Pratite nas

Razgovor

Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem: ‘Praktično imamo veliku koaliciju’

Objavljeno

na

Akademik Pečarić - ilustracija Kamenjar.com

Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem povodom međunarodne konferencije u čast njegova sedamdesetog rođendana

Od četvrtog do osmog srpnja u Zagrebu se održava međunarodna konferencija u povodu sedamdesetog rođendana akademika Josipa Pečarića, hrvatskog matematičara i znanstvenika svjetskog ugleda. Tim povodom kratko smo razgovorali s akademikom Pečarićem, o samoj konferenciji, ali i drugim aktualnim temama.

U tijeku je međunarodna konferencija u povodu Vašega sedamdesetog rođendana. Možete li nam reći nešto više o samoj konferenciji, temama, govornicima…?

Zapravo to je već treća takva konferencija. Prve dvije su bile u Trogiru, a ova se održava u Zagrebu od 4. do 8. srpnja. Prva je bila povodom mog šezdesetog rođendana, a druga povodom tisuću mojih radova u znanstvenim matematičkim časopisima. Napominjem da nijedan znanstvenik u RH nema toliko radova u znanstvenim časopisima. Osim ovih, bile su još tri konferencije Mathematical Inequalities and Applications koje smo mi, Seminar za nejednakosti i primjene iz Hrvatske, organizirali u Pakistanu, Južnoj Koreji i Mostaru. Na konferenciji sudjeluje 80 matematičara. Od toga je pola njih iz svijeta, a druga polovina iz Hrvatske. Prijavilo se oko 120, ali su neki imali problema različite vrste: vize, sredstva, obaveze na njihovim sveučilištima pa nisu mogli doći. Neki su već objavili ili su poslali svoje radove posvećene toj godišnjici u drugim časopisima jer nisu mogli doći.

Matermatika1Otvaranje Konferencije je u četvrtak u hotelu „Internacional“ i govorit će moja dekanica prof. dr. sc. Sandra Bischof. O mom domoljubnom radu govorit će biskup dr. Vlado Košić koji će i blagosloviti konferenciju, a o mom životu i radu u matematici profesor Lars-Erik Persson bivši predsjednik Švedskog matematičkog društva i dobitnik najvećeg priznanja u Švedskoj koje jednom godišnje u Švedskoj dobiva jedna osoba. Na kraju će o našem časopisu Mathematical Inequalities and Applications koji slavi dvadesetu godišnjicu govoriti prof. dr. sc. Neven Elezović. To je prvi hrvatski matematički časopis koji je uvršten u SCIE listu.

Danas Hrvatska ima pet CC i/ili SCIE časopisa, a tri izdaje naša grupa odnosno izdavačka kuća „Element“. I ne samo to. Već godinama su ta tri naša časopisa po Scopusu među šest najboljih hrvatskih znanstvenih časopisa. Plenarni predavači su profesori: Tamas Erdélyi, SAD; Mario Krnić, Hrvatska; Zsolt Páles, Mađarska; Ivan Perić, Hrvatska; Lars-Erik Persson, Švedska; Vladimir Dmitrievič Stepanov, Rusija.

Kako komentirate činjenicu da je konferencija medijski ignorirana?

Ignorirane su bile i one prethodne dvije konferencije. Jasno Vam je i zašto. Oštar sam kritičar svih vlasti od 2000-e. Napisao sam 40-ak knjiga koje se vlastima (i oporbi) s mojim kritičkim osvrtima ne sviđaju, pa mediji znaju koga treba ignorirati. Tako su žrtve mojih prohrvatskih stavova i te moje konferencije. Istina ovaj put su me zvali sa HRT-a s prijedlogom da u emisiji „Dobro jutro Hrvatska“ govorimo o Konferenciji. Vidjet ćemo hoće li išta biti od toga.

Vi pripadate samom vrhu svjetske matematike kad su u pitanju matematičke nejednakosti. Cijeni li Vas se više u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

Što se tiče Hrvatske ne mogu reći da me poneko ne cijeni. Ali mnogi čine sve što mogu da me se onemogući u radu. Spomenute časopise više ne financiraju, Hrvatska zaklada za znanost zaustavila mi financiranje znanstvenog projekta, na kojemu je bilo 36 znanstvenika i tako i onemogućili normalan rad, a s tako glupim obrazloženjem da gluplje ne može biti. To i ne čudi kada znamo da su u HRZZ-u glavni u odlučivanju iz uprave HAZU-a (o tome sam napisao i knjige: Pišem pisma odgovora nema! 1. / Navodna Hrvatska zaklada za znanost, Zagreb, 2017.. i Pišem pisma odgovora nema! 2. / Je li Akademiji važna znanost, Zagreb, 2017.), kojima sam se zamjerio kada sam se javno usprotivio izboru prof. dr. sc. Ive Goldsteina za akademika. A vidite danas kolika bi sramota bila za HAZU da je on član. Dovoljno je spomenuti njegove nedavne nastupe na televizijama što mu je priskrbilo naziv Ivo Drobilica.

Čak su me prošle godine prozivali u Hrvatskom saboru (Glavni tajnik HAZU-a) zbog Peticije ZDS od prije tri godine, kao što danas iz Srbije prozivaju hrvatske nogometaše jer poslije pobjede pjevaju Thompsonovu „Bojnu Čavoglave“. Ako se sjećate i Peticija ZDS je pisana u obranu Thompsona. DA, na svečanoj večeri Konferencije Thompson će uz Dražena Žanka i Stanka Šarića biti moj gost. Zapravo oni meni osobno dođu kao zamjena za uobičajene pokrovitelje konferencije. Naime ja sam otklonio svaku mogučnost da HAZU bude pokrovitelj.

Inače izvanjski sam član i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

S druge strane još prošle godine izabran sam za senior istraživača u Moskvi na S. M. Nikolskii Mathematical Institute sveučilišta RUDN pa ću nastaviti znanstveni rad za to sveučilište. Njima sam dovoljno dobar za znanstveni rad, a u RH nisam. Kada Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoj znanosti nisam dobar ni poslije 1100 znanstvenih radova, četrdesetak doktora matematičkih znanosti, tri svjetska časopisa dobro je da netko tko je pokazao da cijeni moj rad ima i nekakve koristi od tog rada. Imam i oko 230 suradnika iz cijelog svijeta pa ću nastaviti suradnju s mnogima od njih.

A u svijetu pokazuju da cijene moj rad i na druge načine. Zbog mojih zasluga u matematici, posvećen mi je jedan broj časopisa „Banach Journal of Mathematical Analysis“, Vol. 2, No.2 (2008). Riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi, a u tom posebnom broju članke su objavili i posvetili meni mnogobrojni svjetski matematičari. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163-170) objavljen je četiri godine kasnije i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245-249. Nekim mojim istraživanjima posvećen je i članak “Accentuate the negative”, Math. Bohem. 134 (2009), no. 4, 427-446. kojeg je napisao Peter Bullen, profesor emeritus sa Sveučilišta u Vancouveru.

I dalje ste aktivni u akademskom životu?

Da, ali s odlaskom u mirovinu prekinut ću svaku vezu sa Zagrebačkim sveučilištem. Naime dr. Boras, rektor tog sveučilišta odigrao je sramotno prljavu ulogu u protuzakonitom izbacivanju moje kćerke s fakulteta. I on i ona su doktorirali kod prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, samo je on doktorirao u 48-oj godini života i trebalo mu je 15 godina da doktorira, a moja kćerka je za upola manje i doktorirala i izabrana za znanstvenu suradnicu i izabrana za višu znanstvenu suradnicu. Istina on je u narednih 15 godina munjevito napredovao, i uz to postao i dekan i rektor. I sve to na Filozofskom fakultetu u vrijeme detuđmanizacije. Kad je takva osoba birana velikom većinom za rektora, ja doista nemam što tražiti na takvom sveučilištu, tj. ne želim imati nikakvu vezu s njim.

Naravno treba spomenuti da su organizatori Konferencije TTF, FER iz Zagreba i PMF iz Splita, a ima i još fakulteta koji su zahvalni za doktore matematičkih znanosti koji rade na tim fakultetima. Meni je posebno drago što je na FER-u u jednom danau za redovite profesore izabrano njih troje koji su kod mene doktorirali. Jednom se jedan kolega upitao tko bi predavao matematiku na hrvatskim sveučilištima kada ne bi bilo mojih četrdesetak i Jankovih dvadesetak doktora matematičkih znanosti.

Kako komentirate aktualnu društveno-političku situaciju?

Vjerojatno i sam odnos vlasti prema meni puno govori. Na žalost sve što sam pisao o tome pokazalo se istinitim. Zapravo koristim i ovu prigodu čestitati Vlastima u Srbiji jer su glavni u provođenju Memoranduma SANU 2 mnogi iz vlasti i oporbe u RH. Praktično imamo veliku koaliciju u RH kojoj su stalno na udaru hrvatski nacionalni interesi. Stalno su im na udaru i branitelji i Crkva u Hrvata.

Srećom otpora ima i nedavna skupljanja potpisa za dva referenduma to najbolje pokazuje. A koliko je sve to teško pokazuje to da je Thompson dobio spor oko pokušaja zabrane legendarne pjesme iz Domovinskog rata „Bojne Čavoglave“. Dvadesetak godina traju pokušaji zabrane te pjesme jer simbolizira pobjedu u Domovinskom ratu i veliku „bežaniju“ njihove vojske koju je sam Milošević usporedio s zečevima. Napisali smo više knjiga o tome, ali progon Thompsona i „Bojne“ je nastavljen, da bi poslije toliko godina u obrazloženju presude stojalo ono što svaka budala zna: Pjesma je iz Domovinskog rata i Thompson je pjeva onako kako je u ratu pjevana, tj. u izvornom obliku.

Pripremate li neku novu publicističku knjigu?

Svjedoci smo ovih dana hajke na Igora Vukića zato što je razotkrio laž logora Jasenovac. Svjedoci smo i neprilika kojima je izložena sjajna novinarka i urednica na HTV-u Karolina Vidović Krišto zato što je osmislila nastup Vukića i dr. Klasića o toj temi. Očito je trebala znati da će onaj koji zastupa laž o Jasenovcu odbiti nastupiti u toj emisiji jer je za razliku jugo-komunističkih povjesničara u RH Vukić istinski istraživač. On je u 15 minuta svog nastupa u potpunosti ogolio tu laž i gđa Vidović Krišto je morala biti kažnjena. Zato smo dr. sc. Stjepan Razum i ja odlučili pripremiti knjigu Razotkrivena Jasenovačka laž, koja će uskoro ići u tisak.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željko Glasnović: Demoni besmrtnog partizanskog odreda (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gostuje saborski zastupnik general Željko Glasnović.

♦ Quo vadis Hrvatska?

♦ Je li Hrvatski državni sabor postao poligon za laži, obmane i blaćenje hrvatskih svetinja?

♦ Trenutak uoči Bleiburga (Split) – koliko je poznato o tisućama ubijenih u velikim partizanskim zločinima u Splitu i okolici?

♦ U Hrvatskom saboru Pupovac proglasio zločincima mučki ubijenu hrvatsku djecu, mladež i žene?

♦ Tko je Frane Tente koji je 10. travnja 1947. godine podigao hrvatski stijeg na Marjan? Gdje nam je danas ta hrabrost?

♦ Vraća li se EU Marxu i marxizmu (Orban Junckeru: “Onaj tko polaže vijenac pred kipom Karla Marxa ne može nam propovijedati o ksenofobiji”)?

♦ Žrtvuje li papa Stepinca za poziv u službeni posjet Beogradu?

♦ Što je značila izjava Ranka Ostojića na yzv. dan oslobođenja Zagreba, da će ga ponovo “oslobađati” kao i prije 74 godine?

♦ Je li 8. 5. 1945. dan oslobođenja ili dan pada Zagreba?

♦ Koje su glavne neistine na kojima počiva današnja Hrvatska?

 

Glasnović ‘poklopio’ Staziću: Demoni najviše divljaju kad se govori istina!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari