Pratite nas

Razgovor

Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem

Objavljeno

na

akademik Josip Pečarić

Proteklog  vikenda  je  Josip Pečarić, jedan od najproduktivnijih matematičara,  posjetio  Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i prostorije Dux radija te je tom prigodom dao intervju za tu radio postaju. Razgovaralo  se o njegovu radu,  a naravno  i osvrnuli na činjenicu da je  nedavno jednoglasno izabran za dopisnog člana Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

[ad id=”93788″]

Više poslušajte u gore priloženom intervjuu.

Akademik Josip Pečarić jednoglasno izabran za dopisnog člana Dukljanske akademije nauka i umjetnosti

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Vlado Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane.

Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje.

Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Razgovarao: Zoran Krešić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

Objavljeno

na

Objavio

Tužna jesen 1991., posebice ponedjeljak 18. studenoga, ostaje dan koji u kolektivnoj memoriji Hrvata živi i izaziva tužna sjećanja. Neki su bili dionici događaja u ratnom vihoru Vukovara i Škabrnje, drugi su se brinuli za rodbinu i prijatelje udaljene kilometrima, treći su strepjeli za budućnost domovine i naroda – toga se dana zato diljem Hrvatske do danas komemoriraju žrtve, spominje herojstvo i hrabrost branitelja, ali i nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i zlo koje je pokrenulo veliku tragediju.

No taj misterij zla kao da ostaje u drugom planu, spominje se tek usputno zlo, a ta nevolja u svojem fizičkom i moralnom dijelu često ostaje neprotumačiva. Kako s kršćanske strane gledati na te događaje, na ono što je protiv čovjeka i iz čega dolazi agresija, neprihvaćanje, zaziranje i gađenje, Za Glas Koncila govorio je, uoči Dana sjećanja u Vukovaru i Škabrnji, moralni teolog prof. dr. Tončij Matulić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta.


Je li Bog bio u Vukovaru 18. studenoga 1991., kao i istoga dana u Škabrnji? Ima li mjesta za Boga ondje gdje »paklena sila svoj ples vrti«?

DR. MATULIĆ: Ne znam jesam li ikada u životu čuo teže pitanje. Odgovoriti na njega mogao bih polazeći od naučenih teoloških uvida i postavki. Prva je da su se teolozi, poglavito židovski, nakon Drugoga svjetskoga rata pitali: Gdje je bio Bog u Auschwitzu i holokaustu? I kršćanska se teologija – katolička i protestantska – uključila u tu raspravu. Zajedničko kršćanskom pogledu na Božju prisutnost u takvoj eklatantnoj i brutalnoj eskalaciji zla – kao što su holokaust, ali i događaji u Vukovaru i Škabrnji koji u svojim manifestacijama i oblicima nesumnjivo pokazuju stanovite sličnosti, ne jer je u pozadini bila ideja holokausta, nego kao izraz zla i brutalnosti, agresije, eskalacije mržnje – jest zaključak da je Bog zapravo bio u žrtvama, da je Bog bio na usnama žrtava koje su molile i zazivale njegovu pomoć, tražile od njega snagu kako bi mogle izdržati otvorene nasrtaje zla i Zloga.

Bog je doista bio među žrtvama, Bog je bio žrtva! On se poistovjetio sa žrtvom, njegova je prisutnost bila neupitna u vapajima, jecajima i molitvama žrtava, a nikako ne na strani agresora i onih koji su podigli tsunami zla i agresije. I važno se pozvati na apostola Pavla da bismo shvatili s jedne strane radikalnost i dubinu zla te s druge strane radikalnost i dubinu ljubavi i dobra kojim se zlo nadvladava. Bog je poslao svojega sina jedinorođenca Isusa Krista, učinio ga je bezbošcem, među bezakonjem i grijehom, da nas bezakonja, bezboštva i grijeha oslobodi. Kristova pobjeda nad zlom pobjeda je zla iznutra. Zato Pavao može govoriti: Gdje je, smrti, žalac tvoj; gdje je, zlo, žalac tvoj? Vukovarska i škabrnjska tragedija doista nam iz teološko-kršćanske perspektive pružaju priliku ponovno promotriti snagu vjere u otkupiteljsko djelo Isusa Krista koji je i tom zlu na Kalvariji stao na kraj, da se s pouzdanjem zna da je zlo koje se dogodilo 1991. godine – gotovo 19 i pol stoljeća nakon što je Isus Krist objektivno u povijesti izvršio otkupiteljsko djelo i slomio zlo – svladano i pobijeđeno, bez obzira na to što je u tom trenutku eskaliralo i što su se tolike žrtve i patnje pojavile pred našim očima i još dan-danas snosimo posljedice toga zla.

Posljedice istočnoga grijeha

Krist je na križu pobijedio zlo, no u ratnim strahotama Vukovara i Škabrnje ponovno je ranjen. Dolazi u misao prikaz ranjenoga Krista, skulpture iz crkve sv. Filipa i Jakova. Kako je to moguće, kako se ponovno Isus dao raniti?

DR. MATULIĆ: Zahtjevno je to pitanje za vjeru i vjerničko gledanje na povijesnu zbilju pa bi šutnja i kontemplacija bile primjerenije negoli bujica riječi. Ipak, pitanje traži odgovor. Iz vjere znamo da je otkupiteljsko djelo Isusa Krista stvarno, povijesno, objektivno, vječno, neopozivo i da je jedan od ključnih momenata toga otkupiteljskoga djela, sa svim spomenutim atributima, pobjeda nad zlom. Zlo je pobijeđeno! No činjenica je i da je zlo još uvijek vidljivo, prisutno u svijetu.

Plan je bio istrijebiti, očistiti, zapaliti u ime izbezumljene svijesti, svijesti koja se dala zahvatiti velikom laži, velikim riječima zla, mržnje, zavodljivosti i sve je u svoje vrijeme eskaliralo. Bilo je to pravilo da se agresijom, zločinom ide na drugi narod i da se našem narodu nanese bol, patnja, smrt – što je apsolutno neprihvatljivo

Potrebno je sada ne samo vratiti se korijenu i izvoru zla, nego se spomenuti i vlastitoga krštenja. U krštenju se briše ljaga istočnoga grijeha, otkupiteljskom milošću postaje se u stvarnom smislu riječi dionikom te snage pobjede nad zlom, kršćanin postaje ucijepljen u Kristovu pobjedu, daruje mu se milost da u životu može svladavati zlo i izbjegavati zlo, poštivati dobro – što je glavni postulat etike, ali i osnovni postulat evanđelja koje poziva na ljubav, činjenje dobra, izbjegavanje zla. No i nakon krštenja čovjek još uvijek u svojim udovima osjeća sklonost zlu, osjeća nasrtaje zla i Zloga. Ostaju posljedice koje će se raščistiti, kako je dano u obećanju, o drugom slavnom dolasku Gospodina našega Isusa Krista, kada će Zli – čovjekoubojica od početka – biti zbačen do kraja. U toj apokaliptičkoj slici ranjene zvijeri zlo zna biti opakije nego kada mirno spava čitav, cio. Zato i mi vjernici možemo doći u napast da nas obuzme zlo, da nas zlo ponese i zahvati nasrtaj zla te se pristane uz njega ako se zaboravi na poziv suradnje s Kristovom milošću. To je objektivna pobjeda koja postaje i subjektivna pobjeda kada čovjek osobno surađuje s Kristovom milosti, kada ona – objektivna pobjeda nad zlom koju se prima u krštenju i koja se podupire Kristovom milošću – postaje osobna stvarna pobjeda, subjektivna pobjeda snagom njegove milosti, gdje se osobna sloboda oblikuje njegovom slobodom, gdje se osobne misli oblikuju njegovom misli, gdje se osobni osjećaji sređuju snagom njegovih osjećaja i tada se doista ostvaruje kraljevstvo nebesko.

Orkestar agresije i zla

Slike vukovarske bolnice, Ovčare, porušenoga grada, crkava, svetohraništa, slike nepregledne kolone prognanika… vape za nekim odgovorima. Kako je moguće da čovjek ubije čovjeka? Što se to treba dogoditi da se može silovati, ubiti dijete, trudnicu, bolesnika, trpati ljude u logore i sve gnjusnosti kojima je ondje bio izložen hrvatski narod? Koji to mehanizam omogućuje da zlo do te mjere ovlada čovjekom, ili da se čovjek njemu prepusti?

DR. MATULIĆ: To je moguće onda kada se poklope okolnosti u kojima svi, ama baš svi, a oslovit ćemo ih – i političke, i kulturne, i znanstvene, i crkvene strukture – orkestrirano sviraju isti akord, pričaju jednu te istu priču. Tada narod više ne može čuti drukčiji glas, gotovo kao da je stavljen u kakvu hermetičku bačvu u kojoj se čuje samo jedna jednolična jeka koja postaje stvarna, realna, koja uvjerava, obvezuje, tjera i goni. Eto, tako se narod zaluđuje, u vremenu kada se ne može čuti kritička misao, drukčija misao, kada je potrebno u društvu pronalaziti pojedince koji se ne čuju, čiji glas ni do koga ne dopire, koji su ugušeni i zataškani. Što je bio delirij u društvu toga vremena? Agresija, oslobođenje, napad, zaklati, istrijebiti, očistiti – to je bilo ono što se čulo sa svih zvona. Tako je zlo ovladalo. A je li moguće da je Zli upotrijebio baš sve, da je uzeo i dobre, i zle, i pravedne, i nepravedne, i one koji su tu da proglašavaju Kristovu pobjedu nad zlom, da se i njima poslužio i njih upregnuo u taj orkestar agresije i zla? Moguće je! Ako se na subjektivnoj razini – bilo na razini subjekta pojedinca ili na razini subjekta zajednice i Crkve – ne surađuje trajno s Kristovom milošću i ako se ne dopušta da se misao oblikuje Kristovom misli, osjećaji oblikuju Kristovim osjećajima te djela oblikuju Kristovim djelima, tada se izlaže djelovanju ranjene zvijeri, čovjekoubojice od početka otajstva bezakonja – mysterium iniquitatis, kako ga naziva sv. Pavao, tada smo izloženi mogućnosti da umjesto povećavanja dobra širimo zlo.

Oholost i superiornost

Vukovarska i škabrnjska tragedija, koje pripadaju Domovinskomu ratu, moraju se misliti i u ključu velikih tragedija 20. stoljeća – posebice načina na koji se Drugi svjetski rat reflektirao i odvijao na jugoistočnim europskim prostorima, pogotovo u našoj domovini Hrvatskoj. U Domovinskom ratu tragedije su se dogodile na tlu europskoga kontinenta koji je poduzeo sve da se zlo poput onoga u Drugom svjetskom ratu više nikada ne dogodi i koji dan-danas poduzima sve da vladaju mir, sigurnost, suradnja, prijateljstvo i zajedništvo među narodima. Ipak, prema nama se postupalo kao prema nekoj vreći u koju se stavilo nešto nepomireno, neizmireno, a u koju se nije htjelo niti zavirivati, niti je otvarati i navodno se bojalo da će zaudarati. Time kao da su na našim prostorima htjeli pokazati vlastitu oholost, vlastitu superiornost, vlastitu nadmoć: Ništa vi bez nas ne možete, vi ste nitko i ništa bez nas.

Dužnost je braniti se

Je li Crkva u to vrijeme, pred tolikim zlom, bila nemoćna? Suočeni s tako silnom navalom zla, kakve su šanse imali katolički pozivi na mir? Je li se nauk Crkve pokazao učinkovitim?

DR. MATULIĆ: Bili smo suvremenici tih događanja, pripadnici istih struktura kojih smo pripadnici i danas. Plan da se protjeruje, plan da se ubija, da se vrši genocid, da se ruši i razara, i još da se za takav plan moli – to je za nas nečuveno! To Katoličkoj Crkvi u hrvatskom narodu nije bilo ni u primisli. Vidjevši da smo napadnuti i da je izvršena nepravedna agresija, jedino što se s naše strane zazivalo jest Božja pomoć da se hrvatski čovjek može obraniti, zazivala se Božja pomoć nad onima koji su branili da izdrže, da obrane. Braniti se nije samo evanđeoska dužnost, nego naravnoslovna i zdravorazumska dužnost – kada ga tko napada, čovjek se automatski brani, a kada netko hoće uništiti sve, tada se čovjek organizirano brani. To je naravnoslovno pravo koje ne može nitko oduzeti. To je bio pristup i odnos Katoličke Crkve. Može se izvući stotinu izjava pripadnika Crkve da nitko nikada ne smije u pravednom, obrambenom i našem tzv. Domovinskom ratu počiniti nijedan zločin, no naći će se pojedinca koji će učiniti zločin, no to nije bio ni plan ni pristup. Na drugoj je pak strani plan bio istrijebiti, očistiti, zapaliti u ime izbezumljene svijesti, svijesti koja se dala zahvatiti velikom laži, velikim riječima zla, mržnje, zavodljivosti, što je eskaliralo u točno određenom vremenu. Bilo je to pravilo da se agresijom, zločinom ide na drugi narod i da se našem narodu nanese bol, patnja, smrt – što je apsolutno neprihvatljivo.

U vrijeme kada smo trebali razgovarati kao odrasli, samosvjesni ljudi i narodi, povijesno zreli za povijesne izazove, kada smo trebali mirno rješavati međusobne probleme, prigrliti demokratske procese kao što su ih prigrlili drugi europski narodi koji su bili pod komunističkim i unitarističkim čizmama, na našim prostorima jedni su odlučili da će stvari rješavati silom. Crkva je nastojala dati odgovor molitvom, molila se krunica na sve strane, branitelji su hametice nosili krunicu oko vrata. Ako je postojala kakva iznimka da se možda išlo blagoslivljati tenkove ili topove, to nije bio plan, stav ni poslanje Crkve.

Ozbiljnije komemorirati

Potpomaže li, kako neki kažu, »komemoriranje zlih događaja u Vukovaru« dodatno osnaživati zlo?

DR. MATULIĆ: U Vukovaru ne komemoriramo zlo, nego se sjećamo žrtve, njegujemo spomen na žrtvu Vukovara kao simbola obrane Republike Hrvatske u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu, kao simbola najvećih patnja i stradanja te najbrutalnije eskalacije agresije i nasrtaja zla u Domovinskom ratu. Sjećamo se i vukovarskih žrtava – bilo onih ranjenika iz bolnice koji su skončali na Ovčari, bilo hrvatskih branitelja koji su poginuli, bilo civila – djece, žena, staraca koji su nastradali te izbjeglica koji su bili dio kolone onoga dana kada je Vukovar pao, kada je agresor konačno ušao u grad, jer se više nije imalo što srušiti, više se nije imalo gdje skriti. Vukovar i dan-danas treba promatrati toga 18. studenoga 1991., on je izgledao gore nego Hirošima i Nagasaki nakon prvih atomskih bombi koje su natjerale veliki, carski, imperijalni Japan na kapitulaciju. Izgledao je gore, što je prouzročilo konvencionalno naoružanje, jer tamo nije bačena atomska bomba. Pad se morao dogoditi jer se na Vukovar sručila vojno-militaristička sila koja jednostavno nije prezala ni od čega – ni od ljudskih resursa, ni od vojnih resursa ne bi li taj grad pokorila. I na kraju su pobjednički ušli u veliku ruševinu. To govori sve o agresoru, to govori sve o vojsci, to govori sve o kulturi i mentalnom sklopu, sve je tu rečeno. Zato je važno komemorirati svake godine 18. studenoga: da se spomene žrtve, patnje, uloga kojim su vukovarski branitelji i Vukovarke i Vukovarci zadužili Republiku Hrvatsku i hrvatski narod i sve građanstvo Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. I to treba reći: ne u tako davna, prethistorijska vremena, nego u vremenima velikih zala 20. stoljeća, na kraju toga stoljeća usred Europe, kada je Europa jasno izabrala put mira, zajedništva, sigurnosti, plodne suradnje među narodima. Mladinaraštaji trebaju znati točno što se dogodilo da se – kako često govorimo – više nikada ne ponovi. To je uobičajena fraza, ali premalo je njome rečeno, treba ozbiljnije uzeti komemoriranje vukovarske tragedije.

Etabliraju se dvije istine

Znači li to da oni koji komemoriraju zlo stvaraju nove podjele, a oni koji komemoriraju žrtvu pridonose miru?

DR. MATULIĆ: Točno tako. To je istina iz jednostavnoga razloga što hrvatski društveni kontekst, nažalost, nije pogodan za suptilne, a naročito teološke analize u kojim se stvari razobličuju snagom Božje riječi, snagom istine vjere i snagom Duha Svetoga. Božja je riječ kao dvosjekli mač, ona razdjeljuje moždinu i bubrege; ona ne dopušta svojim kirurškim zahvatima da ostane trula, bolesna i stara tkiva, ona odstranjuje sve. No jesmo li spremni na tu silu i snagu Božje riječi, na punu istinu, na cijelu istinu o nama samima, o drugima i povijesnim događajima? U hrvatskom društvu stalno se etabliraju dvije istine: no ne mogu postojati dvije istine, može postojati samo jedna istina i jedna laž. Jer u temelju postoji samo jedna istina, ali postoje različiti putovi kojima se dolazi do te jedne, jedinstvene i jedincate istine. Nažalost, u Hrvatskoj postoji osjećaj i dojam – a i stvarnost je takva – da postoje dvije istine o svim događajima: o događajima Drugoga svjetskoga rata, o događajima poslije Drugoga svjetskoga rata, prve i druge Jugoslavije, o događajima 1990. i 1991., Domovinskoga rata, pa sve do danas. Stalno nas salijeće stav da postoje dvije istine i takvom je ozračju izložena i komemoracija vukovarske tragedije, odnosno spomena pada Vukovara u Domovinskom ratu. S jedne strane spominju se zla i agresije, a s druge strane kažemo da je istinska komemoracija u Vukovaru spomen vukovarskih žrtava, spomen onih koji su patili, onih koji su ugradili svoj život i najbolje u same temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske, čije blagodati njihove žrtve svi uživamo. Mora se doći njima pokloniti i zahvaliti te ih preporučiti Gospodinu da im bude milostiv sudac.

Zlo treba nazvati zlom

Je li potrebno izgovarati ime i prezime zločinca, tražiti zadovoljštinu za zločin, ratnu odštetu… ili to nije »kršćanski korektno«? Je li korektno nazvati agresora pravim imenom?
DR. MATULIĆ: Da zlo treba nazvati zlom – o tome govori cijelo evanđelje. Trebamo biti načistu, onaj tko u Duhu Svetom čita evanđelje, on vidi napetosti, sučeljavanja i sukobljavanja u kojima je Isus u stvarnoj povijesti, među stvarnim ljudima, stavljen s iskrivljenim pojmom Boga, poimanjem religije, življenjem vjere. Na kraju u fokusu nije ni politika, ni kultura, ni znanost, ni država, ni pravo, ni pravni poredak, u središtu je Bog i njegova slika, u fokusu je način na koji se ophodimo s Bogom i ono što je ključno – kako se onda taj odnos prema Bogu reflektira na međuljudske odnose. To je temelj Isusa Krista, tomu nas je došao učiti, tu nam daje primjer. Ako se vratimo u tom smislu na tragediju Domovinskoga rata u cjelini, tragediju Vukovara i Škabrnje, i u kontekstu komemoriranja tih tragedija i žrtava, jasno je da polazeći od evanđelja ne možemo prešućivati, ne možemo stalno izbjegavati govoriti: to je bila velikosrpska agresija začeta u retorti najintelektualnijih srpskih krugova. Toga je ishodište memorandum SANU-a. Tomu je uvelike pridonosila svojim aktivnim zauzimanjem ili pasivnim držanjem Srpska pravoslavna Crkva.
Dvije kolone ne mogu biti
Kada govorite o dvjema istinama, one su zasigurno bile vidljive i u dvjema kolonama u Vukovaru. Nije li se upravo na komemoracijama dosad događalo mnogo zla i podjela među političkim elitama, koje su se preko medija prelijevale na narod?

DR. MATULIĆ: Točna je naša dijagnoza i polazna premisa da zlo i Zli neće birati i prezati od upotrebe bilo koga da bi se nametnuo, jer njegova je narav dijeliti. Narod koristi od tih podjela nema, on samo ispašta, on pati, narod je samo ponovno ponižen i pogažen u svojim najdubljim osjećajima, u svojoj najvećoj potrebi izlječenja, mira i spokoja, suosjećanja i empatije – opet dobiva udarce, opet mu se otvaraju stare rane, opet krvari. Dakle, Zli očito zloupotrebljava i ne preže upotrijebiti bilo koga tko mu stoji na putu. Zato nam je dužnost reći: Ne mogu u Vukovaru postojati dvije kolone! U Vukovaru može postojati jedna kolona ili nijedna kolona. Ili ćemo ove godine u tišini srca komemorirati žrtve ili ćemo se pokazati u jednoj koloni sjećanja, sjećajući se žrtve i patnje u Vukovaru, no dvije kolone ne mogu postojati. Moramo nastojati ići za tim da zaštitimo Vukovar i sjećanje na Vukovar i njegovu komemoraciju od upliva podjela koje vladaju u hrvatskom društvu. Minulih smo godina vidjeli te situacije i okolnosti u kojim su se formirale dvije kolone, dvije skupine, dva pristupa, da neki u Hrvatskoj – koji obilato žive od hrvatske države, obilato uživaju blagodati hrvatske demokracije, hrvatskoga državnoga proračuna i hrvatskih zakona – ucjenjuju kada će i hoće li doći u Vukovar, pod kojim će uvjetima doći u Vukovar… Još samo da se žrtve ispričavaju agresoru što nismo bili dosta podatne žrtve za njihovu agresiju! Svatko tko sluša ovaj govor jasno ga razumije, uvijek nomina sunt odiosa, ali ako treba osloviti i njih ćemo osloviti.

Očuvati jedinstvo iznutra

Nezadovoljstvo u Vukovaru i nikad dokraja ostvaren suživot kao da potvrđuju Vašu tezu iz knjige »Nevjera i vjera u četiri oka« da je nacionalna pomirba notorna smicalica. Zašto je nacionalna pomirba tek mehanički čin?

DR. MATULIĆ: Danas Crkva o pomirbi šuti, a svaki dan slavi pomirbu, molitvu pomirenja, traženje oprosta. No zanimljivo je da iz usta crkvene hijerarhije, svećenstva i crkvenih pastoralnih programa riječ pomirba rijetko izlazi, gotovo da je nema. Tko u svim silnim iskazima, dokumentarcima, igranim filmovima, izjavama i novinskim napisima najviše spominje pomirbu? Pomirbu najčešće zagovaraju i zastupaju oni koji su trebali biti lustrirani, koji su jednoznačno bili dio velikoga jugoslavenskoga komunističkoga zla, protiv kojega se vodio Domovinski rat. Domovinski rat nije bio samo obrambeni rat od velikosrpske agresije, nego i od komunističko-jugoslavenskoga terora. I pripadnici tih struktura svrstali su se na stranu pomirbe zato što je uvjet za pomirbu bio da se komunističke satrape ne smije dirati, da im se ništa ne smije dogoditi. To se već javno spominje ove 2017., a do 2027. sve će se jasno znati pa će i kamenje govoriti o tim zlodjelima, obmanama, lažima kojima smo i mi sami nekada bili pristaše, odnosno naivno smo vjerovali u njih.

Govor o pomirbi prešao je na stranu onih koji su učinili sve da do pomirbe ne dođe. Upravo oni danas koristeći i glorificirajući pomirbu kao da poručuju: »Ne dirajte u nas, ne prokazujte nas, ne lustrirajte nas i ne privodite nas pred lice pravde; nas koji smo podržavali zločin i laž, koji smo činili zlodjela u tom režimu.« I zato postoje takozvane dvije istine, od kojih je jedna lažna, opaka, izopačena, a zapravo je laž. No dvije istine ne postoje, postoje jedna istina i jedna laž koja se hoće nametnuti kao istina. I zato je jasno da pojedinci ne dopuštaju da se ostvari pomirba. Zanimljivo je da Crkva, jedina koja nosi riječ pomirenja, u koju je položena riječ pomirenja, koja je jedina sposobna pomiriti i jedina ima sredstva za pomirenje, nije jednakim intenzitetom nastavila o tome govoriti. Tuđmanov pristup pomirbi, jer on doista nije polazio od kršćanskoga pojma pomirbe, nego od općeljudskoga pojma, nije bio dovoljan, iako ni to nije malo. To je bila velika stvar koja je u danom trenutku pridonijela da Hrvatska očuva jedinstvo iznutra i da ostane jedinstvena na svojem putu ostvarenja samostalnosti.

Na ramenima giganata

No je li bolje biti zdrav a zatvoren, ili bolestan a otvoren? Postoje, naime, predodžbe i slike kojima možemo dočarati što je bolje. Je li bolje da se dijelimo, da smo rastrgani, da smo nejedinstveni ili je bolje ono kada smo bili progonjeni, poniženi, ali smo bili jedinstveni, znalo se tko je tko, znali smo cijeniti? Moramo stati pred grob bl. Alojzija Stepinca i njega zapitati: A što ti, bl. Alojzije Stepinče, kažeš o nama, o ovom našem narodu za kojega si se i ti nemalo žrtvovao? Pitanje je jesmo li ostali dosljedni našim duhovnim velikanima? Da, mi stojimo na ramenima giganata, ali možemo li i poput njih odgovoriti izazovima povijesnoga trenutka? Jer mi živimo sada, a oni su živjeli u svoje vrijeme i dali su što su smatrali da im je bila dužnost. Mi danas moramo dati svoj doprinos jer oni ne mogu umjesto nas to odraditi, ali moramo gledati u njih i njihov primjer, hrabrost, odvažnost, stamenost i postojanost pa reći: Mi moramo tako postupati. Mi ne smijemo ići podilazeći, ne smijemo se prilagođavati, ne smijemo raditi lažne kompromise, nego moramo biti postojani, stameni, čvrsti, uspravni i tako djelovati.

Naći prozorčić dobra

Spominjete bl. Stepinca koji se snažno borio protiv zla tadašnjega režima i ideologije. Jesu li baš sve ideologije zle i može li se uopće govoriti o većem i manjem zlu? Može li u kojem slučaju zlo biti mogućnost za postizanje dobra?

DR. MATULIĆ: U načelu da, čak i u katoličkom nauku i Katekizmu Katoličke Crkve stoji zapisano – temeljem Svetoga pisma – da je Bog u povijesti spasenja znao dopuštati neko zlo da bi se iz toga zla rodilo neko veće dobro. Kada iz perspektive posljedica gledamo svijest koju danas imamo o ratu, o miru, o ljudskom dostojanstvu, bi li ona bila tako izoštrena i duboka da nismo doživjeli okrutne povrjede ljudskoga dostojanstva u velikim zlima 20. stoljeća? Čovjek pritom zastane i kaže: Bolje da su se dogodili ti čini pa imamo danas ovu svijest, nego da se nisu dogodili pa da još uvijek živimo kao kakvi plemenski primitivci. Ali zašto mi sami ne bismo došli do te razine svijesti, zašto nam trebaju tako brutalno sredstva, poput rata, agresije, zla i mržnje da bi nas privela nekomu dobru? I to pitanje – stojeći pred živim Bogom – postavljam.

A kad je riječ o načelu manjega zla, ono stoji, ali s time da se načelo manjega zla nikada ne konfrontira s nekim dobrom. Ako živimo u otkupljenom svijetu, u svijetu koji je Krist otkupio od zla, kako čovjek svojom slobodom može biti izložen izboru samo nekoga zla, kako nema nekoga prozorčića dobra? Nažalost, znamo i po katoličkom nauku da postoje okolnosti i situacije u kojim se čovjek može naći i u kojim nema drugo birati nego zlo i tada dolazi načelo manjega zla. Manje je zlo dopušteno izabrati samo onda kada ne postoji nikakav tračak dobra u mogućnosti izbora. Kada smo stavljeni u okolnosti u kojim možemo izabrati samo zlo, tada nam je moralna dužnost promisliti koje je zlo manje i njega izabrati. Gdje je moguće učiniti dobro, nije dopušteno birati manje zlo iz bilo kojih okolnosti – bilo iz crkvenih, nacionalnih, europskih ili obiteljskih interesa. To načelo vrijedi i kada ulazimo u tajnu Domovinskoga rata i što se zbivalo u njemu. Bio je to obrambeni Domovinski rat u kojem su ratovali hrvatski vojnici i branitelji. Zasigurno je bilo situacija kada nije bilo moguće izabrati drugo nego manje zlo, ali bilo je more drugih situacija u kojim se moglo birati dobro – otvoriti koridor, poštedjeti starca i staricu, ne uzeti tuđu imovinu, poštedjeti tuđa materijalna dobra, ali bilo je i trenutaka kada su bili dovedeni u situaciju – ili mi ili oni.

Biskupsko poslanje pomirbe i izmirenja

Suočeni smo ovih dana i s tim da velikodostojnici Srpske pravoslavne Crkve hrvatske katolike prozivaju da tobože ne pozivaju dovoljno na bratstvo i dijalog. Patrijarh Irinej doslovno je nedavno u Šibeniku za katolički kler rekao: »Ni jedna riječ s vrha, od biskupa, nije čuvena da se izmiri taj narod, da prestane zlo.« Pitanje je možda naivno, no možete li objasniti kako je moguće da otac laži djeluje koristeći posvećene osobe?
DR. MATULIĆ: To je rekao patrijarh Srpske pravoslavne Crkve na tlu Šibenske biskupije u kojoj je u vrijeme Domovinskoga rata djelovao biskup Srećko Badurina, koji je cijelo svoje biskupsko poslanje u to vrijeme shvatio kao poslanje na pomirbu, mir i izmirenje. To je besmislica, to vrijeđa i ponižava. Neka kaže u kojoj je to eparhiji, pa i u cijeloj Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, postojao makar i jedan takav biskup kao što je bio biskup Srećko Badurina koji je govorio na planu mira, pomirenja, sloge, prijateljstva između dviju Crkava i dvaju naroda!
Varani na razne načine
Pokojni prof. Tomislav Ivančić svojedobno je, govoreći o borbi protiv zla koje je poistovjetio s mrakom, rekao da se protiv mraka ne bori tako što ga se tjera kroz prozor, nego tako što se pali svijetlo. Kako ga danas upaliti pa da se ne ponovi mrak i zlo iz devedesetih?

DR. MATULIĆ: Svjetlo je u onoj najmoćnijoj Gospodinovoj izjavi: »Samo će vas istina osloboditi.« To je svjetlo jedna žarulja koja osvijetli cijelu prostoriju, a onda treba dodavati snage: činiti dobro, zauzimati se za pravdu, poštivati žrtve, poštivati patnju onih koji pate, zauzimati se za zajedničko dobro na svim razinama.

Je li to kolektivna ili osobna stvar i odgovornost?

DR. MATULIĆ: Istovremeno i kolektivna i osobna. Ne može se očekivati da netko tko na osobnoj razini nije osviješten bude osviješten i na kolektivnoj razini pa da zna što treba raditi. Prethodi osobna razina osviještenosti, osobna razina oslobođenosti, osobna razina pristajanja uz istinu i njezina spoznaja ili duboko uvjerenje da nas jedino istina može osloboditi. Potrebno je otvoriti sva vrata i sve prozore istini! I s takvim stavom baviti se onda kolektivnom ili zajedničkom razinom da to postane stav društva, stav svih ključnih društvenih čimbenika. Do sada smo imali priliku vidjeti mnogo toga neautentičnoga i nedosljednoga, da se jedno govori, a na kraju se drugo napravi, da smo na mnoge i razne načine bili izvarani. Dvadeset i dvije godine nakon završetka Domovinskoga rata i 26 godina od vukovarske i škabrnjske tragedije dovoljno je vremena. To je vrijeme kada se u životu pojedinca dostiže puna ljudska zrelost, to je vrijeme kada se završava školovanje na svim razinama, kada je čovjek zreo i odgovoran i kada preuzima svoj život u vlastite ruke. Možemo li reći za hrvatsku državu da je takvo društvo ili smo još uvijek rastrojeno, rastrgano i podijeljeno društvo?

Plijen struktura grijeha

Kako danas djeluje »megahobotnica zla«, pojam o kojem ste pisali u svojim knjigama? Ako postoji grijeh struktura, postoji li i kolektivno zlo? Možete li pojasniti kako je moguće da zlo zahvati elite i u međunarodnoj zajednici pa da mogu gledati kako se diljem svijeta događa eskalacija zla?

DR. MATULIĆ: U društvenim okolnostima najteže je uočiti glavu hobotnice. Ljudima je najteže pojmiti što su to strukture grijeha. Ponajprije je potrebno razumijevanje grijeha u sebi, a grijeh u sebi jest neposluh, otkazivanje posluha Stvoritelju i Bogu, postaviti se na Božje mjesto, htjeti biti kao Bog, ponašati se kao Bog, nametati se drugomu kao Bog. To je oholost i, kako kaže sv. Augustin, uzrok svakoga grijeha – to je struktura grijeha. Ako imate ljude koji organiziraju društveni i gospodarski život i donose zakone na svijesti da se stavljaju na Božje mjesto, onda se vidi kako se te strukture grijeha prelijevaju i zarobljuju društvo. Društvo ostaje kao u mreži struktura grijeha, ali te strukture grijeha korijen imaju samo u osobnom grijehu. U pozadini struktura grijeha stoje osobne odluke i osobna volja. Prema tome, nije riječ o tome da se mora raskrstiti s pravosuđem, nego sa sudcima i odvjetnicima; ne može se raskrstiti sa znanošću, nego treba raskrstiti sa znanstvenicima; ne može se raskrstiti s umjetnošću, nego treba raskrstiti s umjetnicima. Potrebno je suočiti se s ljudima koji podržavaju zlo, s ljudima koji čine zlo, s ljudima koji zapravo tvore tu mrežu koja podržava i producira strukture grijeha. U svakoj društvenoj sferi i djelatnosti strukture grijeha podrazumijevaju pojedince i skupine koje djeluju iz zlih, pokvarenih motiva, koji hoće nametnuti svoju istinu, pravdu i stavove. Nije potrebno ukinuti hrvatsku državu jer nije dobro sređena, niti treba ukinuti bilo koji njezin dio, nego se treba suočiti s ljudima koji podržavaju zlo, s njima se treba konfrontirati. Tada je zapravo društvo plijen struktura grijeha.

Kada je u božićnoj poruci zagrebačkoga nadbiskupa 1997. godine odjeknuo glas o grješnim strukturama, velik dio naknadne državotvorne i katoličke pameti raspredao je o opasnostima koga takve otvorene i jasne poruke odnosno prosudbe mogu dovesti na vlast, a ne da je posrijedi krčenje puta osloboditeljskoj istini, da je posrijedi istinski proročki govor Crkve. Danas, dvadeset godina nakon toga, vidimo da je bilo nasušno potrebno nastaviti tim putom, jer se uistinu radilo o proročkom govoru koji otkriva istinu. Zasigurno fenomen »Agrokora«, da spomenemo samo taj najeklatantniji primjer, ne bi bio poprimio takve razmjere da su se proročkim govorom, hrabrom vjerom i odvažnom nadom raskrinkavale strukture grijeha u hrvatskom društvu. Crkva nije poslana razbijati glavu koga će njezine poruke eventualno skinuti s vlasti, a koga dovesti na vlast, nego je poslana naviještati osloboditeljsku evanđeosku istinu, u zgodno i nezgodno vrijeme, svakomu stvorenju. U tome je njezina vjerodostojnost. Jesmo li onda bili do kraja vjerodostojni? Pitanje ima smisla.

Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari