Pratite nas

Istaknuto

Razgovor s M. Juričem: Povijesne teme određuju odnose snaga u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Poštovani gosp. Juriču, posljednjih tjedana na medijskoj i političkoj sceni dosta se raspravlja o slobodi medija, od „slučaja veleposlanika“ do nedavne „sačekuše“ za Predsjednicu Republike na tribini Hrvatskoga novinarskog društva (HND). Kako kao iskusni novinar i televizijski voditelj ocjenjujete slobodu medija i općenito stanje na medijskoj sceni?

Ovo što se događa na medijskoj sceni nema veze s novinarstvom, to je brutalni, podmukli i nemilosrdni rat do istrebljenja. U Hrvatskoj još uvijek traje Domovinski rat koji se vodi nekim drugim sredstvima. Lako ćete prepoznati, budući je ista linija razgraničenja. A Domovinski je rat nastavak Drugoga svjetskog rata koji u Hrvatskoj nikad nije završio, nego je trajao svo vrijeme jugoslavenske okupacije Hrvatske. Zbog toga ti ideološki, politički, svjetonazorski sukobi kojima danas svjedočimo nisu tek odjeci bizarnosti nekakvih virtualnih, nestvarnih ili izmišljenih podjela, nego upravo to što sam rekao – izravan nastavak Drugoga svjetskog rata koji u Hrvatskoj još nije završen. Zbog toga imamo sukob ustaša i partizana i to uopće nisu virtualni ustaše ili partizani, nego vrlo stvarni i opipljivi i samo je pitanje vremena kada će se njihovi likovi jasno ocrtati u ovoj našoj stvarnosti. Uvjeren sam da tada hrvatska strana ne će više biti naivna kao 1945. ili 1995. godine.

[ad id=”93788″]

Pred nekoliko mjeseci našli ste se na udaru dijela medijske i političke scene zbog efektnog završetka jedne emisije „Markov trg“, u kojoj se upozorili na pojave četništva u Hrvatskoj. Postoji li u Hrvatskoj granica između satire i „govora mržnje“ ili nju određuju interpretacije političko-ideoloških klanova?

Ma gledajte, razmišljati o bilo kakvim pravilima kada imate posla s brutalnim razbojnicima, varalicama i ubojicama jest potpuno idiotski. Cijela ta bulumenta medijske i političke scene koja se skriva iza kvalifikacije ljevičarskih i liberalnih slogana, opcija, platformi jest jedna agresivna neprijateljska formacija koja se ne drži nikakvih pravila, nego prema potrebi uzima pojedine zakonske ili neke druge društvene norme kako i kada im to odgovara.

Posvemašnja je naivnost i glupost vjerovati u pravila i zakone kada oni kao jednoznačna norma u Hrvatskoj ne postoje. Ovo danas u Hrvatskoj je tvrdi, brutalni apartheid u kojem su Hrvati ona diskriminirana i kolonizirana crnačka većina koju ne štiti nikakav zakon nego je potpuno izložena samovolji raznih političkih, interesnih i obavještajnih gangova.

Kako komentirate napade na ministra Hasanbegovića, u kojima ga se optužuje za gušenje slobode medija?

Objašnjenje je toliko bolno prozaično i zove se novac. Dakle isključivi i jedini razlog tzv. pobune tzv. kulturnjaka svodi se na snop šuštavih novčanica koje su prethodne vlasti obilato dijelile svim tim društvenim parazitima, štetočinama upravo zato je su padali na taj njihov političko-aktivistički reket na koji ministar Hasanbegović ne pada. Dakle ti kulturnjaci se bave isključivo prokazivanjem Hrvatske i Hasanbegovića kao fašističke i ustaške tvorbe. Jedini način da to prestanu činiti jest da dobiju novac. Dakle, klasična teroristička ucjena, a kad sagledate širi kontekst onda vidite da je to bespoštedni rat. Ti tzv. kulturnjaci neće stati i očekivati je nove taktike i intenziviranje pritiska i napada na Hasanbegovića. Tu bi na potezu trebala biti Vlada koja bi morala stati ne samo deklarativno, nego i operativno uz svojeg ministra.

Prošle godine osnovano je Društvo hrvatskih novinara i publicista (HniP), u kojemu ste jedan od istaknutijih članova. HND, međutim, i dalje se bavi ideološkim „društveno-političkim radom“, za što je eklatantan primjer taj da je pred koji dan nagradilo novinarku HRT-a Elizabetu Gojan koja se je upravo u godini za koju je nagrađena istaknula vrijeđanjem Kolinde Grabar Kitarovićkao novoizabrane Predsjednice. Kako komentirate rad HND-a i po čemu će HNiP biti drugačiji?

HND je odavno postao politička stranka jugoslavenske desnice. HND okuplja sav onaj orjunaški, udbaški, paranovinarski milje. Otkad je Leković došao na čelo te diverzantske udruge, čini mi se, da je sada tim strujama prikačena i promemorija strateških ciljeva tzv. SANU 2 memoranduma, a to se zove četnikovanje za 21. stoljeće. Davanje pozornosti Elizabeti Gojan, uzdižući je na tron novinara godine je otprilike kao da Olivera Frljića proglasite predsjednikom Počasnog Bleiburškog voda. To je drska provokacija smišljena s ciljem daljnjeg ponižavanja hrvatskog naroda i tome treba stati na kraj.

U jednom razgovoru ste istaknuli da je Hrvatska posljednja država u kojoj postoji „istitucionalizirano jugoslavenstvo“. Gdje sve vidite pojave jugoslavenstva u Hrvatskoj?

Pa kad prošećete Zagrebom i vidite natpis Trg Maršala Tita sve vam postane jasno. Ako se, dakle kreator Jugoslavije koji je beton za temelje te države miješao s krvlju hrvatske mladosti i dalje kočoperi na trgu gdje se nalaze najvažnije nacionalne kulturne i obrazovne institucije postaje jasno da njegova JNA još uvijek nije ispalila svoj posljednji metak u Hrvatskoj. Možete li zamisliti u kakvom ozračju stasaju naraštaji studenata koji, primjerice, idu na Pravni fakultet i kroz prozor svojih predavaonica promatraju ime tog genocidnog ubojice Hrvata? To je simbolička razina, ali upravo ta nespremnost vladajućih nomenklatura da raskrste s Titom i njegovim političkim naslijeđem stvara uvjete za nastavak tog zlokobnog jugoslavenstva.

Naravno to se onda kapilarno prelijeva u sve kulturne, medijske, znanstvene, obrazovne, ali i državne institucije. Dok se ne iskorijeni to institucionalizirano jugoslavenstvo, ta zločinačka ideologija, u Hrvatskoj neće biti mira i napretka.A taj zadatak ne mogu obaviti ni virtualni, ni stvarni fašisti ili ustaše. Za to treba nešto puno tvrđe i odlučnije.

Kako gledate na stalnu proizvodnju „ustaša“ i „fašista“ na medijsko-političkoj sceni? Nije li pronalaženje „ustaša“ i „fašista“ paradoks u zemlji u kojoj ostatci komunističko-jugoslavenskih struktura drže gotovo sve poluge moći?

Hrvati su postali nacija pitomih ovaca, gdje svatko dođe i uzme što i koliko mu treba. Kineska poslovica ‘pas si liže jaja zato jer može’ odlično objašnjava tu situaciju. Naravno, da na sve strane niču kojekakve spodobe i vrište o fašistima i ustašama kada ih nitko ne onemogućuje u toj laži, nitko ih ne kažnjava zbog takve prljave rabote i što je najvažnije oni to dobro naplate jer se radi o političkom reketarenju. Sve vlasti do sada su se nastojale dodvoriti tim bukačima i uvijek su ih kupovali raznim potporama. Nema tog novca koji to može umiriti jer su to krpelji kojima je sisanje oblik postojanja. Nije moguće s krpeljom voditi pregovore ili ga odobrovoljiti, krpelj treba iščupati i zgnječiti.

Jedan ste od rijetkih novinara koji – suprotno floskuli o zaboravu prošlosti i okretanju budućnosti – otvaraju povijesne teme obilježene ideološkim prijeporima. Smatrate li da su NDH i Jasenovac i dan danas sredstvo pokoravanja Hrvata, tj. sredstvo daljnjeg perpetuiranja kmetskih odnosa u kojima se Hrvati stalno moraju nekome ispričavati?

Te povijesne teme su od životne važnosti za Hrvatsku jer one određuju odnose snaga u Hrvatskoj. Svaka priča kako bi trebalo ostaviti te teme i okrenuti se budućnosti tjera vodu na mlin sadašnje dominantne političke nomenklature koja svoje korijene ima upravo u zločinima jugoslavenskih partizana. Zbog toga je potrebno o tome govoriti i to zato jer Hrvatskoj nužno treba revizija povijesti. NDH i Jasenovac u interpretaciji jugoslavenske historiografije su zloćudni mitovi o Hrvatima koji služe kao toljage za ušutkavanje bilo kakvog pokušaja oslobađanja iz tih polukolonijalnih odnosa kakve danas imamo u Hrvatskoj.

Nažalost u Hrvatskoj je desetljećima, možda i stoljećima građen jedan sluganski, robovski mentalitet. Pa tako u Hrvatskoj imate dominantne mentalitete Hrvata robova i Hrvata goniča robova koji sad očajnički traže nekog novog gospodara jer se boje gubitka svojih pozicija, ali i osvete robova. Jako je malo Hrvata koji su slobodni u svojoj svijesti, u svojem intelektu, koji kada pričaju o ustašama ili Jasenovcu nemaju potrebu najprije pet minuta se ispričavati i ograđivati.

Jako je malo slobodnih Hrvata koji kod nekih tema, kao što je na primjer nečija nacionalna pripadnost, ne spuštaju intenzitet glasa. Samo kod nas postoji stigma prebrojavanje krvnih zrnaca. A to je zapravo bez veze. Jer zašto bi bilo sramota pitati ili izreći nečiju nacionalnu pripadnost? U Hrvatskoj je to jedna od niza zabranjenih tema upravo iz razloga kako bi se sakrila istina o hrvatskom apartheidu, o nevjerojatnoj rasističkoj podzastupljenost Hrvata u raznim društvenim, političkim, financijskim, gospodarskim, obrazovnim i drugim nomenklaturama. Hrvata je u svim tim institucijama daleko ispod nekih normalnih logičnih omjera koji bi odgovarali odnosima koji proizlaze iz strukture stanovništva Hrvatske. To je ta tzv. pozitivna diskriminacija, koja je zapravo jedna vrlo brutalna diskriminacija Hrvata i trebalo bi je čim prije ukinuti.

Kad govorimo o pojavama jugoslavenstva u Hrvatskoj, stječe se dojam da su gotovo svi tzv. mainstream mediji dio jugoslavensko-zapadnobalkanske strategije. Kako to da nacionalna opcija u 26 godina postojanja hrvatske države nije uspjela razbiti takav medijski monolit?

Tu je velika odgovornost na HDZ-u koji je propustio priliku koju je imao devedesetih. Nekako se sve onda vodilo onom maksimom ‘zna se’. Bila je to kriva procjena da će stvaranje države i pobjeda u ratu biti dovoljan politički kapital za sva buduća vremena, pomoću kojega će Hrvatska opstati u formatu kako ju je Tuđman zamislio. Međutim, taj se kapital istopio već 3. siječnja 2000. godine.
Kako komentirate stanje na HRT-u?

Mislim da će Siniša Kovačić, ako bude izabran za ravnatelja, imati pune ruke posla narednih godina, možda i desetljeća.

Vjerujete li da će u budućnosti Hrvatska stasati u slobodnu zemlju slobodnih ljudi?

Hoće sigurno. To je životni usud, povijesna neminovnost, Božja volja ili kako god to nazvali. Jer čudesan način na koji je Hrvatska razbila Jugoslaviju, potom pobijedila Srbiju, jasno ukazuje da su neki malo jači čimbenici na hrvatskoj strani. Sjetite se kako je sve izgledalo 1990. godine. Tko bi se u ondašnjim okolnostima kladio na Hrvatsku, da će Hrvatska razbiti Jugoslaviju i pobijediti sve one četničke i JNA horde?

Taj Domovinski rat, ma cijelo to razdoblje Franje Tuđmana, tih deset godina njegove vlasti je bio spektakl hrvatske pameti, snage, ratnih vještina, vjere u pobjedu pravde, dobra, istine. I to je ono što se već petnaestak godina sustavno pokušava potisnuti u zaborav fabriciranjem bljutavih laži o Hrvatima. A sve kako bi se sakrila istina o Hrvatima, da su Hrvati pobijedili u svim bitkama do sad. Jer kakva god da jest trenutno, Hrvatska je činjenica, stvarnost i to nasuprot svih tih ideoloških, militarističkih ili intelektualnih terorista. Istina koja se želi sakriti glasi Hrvati su narod pobjednika.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati