Pratite nas

Kultura

Razgovor s Đurom Vidmarovićem, “Razbijati nacionalno jedinstvo je zločin”

Objavljeno

na

Razgovor s Đurom Vidmarovićem – Davor Dijanović/HKV

Poštovani gosp. Vidmaroviću, dugogodišnji ste član Upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV), a sada ste izabrani za predsjednika Udruge. Kako gledate na položaj i ulogu HKV-a u hrvatskom kulturnom i društvenom životu?

Izbor za predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) doživio sam kao veliku čast, ali svjestan obveza koje stoje preda mnom. HKV okuplja preko tisuću istaknutih hrvatskih intelektualaca s ciljem da zajedničkim naporima pridonesu čuvanju kulturne baštine našeg naroda, da upozore na probleme iz sfere kulturne politike kako bi se ti problemi što prije riješili. HKV je nadstranačka nevladina udruga i kao takva ona je svehrvatska i isključivo kulturna.

đuro vidmarovićHoće li Hrvatsko kulturno vijeće nastaviti organizirati tribine i predavanja o važnim pitanjima hrvatske kulture i društveno-političkog života?

Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) će nastaviti organizirati tribine i predavanja o važnim pitanjima hrvatske kulture i društveno-političkog života. Pored članaka koje objavljuje naš Portal to je druga mogućnost iznošenja u javnost naših stavova, ali i našeg djelovanja kao udruge.

Priopćenja su prošlih godina bila jedan od način kojim je Hrvatsko kulturno vijeće reagiralo na aktualna pitanja i probleme. Hoćete li kao novi predsjednik nastaviti praksu izdavanja priopćenja?

Naravno, nastavit ćemo s praksom izdavanja priopćenja o pojavama i procesima za koje ćemo smatrati da traže naš javni iskaz.

>>Đuro Vidmarović izabran za novog predsjednika Hrvatskog kulturnog vijeća

Nesmiljena politizacija kulture

Jedan od zadataka HKV-a je i briga o hrvatskoj kulturi. Kako gledate na odnos sadašnje vlasti, posebno Ministarstva kulture, prema čuvanju i promicanju hrvatske kulture?

U ovom trenutku hrvatska kultura izložena je nesmiljenoj politizaciji. Vladajuća politička garnitura nema jasnu viziju čuvanja i promicanja hrvatske kulture. Ministarstvo zaduženo za taj resor vodila je osoba koja je morala odstupiti zbog kriminalnih radnji. Cijeli njezin mandat bio je obilježen sumnjivim i anacionalnim potezima, jugonostalgijom i strančarenjem. Na sve rukovodeće položaje u institucijama i ustanovama od vitalnog značaja za nacionalnu kulturu, gdje joj je to zakon dopuštao, postavljala je ljude privržene stranci kojoj pripada i ideologiji koju je njegovala, a ne struci.

Koliko je u tome otišla daleko kazuje primjer nesretnog Olivera Frljića koji je, premda bez stručnih kvalifikacija i umjetničkih djela iza sebe koja bi opravdavala napredovanje, postavljen za ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Sav njegov angažman pretvorio se u otvorenu antihrvatsku šovinističku promidžbu kojoj je vrhunac bilo negiranje hrvatskog naroda i veličanje Jugoslavije. Uz to, vođen jugoslavenskom ljevičarskom nostalgijom otvoreno je zaplovio u vode antisemitizma rugajući se Jakovu Sedlaru i njegovoj kazališnoj predstavi posvećenoj Anni Frank.

Drugi Primjer koji vapi do neba je položaj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu koji je sveden na puko egzistiranje. Do koje mjere je ovo Ministarstvo spremno negativno djelovati na hrvatsku kulturu kazuje i posljednji slučaj oduzimanja Matici hrvatskoj njezine palače. Bezumnost ovog čina leži u tome što su ovu palaču gradili članovi MH još u XIX. i XX. stoljeću i što se na akt oduzimanja nisu usudile niti komunističke vlasti 1972. godine. U sferi kulturne politike možemo govoriti i o veleizdaji nacionalnih interesa. To je posebno vidljivo u odsustvu svake inicijative u odnosu na Republiku Srbiju kako bi se ovu Državu prisililo vratiti oko 25 tisuća artefakata hrvatske kulturne baštine koje su opljačkale Miloševićeva JNA i četničke vojne postrojbe.

EU

Nakon ulaska Hrvatske u EU važnost kulture za hrvatski nacionalni identitet još je snažnija. Jesu li političari svjesni da je kultura osobna iskaznica svakog naroda i najvažniji zalog njegova očuvanja?

[ad id=”68099″]

Nažalost, hrvatski političari nisu svjesni da je kultura važan dio hrvatskog nacionalnog identiteta, te da nakon ulaska u Europsku uniju naša država ima dužnost u toj novoj političkoj zajednici predstaviti na optimalan način kulturu našeg naroda. Ako to mi ne učinimo, nitko drugi to učiniti neće.

Izbjegavanje ove obveze je ravno izdaji. Nažalost, mnogi od hrvatskih političara to čine, predstavljajući u Europskoj uniji pod hrvatskim imenom sadržaje koji ne samo da sramote već i negiraju hrvatski kulturni identitet. O tome svjedoče brojne knjige, filmovi, kazališne predstave, simpoziji, predavanja itd. Tome se moram odlučno suprotstaviti.

Nasilje u ime jugoslavenstva

Zašto određeni politički krugovi brigu za nacionalni i kulturni identitet izjednačavaju sa šovinizmom?

Izjednačavanje brige za nacionalni i kulturni identitet sa šovinizmom je oblik protunacionalnog djelovanja. Briga za nacionalni kulturni identitet je obveza svakog hrvatskog političara i javnog djelatnika. Ta briga nema ništa zajedničko sa šovinizmom. Krugovi koji to čine mrze hrvatski kulturni identitet i hrvatsku kulturu. Oni ju negiraju i oni bi željeli da ona nestane. Šovinizam je naziv za iskazivanje mržnje prema drugim narodima i njihovim kulturama. Svaki normalan čovjek je protiv šovinizma, ali svaki normalan čovjek koji ima svoj nacionalni i historijski identitet ne smije dopustiti da mu se taj identitet gazi, vrijeđa, razvodnjava i negira. A to se čini upravo ovim nesretnim pojmom šovinizam koji ljudi dovoljno ne razumiju, pa ga stoga mrzitelji Hrvatske mogu pretvarati u buzdovan ili pendrek kojima prijete normalnim ljudima.

Ovakvo se nasilje čini u ime jugoslavenstva shvaćenog na unitaristički (titoistički) ili orjunaški način. Danas je moderno ovakvu negativnu i protunarodnu politiku pokrivati i pojmom europeizma. Sve su to pojave s kojima se suočavamo svakodnevno i HKV će imati snage na njih reagirati. Isto tako imat ćemo snage suprotstaviti se svakom obliku vrijeđanja kulturnog identiteta drugih naroda.

Odnos medija prema kulturi

Kakav je odnos medija prema kulturi?

Odnos medija, poglavito onih koji su pod kontrolom vladajućih političkih stranaka, nedobronamjeran je, nestručan, politikantski pa i veleizdajnički. Umjesto racionalnog, znanstveno i kulturološki utemeljenog vrednovanja kulturnih nacionalnih sadržaja oni čine suprotno, koristeći se lažima, poluistinama, krivim tumačenjima i otvorenom mržnjom. Primjera za to je bezbroj. Osim toga, u kulturu unose ideološke kriterije afirmirajući titoizam i materijalizam kao osnovne vrijednosti. Sve što je nacionalno naši mediji odbacuj, vrijeđaju, ili ignoriraju.

DHK i MH

Član ste upravnih tijela Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Kako gledate na ulogu tih institucija u hrvatskom društvu?

Da, član sam Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika (treći mandat) i Glavnog odbora Matice hrvatske (također treći mandat). Ove stare i središnje hrvatske kulturne udruge izložene su nepoštivanju i difamaciji od strane sadašnjih vladajućih struktura. Matici hrvatskoj je oduzeta njezina zgrada što dovodi u pitanje njezin normalan rad. Slično je i s DHK-om, gdje se vladajuće strukture odnose maćehinski prema denacionalizaciji prostora u kojem Društvo djeluje.

Premda je Država suvlasnik tog prostora ne želi sudjelovati u procesu rješavanja problema s bivšim vlasnicima, otkupiti taj prostor i time ovu časnu i staru hrvatsku književničku udrugu ostaviti na mjestu na kojem se sada nalazi. Osim toga, financijskom potporom DHK-u, ono se drži s „nosom iznad vode”, opstaje, ali ne može normalno razvijati svoje djelatnosti i iskoristiti svoje stvaralačke potencijale. Direktnom ideološkom intervencijom preko svojih istaknutih pojedinaca ljevičarske su snage uspjele izdvojiti dio članova iz DHK, te nakon toga ponašati se prema toj izdvojenoj nevelikoj skupini kao prema ravnopravnom čimbeniku, štoviše, davati toj skupini posebnu važnost u hrvatskoj kulturnoj stvarnosti.

DHK nije ideološki opredijeljena udruga, jer ga čine književnici privatno različitih estetskih, vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja. Ono je istinski demokratski ustrojeno, a najveći mu je grijeh što se zalaže za čuvanje hrvatskog jezika kao temeljne odrednice hrvatske narodne samobitnosti.

Politikanti i medijski sekundanti

Hrvatsko društvo ponovno se dijeli po različitim kriterijima, a te podjele dodatno potenciraju politikanti i njihovi medijski sekundanti. Kako gledate na tu problematiku?

Hrvatsko društvo doista se ponovo dijeli i vi ste u pravu kada u pitanju tvrdite da to potenciraju politikanti i njihovi medijski sekundanti. Dakako, kao hrvatski književnik i kao bivši diplomat i političar na ovo gledam krajnje negativno. Politikanti nikada ne čine dobro. U njihovom nazivu krije se rušilaštvo i negativni naboj. Razbijati nacionalno jedinstvo je zločin.

Mi smo mali narod i potrebni su nam svi stvaralački potencijali. Pokojni predsjednik Tuđman je imao viziju pomirbe shvaćajući bit ovog problema kao našeg povijesnog naslijeđa. Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) neće pridonositi novim podjelama. Kulturna baština ne smije biti ideološki promatrana. U njoj nema „lijevo” i „desno”, već postoje samo istinske i pozitivne vrijednosti. Njih treba uzimati u obzir, a ostalo odbacivati. A to su one vrijednosti koje doprinose jedinstvu etnosa, afirmaciji svih stvaralačkih potencijala našeg naroda i svih naših građana, harmoniji i sreći cijelog društva.

Predsjednički izbori

Kako gledate na promjenu na Pantovčaku odnosno na izbor Kolinde Grabar Kitarović za hrvatsku predsjednicu?

Prvo, treba istaći da su predsjednički izbori 2015. provedeni mirno i stoga je prijenos predsjedničkih dužnosti obavljen dostojanstveno i na ponos cijeloga biračkog tijela. Gospođa Kolinda Grabar-Kitarović je u utrci za mjesto državnog poglavara pobijedila časno, ne na temelju biračkih manipulacija i zloporaba, već se hrabro noseći s neprijateljskim stavom mas- medija. Njezin je program realan i sukladan nacionalnim i europskim vrijednostima našeg društva. Svojim potezima kroz proteklo vrijeme dokazala je da ne odstupa od programa zbog kojega je dobila većinu na izborima. Djeluje kao promišljena uravnotežena, odmjerena,nacionalno svjesna, ali i europski obzirna, politička djelatnica.

Ako razlikujemo političara od državnika onda nam se sadašnja naša Predsjednica nameće kao državnica i to buduća velika hrvatska državnica. Premda je riječ o ženi, mnoge ženske udruge lijeve orijentacije nisu ju podržavale, što je samo znak da u politici spol ne igra bitnu ulogu, već stranačko nacionalno i ideološko opredjeljenje. Naša Predsjednica je iznikla iz naroda i u sebi nosi radićevski dignitet hrvatskog seljačkog puka. Škole je završila u dalekom svijetu i svojim se vlastitim trudom i intelektualnim kapacitetima izdigla do najviših dužnosti u NATO paktu, a sada i na nacionalnoj razini. Izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu RH držim povijesnim događajem koji je po mnogočemu jednak izboru Franje Tuđmana za predsjednika 1990. godine.

Iseljavanje mladih

Posljednjih godina sve više mladih napušta Hrvatsku u potrazi za poslom i boljom životnom perspektivom. Bavili ste se problematikom hrvatskog rasuća pa nas zanima kako gledate na tu pojavu i njezine posljedice za hrvatsku budućnost?

Ovo je najbolnije pitanje koje ste mi postavili. Odlazak svakog čovjeka iz njegovog vlastitog doma i njegove Domovine za tog je čovjeka traumatičan, dok je za Domovinu to gubitak. Odlazak mladih ljudi i k tome visokoobrazovanih stručnjaka, pa čak i članova znanstvene zajednice, nenadoknadiv je gubitak. To se zove u struci odljev mozgova. Mi smo premalen narod za ovako nagao odljev mozgova i stoga se bojim da će ovaj selidbeni val donijeti nesagledive posljedice: intelektualno siromašenje društva, gospodarsko nazadovanje i stagnacija u mnogim područjima znanosti.

U eri globalizacije na cijeni je znanje, a naše znanje odlazi iz Hrvatske. Ako se ne zaustavi ovaj trend posljedice mogu biti katastrofalne. S druge strane, da me se krivo ne shvati, očekivati od mladog stručnjaka da ostane u zemlji, a ne dati mu radno mjesto, već ga prisiljavati na ovisnost o milosti Burze rada, bilo bi okrutno.

Vaša ocjena političkih potencijala oporbe?

Na ovo pitanje ne bih se usudio dati širi odgovor, jer kao predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća nemam pravo biti pristran. No, istina se smije kazati. Ono što vi nazivate oporba, čini velik broj političkih stranaka, pretežito tzv. desne orijentacije. Ta je činjenica veliki hendikep za oporbu. No, među tim velikim brojem stranaka izdvaja se HDZ kao vodeća među njima. Nakon velikih turbulencija prouzročenih ponašanjem predsjednika ove Stranke, koji se sada nalazi u zatvoru, te opasnošću da cijela Stranka zbog toga bude osuđena, HDZ se stabilizirao i na svim dosadašnjim izborima doživio ne samo revitalizaciju, već i pobjede. To nam ukazuje na činjenicu da je biračko tijelo prihvatilo njihov sadašnji program i da mu ukazuje povjerenje.

U očekivanju novih parlamentarnih izbora svaki Hrvat i svaki građanin RH, moraju si postaviti pitanje: kako dalje? A dalje se mora, jer ovako se dalje ne može. Nažalost, sadašnja Vlada pokazala se nesposobnom i neodgovornom. To nije pitanje ideologije, ili stranačke pripadnosti, već je to pitanje znanja, marljivosti, odgovornosti i nacionalnog ponosa. Nova Vlada, koja će sigurno doći nakon parlamentarnih izbora, imat će pred sobom velike zadatke, teško premostive, a oni nameću pitanje i velike kompetencije, ali prije svega odgovornosti koja čeka mandatara i osobe koje će doći na rukovodeće položaje.

Na kraju, dozvolite mi poželjeti svim članovima Hrvatskoga kulturnog vijeća i svim čitateljima našeg Portala, sretan Uskrs 2015. godine.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ova sveta zemlja, u mom srcu diše

Objavljeno

na

Objavio

Ja se rodih ovdje, u zemlji prkosa i ljubavi,
i dadoh joj zavjet, da ću u njoj vječno biti,
obećanje svoje ja sam održala,
u njoj živim s ponosom, tu ću ostariti.

Prošli smo mi pakao, kroz vijekove duge,
hrabro smo se obranili, nismo dali na se,
rušili nam domove i sve što im smeta,
želili su raselit nas, na sve stane svijeta.

Uvijek mi je govorila, moja stara mati,
sine dragi dobro pamti, stare majke riči:
Ne stidi se svoga sela, već se njime diči,
nek ti ponos bude, naša zemlja ova,
sveta zemlja od Hrvata, zemlja Hercegova.

Obećanje dadoh svojoj staroj majci:
Porušeni rodni dom, ja ću obnoviti,
opet ćemo u njemu, sretno mi živiti,
dozvolit im neću da ga ruše više,
ova sveta zemlja u mom srcu diše.

Niti pedlja ove zemlje, nikom neću dati,
za sva blaga svijeta, neću je prodati,
nudili su silne novce, neki tamo ljudi,
pitala sam dal se šale, il su stvarno ludi.

Pokorit je neće nitko, nit ćemo je ikom dati,
jer je ovo kolijevka, gdje žive Hrvati,
pokazaše neki, svoje pravo lice,
srce puno mržnje, dušu izdajice.

Takvi nama ne trebaju,neka idu dalje,
neka budu sluge, onom tko ih šalje,
to su teški monstrumi, oni nisu ljudi,
mi im sudit nećemo, povijest će da sudi.

Katarina Zovko Ištuk

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Vinko Vice Ostojić: Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Četvrtak, 04. listopada 2018. 18 sati, Zagreb,Pastoralni institut, Vijenac

Nikola Hrvatin Debelić:

Predstavljanje knjige Vinka Vice Ostojića : Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

 Naš  poštovani i dragi svečaru Vinko, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Okupili smo se ponovno u ovom dragom nam Pastoralnom institutu „Vijenac“ kako bi javnosti predstavili jednu vrlo posebnu, zapravo jedinstvenu knjigu KRIŽNI PUT, Sve za Boga i Hrvatsku, iz pera ratnika, stradalnika i na kraju velikog pobjednika Vinka Vice Ostojića. Ali to nije sve. Vinko je obilježavanje svog 94. rođendana koji pada na 30. srpnja želio objediniti s predstavljanjem ove knjige, pa evo poželimo našem uvijek nasmješenom svečaru puno zdravlja i djelatnih godina u slavu Gospodina i na dobrobit sviju ljudi dobre volje. Pozdravimo slavljenika i svečara Vicu još jednom.

Obratiti se tako brojnom i biranom općinstvu u ovoj svečanoj prigodi, velika je čast. Utoliko više što će moje riječi uslijediti nakon vrsnih govora dvojice u narodu omiljenih tribuna, oca biskupa dr. Mile Bogovića i oca biskupa dr. Vlade Košića. Pozdravimo i naše biskupe još jednom.

Tvrdo hrvatstvo s hercegovačkog kamenjara

Vinko Vice Ostojić rođen je 30. srpnja 1924. godine u selu Bijakovićima kod Međugorja u skromnoj i radišnoj obitelji.  Tu je stekao i prve rodoljubne zasade, koje će ga pratiti tijekom cijelog života. Njegov je otac Petar Ostojić bio povjerenik HSS-a Stjepana Radića, pa je Vinko već u najranijoj dobi bio svjedokom nasilja koje je njegov otac trpio od srbijanskih žandara, a i sam je prvi puta bio istučen s nepunih jedanaest godina radi raspačavanja prohrvatskih letaka.

Odgojen na političkoj misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića te braće Antuna i Stjepana Radića, rano je spoznao svo bogatstvo i dubinu znamena Moja Hrvatska Domovina, koju je u srcu pohranio kao svoju najveću ovozemnu vrjednotu.

Progonjen i izbacivan iz škole Vinko je, kao i velika većina hrvatskog naroda, pad fašističkog velikosrpskog režima prihvatio s oduševljenjem što akademik Dušan Bilanđić opisuje: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“  Završen navod. A kardinal Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda. Štoviše, kardinal Stepinac već je u travnju 1941. služio u zagrebačkoj Katedrali svečanu misu Te Deum laudamus za NDH što je pred kraj života priznao i Tito. Osim toga naredio je da se dana 4. svibnja 1941. u svim župnim crkvama služi Te Deum. Predsjednik Dr. Franjo Tuđman u nizu izlaganja siječnja i veljače 1994. godine  na Predsjedništvu HDZ-a, pred sabornicima HDZ-a i nizom najviših dužnosnika izjavljuje: Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.  (Vladimir Šeks: Državni udar knjiga I. str. 383).  Nije jasno zašto su ti stavovi Predsjednika Republike, kog se rado „častilo“  da je diktator i autokrat, odmah zaboravljeni, svakako ih nismo više čuli iz ustiju njegovih najbližih suradnika.

Nesumnjiva je činjenica da je blagotvorna vijest imamo hrvatsku državu  prohujala brdom i dolom Lijepe Naše pa tako i Bijakovićima odakle je jato mladih sokolova učas poletjelo u obranu domovine.

Čujmo što o tome bilježi autor na stranici 58 svoje knjige, navodimo: Nakon proglašenja i uspostave NDH 1941. godine,  prijavio sam se u Mostaru s još 30-tak mladića iz Bijakovića u hrvatske postrojbe.

Zahvaljujući odluci Rafaela Bobana, još uvijek sam na životu i u visokoj starosnoj dobi. Naime, Boban, kada me dobro pogledao, nije me htio primiti i unovačiti u hrvatske postrojbe rekavši mi „Ti si, mladiću, još mlad a k tome i  niskog rasta, ti pričekaj još koju godinicu!“ Završen navod.

Sve što hrvatski diše bilo je u nacionalnom zanosu i tako se i Vinko, srednjeg rasta, prirodno nasmijanog lica, vesela srca i čiste duše, našao postrojen pod svojim grbom i trobojnicom. Ima li što časnije nego li braniti svoju domovinu? Bio je u školi, a zatim i pripadnik ustaških postrojbi, pa je  kao član tzv. Željezničke bojne prošao prve okršaje i pobjede. U povlačenju prema Bleiburgu kod Dravograda izbjegao je partizansko uhićenje i kroz slovenske i hrvatske šume uspio se vratit u Zagreb. I tu se opet pokazuje da Vicino rodoljublje nije tamo negdje duboko sakriveno, nego on odmah nastoji pomoći bližnjima i to sredinom 1945. u vrijeme najgorih mnoštvenih ubijanja. Autor bilježi: Bio sam u civilu i nisam mogao mirovati. Odmah sam nastojao nešto učiniti za ove ranjave, ispaćene Hrvate koji su dolazili s Križnog puta. Nagovorio sam neke žene da zajednički pođemo do logora na Kanalu i usput ponesemo nešto hrane.  Čim smo došli do ograde  dođoše do nas dva partizana te mi narediše da pođem s njima u partizansku komandu grada. U ispitivanjima, onako jadan i bolestan i na moje inzistiranje da nisam bio vojnik nego đak/učenik pošalju me u logor Prečko. Postalo je jasno da ću se trebat snalazit i borit i da tek sada počinje moj pravi Križni put.  Kraj navoda.  Bos, bez odjeće, bez hrane, stalno vrijeđan i tučen prolaze Križevci, Bjelovar, Voćin sve do Požege i logora Glotež.

Autor u knjizi navodi velik broj podataka, događaja, imena i prosudbi, pa knjiga ima vrijednost svjedočanstva sudionika događanja, te predstavlja povijesni izvor čija se vjerodostojnost može provjeravati u drugoj povijesnoj građi, kaže prof. dr. Josip Jurčević. Vice Vinko Ostojić iscrpno i u pojedinostima opisuje život i umiranje u logoru Glotež, kao i kasnije u zatvorima u Kragujevcu, Mostaru i Zenici. Začuđujuć je broj i opis njegovih sudrugova zatvorenika kojima kazuje imena i prezimena, ali i saznanja o njima samima. Tako daje i poimenični popis 21  u Požegi ubijenog Hrvata, uglavnom rodom  iz svog kraja, tog nevelikog dijela Hercegovine. Rijetki pojedinci bi se slomili pod nasiljem, bijedom svoje obitelji i stalnim ocrnjivanjem svega hrvatskoga i pretvorili se u suradnike nove vlasti, no isto tako Vice pamti i bilježi prave i nepokolebljive junačine i tako ovjekovječuje njihovu hrabrost i ime.

Od uvjeta u logoru Glotež u Požegi navest ćemo samo autorov opis ishrane: Hrana u logoru ne može se nazvati hranom. Bili smo toliko gladni i iscrpljeni da smo oglodali svu travu u logoru. Kazani su bili visoki pa se nije moglo ništa iz njih dohvatiti nego su stavljali ljestve pa bi se dogodilo da su u tom guranju neki upali u vrelu vodu. U toj vreloj vodi bila je samo krumpirova oljupina pa su mnogi oboljeli od dizenterije i brzo umirali. Umiralo je dnevno na stotine logoraša, koje su bacali na kamione, često samo lopatama i istresali ih u obližnje jame. To su zločini koji vape do neba za pravdom i istinom…Autor se dalje pita i prosvjeduje, navodimo: Zašto se o komunističkim zločinima  i svemu tome šuti, gdje su još uvijek živi svjedoci, gdje je arhivska građa?

U prvim godinama hrvatske demokracije osnovana je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava… Pokušao sam razgovarati, kaže Vinko,  s tim „velikim“ Hrvatima o hrvatskim stradanjima, ali oni su me napola ili nikako saslušali. Odmahivali su glavom ili nerazumljivo odgovarali kao da se to njih ne tiče. To je velik nehaj, a sjedili su i danas sjede na državnim jaslama. Završen navod.

To prešućivanje ne bi trebalo shvatiti doslovno jer objavljen je niz vrijednih radova. Svakako se  treba odnosit na hrvatsku vlast koja više-manje, od 1945. pa i dan danas, uporno izbjegava potpunije  istražiti hrvatski holokaust za koji  nije nitko ni optužen ni kažnjen, kako je taj najveći pokolj civila i zarobljenika u poraću II. svj. rata nazvao velik rodoljub i sjajan kroničar Ivan John Prcela. Knjiga koju predstavljamo dragocjen je doprinos tom cilju, a njen je autor Vinko – Vice jedan od teških stradalnika, ali i veliko ime u  otporu zločinačkom jugokomunističkom sustavu.

Najmračnije udbaško nasilje

Autor je prošao kroz kazamate Zagreba, Kragujevca, Požarevca, Foče, Sarajeva i Zenice u kojima je proboravio punih 14 godina uz najteža mučenja, koja bi za većinu bila smrtonosna, ali ne i za junaka iz Bijakovića, Vinka Vicu Ostojića. On jasno i bez ustezanja, opisuje torture, počev  od redovitih batinanja gdje mu je odmah pri privođenju u zagrebačku policiju izbijeno sedam zuba i slomljeno šest rebara, do vješanja na motku koja mu je provučena ispod svezanih ruku i nogu tako da glava visi dolje a šake i tabani gledaju gore, i onda ih se batina željeznim predmetima. Ledene vlažne samice, mračare, često pod vodom, bez i jedne daske ili deke, s malo kaše kao hrana, bila je njegova tako rekuć svakodnevica uz stalna ispitivanja i mučenja. Vođen je na strjeljanje i upozorio vojnika koji mu je šmajserom pucao iznad glave kako da ispravno gađa, stavljan mu je pištolj u usta pa je poručio udbašu ajde pucaj već jednom da se više ne mučimo ni ti ni ja.

Prva presuda

Prva presuda u Kragujevcu glasi na četiri godine zatvora zbog tako zvane neprijateljske propagande i  raspačavanja letaka. Slijedi povratak u Zagreb, ali nakon dvije godine ponovno zatvor ovog puta u Mostaru u zloglasnoj Ćelovini. Zahvaljujući ugledu Vicinog oca Petra i na zagovor Joze Jerkića, oca komunističkog ministra Ive Jerkića,  bude otpušten, no po dolasku u Zagreb odmah je uhapšen i upućen kao na dosluženje vojnog roka.

Vicino je političko uvjerenje bilo jasno i argumentirano. Navodimo: Tito je sa svojim partizanima počinio nad Hrvatima neviđene zločine i genocid kakav suvremena povijest ne pamti. Ne samo što je „zaslužan“ za ubojstvo stotine tisuća Hrvata, on je time uništio demografski ustroj Hrvata za nekoliko stoljeća. Da nije bilo ovog genocida nad Hrvatima, danas bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  bilo najmanje 8 milijuna Hrvata…!

Autor nastavlja: Sve sam to promatrao, grozio se i sve teže shvaćao toliku mržnju tih hrvatskih komunista, koji su govorili da su se borili za hrvatsku državu, a postali su najveći ubojice svog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti. Bili su orijentirani projugoslavenski i borili su se za veliku Srbiju i Staljina. … Oni nisu bili državotvorni Hrvati niti su imali predodžbu o jednoj suverenoj, slobodnoj hrvatskoj državi. Pod izlikom borbe protiv fašizma rušili su svoju vlastitu Domovinu, međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je 10. travnja 1941. iz dugogodišnjeg sužanjstva uskrsnula u svojim povijesnim granicama iz vremena najvećih hrvatskih velikana, hrvatskih kraljeva. Završen navod.

Između dviju zatvorskih kazni Vinko se nije povlačio, nego bi se odmah povezao s istomišljenicima, među ostalim i s dr. Brankom Jelićem u inozemstvu. Tako je od 1953. do  1956. kao  trgovački putnik putovao poslovno zemljom, osnivao hrvatske trojke i raznosio letke čiji tekstovi su djelovali u nacionalnom duhu, tražili jedinstvo Hrvata, najavljivali političke promjene i potrebu rušenja komunističke vlasti. Uspio je ostvariti i prvu grupnu posjetu nakon rata grobu dr. Ante Starčevića, za što je osuđen na godinu dana zatvora. Zasniva sretan brak s Ljubicom Galić i uskoro im se rodi kćer Jadranka, velika radost i životna podrška i dan danas svome ocu Vinku, čvrsta i nepokolebiva,  čemu bi Jadranka znala dometnuti da su to geni njenog oca! Vinko i supruga mu Ljubica, koja je svo vrijeme stameno podržavala svog muža,  prije par godina u Zagrebu su proslavili svoj zlatni pir.

Vinkova živa promičbena djelatnost nije promakla Udbi. Uhapšen je 20. kolovoza 1956. na  Jelačićevom trga nakon  povratka s mise u Katedrali. Odveden je u u policiju gdje su mu odmah izbijeni zubi i slomljena rebra. Teško ranjeni Vinko svjedoči: Molim Boga za pomoć i preporučim se Duhu Svetome da me pamet i razum ne napuste. Slijedi već poznato mučenje sa svezanim rukama i nogama, najteže upravo na dan  29. kolovoza kada se rodila naša kćer Jadranka. Isti dan su udbaši otišli mojoj ženi Ljubici i rekli da sam se objesio u zatvoru, na što im  je odgovorila  da me dobro pozna i da ja takvo što sigurno ne ću učiniti.  Udba ju je htjela ubiti na porodu i samo dolazak dr. Bilića spasio joj je život. Završen navod.

Nakon prebacivanja u Sarajevo slijedi dotad najteža i najokrutnija istraga s cijelim arsenalom mučenja. Jednog dana baš u tu  istražnu sobu dođe s velikom pratnjom zloglasni Aleksandar Ranković. O tom susretu autor piše, navodimo: Ja jedva stojim uza zid. Pao sam na 50 kilograma težine, a nekad bijela košulja pocrnila je od krvi. U detalje su Rankoviću referirali o organizaciji Hrv. oslobodilačkog pokreta i kada su nam se pogledi susreli izustio mi je gadnu psovku i prosiktao: Kako je moguće da nismo svu tu bandu prije pobili? Kraj navoda. Nešto slično mislim da smo čuli nedavno i u Hrvatskom Saboru od strane zastupnika Stazića. Vice bilježi: Ništa nisam priznavao, a na pitanje kako mi je,  ja bih znao dobaciti da mi je bolje nego njima. Ja nosim u srcu ljubav za domovinu, a vi znate samo za mržnju, mučenje i smrt. Na suđenju mi je donesena  presuda na osam godina u KPD Zenica,  jednom od najzloglasnijih    zatvora   u zemlji.

Nakon izdržane kazne, a prije otpusta iz zatvora Vice je primio od dežurnog udbaša otvorenu prijetnju, navodimo: Mi smo Ostojiću odlučili da te više ne progonimo. Mi imamo za tebe jednostavno rješenje:  kad se ne budeš  niti nadao natjerat ćemo na tebe auto i tebe više neće biti. I znaj dobro, za tebe neće nitko odgovarati. Ti ćeš brzo pasti u zaborav. Završen navod.

Vice je dobro razumio prijetnju i odlučio se na bijeg u inozemstvo. Taj, jednako zanimljiv dio knjige, morat ćemo ovom prigodom prepustit isključivo pažnji čitatelja, a mi ćemo za kraj izlaganja pokušat naći odgovor na pitanje koje se samo nameće: U čemu je autor tijekom tih preteških 20 godina, od kojih je samo šest proveo na slobodi, nalazio nadljudsku snagu da izdrži sve ovo što nije lako ni čitat, a kamo li preživjeti i ostat zdravog duha i čiste savjesti?

Vjera. Duboko usađena vjera u Gospu i Duha svetoga daje snagu s kojom se Udba nije mogla nosit.

Rodoljubni duh. Očito je u Vinkovom roditeljskom domu vladao živi rodoljubni duh, pa se tako opet  potvrđuje velika važnost obitelji u stjecanju temeljnih vrjednota mladog naraštaja.

Zločinački karađorđevićevski velikosrpski režim i žandarsko nasilje prirodno su budili otpor u hrvatskom korpusu.

I na kraju, Vinko ništa nije priznavao, nikoga nije odao i sačuvao je čistu savjest i dušu.

Nakon još jedne prijetnje smrću, Vice je udbašu odgovorio, navodimo: Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života: umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. Završen navod. Dakle presudna je bila odanost i ljubav prema hrvatskoj grudi, što je Vinko stostruko dokazao.

Prije završnice ovog izlaganja, želio bih se zahvaliti svima vama na dolasku i preporučiti ovu izvanrednu knjigu, knjigu istina i činjenica. To nije i ne treba biti laka literatura, nego svjedočenje izravnog sudionika o jednom vremenu najtežih nepravdi nanesenih hrvatskom narodu i kao takovu je  preporučam.

Zahvalnost treba ići redatelju Jakovu Sedlaru na izvrsnom filmu, nakladniku Tkanici i izdavaču Marijanu Majstoroviću. Nije mi poznato jesu li nakladnik i izdavač ostvarili neku novčanu potporu za tu knjigu od Ministarstva kulture ili drugog državnog organa, što knjiga svakako traži i zavrijeđuje. Samo izdavač zna da takovu knjigu izdati nije nimalo jednostavno.

Nakon ovih  često dramatičnih tema, čujmo izričaj dvojice hrvatskih umjetnika na temu domovina i ljubav. Evo kako ju je antologijskim stihovima iskazao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević: Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, brda joj i dol. Gdje raj taj da prostrem, uzalud svijet prosim i gutam svoju bol. —- Snažni stihovi velikog pjesnika.

A drugi veliki hrvatski umjetnik, skladatelj Jakov Gotovac, svom je Hercegovcu Eri s onoga svijeta u finalu opere poklonio ove stihove: Samo ljubav kao noćca slijepa, prava je i čista i lijepa, kog ona za sebe odabra taj je junak sa tri srca hrabra.

Dragi prijatelji, predlažem da ustanemo i čestitamo našem junaku s tri srca hrabra: Dragi naš Vinko, sretan Ti rođendan i još mnogo idućih rođendana. – Stotka nije daleko! Živio!

(Nikola Hrvatin Debelić)

Prošao je težak i mukotrpan život, Križni put, zatvore i logore, a danas slavi 90. rođendan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari