Pratite nas

Intervju

Razgovor s Julienne Bušić, književnicom i suprugom pokojnoga hrvatskog mučenika i političkog idealista Zvonka Bušića

Objavljeno

na

Poštovana gospođo Bušić, pred koji tjedan u nakladi „Večernjeg lista” iz tiska je izišla knjiga memoara Vašega pokojnog supruga Zvonka Bušića „Zdravo oko sjećanja”. O knjizi je za portal HKV već govorio njezin urednik dr. sc. Damir Pešorda, no molimo Vas da nam i Vi kažete nešto o njoj. U kojem je razdoblju nastajala i koje su teme u njoj zastupljene?

Zvonko je počeo raditi na memoarima, sjećanjima, negdje prije 3 godine iako je bio u dvojbi ima li uopće korist od toga, jer, kako je znao reći, „tko će ih čitati, jer očito se ljudi više ne zanimaju za ideje, nego materijalne stvari…” Nagovarali smo ga ja i mnogi prijatelji da je važno podijeliti svoja iskustva s drugima. Za povijest, za mlade. Ako vrijeme nije sada povoljno, bit će kasnije kada će se prepoznati prave vrijednosti u životu. Jer, ipak je imao puno mudrosti za podijeliti s drugima, jer je njegova priča jedinstvena u hrvatskoj povijesti, čak u američkoj rekla bih. U knjizi se bavi svim filozofskim temama koje su ga zaokupljale kroz cijeli život: patnja, ognjište, narod, prijateljstvo, sloboda, patnja, smrt.

Rad na memoarima – osjećala sam njegovu bliskost

Je li Vam bilo teško baviti se Zvonkovim memoarima nakon njegove smrti?

Zdravo oko sjecanjaJako mi je bilo teško. Počela sam sve nekako organizirati i slagati kratko nakon sprovoda, jer sam morala nešto raditi, nešto što bi on htio, a za mene je taj rad bio na kraju spas jer sam osjećala njegovu bliskost, kao da me nadzire, a to je bilo utješno. Naravno da je istovremeno bilo tužno češljati njegove spise, stara pisma, jer mi je bilo jasno da nema više mogućnosti s njim o tome raspravljati, postavljati mu pitanja, bar ne direktno. Sada često razgovaram s njim, ali na drugoj razini.

Zvonkova bista

Prvoga rujna navršila se je godišnjica Zvonkove smrti. Koliko nam je poznato Zvonko je već dobio ulicu u Posedarju, u Zadarskoj županiji. Postoje li inicijative i za druge gradove?

Ima, još su u tijeku, ali me posebno raduje genijalan projekt koji su u masleničkom gradskom poglavarstvu smislili. Akademski kipar izrađuje Zvonkovu bistu kako on sjedi na klupi, kao da razgovara s ljudima. Baš što je uvijek radio, stalno je razgovarao i raspravljao s ljudima, o svim bitnim životnim temama. Zamislim sebe kako idem svaki dan sjediti s Zvonkom, voditi s njim razgovor dok gledamo u more.

Zaklada Zvonko Bušić i licemjerje ministrice Zlatar

Nedavno je registrirana zaklada Zvonko Bušić nakon velikih problema koje ste imali s registracijom. Možete li nam reći zašto je registracija udruge tako dugo trajala i kojim će se aktivnostima ona baviti?

Ulica Zvonka BusicaRegistracija je trajala dugo zbog više razloga. Prvo, nisu u Ministarstvu uprave htjeli potpisati rješenje, pa su odugovlačili, iako smo već u svibnju ispunili sve zakonske uvjete. Pa se ministrica kulture Zlatar Violić umiješala s mišljenjem da Zaklada ne smije nositi Zvonkovo ime jer je on „osuđena osoba.” Prvo, ministrica nema uopće ingerenciju komentirati ime jedne udruge ili zaklade. A drugo, ukoliko ja znam, i Tito je bio „osuđena osoba”. Hoće li ona biti za uklonjenje njegovih ulica i trgova?

Nije htjela odgovoriti kada joj je bilo postavljeno ovo pitanje, očito nema hrabrosti braniti neobranivo, niti je odgovorila je li za to da se i Mandeli zabranjuje biti u javnom prostoru jer je i on osuđen za više od 200 čina sabotaže u kojima su mnogi civili izgubili život. Kod ministrice je samo bitno tko je „njezin”, a tko nije. Čista ideologija, a također čisto licemjerje. Mislim da to ljudi vide, svakodnevno to vidimo, a vrijeme je došlo da kažemo „ne ide tako dalje, dosta je”!

Dakle, Zaklada je sada u funkciji, a imamo čak svoju Facebook stranicu, Zaklada Zvonko Bušić Taik. Inicijatori su Nikica Valentić, Dražen Budiša, Josip Đerek, Zdravka Bušić i ja. Zovemo sve da priključe! Prvi nam je projekt bila Zvonkova knjiga, Zdravo oko-sjećanja, a drugi je bilo zanimljivo predstavljanje u DHK-u na kojem su američki prijatelji, stručnjaci, podijelili našim piscima informacije i iskustva o izdavaštvu u Americi, kako izdati knjige, marketing, elektronska izdanja, itd. Jer činjenica je da nema naših autora u svijetu, bar onih koji predstavljaju Hrvatsku na afirmativan način. Na primjer, nema ni jedna knjiga o Domovinskom ratu, a to ćemo mi ispraviti!

Nemamo slobodni tisak

Kako gledate na odnos hrvatskih mainstream medija prema Vašem suprugu i koje je općenito Vaše mišljenje o hrvatskih medijima?

Naši su mediji, kao i mnogi političari, infiltrirani stranim novcima i utjecajima, iako imamo istovremeno puno izvrsnih novinara koji ili ne mogu uopće raditi ili ne mogu raditi bez autocenzure. Imamo slobodu govora, kažu, ali nažalost nemamo slobodni tisak.

Zvonko BusicŠto se tiče stava u medijima prema Zvonku i to je preslika ovih vremena. Nedostaje dijalog jer oni koji prodaju maglu znaju da bi pravi dijalog otkrio slabost njihovih argumenata pa ga je bolje izbjegavati kao što su, uostalom, ministrica kulture i mnogi drugi učinili.

„Rekla bih da sam od njega naučila skoro sve što valja u životu”

Sa Zvonkom ste proveli pet godina na slobodi nakon puštanja iz američkog zatvora. Kako ste proveli te godine i što pamtite kao najljepše trenutke?

Najljepši su bili trenutci kada smo bili sami, ili doma ili u šetnji, kada smo nešto skupa kuhali uz čašu vina ili plivali ili razgovarali o svemu i svačemu. Najbolje je znao pripremiti umak za špagete ili grah. Skoro sve što znam o kuhanju naučila sam od njega. Rekla bih da sam od njega naučila skoro sve što valja u životu, a što ne, što je bitno, što je trivijalno; da nije dovoljno samo živjeti nego treba imate nešto zbog čega živiš!

Nakon izlaska iz zatvora

Koji su bili prvi Zvonkovi dojmovi nakon dolaska iz američkog zatvora glede situacije na političkoj sceni? Je li Zvonkova percepcija Hrvatske bila odveć romantična?

Jednostavno nije vjerovao koliko su se ljudi promijenili, jer ipak, otkad je on bio u zatvoru bilo je više promjena nego što ih je bilo prije u 500 godina. Znao mi je reći da je, na primjer, Andrijica Šimić proveo u zatvoru skoro koliko je Zvonko, ali kada je izašao nije imao problem se naviknuti jer je život ostao manje više isti.

Zamislite, kada je Zvonko izašao nije znao ni kako dobiti vodu iz pipe u WC-u, jer sada ima toliko različitih načina, a da ne govorim o svim tim uređajima koji su tada bili znanstvena fantazija. A ta tehnološka eksplozija je vodila, ironično, do više usamljenost ljudi, do atomizacije, do materijalizma, egoizma, do toga da su stvari postali mjera svega, a ne čovjek. Što ja mogu za sebe? Gdje je meni korist? To je uglavnom današnja politika i to je Zvonka jako mučilo. Kako vratiti ljudi na pravi put kada oni to ne žele čuti? Ili ne mogu, usprkos svim tim uređajima koji nam navodno pomažu da bolje čujemo, bolje vidimo, bolje komuniciramo.

Idealizam

U jednoj radio-emisiji kazali ste kako Zvonko Bušić „nije bio za ovaj svijet” koji ne poštuje idealiste, nego im se ruga. Pretpostavljamo da je Zvonko osjećao duboki prijezir prema nedosljednosti, kompromiserstvu i korupciji koji vladaju na hrvatskoj političkoj sceni?

Busic uhicenjeZvonko je čovjek koji stvarno nije osjećao prijezir ni prema kome jer je duboko razumio ljudsku narav, a bez tog znanja ne bi ni preživio zatvorske horore. Rekao bi da nitko ne radi namjerno zlo, svatko misli da dobro radi i kada ne radi dobro, uvijek je pronašao opravdanje; jer smo mi slabi i ne znamo bolje, nismo informirani, nismo, da kažem, „osvjetljeni” kako bi trebali biti. A krivnju nosimo prvenstveno mi jer uvijek treba početi od sebe.

Kada smo se zadnji put upitali: „što ja radim, doprinosim li društvu, i ako ne, zato ne? Čime se bavim, ima li to smisla, je li vrijednost u stvarima ili u idejama, vrlinama? Zašto smo mi uopće tu? Je li veći užitak imati previše ili manje?”. Meni je uvijek bila mjera kako se osjećam kada nešto čitam, gledam, vidim… film, knjiga, događaj, bilo što. Osjećam li se poslije bogatijom ili siromašnijom?

Neki sam dan bila u šatoru gdje branitelji prosvjeduju. Mnogi su bez noge, ruke, slijepi, ali nakon sat-dva s njima osjećala sam se kao da sam dobila krila, da imam energiju za sto ljudi. Zašto? Jer imaju duha, snagu, usprkos svemu, ne kukaju, nego idu dalje. Imaju višak svega što je bitnije u životu, ali je to unutra; to se ne vidi, ali se osjeti. To treba biti lekcija svima nama, političarima, svima. Moramo početi od sebe.

Dostojevski – pisac kojeg je Zvonko najviše cijenio

Zvonko Bušić bio je školski primjer onoga što se naziva političkim idealizmom. Koji su književnici i filozofi izvršili najveći utjecaj na njegove političke i društvene poglede?

Bio je strastven čitač. Rekao mi je da je po njegovoj procjeni pročitao više od 2500 knjiga dok je bio u zatvoru. Po naravi je bio filozof, stalno u potrazi za odgovorima o najbitnijim egzistencijalnim pitanjima pa nije iznenađenje da je ovakve knjige najviše čitao. Posebno je cijenio Platonove „Zakone”, a i stoike, kao što su Epikur, Epiktet, Marcus Aurelius. Heidegger također, pa neki iz novijih vremena poput Pierrea Hadota i John Cottinghama. Od književnika je najviše cijenio Dostojevskog. Znao je reći da on nije samo književnik, nego vrhunski psiholog, sociolog, filozof… da je najdublje uronio u ljudsku dušu i srce.

Hrvatska je bila njegova stranka

U Hrvatskoj se često događa da stranački čelnici – pa i oni koji se deklariraju hrvatskim domoljubima – stranku postavljaju iznad interesa hrvatske države. Kako je Zvonko gledao na poslovično hrvatsko strančarenje?

To je nešto što je Zvonko potpuno odbacio, da „stranka” ili „strančica” može biti iznad Hrvatske. Pa kako je to moguće? Hrvatska je bila njegova stranka. Ali ego je strašna stvar. Neki bi radije bili šefovi stranke s pet članova nego se ujedinili jer bi se moglo dogoditi da onda više nisu šefovi nego sljedbenici. A nažalost većina nije kadra biti vođa nego sljedbenik. Vođa je rijetkost, ali ega ima na pretek.

Stanje je katastrofalno

Kakav je Vaš pogled na današnje političko stanje u Hrvatskoj?

Stalno vraćanje istoga. Tek onda kad ćemo početi raditi u interesu države, a ne za svoje interese imat ćemo zdravo društvo i prosperitetnu domovinu. Srećom, ako smo nezadovoljni političarima možemo ih promijeniti. Stanje je katastrofalno, a naša je odgovornost da se uključimo u politiku, jer tko kaže da se “ne želi baviti politikom” omogućuje da se politika bavi njime, ali ne na pozitivan način.

Političari bez identiteta

U Hrvatskoj neki kao da se srame toga što su Hrvati i kao da se stalno imaju potrebu nekome ispričavati. Kako Vi kao Amerikanka gledate na taj – rekao bih patološki – hrvatski fenomen?

Hrvatska zastavaJeste li vidjeli kako se slavi Dan neovisnosti u Americi? Pa to je uz Božić najveći praznik kada svagdje, baš svagdje vijore američke zastave. Ali ne samo na taj dan, nego ih se cijelu godinu vidi: naljepnice zastava na automobilima, na šalicama za kavu, pa na vrećicama za pomfrit, u pozadini u svim TV emisijama, pa na breverima odjela političara, glumaca, svih! Taj stav prema identitetu je od nacionalnog interesa, a Amerikanci znaju da je to bitno pa ulažu u to i promoviraju taj ponos gdje god stignu.

Mi nažalost imamo političare kojima nije stalo do identiteta, jer ga oni sami nemaju. Ja to tako gledam. Ali zar mi nemamo? Neka se svaki čitatelj pita je li on objesio zastavu na Dan neovisnosti? Opet moramo početi od sebe. Ja, rođena Amerikanka, jesam.

Naišla sam danas na neke Zvonkove bilješke baš o toj temi, napisane davno, pa citiram:

„Što se tiče rata za oslobođenja moje domovine, Hrvati su zaista zadivili sve one koji su nam imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošću, borbenošću i duhovnom snagom nadmašili sva moja očekivanja. Međutim, kad svjetskim moćnicima i međunarodnim spletkarima nije uspjelo spriječiti rađanje Hrvatske, oni su sve učinii da joj produže porođajne muke, i nastavili su na njezin put podbacivati kojekakve klipove. Jer, glavni je cilj današnjih mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelom svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih u jednu globalnu farmu. Vizije i ovih novih Marksa i Lenjina podrazumijevaju brisanje svih etničkih i kulturnih razlika, i uništenje nacionalnih država, a njihova je strategija da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se njegova vlastita domovina. Zato iste tendencije već pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a naročito su jake u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje ismijava i napada, i svim sredstvima vodi rat za uništenje narodnog duha. (…) Svako ljudsko biće jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan čovjek. Vjerojatno je na to mislio američki predsjednik Hoover, kad je, još prije više od 70 godina upozoravao Amerikance i svijet sljedećim rijećima: ‘današnji intelektualci pokušavaju nacionalizam žigosati kao grijeh protiv čovječanstva.

Ljubavnici i ludaciOni nas pokušavaju uvjeriti da i sama riječ nacionalizam znači zločin, kojeg se trebam sramiti. Ali oni ne znaju da duh nacionalizma stanuje u ljudskom srcu, i ne vide da se on rađa u tajanstvenim dubinama ljudske duše. Da izraste u snažni zahtjev čovjeka da bude slobodan, slobodan od tuđinskog gospodarenja i svakoj tutorstva, dakle da bude svoj na svome i da sam upravlja svojom sudbinom'”.

Mislim da ne treba tome ništa dodati.

Književni rad

Do sada ste objavili nekoliko proznih djela kojima su objektivni književni kritičari dali visoke ocjene. Pripremate li možda neko novo književno djelo?

Da, do sada sam napisala tri knjige, a za zadnju s temom silovanih Vukovarki dobila sam nagradu A. B. Šimić što mi je velika čast. Prerano je da o novom djelu razmišljam jer sada promoviramo Zvonkove memoare „Zdravo oko, sjećanja” koje se i dalje prodaje na kioscima, u izdanju Večernjeg lista. Jako smo zadovoljni interesom publike jer je prvo izdanje bilo 5000 primjeraka, a samo oko mjesec dana poslije dotiskali su još 2000 primjeraka.

Rekla bih „bestseller”! Nije mi čudno, jer je Zvonkov život bio jedinstven, a ljudi to prepoznaju čitajući njegove riječi.

Vjerujete li nakon svega i dalje u ideale i vrijednosti?

Pa naravno, bez toga život nije vrijedan za življenje!

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari