Pratite nas

Razgovor

Razgovor s Mladenom Pavkovićem koji ne odustaje od borbe za ljude koji su bili prvi kad je trebalo

Objavljeno

na

Mladen Pavković - snimio: Milan Pišković

Mladen Pavković je novinar i publicist, ali i predsjednik UHBDR91. Često se javlja u medijima, poglavito oko braniteljskih i domoljubnih tema. Autor je brojnih knjiga, dokumentarnih filmova, izložbi. Na udaru je lijevih i desnih jer prenosi istinu, a to najviše boli. Sve to izrazilo se i na njegovu zdravlju, ali ni to ga ne sprečava da ide dalje.

Mnogi s pravom kažu da ga nema trebalo bi ga izmisliti.

Razgovarali smo s njim, pretežno oko braniteljske tematike.

Kakva je trenutačna situacija s hrvatskim braniteljima? – pitamo Pavkovića.

Ako ćemo se malo našaliti –jako dobra- rekao je sa smiješkom. Evo, vidite, „svi“ protestiraju, nisu zadovoljni, od prosvjetara, radnika do policajaca, ali u tu „priču“ jednostavno se ne uključuju oni koji su stvarali hrvatsku državu. Njima je izgleda – dobro. Većina braniteljskih udruga najviše je angažirana oko paljenje svijeća. Treba i to, ali zar nisu baš branitelji najpozvaniji da svaki dan prozivaju one koji trebaju progoniti srpske i druge ratne zločince, koji trebaju galamiti zašto još do danas nije isplaćena ratna odšteta, zbog čega su oni koje ni metak nije okrznuo još uvijek samo „broj“, zašto svakodnevno umire tako veliki broj ljudi koji su stvarali državu, a i zašto i tko je kriv što je dosad izvršilo suicid najmanje 3500 hrvatskih branitelja? Također bi branitelji trebali vriskati zbog čega još uvijek ne znamo ni točan broj djece poginule u Domovinskome ratu, ili zašto u njihovim gradovima i mjestima  ulice i trgovi ne nose imena po onim najzaslužnijima, koji su bili, kako ja često kažem i pišem, prvi kad  je trebalo? I ne samo to: zašto branitelji, ali ni njihove udruge gotovo se i ne javljaju zbog čega oni koji su dali krv za Domovinu i bili spremni za nju umrijeti danas su na margini od općina, županija, veleposlanstava pa do najviših državnih političkih funkcija? Izbrisani smo i marginalizirani kao kad more odnese na obali slova od pijeska. Evo, sada neki žele da se ukine i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje zahvaljujući generalu i ministru Tomi Medvedu obavlja svoje zadaće kako treba, ali još uvijek to nažalost nije dovoljno, jer su se tijekom proteklih godina nakupili problemi, osobito u vrijeme jadnog Freda Matića, „borca protiv tenkova“, kakvi će se teško popraviti u narednih 50 godina. Taj Matić često tvrdi da je u Vukovaru „skidao“ srpske tenkove, i ubijao okupatore, a potom da je „svaki čas“ u Srbiji, gdje nema nikakvih problema, gdje ga dočekuju kao dragog gosta!?

Što je ostalo od najdužeg protesta branitelja, od onog famoznog šatora ispred Ministarstva branitelja…?

Ostalo je spomen obilježje na heroinu Domovinskog rata Nevenku Topalušić. Naime, tamo gdje je bio šator, tamo je danas to obilježje. Vođa tog protesta Klemm priprema se za zatvor, a ostali su o tome utihnuli. Oni protiv koje se protestiralo danas su na još boljim političkim i drugim funkcijama, a ono što je ipak najvažnije, i najžalosnije, i dalje su „ugledni i cijenjeni građani“. A većina branitelja je i dalje „krpa za prašinu“.

Malo se zna da se danas više službeno ne govori o poginulim, već o stradalima u Domovinskome ratu. Zašto?

Ako pogledate popis onih koji su dali živote za Hrvatsku onda ćete uočiti da na svakom od njih pored poginulih na bojištu, ima i niz imena onih koji su bili u Hrvatskoj vojsci ili policiji, ali su poginuli na neke druge načine, recimo u prometnim nesrećama…Ili su se nakon povratka s ratišta „za Domovinu“ – ubili! Ne možete sve njih staviti u popis poginulih, bolje je napisati – stradali. Vjerojatno i otuda tako veliki broj stradalih u Domovinskome ratu. Većina onih koji podižu spomen obilježje uopće ne pišu imena poginulih, jer ni sami ne znaju tko je poginuo u borbi, a tko „doma“.

– Prvi ste se založili da se prigodom obljetnica iz Domovinskoga rata čitaju imena poginulih, odnosno stradalih…U Vukovaru, kao što se i sami više putra napisali, to još uvijek nije slučaj, iako su objavili broj poginulih u ovome gradu

– Pa, ako imaju popis kao što kažu – zašto ga ne čitaju? A riječ je o više od 2700 imena, koje je prikupio gvardijan iz crkve s

Sv. Filipa i Jakova. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da su na tom popis svi, i žrtve i njihovi progonitelji, tj. Hrvati i Srbi. Sramotno je da pored svih hrvatskih državnih institucija popis stradalih iz Domovinskog rata rade pojedinci, umjesto za to osposobljeni i dobro plaćeni kadrovi.

– Pa, dobro, imamo li mi uopće pravih, osposobljenih povjesničara?

– Imamo, ali oni su nažalost na margini. U prvom planu su razni klasići, goldsteini, jakovine, markovine…, sve mutni tipovi kojima najbolje ide tumačenje hrvatske povijesti od doba Matije Gupca. Neki su se od njih ugurali ili se guraju u HAZU ili  Družbu „Braće hrvatskog zmaja“. Čim potegnu šapu ka suvremenoj povijesti tu se izgube ili rade po zadatku. Za neke od njih stječe se dojam da su na plaći Srbije ili Republike Srpske.

– Nego, kakve po vama imaju pogodnosti hrvatski branitelji, osobito oboljeli od najtežih bolesti?

– Otkako je došao u Ministarstvo hrvatskih branitelja ministar Medved taj se dio tek počeo „odmatati“. Jednom riječju, kad oboli netko tko nije imao sreću biti ni ranjen u Domovinskome ratu – jao ga se njemu. Ne govore istinu kad pričaju da branitelji imaju prednost, a još manje pogodnost. Imaju, da se malo našalim, prednost za put prema – groblju. S druge strane, članovi njihovih obitelji, kad obole ne mogu računati na ništa, osim na pomoć liječnika i dragog Boga. Većina onih koji nisu poginuli ili bili teže ranjeni u ratu, „osuđeni“ su na lagano „umiranje“ u miru!

– A zbog čega se Udruge proizašle iz Domovinskog rata ne ujedine? Ima ih pre, pre više!

– To je stvar politike. Njima odgovara, lijevima i desnima, što veći broj Udruga, jer tada lakše mogu vladati. No, od tolikog broja udruga vrlo je mali broj na državnim, općinskim i županijskim „jaslama“. Nitko ne pita, zbog čega se ne ujedine recimo stradalničke udruge? Imamo HVIDR-u, pa 100-postotne invalide, pa Udrugu stradalih roditelja, djece, itd. Eto, imamo i udrugu hrvatskih generala, ali relativno je malo onih koji žele biti njezini članovi, jer se pretvorila u političku organizaciju. Još je gore što se ti generali, osim nekolicine, uopće ne pojavljuju  na skupovima gdje nema generala. Kao, oni su generali!  Ma, nemoj! Ne znam jel znate, al u policiji, zahvaljujući Karamarku, navodno ima oko 600 „generala“ iz Domovinskoga rata!

– Ne može se reći da država ne pomaže  hrvatske branitelje…

– One koji imaju status invalida itekako se pomaže, kao i članove obitelji poginulih i nestalih. No, imate i takvih slučajeva ili primjera: ministarstvo im dodjeli stan, a oni ga prodaju, pa kupe neku manju kuću na selu ili gradu. Sve po zakonu! Ali, nakon toga, nakon nekoliko godina, opet dolaze i kažu da teško žive, u gotovo nemogućim uvjetima. Tu se ne radi o svima već o pojedincima. Stoga bi barem udruge proistekle iz Domovinskoga rata trebale imati točan popis tko je sve dosad što dobio od države, općine ili županije! Ne može se jedne te iste stalno pomagati, a druge ostavljati  po strani. I živi branitelji, koje ni metak nije okrznuo,  trebaju i hoće živjeti, kao i njihove obitelji.

Približavaju se izbori, prvo za predsjednika države. Ne vidimo da su se branitelji nešto „jako“ uključili u neku od ovih kampanja…Zašto?

. Pa, prije svega vjerojatno iz razloga jer vide da ništa ne mogu promijeniti. Glasovali ovako ili onako uvijek će pobijediti „njihov“ kandidat. A da branitelji i njihove obitelji izađu na izbore slika bi bila potpuno drugačija. Ljudi poput Milanovića jedino bi mogli biti predsjednici „kućnih savjeta“. A ovako, i tu imaju svoju šansu.

– A kako gledate na hrvatske povjesničare?

–  Pretežno kao na „prepisivače“, kao što su uvijek bili. Malo koga od njih zanima suvremena povijest već bi „svi“ i dalje pisali i objavljivali o Matiji Gupcu ili Nikoli Šubiću Zrinskom. No, baš na takvim temama, na kojima su prepisivali jedan od drugoga, neki su kao „znanstvenici“ dogurali i do HAZU! Sve u svemu, jad i bijeda.

Razgovarao i snimio: Milan Pišković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ljilja Vokić: Školsku godinu treba priznati i učenici ne bi trebali polagati državnu maturu

Objavljeno

na

Objavio

“Mislim da školsku godinu treba priznati i da učenici ne bi trebali polagati državnu maturu. Nakon Velike Britanije i Nizozemske i Francuska je donijela takvu odluku o otkazivanju državne mature.

Ova školska godina, kad bismo gledali po svim propisima, ne bi ni trebala vrijediti. Prvo je polugodište bio štrajk prosvjetara više od mjesec dana, a sada imamo ovu situaciju s epidemijom i još potresom u Zagrebu.

Djeca nisu kriva, pa školska godina treba vrijediti”, ističe za Narod.hr Ljilja Vokić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, bivša ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu i bivša ministrica prosvjete i športa, s kojom smo razgovarali o situaciji u kojoj su se trenutačno našli učenici i roditelji pogođeni epidemijom koronavirusa, ali i nakon potresa u Zagrebu.

O mogućim rješenjima

“Naši učenici nakon štrajka, epidemije, potresa nisu spremni ni sposobni – ni znanjem, a i zbog stresa u kojem smo se svi našli. Zato bi ih trebalo osloboditi mature, zbrojiti im ocjene i pustiti dalje. Za vrijeme Domovinskog rata također su bile teške situacije. Druga je mogućnost eventualno maturu vratiti u škole kako je nekada bilo po starome“.

“Djecu ne treba kažnjavati. Eventualno kad se sve smiri možda bi se trebalo malo produžiti školsku godinu, intenzivirati učenje ili sljedeću školsku godinu ranije započeti da se ipak nadoknadi propušteno gradivo. Učenike treba na neki način zaštititi i pomoći im da to prebrode.”

“Zahvaljujući nastavnicima i njihovim željama za povećanjem plaća djeca su zapravo zakinuta. I sad se, zbog teške situacije, više nema ni od kuda dati to povećanje plaća.”

“Djeca žive u stresu kao i njihovi roditelji. Pogotovo djeca i roditelji u gradu Zagrebu nakon potresa. Što smo uopće dobili s tom državnom maturom? Je li itko ikad izvršio evaluaciju? Potrošeni su silni milijuni. Neka se ti silni milijuni sada potroše za popravak u potresu nastradalih škola u kojima neće moći biti nastave. Prva neka se obnovi markuševečka škola.”

O nastavi na daljinu

“Što se tiče trenutačne nastave na daljinu djeca su ipak na neki način zabavljena, ta međusobna komunikacija nastavnika i učenika je korisna, ali nisam baš čula od ljudi s kojima komuniciram pozitivne reakcije.”

“Naša ministrica ima jako dobar PR. Kada se zaista stiglo provjeriti toliko zadovoljstvo nastavnika i da su roditelji zadovoljni? To su izmišljotine.”

“Novinari mogu nasumice pitati nastavnike pa će dobiti rezultat. Ima skupina nastavnika koja je objeručke prihvatila taj sustav, ali ponavljam, dobro je da su učenici angažirani kako tako, hoće li biti ploda, nema veze. Ovaj način obrazovanja nije hrvatska novina i tu se vidi snažan ministričin PR.”

“Primjerice na Reunionu, malom francuskom otoku u Indijskom oceanu, na kojem živi s obitelji hrvatski arhitekt Hrvoje Hrabak, također imaju internetsku nastavu, Italija i Slovenija su uvele takvu nastavu prije nas, nije to hrvatska novina.”

“Ljudi moraju biti realni, djecu treba uputiti da pročitaju lektiru. Bila sam zagovornik da se na tri televizije vrši nastava i objašnjava kemija, fizika i matematika. Bistra su naša djeca, samo im daš uputu i kada nastava krene provjeriti i testirati po danu svaki predmet.

“Pojednostaviti stvari treba što je više moguće. Tablet radi, tablet ne radi, interneta ima, interneta nema, mogu li se snaći ljudi po selima u malim školama, imaju li sve dostupno? Najljepše se hvaliti.”

“Veliki teret svalili su na roditelje a ministarstvo se hvali. Samo PR. Ponavljam, djecu treba zaštititi i osloboditi od pretjeranog. Maltretiranja, testiranja, provjeravanja. Moraju biti svjesni da djeca sad žive u stresu.”

O prijemnim ispitima za srednje škole

“Koliko kod nas djece fali, a neki uvode prijemni? Imala sam 34 učenika u razredu s 5,0 sa šest razreda i nikoga nisam vratila. U vrijeme rata smo imali čak i 44 učenika u razredu. Uz ovakve stresove djeci još i prijemni ispit za srednju školu. Neki ljudi kao da žive izvan svijeta u kojem svi drugi živimo. Oni sebi umišljaju veličine, umjesto da se spuste se na zemlju i olakšaju djetetu. Problem je što neke škole imaju jednu smjenu, zato što djeca i roditelji žele ići u jednoj smjeni.”

“Bila sam ravnateljica vrlo dobre škole, ali nisam nikad mislila da smo mi u nekoj prednosti pred nekom drugom školom koja upiše djecu. Jesu li oni koji su imali sve petice po nečemu uspješniji od onih koji su imali trice, četvrtice ili petice? Ne treba pretjerivati s ničim a najmanje djecu kažnjavati.”, zaključila je profesorica Vokić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Alemka Markotić: Meni vjera daje snagu to je ono dobro što su mi roditelji ‘usadili’

Objavljeno

na

Objavio

Alemka Markotić, ravnateljica Klinike dr. Fran Mihaljević, gostuje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” te je kazala da nema opuštanja i da je prerano za to.

Izjavila je da osoba, da je bila zdrava, možda ne bi umrla od koronavirusa.

– Zdrav i mlad, uglavnom sve bolesti prežive na blaži ili teži način. Ako imate određene bolesti onda se morate čuvati, posebno u ovome slučaju, kazala je.

Spomenula je i španjolsku gripu i konstatirala da je to bilo doba rata, gladi. Ubila je više ljudi nego Drugi svjetski rat.

Odgovarajući na pitanje doživljava li se doista junakinjom nacije, kazala je da to nije tako.

– Ako smo uspjeli na tome da ljude smirimo, a stovremeno upozorimo na opasnosti, onda smo uspjeli.

Važno je da smo svi stručnjaci u svome poslu i da stojimo iza onoga što govorimo i radimo.

– Bitno je da Stožer raspolaže s određenim informacijama. Ne bi bilo dobro da se nekad ide sa svojim izjavama koje nisu potkrijepljene točnim informacijama, kazala je.

Govoreći o tome kako joj izgleda radni dan, kazala je da se ustaje oko 6 sati ujutro. Zatim ide u Kliniku, potom različiti sastanci i razgovori.

– Da bi mogli postići u Stožeru jednu sinergiju svi slušamo jedni druge. Imamo i diskusije. Funkcioniramo kao da se sto godina poznajemo i tu nema sujeta, rekla je.
Ministra Beroša sam uzpoznala kao pomoćnika i oduševio me već tada. Kao pravi neurokirurg je znao pomoći da se problemi riješe. Ministra Božinovića sam upoznala ovdje i impresionirana sam njegovim rješenjima, kazala je i spomenula Mariju Grbu Bujević.

Izjavila je i da doma cipele drži dalje od mjesta gdje se kreće. Imam svoj kutak gdje držim svoje stvari, ali ne treba biti ekstreman, kazala je i dodala da živi s majkom.

Govoreći o iskustvu rata u Sarajevu rekla je da ju je to vjerojatno i odredilo u životu. Pritom je usporedila ratnu situaciju s ovom sada, epidemijom koronavirusa. Istaknula je da su to ipak dvije različite stvari.

– Nisam se ja testirala. Ravnatelj Vinogradske bolnice više puta bio je u kontaktu s bolenim ljudima, pa se testirao, dodao je.

– Jako je važno da se svi pridržavaju mjera. Osobe koje su starije, one su pod velikim rizikom. Bolje je da izbjegavaju kontakte ili da budu izrazito rijetki, dodala je.

Pojasnila je nedavnu informaciju u medijima da bi moglo uskoro postojati cjepivo za koronavirus i kazala da je tek riječ o kandidatu za cjepivo. Već je velika vijest da nakon par mjeseci imamo ozbiljnog kandidata za mošžda uspješno cijepivo, kazala je.

Na pitanje “idu li skupa” kortikosteroidi i koronavirus kazala je da su inicijalno bile informacije da ne bi trebalo upotrebljavati kortikosteroide, ali se tu prvenstveno mislilo na terapiju koja se pije, a ne na lokalnu.

– Svi koji smo alergičari bili smo oprezni, posebno ako smo liječnici, s tom lokalnom terapijom, pa se i ja trudim da ju ne upotrebljavam na redovitoj bazi. Sad već postoje neke informacije da se u određenim situacijama mogu postići određeni benefiti s kortikosteroidima. No svatko se treba konzultirati za svoj slučaj s liječnicima te procijeniti do koje razine se mogu određeni lijekovi trošiti, dodaje.

Na pitanje hoće li se angažrati na pokretanje Imunološkog zavoda u punom obliku te bi li Hrvatskoj taj Zavod u punom kapacitetu bio bitan u aktualnoj situaciji, Markotić je rekla da je “Imunološki zavod naš brend”. Mislim da je ova Vlada to prepoznala, a premijer Plenković je u to uključio i struku i znanost.

– I prije koronavirusa, unatrag 10 mjeseci, znam da se ozbiljno razmišljalo kako vratiti Imunološki zavod natrag, pa i od strane odgovornih ljudi u Vladi. A to nije jednostavno jer su ljudi otišli, a infrastruktura je zastarjela. Vjerujem, a o tome se i razgovara, da bi se kroz europske fondove moglo definirati gdje bi Imunološki zavod mogao naći svoju stratešku vrijednost, dodaje.

Dodala je da je u Imunološkom zavodu četiri godine vodila odjel za kontrolu virusnih cjepiva i interferona.

– Tu sam puno naučila. U isto vrijeme radila sam i na istraživanjima. To je jedan doista ogroman kapital znanja kojega sam tamo stekla, dodala je.

Urednik i voditelj emisije Aleksandar Stanković upitao je gošću Markotić i pitanja koja je dobio od liječnika iz Klinike Fran Mihaljević. Jedan od osvrta anonimne liječnice bio je da radi 24 sata, da nema uobičajenih sastanaka o pacijentima, da nitko nije posjetio pacijente na respiratorima te da ih Markotić nijednom nije posjetila. Ravnateljica Klinike kazala je da ona zna mnoge koji bi to opovrgnuli te je pojasnila da je ipak došlo do reorganizacije u kontekstu zajedničkog sastajanja jer se to ne smije u ovoj situaciji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari