Connect with us

Naši u svijetu

Razgovor s fra Šimunom Šitom Ćorićem o izvandomovinstvu

Objavljeno

-

Poštovani fra Ćoriću, možete li nam pojasniti sintagmu „Hrvati izvan domovine? Odnosi li se ona samo na Hrvate iz Hrvatske ili i na Hrvate iz BiH?

Izvan domovine sam, s dva mala prekida, od 1972. i uvijek sam kao i većina Hrvata po svijetu, jednako ubrajao u hrvatsku domovinu i ReublikuHrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Naravno, nakon raspada one nasilničke države počeli smo isticati da spletom političkih okolnosti sad imamo dvije hrvatske države, RH i BiH. Kako je teže našemu narodu u BiH nego u RH i kako mnoštvo Hrvata danas u izvandomovinstvu potječe iz BiH, njoj smo osobito okrenuti.

Drugo je što je Hrvatska od stoljeća sedmog bila središnji pojam za naciju, kulturu i vjeru našega naroda te što nosi njegovo ime. Hrvatsko izvandomovinstvo u nesređenoj BiH i s ovako potlačenim hrvatskim narodom još nema dovoljno snažnog partnera za značajnije povezivanje. Dijelom i zbog političkih interesa i slabosti međunarodne zajednice, izgleda da se sva tri naroda u njoj osjećaju ugroženima i nezadovoljnima, a nema sreće za BiH ako tu svakome ne bude dobro.

[ad id=”68099″]

Čudo je što smo preživjeli kao narod


Kada se s povijesnog aspekta govori o hrvatskom izvandomovinstvu ono se može i periodizirati. Možete li ukratko navesti valove iseljavanja te pojasniti motive i uzroke koji su im prethodili?

Razlozi su uglavnom bili politički i gospodarski. Nisu samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile naše ljude u ropstvo, nego smo išli i u dragovoljnu emigracijsku razmjenu: dolazili su nam učeni redovnici, a odlazili nadareniji mladići na školanje. Već od 12. stoljeća po svijetu su istaknuti našijenci, npr.: Herman Dalmatin marljivo prevodi arapska djela na latinski, hrvatski latinist Nikola Modruški spašava glavu bijegom iz Bosne u Italiju i razočaran tamo umire, Marin Držić će snivati o zabranjenom povratku u Dubrovnik, Juraj Križanić će napisati svoje najpoznatije djelo prognan u Sibiru, fra Filip Grabovac će zbog svojih rodoljubnih pjesama istrunuti u mletačkoj tamnici, Srđan Tucić će pisati Matošu iz Francuske, da je tamo našao više ljubavi nego u domovini, naš Ivo Andrić će zbog teških vremena muku mučiti sa svojim političkim i jezičnim identitetom i tako redom.

Masovna iseljavanja počela su prije pet stoljeća, pred turskim zulumom, kad su ostajali pusti cijeli naši krajevi. Spašavalo se goli život ne samo u sigurnijim domovinskim krajevima, nego i na područjima današnjih osam europskih država. A onda je došla druga polovica 19. i 20. stoljeća. Do Prvoga svjetskog rata emigriralo je u SAD oko pola milijuna Hrvata, 1914. samo u Pittsburghu i okolici registrirano je oko 120.000 Hrvata dok u to vrijeme Zagreb ima 80.000. Onda je došao strašni hrvatski egzodus svršetkom Drugoga svjetskog rata te od 60-tih godina nastavak, ono trbuhom za kruhom.

Prema Saveznom zavodu za statistiku udio Hrvata u zemlji 1971. bio je 22,1 %, a njihov udio samo među radnicima na privremenom radu u inozemstvu 39%”, dok je stanje u SR BiH bilo još gore: udio Hrvata u pučanstvu je bio 20,6%, a među onima u inozemstvu 42,4 %. Uz to su prešućivali bar par stotina tisuća koje su prognali 1945. Kad se ta iseljavanja saberu s ostalim našim nevoljama, ta nije bilo stoljeća da nam zemlju nisu barem s tri-četiri strane otimali, onda je pravo čudo da smo kao narod ipak preživjeli.

Hrvatski svjetski kongres

Hrvatski svjetski kongres osnovan je početkom srpnja 1993. godine. Otkud inicijativa o osnivanju i koji su bili njegovi ciljevi?

Ideja je pala na povijesnom simpoziju Književnost između dvije domovine u listopadu 1989. u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Društva hrvatskih književnika (DHK), a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu smo prvi put iznijeli prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva”, a što je uključivalo potrebu sustavnog povezivanja nas u izvandomovinstvu.Osnivački sabor HSK bio je 1993. u Zagrebu u Hrvatskom državnom Saboru, s više od 400 delegata udruga Hrvata izvan domovine.

Nakon dugih desetljeća sotoniziranja, bio je to prvi, sa snažnom simbolikom, povratak kući prognane Hrvatske, dočekan od predstavnika hrvatskog naroda iz RH i BiH, kao što su predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskoga državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić, a primio nas je i predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. HSK je zamišljen kao krovna organizacija koja će u interesu cijeloga hrvatskog korpusa raditi na povezivanju Hrvata i njihovih potomaka izvan domovine, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre¬dijeljenosti.

Hrvatski svjetski kongres djeluje na svjetskoj i nacionalnim razinama u više od 30 zemalja. Kakva je njegova uloga danas, nakon 20 godina?

Od početka su se razvijale raznolike djelatnosti po državama, pa u duhu u kojem smo počeli još smo intenzivnije nastavljali. U prvim godinama najviše smo humanitarno djelovali, a onda su se redali kontakti s domovinskim institucijama, stalno ukazivanje na nacionalne potrebe, od one za hrvatski CNN i dopisno glasovanje do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH.

Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke vladama država u kojima živimo, internacionalnim institucijama za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, onda stipendije za studente u domovini, inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, Središte za istraživanje komunističkih zločina nad našim narodom te područja koja imaju posebnu težinu: članstvo HSK u UN-u s konzultativnim statusom, stvaranje u RH zakona i Državnog ureda za Hrvate izvan RH te Hrvatske svjetske igre.

Kakav je odnos RH prema Hrvatskom svjetskom kongresu i obratno?

Tu se ne radi o odnosu prema HSK, nego prema živoj stvarnosti od 3,5-4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka izvan domovine uvezanih kulturološki i nacionalno s raznim narodima svijeta, a s

nadprosječnim brojem iznimno uspješnih pojedinaca na raznim poljima, od znanosti i biznisa do športa. Radi općeg dobra nijedna vlast u domovini ne bi nikako smjela ignorirati te milijune, ali to se upravo događa i nakon pada Berlinskog zida. Ono što možemo sami, to dobro odradimo, ali u onome što je do domovinskih vlasti, ide slabo.

Dužnosnici HSK rade dobrovoljno i sami financiraju svoja putovanja i boravke, a RH koja ima profesionalne vlasti, diplomaciju i druge institucije s puno zaposlenih niti je sama činila puno za hrvatsko izvandomovinstvo niti je pomagala HSK na tom polju. Od 1993. upozoravamo na medijsko ignoriranje nas vani, ali nad nama je još medijski embargo u domovini. Ne posvećuje se u medijima milijunima vani ni koliko najmanjoj županiji u RH! Sada iz Zagreba još najavljuju zatvaranje dopisništva HRT-a u Sarajevu i Mostaru, a ionako nemamo u BiH ni nekoliko sati svoga TV ni radio-kanala, a s tiskom je isto.

O nama u BiH drugi iskrivljeno govore i pišu domaćoj i stranoj javnosti. Nije čudo što naši ljudi u domovini nisu informirani i što imaju predrasuda o nama. Sad nas još odbijaju od domovine čudnim propisima o osobnim dokumentima i boravištu, povratnicima uzimaju nemoralno visoke poreze na mirovine i sl. HSK u puno stvari ne može drugo nego predlagati dobre ideje, nadajući se da će ih vlasti ostvariti. A nijedna značajnija ideja i projekt za bolje odnose domovine i izvandomovinstvanije došla od hrvatskih vlasti. Sa sad osnovanim rečenim Državnim uredom nadamo se da će stvari krenuti nabolje.

Odnos izvandomovinstva i BiH

A kako biste opisali odnos izvandomovinstva s BiH i obratno?

Zbog izrazite nesređenosti BiH kao države i teškog stanja Hrvata i drugih u njoj, stanje je još gore nego s RH. Držimo određene kontakte i još ne očekujemo ništa, osim da

sami štogod učinimo. Uz humanitarnu i još poneku pomoć, HSK na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o uređenju BiH po švicarskom kantonalnom i / ili belgijskom modelu, poštujući sve nacionalne, vjerske, kulturne i socijalne posebitosti u njoj. Zašto da svatko u punoj slobodi ne njeguje svoju baštinu, zašto da ne slavi svatko svoje blagdane, zašto da ne određuje poreze prema svojim prilikama i sl. Neka cvjetaju svi cvjetovi!

Ima češće znakova da neki međunarodni moćnici sračunato otežu sređivanje BiH. Jednom mi je visoki muslimanski dužnosnikrekao: „Taman kad se mi u ime tri naroda nešto dogovorimo, odjednom njima ne odgovara”. Sjetimo se samo ružnih i dvoličnih poteza i utjecaja tih BiH-namjesnika, od Ashdawna i Petritcha do današnjih! Znam, javna je tajna u UN-u i u EU-u da nama u BiH šalju mediokritete ili nesposobne ljude ili one sa zadaćama za nekoga drugog.

Ako se želimo razvijati kao narod nakon gubitka gotovo polovice pučanstva od 1991., nužno je da se prvenstveno počnemo uzdati u se i Onog iznad nas! Stoga je neizostavno da se najprije temeljito uvežu hrvatski ljudi i krajevi, da bismo tako organizirani mogli biti korisniji i sebi i drugima kraj nas. Ja živim u kantonu Solothurn koji je sastavljen od tri odvojena djela njemačkoga govornog područja i to ništa ne smeta švicarskom zajedništvu. A demokratska je volja i pragmatičnost hoćemo li to zvati Zajednica hrvatskih kantona, u (dis)kontinuitetu Hrvatska Republika Herceg-Bosna ili što slično. To ne smije biti tabu i svatko tko se opre želji većine našega naroda, nije nam ni prijatelj ni demokrat.

HSK ima po ženidbenim vezama dobar broj i drugih narodnosti u članstvu. Svim civiliziranim ljudima cilj je izgrađivati najbolje moguće odnose među narodima, pa nam je stalo da u BiH i u Europi svi budu zadovoljni i svoji na svome. Bez toga nema sreće ni za koga, a pošten čovjek ne može mirno spavati na ukradenom jastuku. Znam da ima anomalija i patologije. Nađe se uskogrudnih koji vide samo potrebe svoga naroda, a nedavno sam slušao jednoga koji se živ slomi, mašući svojim kršćanstvom, u promicanju blizine s drugim narodima, a u isto vrijeme kleveće svoj hrvatski narodi iskrivljeno prikazuje njegovo stanje. Ono prvo je vrijedno, ovo potonje je moralna devijacija, a oboje imaju neke upitne korijene.

Uloga svećenstva u izvandomovinstvu

Vi ste voditelj Hrvatski katoličkih misija Solothurn, a bili ste do nedavno u dva mandata nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. Možete li nam iz iskustva pojasniti kakva i kolika je uloga svećenika od početka iseljavanja do danas?

To je jedna od općih činjenica: kad god je naš narod morao nekud bježati ili seliti, svećenici su išli s njime i za njim. Ta briga Crkve posebice je od 70-ih godina 20. stoljeća po Europi došla do izražaja, a u SAD-u i Kanadi od kraja 19. stoljeća. Ako igdje, u Crkvi je naš čovjek bilo gdje u svijetu kod kuće. I nakon pet stoljeća negdje u Gradišću u Austriji ili u nekom Klokotiću i oko njega u Rumunjskoj naš je narod na misama na hrvatskom! Nema naših većih zajednica po svijetu bez hrvatskih crkvenih ustanova. To su bili jedini stalni hrvatski punktovi.

Sjećam se 80-ih prošlog stoljeća kad sam za vrijeme studija u New Yorku bio pozvan u jedan grad u Arizoni, da dođem s misnim knjigama i gitarom, jer da tamo ima pedesetak naših. Stavili su i oglas u novine i na misu je došlo oko dvije stotine i pedeset naših ljudi koji se većinom međusobno nisu poznavali. Nakon mise pristupio mi je jedan starac u šarenim hlačama i rekao: „Ovo je moj prvi Očenaš u hrvatskoj zajednici od 1926.” Bio je po zanimanju mađioničar.

Očito, tamo gdje nije bilo hrvatskog svećenika, puno brže se gubila hrvatska zajednica. Kad je RH razvila svoju diplomatsku mrežu, mi vani smo se ponadali, da će oni preuzeti društvena događanja među našim ljudima, od kulturnih do socijalnih, i da ćemo se mi svećenici posvetiti svom striktno profesionalnom djelovanju. Ali zbog njihove određene neaktivnosti, i dalje je misija, a ne naš konzulat, centar gdje se traže sve vrste usluga. Tu se mora nešto promijeniti.

U Haagu

U svom svećeničkom i kulturnom djelovanju bili ste u svim hrvatskim zajednicama po svijetu, a i na raspolaganju našim zatočenicima u Haagu, slavili ste i sv. Mise s njima u zatvoru?

To je bilo prvih godina, dok ni slutio nisam da ću 7-8 godina kasnije tu posjećivati i rođenog brata. Onda su tamošnji  misionari fra Pavo, a onda fra Ivica i danas fra Juro, svi iz  Bosne Srebrene, marljivo  preuzeli tu dužnost. Također smo se kroz HSK zauzimali za sve, jer nepravda je velika. Od tridesetorice naših u Haagu, trinaestoricu su nakon više godina zatvora morali pustiti kao nedužne i nisu im dali nikakvu naknadu za te godine! Tako neprofesionalni ne bi bili ni dobri studenti 2. godine prava!

A tek najnovija presuda Hrvatskoj šestorci! Budući da nisu znali kako ih drukčije osuditi, samo za njihov slučaj dovedena dva sudca presudila su im – zločinački pothvat i natovariti im đuture sve zlo što je učinjeno našim Muslimanima! Čak im navode (sic!) krivnju i što je tamo nepoznat netko nekomu ukrao auto! Ta dvojica u svojih osam desetljeća života zaradiše mirovinu radeći nešto drugo, a ne kao profesionalni suci.

Najprije je tužiteljstvo za Hrvatsku šestorku isfabriciralo optužnicu kao najtežu na tom sudu, a onda su im namješteni takvi sudci laici! Sad su im dali na pismeno da će u svojim samicama čekati do lipanja 2017. konačnu presudu. A otišli su u Haag 2004. Kad se sve to znade, onda čestit čovjek ne će olako i onako grupile lijepiti zle etikete Šestorci ili drugima. Laži i klevete počinju od riječi i u konačnici ostane uprljan obraz onih koji su ih izrekli.

I Vi ste za vrijeme one pokojne države imali dosta problema s UDB-om. Kako danas na to gledate?

Moje bivše teškoće s Udbom sitne su u usporedbi s onim što su sve neki drugi ljudi u ta vremena preživjeli. Ipak ću navesti neke pojedinosti, makar je u mojim dosjeima puno više toga. Kad je lani Večernji list došao do Udbinih dosjea o praćenju i operativnoj obradi nas svećenika u ona vremena, onda je za primjer uzeo moj slučaj da ilustrira kako je UDB-a progonila svećenike. U zbirci Udbinih dokumenata Čuvari Jugoslavije (ur. Ivan Bešlić, 2003.), navodi se čak opis osobe koja je bila službeno zadužena da me špijunira. Onda je došla Peticija Charta 77 prijatelja Vaclava Havela, Jirija Hajeka i ostalih protiv gaženja ljudskih prava u Čehoslovačkoj početkom 1977.

Tada sam došao na ideju da podupremo tu peticiju iz Hrvatske i BiH, pa smo poslali telegram potpore Havelu i ostalima. Poslao sam ga prije Đilasovog iz Beograda, ali zbog vrlo zanimljivih teškoća o kojima ću jednom drugom zgodom, bila je blokirana informacija za medije. UDB-a je to doznala kad je objavljeno na Zapadu, a procurilo je i u domovini preko jednoga koji je potpisao, pa tražio da povuče potpis. Kako je na više strana moje ime bilo objavljeno kao gl. glasnogovornika te skupine, Udba me je pozivala na operativnu obradu kako je objavljeno u Djelovodniku šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970.-1992. Trajalo je to, ali nije bilo većih posljedica zbog te naše potpore, a mene su brisali kao i uvijek sve one koje bi prestali operativno obrađivati”. Prestao sam im biti i dostupan, jer sam odselio u Ameriku, ali me jesu odmah tamo, u tadašnjoj povezanosti FBI i UDB-ine ujdurme, počeli pratiti i ružno optuživati, što se vidi ne samo u mom policijskom dosjeu, nego nešto i u najnovijoj knjizi Zdravo oko neumrlog Zvonka Bušića.

Ne bih sada pri mom povratku iz Amerike o upadu policije u Rijeci u studentski stan moga brata Valentina, i o onome što smo tamo nas dvojica doživjeli. Kao misionara u Bernu na povratku od kuće u lipnju 1987. uhapsili su me u Banjoj Luci. Oduzeta putovnica, ispitivanja, prijetnje. Nisam ni ja mirovao pa sam već u kolovozu proturio na važne domaće i strane adrese svoj Memorandum na više jezika protiv takvih postupanja vlasti i policije prema ljudima, što ih je dodatno ražestilo. Onda su me nakon devet mjeseci ponovno morali „brisati” i pustiti da otputujem, a nakon zauzimanja niza najuglednijih ljudi i institucija, od Odbora UN-a za ljudska prva, EU-a, švicarskih vlasti i medija i na naslovnicama, PEN-klubova po cijelom svijetu i niza drugih. To mi je čak diglo cijenu, pa sam nakon toga bio pozvan u Europski parlament u Strassbourg govoriti na temu Hrvatski narod i problem vjerskih sloboda u Jugoslaviji, a što je izazvalo državni bijes. Udba me do samoga svog kraja nije ostavljala u miru, a što se jasno vidi i iz nedavno tiskane zbirke dokumenata Udbini tajni popisi državnih neprijatelja (Zagreb – Mostar, 2014).

Problem integracije i asimilacije

Na koji način ocjenjujete integraciju i asimilaciju Hrvata izvan domovine?

Ovo je vrijeme blagodati i zala globalizacije, pa se ne će moći više u tuđini dugo očuvati migrantske zajednice. Za Hrvatske svjetske igre 2014. u organizaciji HSK očekujemo mlade hrvatske potomke iz 37 zemalja, a moramo prevoditi materijale na nekoliko jezika. Ne razumiju svi hrvatski, ali vuče ih domovina pradjedova. Možemo govoriti o integraciji, multikulturalizmu i sličnom, ali krakovi asimilacije sve su ispruženiji. Ostaje nezaobilazna unutarnja potreba i ljubav prema korijenima.

Kolegice i kolege crnci na studiju često su mi pričali o svojoj privrženosti Africi, a jedna prijateljica vazda mi je isticala da je ona indijanske (uz obvezno spominjanje plemena Cherokee) i škotske krvi! Kako će se to sve dalje razvijati, ne znamo. U odnosu prema drugim narodima po svijetu, naši ljudi pokazuju veliku širinu. Nijedan dio našega naroda nije tako kozmopolitski povezan s tolikim narodima svijeta kao mi izvan domovine. Još nam je i fenomen Međugorja dignuo krila i približio nam tolike raznolike ljude po zemljama gdje živimo.

Našu narodnu otvorenost dobro ilustrira i ovaj primjer. U vrijeme apartheida u J. Africi, naši ljudi nisu se u tom duhu ponašali. Mnoge hrvatske obitelji tamo su kroz to vrijeme imali crnce u svojim kućama gotovo kao članove obitelji. Bio sam u jednih naših za vrijeme jedne svoje turneje po tamošnjim hrvatskim zajednicama, gdje im dadilja crnkinja nije samo kuhala, nego je, dok je naša Mara radila u svome dućanu, znala i dojiti njeno jedno, pa i drugo dijete.

Psihičke poteškoće iseljenika

Doktorirali ste iz područja kliničke psihologije na temu psihičkih teškoća i opterećenja iseljenika. Recite nam više o tome…

Uh, preširoka je to tema. Načelno, svi migranti imaju znatno više psihičkih i psihosomatskih opterećenja pa i bolesti nego domaće pučanstvo, bez obzira koliko se uspjeli prilagoditi i koliko su prihvaćeni u zemlji useljenja. Proučavajući migrantski život u više od trideset raznih naroda, ima puno znakova da je za čovjeka zdravije živjeti i u slabijem materijalnom stanju u svojoj domovini, nego bogat u tuđu svijetu! Čovjek u tuđini vazda ostaje netko drugi, a s vremenom postane i u vlastitoj zemlji stranac. Ipak manje problema imaju oni koji u isto vrijeme nastoje njegovati ono dobro iz baštine svoga naroda, a prihvaćati ono najbolje što nudi zemlja u kojoj žive!

Nova iseljavanja

S obzirom da veliki broj Hrvata iz BiH posjeduje hrvatske dokumente, a da je Hrvatska postala članicom EU, možemo li očekivati novi val iseljavanjaiz RH i BiH?

Putovanja i odlasci stalno su u čovjekovoj naravi te ostaju sastavni dio čovjekova vijeka. Već je Držić pjevao o tom izazovu: Tko doma ne sidi i ne haje truda, po svitu taj vidi i nauči svih čuda. Meni osobno mali je i ovaj planet, nemam više gdje otići, a ne li da se zatvaram u svoju avliju! Švicarska nema ni ekonomskih ni političkih problema, a više od 660.000 njihovih državljana živi izvan nje.

Problem je u obje naše države što smo demografski iscrpljeni do kraja i što nas je previše nepovratno otišlo. Mislim da se ogromna većina ne će nikada vratiti za stalno u domovinu, ali sve više raste trend dvojnog stanja, toga naizmjeničnog boravka. Stoga mislim da se ne će i nema tko masovno odlaziti, makar naši ljudi ne će sjediti kod kuće. A lako može biti da RH postane stjecište svih vrsta stranaca, i po zanimanju i po naciji.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari