Pratite nas

Razgovor

Razgovor s A. Babićem: Potencijal za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik

Objavljeno

na

S Antunom Babićem, bivšim diplomatom i pomoćnikom ministra iseljeništva razgovarao Davor Dijanović za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća

[ad id=”93788″]

Poštovani gosp. Babiću, ovih dana pojavila se je vijest o mogućnosti osnivanja ministarstva koje bi se bavilo iseljeništvom i demografskom problematikom. Treba li Hrvatskoj Ministarstvo demografije i iseljeništva?

Za nas koji znamo koju vrijednost i potencijal imaju Hrvati izvan Hrvatske u gospodarskom i demografskom spašavanju Hrvatske iz današnjeg katastrofalnog stanja, to je možda bila najbolja vijest u zadnjih dvadeset godina, ali i zadnja nada da su konačno u manjini u Hrvatskoj oni koji su se na sve moguće načine borili, od 1990. do danas, u svim velikim političkim strankama, da se ne stvore uvjeti za povratak Hrvata iz dijaspore. Dapače, poduzimani su svi raspoloživili zakonski i nezakonski koraci da do toga ne dođe. Mediji su nastavili prikazivati Hrvate u iseljeništvu kao da još uvijek živimo u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji (samo što nisu slali obavještajce da ih nastavljaju ubijati).

Sada kad znamo kakvu je ulogu u Hrvatskoj obavještajnoj službi imao Josip Perković, ni to nije bilo isključeno. Državni službenici bili su posebno neljubazni prema strankama koje su dolazile iz iseljeništva, osim ako nisu za svoju uslugu dobili, u ono vrijeme, koju stotinu maraka ispod stola. Političari na lokalnim razinama koji su u svom okruženju upravljali državnom imovinom tj. poduzećima itd., tražili su, prije nego što sjednu za stol razgovarati, ogromne svote novca od ljudi iz dijaspore koji su ozbiljno željeli jedan dio njihova novca uložiti u Domovini.

Nažalost, prema najnovijim medijskim informacijama te izjavama vodećih političara Domoljubne koalicije i Mosta, Ministarstvo useljeništva i demografije neće biti odmah osnovano. Ta činjenica jasno pokazuje da u Hrvatskoj još uvijek prevladavaju oni koji ne žele povratak Hrvata iz svijeta, koji svim ogromnim potencijalom na svim područjima mogu izvući Hrvatsku ne samo iz sadašnjeg gospodarskog, demografskog, duhovnog nego i političkog živog blata. Za mene to više nije nikakvo iznenađenje.

Glavni savjetnici (ne dužnosnici) Predsjednice Republike Hrvatske su oni isti ljudi koji su se protivili osnivanju Ministarstva povratka i usljeništva i u vrijeme vladavine prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I kad bi Tuđman uspio progurati osnivanje tog ministarstva kod jednog premijera, drugi bi ga odmah ukinuo, kao što su to učinili bivši premijeri Manolić, Šarinić i Mateša. Ako tome dodamo i Matu Granića koji u Ministarstvu vanjskih poslova nije previše naklono gledao na one koju su se vratili iz svijeta prije nego što je on postao ministar, onda nam treba biti sasvim jasno odakle
dolaze ti otpori.

Njegovi najpovjerljiviji ljudi bili su bivši članovi Komunističke partije i jugoslavenski novinari, među kojima je vjerojatno bilo i udbaša. Naravno, tu treba svakako spomenuti i Josipa Boljkovca koji je sve Hrvate iz svijeta, od ratnog ministra obrane Šuška, do svih nas drugih, nazivao ustašama, «kojima se može dati čast, ali nikako vlast». No, bilo bi pogrešno tvrditi da su protiv Hrvata samo ti stari jugoslavenski i komunistički kadrovi.

Posebno je poražavajuće da o Hrvatima u dijaspori negativan odnos imaju i političari u MOST-u. Mjesec dana prije izbora meni je osobno jedan njihov osnivač i čelni čovjek, Branimir Karačić, rekao da MOST «neće imati svoju listu za dijasporu, jer hrvatsko iseljeništvo ima negativan imidž u Hrvatskoj». Osobno sam uvjeren da je ovoga puta MOST, a ne Domoljubna koalicija, koji ne želi osnivanje Ministarstva useljeništva i demografije. Kao i o mnogim drugim stvarima oni o tome ništa ne znaju, pa se onda tako i neodgovorno i za budućnost Hrvatske opasno pogrješno ponašaju. Više je nego očigledno da ćemo morati tražiti neka druga građanska i demokratska rješenja da zaobiđemo takav negativan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Hrvatske i spašavanju Hrvatske od nesposobnih i neodgovornih hrvatskih političara.

Kao diplomat boravili ste u nekoliko zemalja. Postoje li u tim zemljama ekvivalentna ministarstva i kakva su općenito europska i izvaneuropska iskustva?

Gotovo da više nema niti jedne zemlje na svijetu, od onih najvećih do najmanjih koja ima i malo značajniju dijasporu, a da nema svoje samostalno Ministarstvo iseljeništva i usljeništva, ili najmanje državni ured sa snagom ministarstva. Previše bih zamorio čitatelje kad bi ovdje počeo redati zemlje i koristi koje one imaju od svojeg iseljeništva, ali i ljudi koji se vraćaju tj. useljavaju u te zemlje. Počet ću samo s Velikom Britanijom gdje poljski doseljenici doprinose 1% od GDP-a Velike Britanije, a kad se vrate u Poljsku njihov udio u rastu poljskog gospodarstva bit će još puno veći.

U SAD-u 42% doseljenika, koji će se naknadno vratiti u svoje zemlje (na primjer Indijci i Kinezi) jako puno će doprinijeti daljnjem gospodarskom razvoju njihovih zemalja. Oko 42% useljenika doprinosi razvoju visoke tehnologije u SAD-u, a 24 posto svih patenata u SAD-u dolaze od tih useljenika. Dakle, tu govorimo o onim najvećim zemljama. Australija bi danas bila vrlo siromašna zemlja da se nije otvorila prema useljevanju. Prema statistici Australskog ureda za statistiku 6,6 milijuna australskih stanovnika rođeno je u nekoj drugoj zemlji.

Svoja snažna Ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo imaju i Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Te dvije države zajedno imaju dvije i pol milijarde stanovnika. Zašto tako mnogoljudne zemlje trebaju svoja velika i snažna ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo? Evo, na primjer zašto NR Kina ima Ministarstvo za iseljeništvo. Kina se razvila u sadašnju najveću ekonomsku globalnu silu na konstruktivnoj i razumnoj državnoj politici prema kineskom iseljeništvu. U Kini ne postoji samo središnje ministarstvo u Pekingu, nego svaka općina, svaka provincija (županija) i svaki malo veći grad imaju podružnicu tog ministarstva i svi rade po jednom obrascu.

Svake godine u Pekingu se okupi oko pet tisuća najutjecajnijih kineskih iseljenika – poduzetnika iz cijeloga svijeta, s kojima cijeli tjedan razgovaraju i razmjenjuju mišljenja presjednik države, predsjednik Vlade i svi ministri. Ta je politika prema iseljeništvu počela 1970-tih godina, a danas 70% sveukupnog stranog ulaganja u kinesko gospodarstvo dolazi od kineskih iseljenika. Riječ je o bilijunima dolara godišnje. Pri tome ne treba zaboraviti da je u to vrijeme NR Kina imala na globalnoj razini status današnje Sjeverne Koreje, s kojom niti jedan zapadni poduzetnik nije htio imati ništa.

Kina, Indija, Filipini i Mexiko, Brazil su zemlje koje u financijskom i gospodarskom pogledu imaju najveće koristi od doznaka i ulaganja njihovih iseljenika. Naravno, i Hrvatska i s ovako neodgovornom politikom prema iseljenicima godišnje dobiva oko dvije milijarde eura od dijaspore. Ministarstva za iseljeništvo i useljeništvo u Europi imaju Italija, Poljska, Grčka, Madžarska, Rumunjska,Malta, Srbija, Kosovo… Na primjer, Armenija ima Ministarstvo dijaspore koje vodi potpredsjednik Vlade. Gotovo sve južnoameričke zemlje imaju svoje ministarstvo za iseljeništvo. U tom je pogledu najdalje otišao Meksiko. Nakon povratka u zemlje iz kojih su otišli povratnici sa sobom donose ne samo novac, radnu etiku i razna potrebna znanja, nego i drugačiju političku kulturu, pa pomažu u razvijanju demokracije u tim zemljama, što je u ovom trenutku posebno potrebno nama u Hrvatskoj.

Simptomatično je da i jedna mnogoljudna država kao što je Kina ima takvo ministarstvo?

Marko Polo KinaNa to sam pitanje već dobrim dijelom odgovorio. Zanimljivo je, međutim, istaknuti, da je tadašnji vođa Kine Deng Xiaping (nakon smrti Mao Zedonga), videći da pod komunstičkim gospodarstvom Kina propada i da je ugrožena vlast Komunističke partije, a vjerojatno nakon što je posjetio Singapur i vidio tamošnji veliki gospodarski napredak u kapitalističkom društvu pod vodstvom legendarnog singapurskog vođe Lee Kuan Yua (koji je za sebe rekao da vuče korijenje od kineskog plemena Hakka, koje je bilo na dnu ljestivicee kineskog društva), odlučio izvući Kinu iz strašne gospodarske krize, pa je kao poruku narodu rekao: «nije važno koje je boje mačka, crna ili bijela, važno je da lovi miševe», kao i «biti bogat je veličanstveno». Bio je to strašno veliki ideološki preokret u vođenju kineskog gospodarstva.

Treba podsjetiti da je u tzv. «Velikom skoku naprijed» od 1958. do 1961., koji je trebao dovesti do industrijalizacije NR Kine, od gladi umrlo od 30 do 40 milijuna ljudi. Kineski lideri su također išli i u Irsku, gdje su studirali irski model gospodarskog rasta, temeljenog na suradnji s irskim isljeništvom, primarno u SAD-u, gdje ih ima oko 42 milijuna. Tako su u NR Kini i nastale slobodne gospodarske zone samo za kineske poduzetnike iz iseljeništva i niti jedan od njih nije smio propasti.

Naime, u početku su Kinezi jako vodili računa da iz Kine ne ode negativna slika u svijet kako poduzetnici u NR Kini ne mogu uspjeti i kako su ih u Kini prevarili. Nakon pet godina tog posebno uspješnog eksperimenta, u kinesko gospodarstvo počeli su ulagati i strani ulagači, od manjih poduzetnika do najvećih svjetskih korporacija.

Poznati hrvatski poduzetnik iz Australije, rodom iz Blata na otoku Korčula, Frank Cetinich nije uspio s njegovom investicijom u Hrvatskoj, ali je uspio u NR Kini. U gradu Changzhou, provinciji, Jiangsu, čak je otvorio i kuću Marka Pola. Nažalost, mi smo se u Hrvatskoj početkom 90-tih godina prošlog stoljeća posebno trudili da u hrvatsko iseljeništvo ode što negativnija slika o ulaganju u Hrvatsku, kako bi oni koji su svojim ponašanjem u Hrvatskoj izazivali takvu sliku, ostali bez prave gospodarske konkurencije.

Vi ste bili pomoćnik ministra iseljeništva u vrijeme Tuđmana. Zanimljivo je da su i tada postojali otpori prema povratku iseljenika. Kome taj povratak nije u interesu?

Tada, kao i danas, na djelu su bili isti interesi, iste interesne skupine, isti ljudi, od kojih su neki još živi, a neki su umrli, kao na primjer Josip Manolić, Josip Boljkovac, Josip Perković, Nikica Valtentić, Franjo Gregorić, Borislav Škegro, Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Ivica Račan, Nino Pavić i njihovi «drugovi»… Među onima koji su se tada bili protiv velikog povratka Hrvata iz svijeta i koji jednako razmišljaju i danas, bilo je onih koji su pripadali Udbi i KOS-u, zatim tehnomenadžeri, strani špijuni, uvjereni jugoslaveni, internacionalisti, i komunistički tvrdolinijaši, vodeći ljudi u glavnim državnim i privatnim medijima te pripadnici srpske manjine. Dakle bilo je to raznoliko društvo, ali istovremeno i ujedinjeno da neće dozvoliti «povratak ustaša» iz emigracije. Za njih je svaki Hrvat bio ustaša koji je živio izvan Jugoslavije, bez obzira je li se radilo o običnom radniku na privremenom radu u europskim zemljama ili pripadniku legitimne hrvatske etničke organizacije u prekomorskom zemljama. Sjetimo se samo izjave prvog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca koji je u Nedjeljnoj Dalmaciji 25. ožujka 1993. godine izjavio «kako se treba držati onoga što kaže njemački novinar Štrem, emigraciji čast, ali ne i vlast».

U vrijeme dok je Valentić bio na čelu Vlade u iseljeništvu se pojavljuju prva razočaranja vezana za negativan institucionalan odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu i počinje, u dijaspori, ali u u Hrvatskoj od strane sve većeg broja povratnika, snažno lobiranje kod predsjednika Tuđmana da se osnuje Ministarstvo povratka i useljeništva. No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad je za ministra bez ministarstva bio imenovan pokojni Marijan Petrović, povratnik iz Kanade.

U tom razdoblju sam se sprijateljio s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević i rekao doslovce sljedeće: «Ante, zašto gubiš vrijeme. Dok bude postojala ova vlada nikad neće biti odobreno stvaranje tog vašeg Ministarstva povratka i useljeništva». Nažalost, bio je sasvim u pravu.

Međutim, nakon vrlo dobrog početka rada tog ministarstva 1997. godine, dvije godine nakon njegovog osnivanja ponovno su na scenu stupile one iste snage koje su ranije sprječavale njegovo osnivanje. S vremenom se pokazalo da ministar Petrović nije bio dorastao važnosti vođenja tako važng ministarstva. Nisu prošle brojne inicijative i pokušaju da se zakonski regulira status i prava iseljenika i povratnika. Taj je zakon, koji smo mi priredili u Ministarstvu povratka i usljeništva, mjesecima stajao u ladici jednog ministra u Vladi. Uplašene da bi taj zakon mogao široko otvoriti vrata povratku hrvatskih iseljenika, na scenu su stupile već spomenute hrvatske gospodarske i političke elite koje su se ranije protivile uspostavi Ministarstva povratka i usljeništva.

Nakon što je predsjednik Tuđman već bio donio odluku da treba smijeniti ministra Petrovića i na njegovo mjesto dovesti osobu s daleko većim političkim utjecajem i autoritetom, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, umjesto ministra Petrovića predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio je mene s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva, a Marijan Petrović je ostao voditi ministarstvo u kojem je bilo sve više nezadovoljnika. Ministarstvo povratka i useljeništva ukinuto je godinu dana kasnije, u svibnju 1999. godine i pripojeno Ministarstvu razvitka, iseljeništva i obnove, koje je vodio Jure Radić.

Poslije smrti prvog predsjednika RH Dr. Tuđmana u prosincu 1999. godine i dolaska lijeve koalicije na vlast u Hrvatskoj u siječnju, počinje još siromašnije razdoblje institucionalne suradnje između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva, koje, s većim ili manjim intenzitetom traje sve do danas, dakle punih 16 godina.

U Vladi Ivice Račana, od 27. siječnja 2000-te godine do 23. prosinca 2003. godine institucionalni odnos RH prema hrvatskom iseljeništvu sveden je na jedan mali Odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, koji je bio smješten izvan sjedištva ministarstva i koji je više služio za transfer politički ili drugačije nepoželjnih djelatnica i djelatnika u MVP-u.

Mesic BabicDolazak Dr. Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 23. prosinca 2003. godine dočekan je s velikom euforijom kako u Hrvatskoj tako i, a možda i još više, u hrvatskom iseljeništvu, jer je tadašnji predsjednik Vlade i sam dugo godina živio Austriji, u jednoj vrsti iseljeništva. Malo tko je mogao i sanjati, a kamo li predviđati da će to biti jedno od nagorih razdoblja u povijesti mlade hrvatske države kad je riječ o negativnom institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. No, moje ikustvo s dr. Sanaderom U MVP-u, upućivalo me je na oprez, što se pokazalo sasvim opravdanim. Pod Sanaderom osnovan je jedan mali i beznačajan odjel za iseljeništvo, koji nije imao nikakve ovlasti i mogućnosti da bilo što napravi za povratak Hrvata iz svijeta.

Ovdje želim iznijeti i nevjerojatno pitanje koje mi je tijekom službenog posjeta NR Kini 13. svibnja 2012.godine na ručku u Šangaju pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka Mesić mi je postavio sljedeće direktno pitanje: «Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku»? S tim pitanjem Mesić je sve rekao što, kao predsjednik države, misli o Hrvatima u svijetu i potrebi njihovog povratka u Hrvatsku. Odgovorio sam mu «kako on vrlo dobro zna zašto sam se vratio iz bogate Australije u Hrvatsku 1990. godine, pomoći svom hrvatskom narodu u Domovini».

Može li izbor Tihomira Oreškovića, koji je dio iseljeničke zajednice, za mandatara biti stimulans za jačanje veze domovinske i iseljene Hrvatske?

Dolazak g. Tihomira Oreškovića u Hrvatsku na mjesto mandatara, a onda premijera Hrvatske odličan je potez. Neke baltičke zemlje jako su gospodarski napredovale i profitirale dolaskom njihovih poznatih i utjecajnih povratnika iz Kanade i SAD-a na mjesto predsjednika države ili Vlade. Uistinu velika je šteta što g. Orešković nije sudjelovao u izbornom političkom procesu, što bi mu dalo ono što je u politici najvažnije – politički legalitet i legitimitet. Budući da to nije išlo tim putem, bojim se da će oni koji ne žele dobro Hrvatskoj, a posebno SDP, ako na njegovom čelu ostane Zoran Milanović, pokušati svu njihovu strategiju usmjeriti na nedostatak snažnog političkog legitimiteta premijera Oreškovića.

Inače, nema nikakve sumnje da su vijest o dolasku Oreškovića na čelo Vlade u iseljeništvu posebno pozdravili hrvatski poduzetnici koji žive u svijetu i koji se se do sada ustručavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo. Naravno, dolazak Oreškovića u Hrvatsku vratit će određen postotak sigurnosti i stranim ulagačima. Na samom početku njegovog dolaska u Hrvatsku poslao sam mu poruku preko njegovog Facebook profila u kojem sam mu iznio moje iskustvo u MVP-u nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine i molio ga da zbog Hrvatske i njezine budućnosti ne odustane kad nakon «medenog mjeseca» počnu veliki napadi na njega i podvale, te da treba posebno voditi računa o trajnosti samoupravnog sustava koji još uvijek živi u glavama većine ljudi u Hrvatskoj, pa tako i u glavama onih s kojima će najbliže surađivati. Izgleda da mu se ta poruka svidjela, pa ju je «lajkao».

Dakle, potencijal o stvaranju uvjeta za povratak Hrvata iz svijeta još uvijek je velik, ali konačni rezultat ćemo znati tek nakon četiri godine, ako nova Vlada bude toliko dugo trajala. Da nije bilo sabotaže i da smo dosljedno provodili ono što je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao: «povratak Hrvata iz iseljeništva trajni je strateški interes Republike Hrvatske», danas bi u Hrvatskoj imali najmanje jednu ili dvije tisuće Oreškovića, ali ne onih koji bi se u Hrvatsku vratili zbog pozicije u vlasti, nego da ulažu svoj kapital i gospodarski razvijaju Hrvatsku. Međutim, ako mandatar Orešković kao čovjek iz dijaspore, koji zna koliko u dijaspori ima njemu sličnih i posebno uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla, ne bude od samog početka inzistirao na osnivanju snažnog Ministarstva povratka i useljeništva, onda će i njegov posao u ozdravljenju hrvatskog gospodarstva biti ne samo otežan, nego i nemoguć. U tom slučaju, usudio bih se reći, Republika Hrvatska će nepovratno izgubiti i ono malo povjerenja što postoji među Hrvatima u svijetu. A to bi bila neprocjenjiva šteta. Ne za dijasporu, nego za nas koji živimo u Hrvatskoj i očekujemo bolje sutra.

Kako procjenjujete hrvatske perspektive u novoj konstelaciji odnosa nakon smjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima?

U ovom trenutku očekujem da će odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora biti daleko bolji i za hrvatsko društvo produktivniji nego što su ikada bili od 2000-te godine. Ovoga puta imamo Predsjednicu države koja je duže vremena živjela u demokratskom svijetu i neće biti nesporazuma u komuniciranju između Predsjednice i premijera, bez obzira na kojem jeziku razgovarali – hrvatskom ili engleskom. Osobno mislim da predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović može biti od ključnne pomoći budućem premijeru kad je riječ o razumijevanju i borbi protiv socijalističkog mentalnog sklopa koji još uvijek vlada u Hrvatskoj. Pitanje je samo u kojoj mjeri će Domoljubna koalicija i MOST dozvoliti budućem premijeru Oreškoviću da prima savjete (ne naputke) od Predsjednice?

Bez obzira na svjetonazorsku bliskost svuda u svijetu i od pamtivijeka postupno se razvijaju antagonizmi između vodećih političara u državi, a posebno na relaciji predsjednika i premijera. Za Hrvatsku bi bilo jako dobro kad nam se nikada više ne bi dogodio premijer kao što je bio Zoran Milanović, koji je bio ne samo nekulturan prema predsjednici Republike Hrvatske, nego i čovjek koji je bio spreman i na državni udar samo da ostane na vlasti. Nije čudo da o njemu sada posebno kritički govori i njegov svjetonazorski blizanac, bivši predsjednik Ivo Josipović.

Dakle, u Hrvatskoj su stvoreni uvjeti za daleko bolje i djelotvornije odnose između Pantovčaka i Banskih dvora, što bi trebalo dovesti i do bržih ostvarenja reformi za koje se sada zalažu i Domoljubna koalicija i MOST. Međutim, pitanje je svih pitanja, hoće li se pune četiri godine održati Vlada, u kojoj manjina na sve moguće načine ucjenjuje većinu? Takvo stanje je dugoročno neodrživo. Nažalost, ako dođe do velikih tenzija između Domoljubne koalicije i MOST-a, neće nam kao društvu puno pomoći što će odnosi na relaciji Pantovčak i Banski dvori biti puno prijateljskiji i radno djelotvorniji. Prvih šest do dvanaest mjeseci dat će nam odgovore na sva sadašnja pitanja kuda ide i gdje će završiti Hrvatska koju vode Domoljubna koalicija i MOST.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Šeks: Motaju se priče da bi se predsjednici moglo prišiti nešto kompromitirajuće

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska demokratska zajednica u ponedjeljak slavi svoj 30. rođendan. Svečanom akademijom, ali i okupljanjem na zagrebačkom Jarunu stranačko vodstvo podsjetit će se proteklog razdoblja. Od 29 godina višestranačja HDZ je uglavnom samostalno zemlju vodio 21 godinu.

Cijelo to razdoblje ili kao potpredsjednik, član predsjedništva ili savjetnik u HDZ-u uvijek je bio i ostao Vladimir Šeks koji je gostovao u Dnevniku Nove TV.

Nakon 30 godina u HDZ-u, postoji li neki ključ opstanka kad ste Vi u pitanju?

To ne mogu odgovoriti.

Ali bili ste sa svim predsjednicima, mora biti nekakva kemija.

Različiti su odnosi bili s različitim predsjednicima.

S kojim Vam je bilo najteže?

Ni s jednim.

U čemu je predsjednik Tuđman ”kiksao”? Je li privatizacija bila propust HDZ-a, da ste tako rano ušli u to?

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije u deset godina ”kiksao” ama baš ni u čemu. Ni u jednoj strateškoj odluci ni promišljanju. Vodio je ispravnu politiku koja je dovela do stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske.

Kažete da je sve savršeno?

Nije bilo sve savršeno, ali što se tiče unutrašnje politike, tu je bilo velikih propusta i promašaja, posebno u ostvarivanju pravne države, borbe protiv korupcije, kriminala, socijalne pravde – to je već druga stvar.

Priča se da je Andrej Plenković rekao nakon europskih izbora da ne misli skretati stranku desno. Percepcija je da on stranku okreće prema centru. Jeste li Vi sada pomalo centristički HDZ?

Postoji tri vrste optuživača Andreja Plenkovića i njegove politike. Prvi koji ga optužuju da je oštro skrenuo kurs HDZ-ovskog broda u lijevo. To ne stoji, optužuju ga oni koji bi željeli da vodi Vladu i HDZ prema desnim pozicijama.

Tko su ti ljudi?

Oni koji su situirani izvan HDZ-a. Suverenisti, Neovisni za Hrvatsku, Hrast. Itd.

Što kažete o Davoru Ivi Stieru, Miri Kovaču?

Ovi koji liju krokodilske suze, ovi koji žele da HDZ skrene na desni kurs nisu u pravu, jer Plenković vodi stranku u promijenjenim okolnostima s Tuđmanovom doktrinom i filozofijom. To su oni izvan HDZ-a. Oni u HDZ-u koji također upućuju prijekore predsjedniku Plenkoviću da je skrenuo stranku lijevo i da je eutanazirao desnicu nisu u pravu jer stranka ide kao središnja narodnjačka stranka desnoga centra.

S ovakvom politikom ste došli na 22%?

To je rezultat jako puno različitih okolnosti.

Možda su Stier i Kovač u pravu?

Ne. Mi smo došli do 22% na euroizborima.

To je jako loše.

Jasno. Kakva će biti situacija, na idućim parlamentarnim, predsjedničkim, lokalnim izborima, to su sasvim druge pozicije. Ne bježim od toga da HDZ nije polučio očekivani rezultat. Ali puno je razloga zašto je to tako. Ali sigurno ni jedan od tih razloga nije bio da je HDZ-u brod skrenuo u lijevo.

Imate čovjeka koji vodi stranku, a već ima dva protukandidata – Stiera i Kovača. Mislite li da će tu stati i koje će biti posljedice za njih?

Nema posljedica. Ovo je demokracija. Nema nikakvih kažnjavanja. Ivo Stier i Miro Kovač su navijestili da će se na idućim izborima kandidirati za predsjednika stranke. Sretno im bilo.

Mislite da su vremena izbacivanja iz HDZ-a prošlost?

Mislim da su prošla i da ih treba zaboraviti.

Hoće li biti sankcija kada se otkrije tko je krivac?

Ne mogu s ove pozicije o tome govoriti. Ako se analizama utvrdi da su neki dijelovi HDZ-a osjetno podbacili, da je uzrok ili opstrukcija, nemar ili indolentnost, jasno je da se tamo moraju dogoditi promjene.

Ako se utvrdi da je to bio netko iz vrha, hoće li on biti sankcioniran?

Na takva hipotetička pitanja teško je odgovoriti. Mislim da nije bilo opstrukcije iz Vrha HDZ-a.

Znači Milijan Brkić nije stajao iza toga?

Ne mogu na takav način o tome. Nemoguće je na takva pitanja dati odgovore s da ili ne. Nemam nikakvih dokaza, indicija, prava optuživati ili sumnjičiti bilo koga, pa ni Milijana Brkića, zamjenika predsjednika da je sudjelovao u opstrukciji.

Mislite li da će se ikada razgovarati o tome s obzirom na ranjenost Andreja Plenkovića?

Andrej Plenković nije ranjen.

Jeste li sigurni?

Savršeno.

Mislite da postoji isti žar?

Sigurno mu nije ugodno. Očekivao je kao i svi mi pet mandata. Traži i razmišlja o svim mogućim uzrocima zašto je došlo do tog podbačaja.

Jesu li vam štetile izjave Kopala o crnom labudu?

Svatko je kovač svoje sreće.

Znači bila je glupost?

To nisam rekao.

Postoji li mogućnost da Predsjednica odustane od utrke za novi mandat?

Ne bih ulazio u takve spekulacije. Sumnjam da je to realno. Moguće je, priča se koješta, da bi se njoj moglo prišiti nešto što bi je moglo kompromitirati.

Što bi je kompromitiralo?

Ne znam. Motaju se neke priče.

Tko bi je kompromitirao?

Ovi kojima je dala nogu.

Onda je to njezin problem.

Nije.

Vi pričate da bi Mate Radeljić bio taj?

Nisam to rekao.

Jeste.

Govorim samo…

Rekli ste oni kojima je dala nogu – jedini kojem je dala nogu je Mate Radeljić.

Nije jedini. Ima ih još.

I Vama je dala nogu prije par godina.

Meni nije.

Mislite li da joj se karte kompliciraju s obzirom na to tko je sve najavio kandidaturu?

Što bude više kandidata stvari joj se poboljšavaju.

Populistički dio je uzeo Kolakušić, desno krilo Škoro – bazen se smanjuje.

Ne očekujte od mene da sad javno govorim o preferencama aktualne predsjednice što ona kani. Vjerujem da će kandidat udružene ljevice na predstojećim izborima biti Zoran Milanović, da će desnica isto pronaći jednog kandidata.

Škoro recimo?

Hoće li to biti Škoro, vjerujem da će se i aktualna predsjednica kandidirati.

Pobijedit će, ali malo teže?

Mislim da će pobijediti ako se kandidira.

Ovih ste dana pili kavu s Milanovićem?

Nema nikakvih razloga da popijem kavu sa Zoranom Milanovićem.

Je li bila greška Plenkovića što je Karla Resslera bacio u vatru, živjeli ste s njim?

Nikako nije greška. Plenković je s pravom dao prednost mladim obrazovanim ljudima. Među njima je i Karlo Ressler, koji ima respektabilno političko iskustvo, što se pokazalo i na izborima gdje je dobio fenomenalni rezultat.

Jeste li kao savjetnik pokušali Plenkoviću reći – nemoj ga na listu staviti prvog?

Da sam to i učinio, ne bih to rekao javno.

Imate li još volje baviti se politikom i do kad?

Do kraja života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HRS poziva na deblokiranje deponije Uborak, kako bi se Mostar mogao očistiti

Objavljeno

na

Objavio

Kada su se dijelili milijuni KM za upravljanje otpadom na Uborku, suradnja grada, županije i Federacije je cvjetala. Danas kada je Mostar u situaciji ekološke katastrofe, problem Uborka i žitelja koji se s pravom bune zbog onečišćenja se prebacuje poput ping pong loptice. Problem je potrebno sustavno i dugoročno riješiti te deblokirati deponiju, jer blokiranjem deponije u pitanje se dovodi zdravlje žitelja cijelog grada i okolice, priopćeno je iz Gradskog odbora HRS Mostar.

Iz HRS-a navode da je u sklopu EU Phare projekta „Strategija upravljanja otpadom u BiH“ Europska Komisija  do 2000. godine u deponiju Uborak uložila oko 13 milijuna KM. U sklopu IPA projekata za period od 2007. godine do 2011. za izgradnju postrojenja za reciklažu u deponiji Uborak je otišlo je 2,5 milijuna eura.

-Postrojenje je pušteno u probni rad 23.10.2013. godine, ali je mutnim radnjama od strane tvrtke „General servis“ Sarajevo i neradom gradske uprave blokiran rad nove deponije gdje se nalazi ovo postrojenje. Uz sve ovo, hercegovačke općine koje svoj otpad odlažu na Uborak na godišnjoj razini putem dotacija za odlaganje su u Uborak uložile oko 2 milijuna KM, priopćeno je.

HRS-ovci podsjećaju gradsku upravu Mostara  kako je odlukom Federalnog ministarstva okoliša, deponija Uborak je morala biti zatvorena još 2013. g.

“Podsjećamo također kako je Federalna inspekcija još 2014. ustvrdila protuzakonito izdavanje urbanističkih suglasnosti za određene dijelove deponije, za što nitko nije odgovarao, a na osnovu kojih su utrošeni novci „Strategije“. Dodamo li ovome još mutnu i netransparentnu privatizaciju „Komosa“, lako se dođe do zaključka kako žitelji grada Mostara zdravljem plaćaju nemar i nerad gradske uprave”, navodi se u priopćenju HRS-a.

HRS je mišljenja da  ministarstvo okoliša HNŽ i Vlada HNŽ, kako kažu,  “pilatovski” peru ruke od trenutne ekološke katastrofe u Mostaru te podsjećaju kako je Vlada obvezna pred Skupštinu donijeti Plan i program zaštite okoliša u skladu kojeg se namjenski moraju trošiti proračunski novci za očuvanje okoliša.

-U međuvremenu se novcem proračunskih korisnika plaćaju stranački projekti i predizborna kampanja vladajućih stranaka, posebice preko Fonda za okoliš HNŽ, priopćeno je.

“Kada se sve zbroji, novac koji je utrošen „za očuvanje okoliša“ ne samo da je bio dovoljan za sanaciju deponije Uborak, nego sasvim dovoljan za sustavno rješavanje problema odlaganja otpada putem procesa održivog odlaganja otpada u skladu sa EU direktivama koje nalažu potpuno odvajanje otpada, reciklažu i potpunu zabranu proizvodnje i korištenja plastike za jednokratnu upotrebu”, stoji u priopćenju GO HRS Mostar.

HRS u potpunosti podržava zahtjeve žitelja sjevernog dijela grada koji blokadom deponije izražavaju svoje nezadovoljstvo. -No, također ih pozivamo na razum. Blokada bi mogla dovesti do veće štete, a to je zaraza širih razmjera slijedom neodvoženja otpada iz grada, ali i drugih mjesta Hercegovine, piše u priopćenju.

“Rješenje se mora tražiti u institucijama. GO Mostar HRS-a će putem svog pravnog odjela podnijeti kaznene prijave, ne samo zbog aktualne situacije u gradu Mostaru, nego i zbog netransparentnog utroška sredstava za sanaciju otpada. Također, u pripremi imamo i prijedlog Zakona o održivom gospodarenju otpadom kojeg ćemo prezentirati u Skupštini HNŽ (ako se uopće ista udostoji održati u ovoj godini), budući da isti ne možemo prezentirati u gradskom vijeću čija je to nadležnost”, priopćeno je.

HRS ovim putem poziva na deblokiranje deponije kako bi se Mostar mogao očistiti, prenosi HMS.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari