Pratite nas

Razgovor

Razgovor s Mladenom Pavkovićem: Tjeraju nas da se sami ubijamo, svaki treći dan

Objavljeno

na

U jednom trenutku,  hrvatski branitelji, bili su ponos društva, govorili su im da će njihova imena biti zapisana „zlatnim slovim“, da su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ali to nažalost nije dugo trajalo.

Danas se za te ljude uz ostalo govori da su „povlašteni“ s visokim mirovinama, da su „kriminalci“ i „junaci crnih kronika“. Od ponosnih vitezova relativno brzo su se pretvorili u društveni teret.  One koji se istaknu u gromoglasnom iskazivanju potpore ovih ljudi, manje-više ubrzo ušutkaju, proglašavajući ih ovima i onima. Puni su sudovi i zatvori hrvatskih branitelja. Zamislite da su tako prolazili partizani nakon II. svjetskog rata.. Ne, to se ne može ni zamisliti. I onda se čudimo što se svako malo, svaki treći dan, netko od hrvatskim branitelja ubije. A o samoubojstvima tih ljudi malo se govori i piše. Takav je „naputak“ !

Međutim, prema nekim saznanjima dosad se ubilo oko tri tisuće branitelja! Dva puta više nego što je uistinu branilo Vukovar! Prosječna dob onih koji su se ubili je 43 godine života, a braniteljica 48. (Prosječna životna dob hrvatskih branitelja je 50,9 godina!). No, ubijaju se i u krajevima koji nisu bili na prvim crtama obrane. Sada se i Jakov Sedlar priprema snimiti i igrani film o tim i takvim ljudima. A jedan od rijetkih koji kontinuirano progovara o ovoj temi je i Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), koji je već više puta naglasio da bez obzira na brojke koliko bile teške i surove, treba ih izreći, tim prije što nema razloga da se to taji.

Pavković je objavio i knjigu o samoubojstvima branitelja s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“, pa smo ga zamolili i za razgovor. Odmah je rekao:

  • Moja malenkost je podigla i prvo spomen obilježje u Hrvatskoj jednom branitelju koji se ubio u koprivničkom parku. Riječ je o Draganu Nogiću, pripadniku slavne 7. varaždinske  brigade „Puma“. Iako je prošao većinu ratišta, i iako ima svoj spomenik, danas ga nema ni na popisu smrtno stradalih branitelja! Sramotno, ali je tako.
  • Pa, gdje se onda „izgubio“ ovaj  branitelj?
  • Nakon što je izvršio suicid, roditelje su snašle birokratske procedure. Njegova majka je nakon izvjesnog vremena „digla ruke“ i više nije željela obilaziti kancelarije i dokazivati tko je i što je bio njezin sin. Na taj način i ne mali broj drugih branitelja koji su se ubili ostali su bez „statusa“ Kad sam bio predsjednik Udruge branitelja „Podravke“ samoubojstvo (vješanjem) su izvršila dva branitelja iz te tvrtke. Jedan zbog toga što su ga „šikanirali“ na poslu, a drugi što je navodno otuđio nešto „Vegete“ koja je ionako već bila otpisana. Ni njih nema u službenim dosjeima.

–  Postoji li kategorija branitelja među kojima je veća stopa samoubojstava? To vas pitam i iz razloga što ste objavili i knjigu (prvu i jedinu) koja se na ozbiljan način bavi ovom problematikom.

  • Da, objavio sam knjigu „Svakim nas je danom sve manje“ ili „kako i zašto su se ubijali hrvatski branitelji“, koju je likovno opremio Boris Ljubičić. Tada sam posve shvatio da ta problematika „nikog“ ne zanima, osim obitelji i prijatelja onih koji su se ubili. Razloga za to ima više, a jedan od tih je i činjenica da su ti nesretni ljudi bili marginalizirani i neshvaćeni. Nakon samoubojstva obično se čuje – tko mu je kriv što se ubio! A ubili su se i ubijaju „svi“, od tzv, „običnih“ branitelja do generala! Nema tu pravila. Kad već govorimo o tome, treba uzeti i podatak da se najmanje tri puta više branitelja pokušalo ubiti. Među samoubojicama najviše je, dakako, onih koji su završili srednje, ili niže škole. Zašto? Jer je njih i najviše bilo u obrani hrvatske Domovine. Ne znam ni jedan slučaj suicida ratnog dezertera, tajkuna ili istaknutijeg političara.

– A, na koje su se sve načine ubijali hrvatski branitelji?

  • Jednom riječju na – najstrašnije!Jedan si je prerezao vrat motornom pilom, drugi se objesio u odori Hrvatske vojske, treći se zapalio, četvrti si je prerezao žile, peti je skočio sa trećeg kata bolnice, šesti se objesio sa zastavom braniteljske udruge, sedmi ubio ženu, a potom i sebe, itd i tako redom. No, osim hrvatskih branitelja ubijaju se i njihova djeca, supruge… O tome nema baš ni riječi. Veliki dio branitelja je ogorčen s političarima i politikantima. Oni koji bi trebali biti u zatvoru kao od šale pobjeđuju na izborima, a svjedoci smo da ih danas zatvore a sutra puste jer su platili veliku jamčevinu. Gdje toga ima?

–  Imaju li bivši ratnici zadovoljavajuću skrb od Ministarstva hrvatskih branitelja, na čijem je čelu general Tomo Medved?

  • Ovo ministarstvo, otkako je došao general Medved, pomaže koliko može. Sve u svemu-nedovoljno. Skrbi se o hrvatskim stradalnicima, ali ne i o onima koje ni „metak nije okrznuo“, a takvih je najviše, čak oko 430 tisuća. Istina, postoji Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, ali njega slobodno možemo nazvati – „Zakon o stradalnicima Domovinskog rata“. Ovaj novi koji se sada priprema, na žalost, neće biti ništa bolji.
  • A, što je s Udrugama iz Domovinskog rata? Mogu li one na određeni način pomoći, poglavito kad su u pitanju oni koji govore i pišu – „za takvu se državu nismo borili“?
  • Svi ističu da ima iznimno mnogo Udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Ima i nema, kako se uzme. No, malo ljudi zna da su samo stradalničke i dragovoljačke udruge (njih 14, 15) na „jaslama“ državnih i inih proračuna. Ostali se snalaze kako znaju i umiju. Među braniteljima je velika razjedinjenost, a bit će i dalje tako dugo dok ih vode, da se malo našalim, „branitelji – političari“. Naime, onaj koji je aktivno u politici ne bi trebao biti na čelu udruge, jer na taj način imamo „podjele“ na „lijeve i desne“. Kad smo odlazili u rat nitko nije pitao u kojoj ste političkoj stranci, a bome ni jeste ili niste zdravi. Ali, ako nisi u politici, onda nisi „ništa“. Stoga, već je vrijeme da branitelji pokrenu inicijativu za osnivanje jedne jake, istinske političke stranke, u kojoj bi bili samo i isključivo oni koji imaju „čiste“ ratne putove. Onaj tko je u nekoj stranci ala HDZ-e ili SDP-e može „svirati“ samo kako kaže njihov vođa. No, nama su veći problem od udruga oni koji su rat proveli u podrumu, ili koji su se uključili u stvaranje hrvatske države tek kad su vidjeli da je sve „gotovo“, da smo ostvarili veliki san – hrvatsku državu. I to na čelu, što se ne smije zaboraviti, s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom. Udruge mogu malo učiniti jer nemaju financijskih sredstava. Snalaze se kako znaju i umiju. Vjerujem da je već svakom predsjedniku braniteljske udruge dosta neprestano „moljakati“, i to pretežno od onih koji nisu imali „veze“ s Domovinskim ratom.

– Postoje li svojevrsni „okidači“ zašto se branitelji čak i nakon toliko godina od završetka Domovinskog rata odlučuju na počinjenje samoubojstva? Imaju li određeni razlozi za to?

  • Gledajte, suicidno ponašanje kod branitelja u poraću nije rijedak fenomen. Do njega dolazi u mirnodopskim uvjetima kao odraz posebnih ratnih i inih opterećenja. Motivi mogu biti različitog podrijetla. U teškim životnim pogibeljnim situacijama na bojišnicama hrvatski su branitelji svjesno bili spremni žrtvovati svoje živote. Dakle, susret sa smrću, mogućom pogibelji bio im je blizak. Stoga bi motivi samoubilačkog čina mogli proizlaziti iz posljedica proživljenih ratnih teškoća, konflikata, nepodnošljivosti današnje nepravde, nezainteresiranost odnosa društva prema njima, što znači neosiguranja radnih mjesta, ili ne pružanja životnih sigurnosti, kako njima tako i članovima njihovih obitelji. Branitelji se ubijaju u stanju slabosti, nedostatku ikakvih moći, u krizi razočarenja, očaja, pesimizma, depresije, alkoholizma, poremećenosti, malaksalosti, iscrpljenosti… Odlazili su u rat, kao što rekoh, s nadom da će stvoriti pravednu državu, gospodarstveno jaku, jednakopravnu pred zakonom svima, a što se dogodilo? Protekli lokalni izbori su to najbolje dokazali. Branitelji više ne mogu gledati i trpjeti sve te nepravde… Ali, poručio bih svim braniteljima, kao i obično, da se ne ubijaju, jer ONI to nisu zaslužili! – istaknuo je Mladen Pavković.

Milan Janjetović

facebook komentari

Razgovor

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

Objavljeno

na

Objavio

Ratni put Ratka Mladića, ‘popločen’ zločinima od kojih je za mnoge i optužen, počeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednik Devetog korpusa ‘JNA’ u Kninu.

U tom su području ‘JNA’ i srpske paravojne snage terorizirale hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masovan pokolj u Škabrnji i Nadinu, zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i u drugim mjestima.

Mladićeve snage granatirale su i pokušavale osvojiti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na more.

Poraz u Šibeniku

Najbliže je ostvarenju toga cilja došao napadom na Šibenik u rujnu 1991. godine, kada su snage JNA došle nadomak svog cilja, do Šibenskog mosta.

No, dalje nisu stigle – tu ih je čekala obrana Šibenika kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi.

Ademi za Al Jazeeru objašnjava kako je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom dijelu napola, s pravcima i prema Sinju i Biogradu.

U tom slučaju otvarali bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije te bi pad Šibenika, kaže, bio pitanje cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.

Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi kažu da Mladić i nije bilježio drugo do poraze.

“To je bila vojska koja je bila modernizirana, s tenkovima, a u to doba mi nismo imali čime se braniti. Onda sam organizirao osvajanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova i tu smo preko noći formirali topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika.

I tako smo obranili Šibenik, a poslije toga smo išli negdje 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezama se uspjeli prebaciti i s tim smo izvršili deblokadu Šibenika. To je bio njegov poraz, a ja smatram kao vojnik da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu, u ratu u Šibeniku”, kaže Ademi.

Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, onemogućavao Mladiću i zauzimanje brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio, a suđenje njezino miniranje je još je u tijeku – na optuženičkoj klupi je general Borislav Đukić, prije dvije godine izručen Hrvatskoj iz Crne Gore. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi.

Ademi: Nisam ga upoznao, hvala Bogu

“Bio sam tamo zapovjednik 126. brigade u Sinju i u to doba dok sam ja bio zapovjednik on se nikad nije uspio približiti Peruči, a miniranje Peruće se desilo poslije mog odlaska iz 126. brigade”.

Mladića, navodi, nije nikada sreo ni upoznao – hvala Bogu, kaže, jer misli o njemu i kao čovjeku i kao časniku sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, ‘polomio je zube’.

“Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao samo ‘hrabrost’ na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova osoba se najbolje vidi u Škabrnji što je napravio – tamo je ubijao civile – i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više.

On je bio tu zapovjednik, najodgovorniji je bio i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku uvijek se povlačio – gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod, tu je poslao tenkove i pravio je zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske, uvijek se povlačio. Tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje”.

Pero Kovačević: Presuda Ratku Mladiću

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari