Pratite nas

Kultura

Razgovor s Đurom Vidmarovićem, “Razbijati nacionalno jedinstvo je zločin”

Objavljeno

na

Razgovor s Đurom Vidmarovićem – Davor Dijanović/HKV

Poštovani gosp. Vidmaroviću, dugogodišnji ste član Upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV), a sada ste izabrani za predsjednika Udruge. Kako gledate na položaj i ulogu HKV-a u hrvatskom kulturnom i društvenom životu?

Izbor za predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) doživio sam kao veliku čast, ali svjestan obveza koje stoje preda mnom. HKV okuplja preko tisuću istaknutih hrvatskih intelektualaca s ciljem da zajedničkim naporima pridonesu čuvanju kulturne baštine našeg naroda, da upozore na probleme iz sfere kulturne politike kako bi se ti problemi što prije riješili. HKV je nadstranačka nevladina udruga i kao takva ona je svehrvatska i isključivo kulturna.

đuro vidmarovićHoće li Hrvatsko kulturno vijeće nastaviti organizirati tribine i predavanja o važnim pitanjima hrvatske kulture i društveno-političkog života?

Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) će nastaviti organizirati tribine i predavanja o važnim pitanjima hrvatske kulture i društveno-političkog života. Pored članaka koje objavljuje naš Portal to je druga mogućnost iznošenja u javnost naših stavova, ali i našeg djelovanja kao udruge.

Priopćenja su prošlih godina bila jedan od način kojim je Hrvatsko kulturno vijeće reagiralo na aktualna pitanja i probleme. Hoćete li kao novi predsjednik nastaviti praksu izdavanja priopćenja?

Naravno, nastavit ćemo s praksom izdavanja priopćenja o pojavama i procesima za koje ćemo smatrati da traže naš javni iskaz.

>>Đuro Vidmarović izabran za novog predsjednika Hrvatskog kulturnog vijeća

Nesmiljena politizacija kulture

Jedan od zadataka HKV-a je i briga o hrvatskoj kulturi. Kako gledate na odnos sadašnje vlasti, posebno Ministarstva kulture, prema čuvanju i promicanju hrvatske kulture?

U ovom trenutku hrvatska kultura izložena je nesmiljenoj politizaciji. Vladajuća politička garnitura nema jasnu viziju čuvanja i promicanja hrvatske kulture. Ministarstvo zaduženo za taj resor vodila je osoba koja je morala odstupiti zbog kriminalnih radnji. Cijeli njezin mandat bio je obilježen sumnjivim i anacionalnim potezima, jugonostalgijom i strančarenjem. Na sve rukovodeće položaje u institucijama i ustanovama od vitalnog značaja za nacionalnu kulturu, gdje joj je to zakon dopuštao, postavljala je ljude privržene stranci kojoj pripada i ideologiji koju je njegovala, a ne struci.

Koliko je u tome otišla daleko kazuje primjer nesretnog Olivera Frljića koji je, premda bez stručnih kvalifikacija i umjetničkih djela iza sebe koja bi opravdavala napredovanje, postavljen za ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Sav njegov angažman pretvorio se u otvorenu antihrvatsku šovinističku promidžbu kojoj je vrhunac bilo negiranje hrvatskog naroda i veličanje Jugoslavije. Uz to, vođen jugoslavenskom ljevičarskom nostalgijom otvoreno je zaplovio u vode antisemitizma rugajući se Jakovu Sedlaru i njegovoj kazališnoj predstavi posvećenoj Anni Frank.

Drugi Primjer koji vapi do neba je položaj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu koji je sveden na puko egzistiranje. Do koje mjere je ovo Ministarstvo spremno negativno djelovati na hrvatsku kulturu kazuje i posljednji slučaj oduzimanja Matici hrvatskoj njezine palače. Bezumnost ovog čina leži u tome što su ovu palaču gradili članovi MH još u XIX. i XX. stoljeću i što se na akt oduzimanja nisu usudile niti komunističke vlasti 1972. godine. U sferi kulturne politike možemo govoriti i o veleizdaji nacionalnih interesa. To je posebno vidljivo u odsustvu svake inicijative u odnosu na Republiku Srbiju kako bi se ovu Državu prisililo vratiti oko 25 tisuća artefakata hrvatske kulturne baštine koje su opljačkale Miloševićeva JNA i četničke vojne postrojbe.

EU

Nakon ulaska Hrvatske u EU važnost kulture za hrvatski nacionalni identitet još je snažnija. Jesu li političari svjesni da je kultura osobna iskaznica svakog naroda i najvažniji zalog njegova očuvanja?

[ad id=”68099″]

Nažalost, hrvatski političari nisu svjesni da je kultura važan dio hrvatskog nacionalnog identiteta, te da nakon ulaska u Europsku uniju naša država ima dužnost u toj novoj političkoj zajednici predstaviti na optimalan način kulturu našeg naroda. Ako to mi ne učinimo, nitko drugi to učiniti neće.

Izbjegavanje ove obveze je ravno izdaji. Nažalost, mnogi od hrvatskih političara to čine, predstavljajući u Europskoj uniji pod hrvatskim imenom sadržaje koji ne samo da sramote već i negiraju hrvatski kulturni identitet. O tome svjedoče brojne knjige, filmovi, kazališne predstave, simpoziji, predavanja itd. Tome se moram odlučno suprotstaviti.

Nasilje u ime jugoslavenstva

Zašto određeni politički krugovi brigu za nacionalni i kulturni identitet izjednačavaju sa šovinizmom?

Izjednačavanje brige za nacionalni i kulturni identitet sa šovinizmom je oblik protunacionalnog djelovanja. Briga za nacionalni kulturni identitet je obveza svakog hrvatskog političara i javnog djelatnika. Ta briga nema ništa zajedničko sa šovinizmom. Krugovi koji to čine mrze hrvatski kulturni identitet i hrvatsku kulturu. Oni ju negiraju i oni bi željeli da ona nestane. Šovinizam je naziv za iskazivanje mržnje prema drugim narodima i njihovim kulturama. Svaki normalan čovjek je protiv šovinizma, ali svaki normalan čovjek koji ima svoj nacionalni i historijski identitet ne smije dopustiti da mu se taj identitet gazi, vrijeđa, razvodnjava i negira. A to se čini upravo ovim nesretnim pojmom šovinizam koji ljudi dovoljno ne razumiju, pa ga stoga mrzitelji Hrvatske mogu pretvarati u buzdovan ili pendrek kojima prijete normalnim ljudima.

Ovakvo se nasilje čini u ime jugoslavenstva shvaćenog na unitaristički (titoistički) ili orjunaški način. Danas je moderno ovakvu negativnu i protunarodnu politiku pokrivati i pojmom europeizma. Sve su to pojave s kojima se suočavamo svakodnevno i HKV će imati snage na njih reagirati. Isto tako imat ćemo snage suprotstaviti se svakom obliku vrijeđanja kulturnog identiteta drugih naroda.

Odnos medija prema kulturi

Kakav je odnos medija prema kulturi?

Odnos medija, poglavito onih koji su pod kontrolom vladajućih političkih stranaka, nedobronamjeran je, nestručan, politikantski pa i veleizdajnički. Umjesto racionalnog, znanstveno i kulturološki utemeljenog vrednovanja kulturnih nacionalnih sadržaja oni čine suprotno, koristeći se lažima, poluistinama, krivim tumačenjima i otvorenom mržnjom. Primjera za to je bezbroj. Osim toga, u kulturu unose ideološke kriterije afirmirajući titoizam i materijalizam kao osnovne vrijednosti. Sve što je nacionalno naši mediji odbacuj, vrijeđaju, ili ignoriraju.

DHK i MH

Član ste upravnih tijela Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Kako gledate na ulogu tih institucija u hrvatskom društvu?

Da, član sam Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika (treći mandat) i Glavnog odbora Matice hrvatske (također treći mandat). Ove stare i središnje hrvatske kulturne udruge izložene su nepoštivanju i difamaciji od strane sadašnjih vladajućih struktura. Matici hrvatskoj je oduzeta njezina zgrada što dovodi u pitanje njezin normalan rad. Slično je i s DHK-om, gdje se vladajuće strukture odnose maćehinski prema denacionalizaciji prostora u kojem Društvo djeluje.

Premda je Država suvlasnik tog prostora ne želi sudjelovati u procesu rješavanja problema s bivšim vlasnicima, otkupiti taj prostor i time ovu časnu i staru hrvatsku književničku udrugu ostaviti na mjestu na kojem se sada nalazi. Osim toga, financijskom potporom DHK-u, ono se drži s „nosom iznad vode”, opstaje, ali ne može normalno razvijati svoje djelatnosti i iskoristiti svoje stvaralačke potencijale. Direktnom ideološkom intervencijom preko svojih istaknutih pojedinaca ljevičarske su snage uspjele izdvojiti dio članova iz DHK, te nakon toga ponašati se prema toj izdvojenoj nevelikoj skupini kao prema ravnopravnom čimbeniku, štoviše, davati toj skupini posebnu važnost u hrvatskoj kulturnoj stvarnosti.

DHK nije ideološki opredijeljena udruga, jer ga čine književnici privatno različitih estetskih, vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja. Ono je istinski demokratski ustrojeno, a najveći mu je grijeh što se zalaže za čuvanje hrvatskog jezika kao temeljne odrednice hrvatske narodne samobitnosti.

Politikanti i medijski sekundanti

Hrvatsko društvo ponovno se dijeli po različitim kriterijima, a te podjele dodatno potenciraju politikanti i njihovi medijski sekundanti. Kako gledate na tu problematiku?

Hrvatsko društvo doista se ponovo dijeli i vi ste u pravu kada u pitanju tvrdite da to potenciraju politikanti i njihovi medijski sekundanti. Dakako, kao hrvatski književnik i kao bivši diplomat i političar na ovo gledam krajnje negativno. Politikanti nikada ne čine dobro. U njihovom nazivu krije se rušilaštvo i negativni naboj. Razbijati nacionalno jedinstvo je zločin.

Mi smo mali narod i potrebni su nam svi stvaralački potencijali. Pokojni predsjednik Tuđman je imao viziju pomirbe shvaćajući bit ovog problema kao našeg povijesnog naslijeđa. Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) neće pridonositi novim podjelama. Kulturna baština ne smije biti ideološki promatrana. U njoj nema „lijevo” i „desno”, već postoje samo istinske i pozitivne vrijednosti. Njih treba uzimati u obzir, a ostalo odbacivati. A to su one vrijednosti koje doprinose jedinstvu etnosa, afirmaciji svih stvaralačkih potencijala našeg naroda i svih naših građana, harmoniji i sreći cijelog društva.

Predsjednički izbori

Kako gledate na promjenu na Pantovčaku odnosno na izbor Kolinde Grabar Kitarović za hrvatsku predsjednicu?

Prvo, treba istaći da su predsjednički izbori 2015. provedeni mirno i stoga je prijenos predsjedničkih dužnosti obavljen dostojanstveno i na ponos cijeloga biračkog tijela. Gospođa Kolinda Grabar-Kitarović je u utrci za mjesto državnog poglavara pobijedila časno, ne na temelju biračkih manipulacija i zloporaba, već se hrabro noseći s neprijateljskim stavom mas- medija. Njezin je program realan i sukladan nacionalnim i europskim vrijednostima našeg društva. Svojim potezima kroz proteklo vrijeme dokazala je da ne odstupa od programa zbog kojega je dobila većinu na izborima. Djeluje kao promišljena uravnotežena, odmjerena,nacionalno svjesna, ali i europski obzirna, politička djelatnica.

Ako razlikujemo političara od državnika onda nam se sadašnja naša Predsjednica nameće kao državnica i to buduća velika hrvatska državnica. Premda je riječ o ženi, mnoge ženske udruge lijeve orijentacije nisu ju podržavale, što je samo znak da u politici spol ne igra bitnu ulogu, već stranačko nacionalno i ideološko opredjeljenje. Naša Predsjednica je iznikla iz naroda i u sebi nosi radićevski dignitet hrvatskog seljačkog puka. Škole je završila u dalekom svijetu i svojim se vlastitim trudom i intelektualnim kapacitetima izdigla do najviših dužnosti u NATO paktu, a sada i na nacionalnoj razini. Izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu RH držim povijesnim događajem koji je po mnogočemu jednak izboru Franje Tuđmana za predsjednika 1990. godine.

Iseljavanje mladih

Posljednjih godina sve više mladih napušta Hrvatsku u potrazi za poslom i boljom životnom perspektivom. Bavili ste se problematikom hrvatskog rasuća pa nas zanima kako gledate na tu pojavu i njezine posljedice za hrvatsku budućnost?

Ovo je najbolnije pitanje koje ste mi postavili. Odlazak svakog čovjeka iz njegovog vlastitog doma i njegove Domovine za tog je čovjeka traumatičan, dok je za Domovinu to gubitak. Odlazak mladih ljudi i k tome visokoobrazovanih stručnjaka, pa čak i članova znanstvene zajednice, nenadoknadiv je gubitak. To se zove u struci odljev mozgova. Mi smo premalen narod za ovako nagao odljev mozgova i stoga se bojim da će ovaj selidbeni val donijeti nesagledive posljedice: intelektualno siromašenje društva, gospodarsko nazadovanje i stagnacija u mnogim područjima znanosti.

U eri globalizacije na cijeni je znanje, a naše znanje odlazi iz Hrvatske. Ako se ne zaustavi ovaj trend posljedice mogu biti katastrofalne. S druge strane, da me se krivo ne shvati, očekivati od mladog stručnjaka da ostane u zemlji, a ne dati mu radno mjesto, već ga prisiljavati na ovisnost o milosti Burze rada, bilo bi okrutno.

Vaša ocjena političkih potencijala oporbe?

Na ovo pitanje ne bih se usudio dati širi odgovor, jer kao predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća nemam pravo biti pristran. No, istina se smije kazati. Ono što vi nazivate oporba, čini velik broj političkih stranaka, pretežito tzv. desne orijentacije. Ta je činjenica veliki hendikep za oporbu. No, među tim velikim brojem stranaka izdvaja se HDZ kao vodeća među njima. Nakon velikih turbulencija prouzročenih ponašanjem predsjednika ove Stranke, koji se sada nalazi u zatvoru, te opasnošću da cijela Stranka zbog toga bude osuđena, HDZ se stabilizirao i na svim dosadašnjim izborima doživio ne samo revitalizaciju, već i pobjede. To nam ukazuje na činjenicu da je biračko tijelo prihvatilo njihov sadašnji program i da mu ukazuje povjerenje.

U očekivanju novih parlamentarnih izbora svaki Hrvat i svaki građanin RH, moraju si postaviti pitanje: kako dalje? A dalje se mora, jer ovako se dalje ne može. Nažalost, sadašnja Vlada pokazala se nesposobnom i neodgovornom. To nije pitanje ideologije, ili stranačke pripadnosti, već je to pitanje znanja, marljivosti, odgovornosti i nacionalnog ponosa. Nova Vlada, koja će sigurno doći nakon parlamentarnih izbora, imat će pred sobom velike zadatke, teško premostive, a oni nameću pitanje i velike kompetencije, ali prije svega odgovornosti koja čeka mandatara i osobe koje će doći na rukovodeće položaje.

Na kraju, dozvolite mi poželjeti svim članovima Hrvatskoga kulturnog vijeća i svim čitateljima našeg Portala, sretan Uskrs 2015. godine.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Miljenko Stojić: Stojna kuća

Objavljeno

na

Objavio

Prikaz knjige: Mile Pešorda, Sloboda, mir meju nami, Matica hrvatska – Vlastita naklada, Stolac – Zagreb, 2018.

Čitam ovih dana kako je izgleda mrvicu progledao razvikani Miljenko Jergović. Izjavio je da su bošnjački nacionalisti i građani odlučili likvidirati Hrvate kao ravnopravan narod i pretvoriti ih u obespravljenu manjinu iz vremena Osmanlija te da je komšiluk zamijenjen komšićilukom.

Pritom je predstavljen kao hrvatski i bosanskohercegovački književnik. Ne ćemo se danas njime baviti, ali hoćemo Milom Pešordom koji nije trebao progledati, on je od početka znao na kojoj je strani. Zbog toga i jest mogao kao mladac u gimnaziji pokrenuti reviju Ogledalo koja ubrzo biva zabranjena, a zabranili su je jugokomunisti, zbog svoga slobodarsko-prosvjetiteljskog duha i uredničkog poziva na borbu za spašavanje naroda »iz ruku samoživaca i žderonja«, kako je to navedeno u Pešordinu životopisu. A u svojim studentskim danima, 30. i 31. svibnja 1970. idejnim je pokretačem kulturno-književničke manifestacije »Šimićevi susreti«. Nije onda nimalo čudno da je 1971. potpisao onu znamenitu Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku (danas neki potpisuju deklaraciju o nekom zajedničkom jeziku). Pa je onda doživio da ga »opjevani« Predrag Matvejević, jedan od utemeljitelja neojugokomunističke stranke UJDI, okleveće i proglasi talibanom zbog čega ga Općinski sud u Zagrebu 2. studenoga 2015. osuđuje na petomjesečnu uvjetnu kaznu tamnice, koju potvrđuje i Vrhovni sud. Nakon toga je tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio kako je Matvejevića osuda pokazala da naši zakoni nisu savršeni. (str. 77.) Kad se ovo, i drugo, ima na umu, zajedno sa sudjelovanjem u stvaranju Hrvatskog slova, onda nam je puno lakše razumjeti zbog čega Pešorda u ovoj knjizi kolumni piše kako piše.

Podnaslov knjige bitniji je od samog naslova, jer nam odaje srž Pešordina stava: Eurogledi. Pod njim su, naime, izlazile Pešordine kolumne u Hrvatskom slovu. Ali nije ovdje Pešorda onaj Europejac ispranog mozga koji poput papagaja ponavlja mantru o bajnim europskim vrijednostima što šume iz briselskih hodnika. Za njega su te europske vrijednosti baština kršćanstva koja se stoljećima kristalizirala na europskom tlu. Odatle ljepota našega postojanja, odatle ovo što jesmo. Razmišljao je on o tomu ne samo dok je snivao o zapadu u jugokomunističkom raju, nego i kada je otišao na postdiplomski studij u Pariz gdje je kod Milana Kundere spremao doktorat na temu »Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže«. Ali dođe rat, dođoše granate i započe neki drugi život. Opečati ga uredništvo Hrvatskog slova u Zagrebu.

Kad saberemo ove kratke rečenice iz Pešordina životopisa, onda bismo mogli zaključiti da su ga zapravo obilježila tri podneblja: hercegovačko, bosansko i zagrebačko. Nije se u njima izgubio, poput nekih, nego je uvijek ostajao vjeran svome čovjekoljublju, domoljublju i bogoljublju. Znao je tko je i što je te tako odčitavao život oko sebe.

Doživljavajući se na ovaj način Pešorda stvara kolumne koje su duboko zasijecale ne samo u vrijeme kada su stvarane, 12. siječnja 2007. – 12. prosinca 2012., nego i u našu baštinu, našu povijest, naše političke odluke, naše junake i naše izdajice. Ne boji se stvari nazivati pravim imenom pa će stoga ove kolumne vjerujem čitati i oni koji su na suprotnoj strani. Dok su se pojavljivale u novinskom obliku, ipak je bilo teže smjestiti ih u širi sustav nečijeg mišljenja. Sada su prodisale punom snagom, rekao bih.

Tako kolikogod imao simpatija prema Miroslavu Krleži i držao ga za značajna pisca, Pešorda se ne skanjuje spomenuti njegova zastranjenja. On, naime, 1946. naziva Stepinca »ništicom« i »fanatikom«, »i to u općemu ozračju osvetničke likvidacije stotinjak tisuća ljudskih bića, većinom Hrvata, te u sklopu priprema za “glavosijek” i samoga zagrebačkoga nadbiskupa« (str. 29.) Taj isti Krleža je, s druge strane, sricao hvalospjeve o Titu predstavljajući ga, između ostaloga, kao pravog Hrvata, jednoga od naših najvećih zaslužnika za slobodu koju imamo (str. 316. – 317.)

Pešorda nije nimalo sklon »hudojamskome maršalu« (str. 316.). Njemu je jasno da je preveliko zlo napravio svome narodu, kao i nekim drugim narodima. U takvu njegovu pohodu pomogli su mu velikosrbi zbog svoje bolesne zamisli o osvajanju tuđih krajeva. Ta njihova rabota traje i danas oličena u Memorandumu 2, o čemu podosta govori u kolumnama. Ne bismo sada ovdje smjeli Pešordu doživjeti kao nekog šovinistu ili talibana, rečeno Matvejevićevskim rječnikom. On s nekim svojim srpskim prijateljima sanja o onoj »Drugoj Srbiji«, europskoj i mirotvornoj, a ne o Srbiji koja i dalje nastavlja igrati u kolu memorandumaša i stvarati paktove s miloševićevskom Srbijom i poslije Miloševića. Pita se zašto aktualni organizatori našega zaborava i prireditelji poratnoga hrvatskog ponižavanja ništa ne čine da otkriju spomenutu Srbiju. (str. 41.)

Za pravilno gledanje važan je očito nutarnji stav, a ne tjelesni vid. Njega nisu imali oni koji su u znaku kulta Gavrila Principa u jesen 1991. održali okrugli stol posvećen »Jugoslavenskoj narodnoj armiji i demokratiji«, kojega je sazvao glavni i odgovorni urednik revije Odjek Mile Stojić, dok su se među akterima nalazili Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Željko Ivanković, Esad Ćimić, fra Marko Oršolić i dr. (str. 42.) Znamo dobro kakav je bio nastavak. Atentator je pobijedio, pucalo se po Sarajevu iz svih oružja, dok je stari hrvatski most zvan Latinska ćuprija ponio ime Gavrila Principa. Povijest su nastojali pisati neki tamo, u skladu sa Sidranovom pjesmom »Gavrilo bunca, noć uoči pucnja«.

Pešorda se, pak, okreće pravoj povijesti. Ona je zacijelo poglavito sadržana u Katoličkoj crkvi te njezinim franjevcima i drugim svećenicima koji su baklju slobode, ne samo vjere, uvijek držali neugaslom. To je ona njegova stojna kuća o kojoj govori na 437. str. Nije stoga čudno da je na početak ove knjige stavio dva mota: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas (Iv 15,12)« te »Bit se istine otkriva kao sloboda (Martin Heidegger)«. Vidimo te misli i u donesenom uvodniku u Hrvatsko slovo, br. 7. iz 1995. »Žuđeni pravedni mir spustit će se i na ovu zemlju… Kada cijeli naš narod bude izveden iz ropstva ostvarivši svoju slobodu i suverenost svugdje tamo gdje od pamtivijeka jest i gdje mu je zauvijek biti. Vrativši se, nakon doba tamnovanja, u europski dom.« (str. 15.). Učio je takav stav od fra Dominika Mandića, od pobijenih hercegovačkih franjevaca koje spominje na više mjesta u svojim kolumnama. Nisu ga prestrašili »ni oni što su milicijskim kordonom okružili međugorski Brijeg Gospina ukazanja, ni oni što su se drznuli, uvjereni u svoju barbarogenijsku nadmoć, rušiti, ubijati naše svetinje, naš dom.« (str. 15.)

Da sada piše ove svoje kolumne, naš pisac bi zacijelo progovorio i o odlasku djelatno sposobnog pučanstva diljem kugle zemaljske. Umjesto toga on općenito razmišlja o našoj hrvatskoj sudbini te prihvaća napor predsjednika Tuđmana glede oprosta i pomirdbe. Htio bi se tome predati svim srcem i na taj način konačno vidjeti Hrvatsku slobodnu i prosperitetnu. »Međutim, udbonosni su sijači mržnje i zaborava, sudski neprocesuirani izvoditelji i nasljedovatelji bleiburškoga zločina protiv čovječnosti, neosvijetljeni i neizdvojeni suradnici jugoslavenskih tajnih služba – a svi skupa i kroz “pretvorbu” uglavnom dobrano dokapitalizirani te i dalje osmišljeno raspoređeni – nastavili unosan posao ocrnjivanja osloboditeljske Hrvatske i relativiziranja završnoga čina stoljetne srbijanske agresije.« (str. 21.) A trebao je biti stvoren sanitarni kordon oko mihajlović-miloševićevske Srbije, umjesto da šestar zaokružuje Hrvate i Hrvatsku te se pomoću plana Z4 stvara srpska država u državi Hrvatskoj, kaže mrvicu dalje.

Ovim riječima teško da se ima što dodati. Većina nas to misli, oni drugi idu putovima izdaje kao što je to činio u jeku rata tzv. hrvatski PEN umotan u onu prašku rezoluciju. Nema nam druge nego se neprestano odupirati.

Nakon ovih dosadašnjih riječi vjerujem da smo uspjeli razumjeti u kojem pravcu idu Pešordine rečenice. Teško je, naime, iscrpno odgovoriti o čemu sve govori. Mnoštvo je tu misli, mnoštvo tema, iako je sve raspoređeno u 5 poglavlja s tekstom Sarajevske deklaracije kao dodatkom. Ima tu stvari koje možda nismo znali, posebno iz sarajevskog hrvatskog i inog okružja. S druge strane granice, naime, ako se išta govori o tomu onda se govori općenito, Hrvate se počesto tamo ne doživljava kao svoje na svome. A trebalo bi. BiH, Herceg Bosna, naša je djedovina. Upravljali su njome naši kraljevi i kraljice, da bi je na svršetku krvavo završene balade predali u nasljeđe pape i njegovih nasljednika. Pobjedonosna Oluja natuknula nam je puno o tomu, na nama je to razraditi i oživotvoriti.

Naravno, u rečenicama pred nama ne ćemo tražiti onaj čisti književni izričaj, publicistika je ovo, ali to ne znači da sve nije izrečeno dojmljivim stilom i jezikom. Zapravo jezik i književnost ona su polazište na kojem Pešorda razvija svoje misli. Pa mu se onda dogodi da u sve ubaci i čistu književnost kao što je njegova pjesma Bez epiteta IV koju jednostavno moram navesti: Svratih u kavanu/ Naravno popiti kavu i/ Pročitati novine/ – Kavu, molim! -// – Jes’reko kafu? -/ – Da, kavu. -/ – Kupi prnje, kurvino kopile! -// Spazih neku kravu/ Po papcima/ Prolih kavu// Na ulici/ Vitlaju lancima/ Četiri mladića (str. 28.) Neki su bili oduševljeni, neki rekoše da je ovom pjesmom nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav, neki su zagovarali uhićenje i progon. Vjerujem da smo mi oni prvi, oduševljeni, kao i čitavom ovom knjigom kolumni, te da si ne ćemo dopuštati vrludati ovom zemljom, umjesto da idemo naprijed ponosno i uzdignute glave.

Miljenko Stojić/Hrsvijet.net

I Jergović protiv Komšića: Komšiluk je zamijenjen komšićlukom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari