Za nekoliko tjedana bit će točno godinu dana otkako je u Vukovaru organiziran prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina. Gradonačelnik Ivan Penava tada je najavio da će se nastaviti boriti sve dok se stvari ne pokrenu nabolje. A koliko je u ovih godinu dana učinjeno? Penava kaže – vrlo malo – te najavljuje nove korake.

– Nakon prosvjeda prošle godine, koji je održan 13. listopada, sve riječi su suvišne. Ono što smo trebali vidjeti su djela i rezultati, a to je izostalo. Svakako će biti određena reakcija na ovo stanje i na činjenicu da je u proteklih godinu dana država, nažalost, ostala slijepa i gluha. A kakva će reakcija biti, to ćemo vidjeti. Sasvim je sigurno da nećemo zaboraviti te ljude, žrtve i građane Vukovara – kaže gradonačelnik i dodaje kako je “jedina prava korist od prosvjeda bila to što se ta problematika aktualizirala i što se pokazalo da je ta tema vrlo živa u mislima i emocijama velikog broja hrvatskih građana”, piše Jutarnji list

Ističe kako su nakon prosvjeda izostali rezultati što se tiče institucija.

– Određenu suradnju imali smo samo s policijom i ministrom Davorom Božinovićem. A što se tiče pravosudnih institucija, i odvjetništva i sudova, tu apsolutno nailazimo na zid šutnje. Moj je dojam da se sve te institucije neprestano skrivaju iza svoje zakonom propisane neovisnosti i autonomije u radu, a da se ta neovisnost, zapravo, koristi za nedjelovanje, odnosno selektivno djelovanje – kaže Penava, dodajući da se u ovih godinu dana, ako već nema konkretnih rezultata, trebalo barem razmisliti da se “promijeni okvir u kojem funkcioniramo”.

Kaže kako kroz cijelo to vrijeme nismo svjedočili ni raspravama u javnom prostoru, niti želji i volji s bilo koje instance, počevši od Sabora pa do bilo koje političke opcije, da se bilo što pokrene nabolje.

Slučaj Pajičić

– Možda je to najbolje promatrati kroz situaciju prosvjeda protiv uvođenja dvojezičnosti na području grada Vukovara gdje imamo situaciju da je isti sustav donio presude za tridesetak ljudi koji su razbijali te ploče. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i sada se približava kraj ročišta, zadnjem od njih trideset – Marijanu Živkoviću. To znači da su institucije u tim slučajevima radile jako brzo kad je riječ o kažnjavanju branitelja.

S druge strane, imamo slučaj Igora Gilje, mladog policajca čiji je otac poginuo u Domovinskom ratu i koji je automatski dobio otkaz zbog kršenja pravila službe, i slučaj gdje je razbijena glava hrvatskog dragovoljca, i to, nažalost, sa smrtnim ishodom, gdje te institucije i sudovi nisu promptno reagirali oko policajca koji je to napravio, a koji je bio zatečen i na okupiranom području. Tako da bi taj proces sada lako mogao završiti u zastari – kaže vukovarski gradonačelnik, dodajući kako ispada “da je puno veći grijeh razbiti ploču nego glavu”. Posebno ističe slučaj pok. Darka Pajičića.

Mediji su svojedobno opširno izvještavali o slučaju Pajičića i njegova prijatelja Roberta Horvata koji su 12. studenoga 2013. kamenom razbili plastičnu ploču postavljenu na Policijskoj postaji Vukovar.

Došlo je do naguravanja s policajcima, a nakon što je gurnut s leđa, Pajičić je udario u pročelje zgrade te od siline udarca pao na pod i zadobio frakturu lubanje. Završio je na oporavku, ali je uslijedio novi pad u jednom kafiću, zbog čega mu se stanje pogoršalo, što je dovelo do njegove trajne invalidnosti.

Iako je u oba ta slučaja Pajičić bio pod utjecajem alkohola, njegovi kolege iz Vukovara kažu kako je uzrok tog drugog pada bio epileptični napadaj. Dvije godine nakon što je s Horvatom razbio ploču, 21. studenoga 2015. Pajičić je preminuo.

Što najviše boli

U izvješću je kao uzrok smrti navedeno zatajenje srca nastalo uslijed životnog stila i oštećenja glave koja su dovela do patoloških procesa s posljedicom smrtnog ishoda te je smrt okarakterizirana kao nasilna.

U međuvremenu pokrenuti su i sudski postupci. Policija u Vukovaru, isti dan kad je razbijena ploča, 12. studenoga 2013., podnijela je kaznenu prijavu protiv Pajičića, i to zbog oštećenja tuđe stvari, te protiv Horvata zbog oštećenja tuđe stvari, prijetnje i napada na službenu osobu. Horvat je, naime, prema vlastitom iskazu, tog dana pokušao pomoći Pajičiću koji je nakon pada ostao ležati na cesti bez svijesti.

Policija je pozvala Hitnu pomoć, ali do njihova dolaska, kako je rekao, nisu pomogli Pajičiću, zbog čega mu je život bio ugrožen. Horvat je kazao da je tada, kako bi prišao Pajičiću koji je krvario na cesti, odgurnuo jednog policajca i udario ga, zbog čega je poslije optužen za prijetnje i napad na službenu osobu. Pajičić je, pak, 28. srpnja 2014. optužen, ali je poslije sve obustavljeno zbog njegove smrti.

Pajičićevi kolege iz Vukovara kažu da su svjesni da je on imao problema te neke njegove postupke ne opravdavaju. No, kažu da je ono što ih najviše boli, a isto to ističe i Penava, činjenica da su postupci protiv hrvatskih branitelja vođeni puno učinkovitije od postupaka protiv policajca koji je sudjelovao u incidentu. Kažu kako protiv policajca Saše Sabadoša policijska postaja Vukovar nikad nije podnijela kaznenu prijavu, niti je protiv njega pokrenula disciplinski postupak, piše Jutarnji list

 

Mučno suđenje i šlampavost na suđenju Marijanu Živkoviću samo je pravi prikaz površnosti pravosudnog sustava u cijelini

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Marija Pejčinović Burić, glavna tajnica Vijeća Europe gostovala je u prvoj ovosezonskoj emisiji HRT-a U svom filmu u kojoj je otkrila kako je izgledao njezin put iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka do Strasbourga.

Taj put nije bio uobičajen za to podneblje i to vrijeme. Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.

– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.

Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.

– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.

Bila je odličan učenik i voljela je školu.

– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.

Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.

– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…

Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.

– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.

Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.

– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.

Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…

– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.

Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.

Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.

Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.

Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?