvatske na položaj, uglavnom dekonstituiranje Hrvata u BiH, stigmatizira se kao miješanje u unutarnje stvari suverene države

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu, programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”.

Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani. Dakle, Bosna i Hercegovina stvorena je tako da ne bude u pravom smislu riječi suverena država.

Nažalost točna je tvrdnja da je politika bosanskohercegovačkih muslimana snažno okrenuta Turskoj i njezinoj geopolitici neoosmanizma, a srpska Rusiji i njezinoj geopolitici neoazijatizma, a Hrvati ostali bez čvrstog uporišta.

O tome sam mnogo pisao i govorio pa i u ovom razgovoru ponaljam žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljestvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a na području Bosne i Hercegovine svakako prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Dakle, sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku za koju od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrecegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja.

Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni. Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jeste.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

U biti ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Ovakva i ova Bosna i Hercegovina nema potuni suverenitet, jer ona je protektorat. Inače suverenitet nije vezan za veličinu neke države ili brojnost. Suvreniteta imaš onoliko koliko ga izboriš, a to bez jasne strategije i nepotrošive upornosti ne ide.

Mislite li i dalje, kao što ste to napisali u knjizi Admiralovi zapisi 2, kako je geostrateška zamisao stvoriti muslimansku državu s osloncem na Ankaru? I ako mislite, znači li to istovremeno ostvarenje Dodikova javnog i Vučićeva skrivenog sna o brisanju granice između Srba. I što onda s bh Hrvatima?! Točnije, Hrvatima – općenito…

Što turska geopolitika neoosmanizma želi s Bosnom i Hecegovinom, jasno i glasno izrekao je Recep Tayyip Erdoğan rekavši “Osmanska priča Balkana je divna priča i sada je treba obnoviti”. U toj turskoj “divnoj priči” glavni lik su bosanskohercegovački muslimani.

Geopolitičke strateške zamisli provode se desecima, pa i stotinama godina i nisu nikada čin trenutka. Tu činjenicu plitkomisleći političari ili ne znaju ili zaboravjaju. Još nešto, ciljevi zadane geopolitike ne moraju se ostvarivati vojnim sredstvima, nego se oni u informacijskim vremenima koja sada živimo provode asimetričnim ratovanjem. Migracije su tipičan primjer takvog ratovanja.

Ta takozvana Republika Srpska je proizvod američke geopolitike atlantizma. Osmišljena je daleke 1987. godine. Na jugoistoku Europe dugoročno igrati na kartu Albanaca. Izdvojiti Kosovo kao prvi čin prema Velikoj Albaniji. Za to je trebalo negdje teritorijalno nadoknaditi Srbima, a to je jedino moguće bilo u Bosni i Hercegovini.

Kod toga za geopolitiku moćnih uopće nije bitno što je politička tvorevina takozvana Republika Srpska nastala na genocidu. I Vučić Dodik koriste tu činjenicu i nastoje igrati, svaki na svoj način, na kratu sve moćnije Rusije.

Odgovor na ove i ovakve strategije bosanskohercegovačkih muslimana i Srba općenito je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu.

U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosnskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Bosanskohercegovački Hrvati moraju biti na prvom mjestu hrvatskih nacionalnih interesa, jer druge geopolitike preko Bosne i Hercegovine ugrožavaju opstanak države Hrvatske, a ne obrnuto. Otuda povika o mješanju Hrvatske. Ovdje se radi o čistoj zamjeni teza.

U ovdašnjoj je javnosti zna Vaš stav kako je koncept trećeg entiteta pogrešan. Štoviše, kazali ste – čak! – kako HDZ BiH inzistirajući na entitetu „nepoznatih“ granica vodi prosrpsku politiku.

U silnim raspravama o “trećem identitetu” često se zaboravljaju dvije stvari. Polazi se isključivo od kostitutivnosti a suverenost se zaboravlja, i drugo nitko nije, osim Alije Izetbegovića, nacrtao koji bi teritorij tvorio “treći identitet”.

Ako je konstitutivni narod jedan od više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države, a jest, a suverenitet pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti, a jest, u čemu je onda paradigma. Ono što je danas Hrvatima uskraćeno, pa i djelovanjem Paddy Ashdowna, je sustavno sprječavanje vršenja vlasti.

Dakle, osporava im se suverenitet. Otuda ustrajno nastojanje muslimanske politike da u Bosni i Hercegovini ne dođe do promjene zbornog zakona, kako bi Hrvati postali suveren narod. Odreći se suverenosti za cijelom prostoru “hrvatske djedovine” i “hrvatskog kraljevstva” za jedan mali, teško određujući teritorij, sa stajališta smislene geopolitike dugoročno je strateški promašaj.

Dugoročne geopolitičke ciljeve ne određuje trenutni odnos snaga niti neki ishitreni potezi koliko god se oni činili dobitnim. Dodik se sada čini moćnim, a sutra sigurno tako biti neće. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao što je rečeno, stvorila je američka geopolitika, ona je može i mijenjati ako to bude odgovaralo njezinim interesima. Teško da to može netko drugi, a to bez novog rata ne ide.

Hrvatska je politka propustila ratificirati Washigtonski sporazum, a i sada nije kasno da to učini. Igrati na kartu Srba i njihove politike za Hrvate je pogubno.

Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno da hrvatska politika prema Srbiji i Srbima, ima ova polazišta: prvo, Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.

Drugo, uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku.

Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.

Treće u Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.

Četvrto, sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja.

Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.

Dakle, i prema jednima i drugima, budući da iz političkih razloga Hrvatska mora biti u kontaktu i razgovoru, njezin odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku.

Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.

Glavno oružje Hrvatske je istina. Znači, svaka analiza temeljena na istini i javno obznanjena je za Srbe, a i za bosanskohercegovačke muslimane, kao udrac mačem. Svaka istina koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno jednima i drugima dati im do znanja – Istina, a ne laž, je na hrvatskoj strani!

Mislite li kako je Hrvatska zakasnila kada je riječ o pomoći ovdašnjim Hrvatima. Puno je, naime, vremena izgubljeno – još tamo od Račanove vlade s početka ovoga stoljeća, pa glasovite Sanaderove detuđmanizacije, što je dijelom značilo i ignoriranja Bosne, osim što je Doktor Ivo financijski podupro „alternativni“ HDZ 90… pa, evo, do današnjih dana kada, čini se, Plenkovićeva vlada ima „kasno paljenje“…

Nije se teško složiti s Vama. Hrvatska ne samo da da ima osamnaest izgubljenih godina glede politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, nego su njezine političke elite tih godina, nažalost, vodile politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. I Ivica Račan i Ivo Sanader su zorni primjeri.

Prvi se uz svesrdnu pomoć Stipe Mesića odrekao Hrvata Bosne i Hercegovine prepustivši ih nemilosti i nezahvalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a drugi je po naputku Londona provodio rashrvaćivanje Hrvata u Hrvatskoj ili takozvanu detuđmanizaciju, a u Bosni i Hercegovački politički podijelio Hrvate učinivši ih još ranjivijim.

Plenković je novi “trojanski konj” i za njega uistinu vrijedi izreka: “Čuvaj se Danajaca i kada darove donose!” Briselski mali poslušnik čije je djelo izglasana Istambulska deklaracija i potpisani Marakeški sporazum, neće donijeti ništa dobroga bosanskohercegovačkim Hrvatima jer on svojom politikom razara i ono malo suverenosti što je Hrvatima u Hrvatskoj ostalo.

On je taj koji Hrvatsku prazni od Hrvata, on je taj koji je izložio hrvatsku migrantskom stampedu, on je taj koji slučajem Agrokorom rasprodaje hrvatsku zemlju, šume, pitku vodu, more. Za to prikriti i obmaniti, jer on provodi brisleku politiku “dipolmacija prijevarom”, prikazuje se samo formalnim zaštitnikom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prva politika prema Hrvatskoj i Hrvatima ma gdje bili, može nastati samo ako u Hrvatskoj pobjede suverenističke snage. Prestojeći izbori za europski Parlament mogli bi biti nagovještaj te toliko željne prave promjene.

Vjerujete li, a povremeno se javljaju i takve špekulacije, kako je američki plan, u biti, Velika Albanija?

Američka geopolitika igra, kao što je rečeno, igra na kartu “Velike Albanije” iz geostrateških i geopolitičkih interesa. “Velika Abanija” pod nadzorom Sjedinjenih Država spriječava prodor Rusije na sredinu Sredozemlja, Njemačke na istok, a presjeca jedan od bitnih krakova novog kineskog “Puta svile” prema Europi.

Srbi su već “namireni” takozvanom “Republikom Srpskom”. Aleksandar Vučić je kao i Andrej Plenković igrač Bruxellesa. Pitanje je koliko će se još održati na vlasti, budući da je spreman potpisati sporazum s Prištinom o “korekciji granica” na Kosovu i jugu Srbije, a taj ga potez može odvesti prema onome što se čuje u srbijanskom javnom prostoru da mu je “sveća dogorela”. Geopolitička prespektiva Srbije nije baš ružičasta, a to Hrvatska ne koristi da provede na pravi način svoju tako željnu geopolitiku adriatizma.

Jugoistok Europe jedna je od tri potencijalna žarišta “velikog rata”. Prvi je Južno kinesko more, a drugi Bliski i Srednji istok (Sirija, Iran).

U prvom slučaju to bi bio rat Sjedinjenih Država i Kine, a druga dva Sjedinjenih Država i Rusije. Odmjeravanje snaga ova tri tabora odredit će kuda će svijet ići u idućih tridesetak godina. Znano je da kada se veliki hrvaju tada stradaju mali. O tome bi mali itekao morali voditi računa, a hoće li to ovisi o njihovim političkim elitama.

Može li se kazati i kako je i migrantska kriza koja će, po općoj ocjeni, svoj novi zamah doživjeti na proljeće, dio zakulisnog geopolitičkog plana?

Budući da je migrantska kriza hiperstrateški plan, ona neće prestati a njezin intenzit se mjenja, što je razumljivo, i godišnjim dobima. Nažalost neće prestati jer su stvoreni zakonski okviri za takvo što. Jedan od njih je Ugovor koji su u Marakešu potpisale 164 države, uključujući i Hrvatsku.

Mnogi politički poslušnici kažu da nije zakonski obvezujući. Međutim, mora se uzviknuti: To je velika laž i velika obmana! Taj je Ugovor neprijeporno okidač neograničenoj migraciji koju se od Marakeša smatra ljudskim pravom, a kritiku nje tretirat će se kao “govor mržnje”.

Na tu je činjenicu i prije potpisivanja upozorila britanska predstavnica u Europskom parlamentu, Janice Atkinson. Upozorila je da UN Compact otvara vrata da europske zemlje, u narednih šest godina, preplavi 59 milijuna novih migranata. Upozorila je da će to slomiti europsku kulturu i identitet.

Upozorila je da će Ugovor dovesti do zakona protiv “govora mržnje” po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma “ilegalni migranti” koji će biti zamijenjen pojmom “neregularni migranti”. Upozorila je da će se europljani oprostiti s “demokracijom koja više neće biti njihov životni stil” jer će, kako se izrazila “biti proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika”.

Ciljano preseljenje naroda da bi se uništili drugi narodi i civilizacije zapisano je poodavno u Bibliji. A tu piše da je bilo jednom jedno kraljevstvo koje se počelo naglo širiti na velikom području Mezopotanije i na okolna područja, Asur! Asur (Asirijia) je postao prvi globalistički imperij na svijetu.

Asur je imao jednog glavnog boga s jedinim središnjim svetištem, a zvao se isto kao narod i država, Asur. Jednog je dana došo Asur i pred Izraelova vrata, i Izrael postade vazal. Nako što Izrael otkaže poslušnost, razvali Asur Izrael, i odvede stanovništvo u Mezopotaniju a od tamo dovede novo stanovništvo, izvrši zamjenu naroda i religije.

Izrael izgubi narod i religiju pa postade bezimena poslušna porobljena asirska provincija bez identiteta koja služi isključivo imperijalno-gospodarskim interesima vladara Ausra.

Asur je prvi pokazao kako se postupa s narodima koji ne želi biti vazali. Uništi im se identitete, to jest ime, državu kao domovinu, odseliti narod u druge krajeve i dovesti nove narode od bilo gdje. To je najlakši put za stvoriti poslušne robove. A danas novi Asur sjedi u briselskoj “Kuli babilonskoj” i upravlja, zapovijeda svojim trabantima u mnogim državama Europe, nažalost i u državi Hrvata.

Dok u Francuskoj ima tko da piše pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojemu će general, admiral i biviši ministar obrane napisati da je migrantska kriza “još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda (prosvjed “žutih prsluka” op. a)”, u Hrvatskoj stotinu i više generala pobjedničke vojske okupljeni u Hrvatskom generalskom zboru neće prozboriti ni riječi prijekora briselskom poslušniku Andreju Plenkoviću.

A što su to još napali francuski visoki vojni dužnosnici?

Napisali su da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj Ugovora predočen francuskom narodu Macron kriv “za ukidanje (poricanje) demokracije i izdaju naroda”.

Napisali su da Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se pregrupirali tako da u područja u kojima obitavaju nad kojim više ne vladaju zakoni Republike, dodajući, da “masovna imigracija briše civilizacijski identitet Francuske”.

Živimo u nadi da će hrvatski generali, a i hrvatski biskupi napisati neko pismo predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću u kojemu bi stajalo. “Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišiti nas naše domovine s kojom smo najuže povezani”, kao što su to učinili francuski.

Nakon ovih poticajnih slova pozabavimo se još tom takozvanom “migrantskom krizom” Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i moćna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

O tome se u Europi ne smije prozboriti. Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza kršćanstva i judaizma. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Ono što raduje jest postojanje nade. A ona, ta nada, nudi i kazuje da  suverenizam nanovo raste, može se ustvrditi, u svakom dijelu nekadašnje “dobre stare kršćanske Europe”.

Jednom ste kazali kako je u pozadini cijelog globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla. Vjerujete li i danas da je tomu tako?

Uvijek u pozadini globalnog sukoba je sukob dobra i zla. To je poodavno tako, još od vremena kada je Lucifer bačen na Zemlju. U biti globalni sukob uvijek je bio i bit će  sukob laži protiv istine. Pobjednik takvog sve globalnog sukoba unaprijed se zna, za nas kršćane svakako, a to je Golgotski pobjednik.

Josip Vričko / Katolički tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari