Pratite nas

Razgovor

Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem: ‘Praktično imamo veliku koaliciju’

Objavljeno

na

Akademik Pečarić - ilustracija Kamenjar.com

Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem povodom međunarodne konferencije u čast njegova sedamdesetog rođendana

Od četvrtog do osmog srpnja u Zagrebu se održava međunarodna konferencija u povodu sedamdesetog rođendana akademika Josipa Pečarića, hrvatskog matematičara i znanstvenika svjetskog ugleda. Tim povodom kratko smo razgovorali s akademikom Pečarićem, o samoj konferenciji, ali i drugim aktualnim temama.

U tijeku je međunarodna konferencija u povodu Vašega sedamdesetog rođendana. Možete li nam reći nešto više o samoj konferenciji, temama, govornicima…?

Zapravo to je već treća takva konferencija. Prve dvije su bile u Trogiru, a ova se održava u Zagrebu od 4. do 8. srpnja. Prva je bila povodom mog šezdesetog rođendana, a druga povodom tisuću mojih radova u znanstvenim matematičkim časopisima. Napominjem da nijedan znanstvenik u RH nema toliko radova u znanstvenim časopisima. Osim ovih, bile su još tri konferencije Mathematical Inequalities and Applications koje smo mi, Seminar za nejednakosti i primjene iz Hrvatske, organizirali u Pakistanu, Južnoj Koreji i Mostaru. Na konferenciji sudjeluje 80 matematičara. Od toga je pola njih iz svijeta, a druga polovina iz Hrvatske. Prijavilo se oko 120, ali su neki imali problema različite vrste: vize, sredstva, obaveze na njihovim sveučilištima pa nisu mogli doći. Neki su već objavili ili su poslali svoje radove posvećene toj godišnjici u drugim časopisima jer nisu mogli doći.

Matermatika1Otvaranje Konferencije je u četvrtak u hotelu „Internacional“ i govorit će moja dekanica prof. dr. sc. Sandra Bischof. O mom domoljubnom radu govorit će biskup dr. Vlado Košić koji će i blagosloviti konferenciju, a o mom životu i radu u matematici profesor Lars-Erik Persson bivši predsjednik Švedskog matematičkog društva i dobitnik najvećeg priznanja u Švedskoj koje jednom godišnje u Švedskoj dobiva jedna osoba. Na kraju će o našem časopisu Mathematical Inequalities and Applications koji slavi dvadesetu godišnjicu govoriti prof. dr. sc. Neven Elezović. To je prvi hrvatski matematički časopis koji je uvršten u SCIE listu.

Danas Hrvatska ima pet CC i/ili SCIE časopisa, a tri izdaje naša grupa odnosno izdavačka kuća „Element“. I ne samo to. Već godinama su ta tri naša časopisa po Scopusu među šest najboljih hrvatskih znanstvenih časopisa. Plenarni predavači su profesori: Tamas Erdélyi, SAD; Mario Krnić, Hrvatska; Zsolt Páles, Mađarska; Ivan Perić, Hrvatska; Lars-Erik Persson, Švedska; Vladimir Dmitrievič Stepanov, Rusija.

Kako komentirate činjenicu da je konferencija medijski ignorirana?

Ignorirane su bile i one prethodne dvije konferencije. Jasno Vam je i zašto. Oštar sam kritičar svih vlasti od 2000-e. Napisao sam 40-ak knjiga koje se vlastima (i oporbi) s mojim kritičkim osvrtima ne sviđaju, pa mediji znaju koga treba ignorirati. Tako su žrtve mojih prohrvatskih stavova i te moje konferencije. Istina ovaj put su me zvali sa HRT-a s prijedlogom da u emisiji „Dobro jutro Hrvatska“ govorimo o Konferenciji. Vidjet ćemo hoće li išta biti od toga.

Vi pripadate samom vrhu svjetske matematike kad su u pitanju matematičke nejednakosti. Cijeni li Vas se više u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

Što se tiče Hrvatske ne mogu reći da me poneko ne cijeni. Ali mnogi čine sve što mogu da me se onemogući u radu. Spomenute časopise više ne financiraju, Hrvatska zaklada za znanost zaustavila mi financiranje znanstvenog projekta, na kojemu je bilo 36 znanstvenika i tako i onemogućili normalan rad, a s tako glupim obrazloženjem da gluplje ne može biti. To i ne čudi kada znamo da su u HRZZ-u glavni u odlučivanju iz uprave HAZU-a (o tome sam napisao i knjige: Pišem pisma odgovora nema! 1. / Navodna Hrvatska zaklada za znanost, Zagreb, 2017.. i Pišem pisma odgovora nema! 2. / Je li Akademiji važna znanost, Zagreb, 2017.), kojima sam se zamjerio kada sam se javno usprotivio izboru prof. dr. sc. Ive Goldsteina za akademika. A vidite danas kolika bi sramota bila za HAZU da je on član. Dovoljno je spomenuti njegove nedavne nastupe na televizijama što mu je priskrbilo naziv Ivo Drobilica.

Čak su me prošle godine prozivali u Hrvatskom saboru (Glavni tajnik HAZU-a) zbog Peticije ZDS od prije tri godine, kao što danas iz Srbije prozivaju hrvatske nogometaše jer poslije pobjede pjevaju Thompsonovu „Bojnu Čavoglave“. Ako se sjećate i Peticija ZDS je pisana u obranu Thompsona. DA, na svečanoj večeri Konferencije Thompson će uz Dražena Žanka i Stanka Šarića biti moj gost. Zapravo oni meni osobno dođu kao zamjena za uobičajene pokrovitelje konferencije. Naime ja sam otklonio svaku mogučnost da HAZU bude pokrovitelj.

Inače izvanjski sam član i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

S druge strane još prošle godine izabran sam za senior istraživača u Moskvi na S. M. Nikolskii Mathematical Institute sveučilišta RUDN pa ću nastaviti znanstveni rad za to sveučilište. Njima sam dovoljno dobar za znanstveni rad, a u RH nisam. Kada Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoj znanosti nisam dobar ni poslije 1100 znanstvenih radova, četrdesetak doktora matematičkih znanosti, tri svjetska časopisa dobro je da netko tko je pokazao da cijeni moj rad ima i nekakve koristi od tog rada. Imam i oko 230 suradnika iz cijelog svijeta pa ću nastaviti suradnju s mnogima od njih.

A u svijetu pokazuju da cijene moj rad i na druge načine. Zbog mojih zasluga u matematici, posvećen mi je jedan broj časopisa „Banach Journal of Mathematical Analysis“, Vol. 2, No.2 (2008). Riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi, a u tom posebnom broju članke su objavili i posvetili meni mnogobrojni svjetski matematičari. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163-170) objavljen je četiri godine kasnije i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245-249. Nekim mojim istraživanjima posvećen je i članak “Accentuate the negative”, Math. Bohem. 134 (2009), no. 4, 427-446. kojeg je napisao Peter Bullen, profesor emeritus sa Sveučilišta u Vancouveru.

I dalje ste aktivni u akademskom životu?

Da, ali s odlaskom u mirovinu prekinut ću svaku vezu sa Zagrebačkim sveučilištem. Naime dr. Boras, rektor tog sveučilišta odigrao je sramotno prljavu ulogu u protuzakonitom izbacivanju moje kćerke s fakulteta. I on i ona su doktorirali kod prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, samo je on doktorirao u 48-oj godini života i trebalo mu je 15 godina da doktorira, a moja kćerka je za upola manje i doktorirala i izabrana za znanstvenu suradnicu i izabrana za višu znanstvenu suradnicu. Istina on je u narednih 15 godina munjevito napredovao, i uz to postao i dekan i rektor. I sve to na Filozofskom fakultetu u vrijeme detuđmanizacije. Kad je takva osoba birana velikom većinom za rektora, ja doista nemam što tražiti na takvom sveučilištu, tj. ne želim imati nikakvu vezu s njim.

Naravno treba spomenuti da su organizatori Konferencije TTF, FER iz Zagreba i PMF iz Splita, a ima i još fakulteta koji su zahvalni za doktore matematičkih znanosti koji rade na tim fakultetima. Meni je posebno drago što je na FER-u u jednom danau za redovite profesore izabrano njih troje koji su kod mene doktorirali. Jednom se jedan kolega upitao tko bi predavao matematiku na hrvatskim sveučilištima kada ne bi bilo mojih četrdesetak i Jankovih dvadesetak doktora matematičkih znanosti.

Kako komentirate aktualnu društveno-političku situaciju?

Vjerojatno i sam odnos vlasti prema meni puno govori. Na žalost sve što sam pisao o tome pokazalo se istinitim. Zapravo koristim i ovu prigodu čestitati Vlastima u Srbiji jer su glavni u provođenju Memoranduma SANU 2 mnogi iz vlasti i oporbe u RH. Praktično imamo veliku koaliciju u RH kojoj su stalno na udaru hrvatski nacionalni interesi. Stalno su im na udaru i branitelji i Crkva u Hrvata.

Srećom otpora ima i nedavna skupljanja potpisa za dva referenduma to najbolje pokazuje. A koliko je sve to teško pokazuje to da je Thompson dobio spor oko pokušaja zabrane legendarne pjesme iz Domovinskog rata „Bojne Čavoglave“. Dvadesetak godina traju pokušaji zabrane te pjesme jer simbolizira pobjedu u Domovinskom ratu i veliku „bežaniju“ njihove vojske koju je sam Milošević usporedio s zečevima. Napisali smo više knjiga o tome, ali progon Thompsona i „Bojne“ je nastavljen, da bi poslije toliko godina u obrazloženju presude stojalo ono što svaka budala zna: Pjesma je iz Domovinskog rata i Thompson je pjeva onako kako je u ratu pjevana, tj. u izvornom obliku.

Pripremate li neku novu publicističku knjigu?

Svjedoci smo ovih dana hajke na Igora Vukića zato što je razotkrio laž logora Jasenovac. Svjedoci smo i neprilika kojima je izložena sjajna novinarka i urednica na HTV-u Karolina Vidović Krišto zato što je osmislila nastup Vukića i dr. Klasića o toj temi. Očito je trebala znati da će onaj koji zastupa laž o Jasenovcu odbiti nastupiti u toj emisiji jer je za razliku jugo-komunističkih povjesničara u RH Vukić istinski istraživač. On je u 15 minuta svog nastupa u potpunosti ogolio tu laž i gđa Vidović Krišto je morala biti kažnjena. Zato smo dr. sc. Stjepan Razum i ja odlučili pripremiti knjigu Razotkrivena Jasenovačka laž, koja će uskoro ići u tisak.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari