Pratite nas

Feljton

Razgovor s mr. sc. Blankom Matković: Bez revizije povijesti povijesna znanost je mrtva

Objavljeno

na

Razgovor s povjesničarkom mr. sc. Blankom Matković

Poštovana mr. sc. Matković, zajedno s kolegom povjesničarom Stipom Pilićem objavili ste znanstveni članak „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, koji je kasnije ukopljen i u knjigu „Jasenovac – istraživanja“. Do sada su o poslijeratnom logoru Jasenovac pisali pojedini autori, kao što je, primjerice, publicistkinja Ljubica Štefan, no nije bilo znanstvenog rada o toj temi. Kada ste se počeli baviti ovom temom?

Kings college LondonIstraživanje sam započela potpuno samostalno u proljeće 2006. kada sam u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) pregledavala pojedine fondove iz razdoblja NDH, a među njima su bili i oni s dokumentima o logorima. U to vrijeme u medijima se već pisalo o tzv. jasenovačkom popisu JRI instituta. Na njemu se nalazilo i ime sestre mog djeda koji mi je potvrdio da nitko iz obitelji nije bio ni blizu Jasenovca. U dokumentima SUBNOR-a iz 1950. pronašla sam podatak da su je strijeljali Nijemci. Istina je to da je u vrijeme stradanja ona bila četverogodišnja djevojčica koju je u kući ranio njemački vojnik slučajno ispalivši rafal. Moja prabaka i susjeda su je odnijeli prema Ljubuškom jer im je rečeno da će ondje naći liječnika. Curica im je izdahnula na rukama kod Humca i ondje su je pokopali. U niti jednom popisu ratnih žrtava kojeg sam dosad pronašla podaci o njezinoj smrti nisu točni ili su nepotpuni, iako je moj djed, svjedok tih događaja, umro prije četiri tjedna. Pitam se koliko još živih svjedoka ima, a nemaju priliku ispričati svoju priču nekome tko bi njihovo svjedočanstvo zabilježio.

[ad id=”93788″]

Te 2006. provjerila sam preko deset tisuća imena s JRI popisa, dakle popisa 600 do 700 tisuća navodnih jasenovačkih žrtava. Imena sam provjeravala u literaturi, arhivima i matičnim knjigama, a zatim i grobljima. Na tom popisu pronašla sam osobu koja je umrla u Mostaru u prometnoj nesreći u travnju 1941. Pronašla sam i osobu koja je koji dan prije proglašenja NDH umrla od srčanog udara. Također sam pronašla jedno dijete koje je umrlo 1934. na području Imotske krajine, ali i čovjek s vrgoračkog područja koji je umro 1960. u splitskoj bolnici. Njegov grob sam također posjetila da bi se doslovno uvjerila da je zaista pokopan u Vrgorskoj krajini.

Ipak, najveći broj od tih preko deset tisuća su oni koji su živote doista izgubili u ratu i poraću, a među njima je i velik broj onih koji su nestali na Bleiburgu i Križnom putu. Stoga sam zaključila da je JRI za potrebe opravdanja jasenovačkog mita jednostavno izdvojio preko 600 tisuća imena s nekog većeg popisa ne razmišljajući previše o tome tko je što bio i gdje je stradao. Po mom mišljenju zasigurno je riječ o popis svih žrtava na svim stranama i to u ratu i u poraću.

U javnosti se pojedinci često pozivaju na istraživanja demografa Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića koji svoje procjene o ratnim i poratnim žrtvama temelje na popisima stanovništva iz 1931. i 1948. No, prema podacima koji se čuvaju u HDA i nekim drugim hrvatskim arhivima, djelomični popisi stanovništva NDH obavljeni su tijekom rata. Osim toga, dokumenti koje sam pronašla u Državnom arhivu u Splitu, kao i pojedini fondovi iz Državnog arhiva u Sisku, potvrđuju da su jugoslavenske vlasti uistinu popisale sve ratne i poratne žrtve i to negdje između 1946. i početka 1950-ih. Zbog toga se može zaključiti da je JRI popis ustvari dio nekog većeg popisa koji još uvijek negdje postoji.

U jesen 2007. pridružio mi se Stipo Pilić i od tada samo zajednički istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Kolega Pilić je također istraživao u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci, a ja u National Archives u Londonu. Motivirani nismo bili isključivo Jasenovcem, već općenito dosadašnjim pristupom kontroverznim temama u hrvatskoj povijesti koji se redovito nalaze na dnevnom meniju političara te samoproglašenih povjesničara i intelektualaca od kojih mnogi nisu nikada posjetili niti jedan hrvatski arhiv ili su svoje posjete ograničili vremenski i prostorno. No, u okolnostima u kojima se već desetljećima hrvatska povijest sakati i prekraja, Jasenovac je neminovno morao biti dijelom našeg istraživanja.

Prema navodima Slavka Goldsteina, Spomen područje Jasenovac je 2002. poslao kustose Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu da pokušaju naći dokaze o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu, no oni su se vratili nakon nekoliko tjedana i rekli da nisu pronašli ništa. Zapitali smo se kakvo je to povijesno istraživanje koje traje „nekoliko tjedana“ i koliko se uopće fondova u tom razdoblju može pregledati uzevši u obzir da se dokumenti u pojedinim fondovima čuvaju u stotinama ili tisućama kutija. Vjerujemo da su Karakaš i Kevo učinili što su mogli u tako kratkom vremenu, no bilo bi zanimljivo znati koje su fondove oni ustvari pregledali.

Između 2008. i 2012. bili smo angažirani na projektu HDA o ratnim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.), a kojeg je HDA proveo na zahtjev Državnog odvjetništva RH. Tada se fokus našeg istraživanja privremeno prebacio na navedene godine i upravo smo tijekom tog razdoblja pronašli i prve dokumente o poratnom logoru u Jasenovcu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora odnosno od 1946. Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“.

Područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su i pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima. Među njima je i zapisnik Udbe o bijegu skupine zatočenika iz „logora Jasenovac“, kako se to u dokumentu navodi, u kolovozu 1946. Rad smo dovršili 2013. jer je u međuvremenu trebalo pregledati i dio fondova u HDA gdje su također nađeni veoma važni dokumenti i to u fondovima čiji nazivi vjerojatno nisu bili dovoljno privlačni prethodnim istraživačima Jasenovca.

Istraživanje je nakon toga nastavljeno i kolega Pilić je pronašao neke nove dokumente. Uostalom, u zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja.

Poslijeratni logor u Jasenovcu

Koji se zaključak može dobiti o (ne)postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu na temelju arhiva i svjedočanstava?

Na temelju dokumenata koje smo dosad pronašli, postojanje logora Jasenovac, koji se u dokumentima iz sredine 1946. naziva Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac, je neosporno. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac.

Neosporno je i to da su ondje postojale nekakve nastambe za zatočenike, o čemu također svjedoči Križanović koji u svom iskazu navodi sljedeće: „Prije samog bjegstva na 14 dana dogovorili smo se na tavanu naše nastambe da to učinimo tako da ćemo razoružati stražare i pobjeći u križare.“ Uoči davanja iskaza Križanović je upozoren na dužnost kazivanja istine i na „zakonske posljedice u slučaju pokušaja zatajivanja istine“. U trenutku kada je spomenuo nastambe, „isljednik“ ga ne zaustavlja i ne upozorava da mora govoriti istinu već ga pušta dovršiti iskaz. Postavlja se pitanje bi li Križanović stavio vlastiti život u opasnost samo zato da u iskazu osobi koja očito zna kako Jasenovac u tom trenutku izgleda slaže boravak na tavanu nekakve nastambe. Postavlja se i pitanje zašto ga „isljednik“ nije upozorio da mora govoriti istinu ukoliko je Križanović lagao o nastambi. Ovo je važno jer upravo u Helmanovom dnevniku, koji Slavko Goldstein proglašava falsifikatom, Matija Helman 4.6.1946. zapisuje popravljanje rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Goldstein nastoji dokazati da je riječ o falsifikatu jer riječ „osuđenik“ povezuje sa riječi „zatvor“ pa zaključuje da za postojanje zatvora unutar logora nije bilo potrebe s obzirom da su u Jasenovcu postojale milicijska stanica i zatvor. Helman nigdje ne spominje da je riječ o zatvoru, ali koristi istu imenicu poput Ivana Križanovića – nastamba.

Postojanje bilo kakve nastambe i bilo kakvog logora ne odgovara zagovornicima Goldsteinove teze da ako nema građevine koje su u tom trenutku navodno već bile porušene, onda ne može biti ni logoraša jer nema uvjeta za život. Čudi takva logika uzevši u obzir logore u Zagrebu i drugdje koji su se nalazili na ledinama. Falsificiranje povijest glede tih famoznih nastambi ide veoma daleko o čemu se može pročitati i na web stranici SP Jasenovac. Prema tvrdnjama SP Jasenovac „u nekadašnjem logoru u cijelosti su bili sačuvani samo istočni i jugoistočni logorski zid, sačuvani su temelji ciglane i donji postroj lančare, dok su svi ostali logorski objekti bili zatečeni u različitim stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja.“

Na drugom mjestu na istoj web-stranici ističe se da se „u izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske (NRH) od 15. travnja 1956. navodi da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom je bila sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada i uređenje masovnih grobnica.“

Postavlja se pitanje koliki je dio ciglane bio sačuvan: „temelji“, kako tvrdi SP Jasenovac, ili „velikim dijelom“, kako je prije 60 godina ustanovio Konzervatorski zavod NRH. Ostaje pak nejasno zbog čega su, ukoliko je izvješće Konzervatorskog zavodabilo točno, „kada je prof. Bogdan Bogdanović dobio zadatak da projektira uređenje Spomen područja Jasenovac, od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi“, ako su pojedini dijelovi logora „velikim dijelom“ bili sačuvani nekoliko godina ranije. Tko je sve to u međuvremenu porušio i zašto? Svakom normalnom čovjeku nameće se pitanje gdje su nestali ostaci građevina o kojima Konzervatorski zavod izvještava 1956. i to s napomenom o njihovoj zaštiti.

Ovdje treba spomenuti i ideju koju Goldsteina i ekipa sustavno nameću, a ta je da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a poslove su navodno obavljali njemački zarobljenici koji su ondje ostali do završetka svih radova krajem 1947. kada su navodno završili obnovu željezničkog mosta na Savi. Ovi navodi su također netočni o čemu svjedoče dokumenti jugoslavenskih vlasti. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi takav zaključak ako je električna centrala stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. 1945.

Što se obnove mosta tiče, ne može se pouzdano reći da je obnova mosta započela već 1945. s obzirom da nam projektna dokumentacija ukazuje da je tek krajem 1945. i početkom 1946. donesena odluka o obnovi mostova, te je obnova onog na Savi kod Jasenovca završena tek 15. veljače 1948.

Da vlasti nisu dopuštale rušenje i oštećenje logora govori naputak od 29. lipnja 1945. kojim to zahtijeva Tehnički odjel KNOO-a Novska. 26. veljače 1946. Mjesni narodni odbor Jasenovac u urudžbeni zapisnik upisuje dopis kojim se iznova zabranjuje iznošenje materijala iz logora. Dakle, ne stoje tvrdnje da je do raznošenja materijala i to od strane mještana došlo odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Tek u svibnju 1946. vlasti su dozvolile da se materijal iz logorskih zgrada počne upotrebljavati, a sastanci u ljeto 1946. kojima je prisustvovao Anatolij Avramov upravo su bili organizirani da bi se dogovorila raspodjela cigle.

Kad smo već kod cigle, treba napomenuti i to da je Križanović u svom iskazu istaknuo sljedeće: „Mi smo pred večer završili posao na pruzi gdje smo radili i sjeli na vagončiće.“ Ovdje se postavlja pitanje o kakvim vagončićima govori Križanović. Čemu oni točno služe? Proizvodi li se nešto u Jasenovcu u tom trenutku? Utovaruje li se nešto u te vagončiće? Cigla možda? Ovo su pitanja koja traže odgovore i zato su daljnja istraživanja neophodna.

Goldsteinov pamflet

Publicist Slavko Goldstein napao je rezultate Vaših istraživanja te istraživanja Igora Vukića i patera Vladimira Horvata u knjizi „Jasenovac, tragika, mitomanija, istina“. Kako gledate na njegovu knjigu i kritike koje Vam je uputio?

Goldstein Jasenovac3Njegovu knjigu nazivamo pamfletom jer to je ono što ona doista jest. Takva knjiga u svakoj osobi koja poznaje povijest iz izvora može izazvati samo tugu zbog potrošenog papira i stradalih stabala. Goldsteinu smo prije nekoliko dana odgovorili podužim odgovorom na 22 stranice koji je privukao veliku pažnju javnosti i zahvaljujući kojemu smo dobili velik broj emailova i poruka potpore. U njemu smo se osvrnuli na sve izmišljotine kojima je Goldstein u tom pamfletu pokušao naš rad i nas kao osobe u potpunosti diskvalificirati, iako je pritom zanemario oko 90% tog rada na koji očito nije imao nikakvog odgovora.

Ostale zaključke konstruirao je copy-paste metodom tako da je naše rečenice nadupnjavao ili je od dvije rečenice napisane na različitim mjestima u radu odvajao pojedine dijelove i od njih sastavljao novu rečenicu. Iz njegovog rada tako smo „naučili“ da smo „ideološki zaslijepljeni“ iako u našem radu nema ni traga bilo kakvoj ideologiji, a čitav rad se temelji ne na rekla-kazala, već na autentičnim dokumentima jugoslavenske provenijencije poput sudova, narodnih odbora, lokalnih vlasti, vojnih vlasti i Javnog tužilaštva. Goldstein nas je pokušao diskreditirati na nekoliko načina, a jedan kojeg konstantno nameću i on i ostali „borci protiv revizionizma“ je zaključak da istraživanje poslijeratnog Jasenovca predstavlja revitalizaciju nekakvog mitološkog ustaškog zla i umanjivanje broja žrtava Drugog svjetskog rata. Kakva je to nakaradna logika kojom se zaključuje da je postojanje logora duže vremensko razdoblje od onog za kojeg smo dosad sa sigurnošću znači umanjivanje bilo čega? Ne čini li duže postojanje logora tragediju tog mjesta još većom?

Goldstein u svojoj knjizi na primjer navodi da Pilić i ja preuzimamo navodno falsificirani dokument i objavljujemo ga uz obilje pohvala. Pritom naravno ne citira te naše navodne pohvale, a nije ni mogao jer ih nema. Sve naše radove pišemo jako dugo jer je kirurška preciznost jedino što nam je važno. Pritom naglasak stavljamo na izvorno arhivsko gradivo i materijalne dokaze ako su takvi dostupni, dok svjedočanstvima pristupamo sa skepsom i oprezom. Redovito ih nastojimo potvrditi, nadopuniti ili opovrgnuti drugim dokazima.

Osvrtu na naš rad Goldstein je posvetio 20 stranica, a čak pet se odnosi na dnevnik Matije Helmana koji je u lipnju 1946. proveo devet dana u logoru Jasenovac. Dakle, riječ je o dnevniku jednog pojedinca za kojeg nitko od nas ne može sa sigurnošću tvrditi da je svoje bilješke napisao u vrijeme kada je u Jasenovcu bio ili je to učinio naknadno te ga stoga valja uzeti s oprezom. U našem radu objavili smo skraćeni prijepis tog dokumenta, čiji se original čuva u Hrvatskom državnom arhivu, i to zato jer je naš rad dužinom poprilično premašio dužinu drugih znanstvenih radova i pojedini dijelovi su morali biti kraćeni.

Goldstein iznosi optužbu kako smo na tri mjesta izbacili dijelove „dovoz materijala iz logora Jasenovac“ koji po Goldsteinovoj logici potvrđuju da u Jasenovcu u tom trenutku više nije bilo logora. Stoga smo postavili pitanje čita li uopće Goldstein radove čije autore kleveće. Ukoliko je pročitao naš rad trebao je svakako primijetiti da „falsifikatori“ Pilić i Matković ustvari objavljuju nekoliko izvornih dokumenta koja se odnose upravo na „sporni“ dovoz materijala iz logora. Da je Goldstein malo bolje pogledao, primijetio bi bio čak i naš podnaslov na stranici 203 knjige „Jasenovački logori-Istraživanja“, a koji glasi Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora.

Dakle, u našem radu posvetili smo nekoliko stranica, odnosno jedno manje poglavlje, upravo onom problemu za čije nas navodno zataškavanje Goldstein optužuje i upravo na tom navodnom zataškavanju pokušava nas u potpunosti diskreditirati. Jedino što je postigao jest vlastita diskreditacija. Goldsteinovu teoriju da odvoz materijala iz logora „dokazuje“ da ondje više nije mogao postojati logor demantiraju dokumenti iz srpnja i kolovoza 1946. s imenom već spomenutog Anatolija Avramova na kojeg se Goldstein uopće ne osvrće jer jednostavno ne zna što bi s tim podatkom uradio.

Goldstein također ističe da nema izvornih dokumenata o kolonama Križnog puta na jasenovačkom području i time u potpunosti ignorira Izvješće javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 11. srpnja 1945. na koje smo se u našem radu pozvali, a u kojemu se navodi da je “od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja.”

Što uopće reći o takvom pristupu? Ovdje nije riječ o tome da netko ne zna za dokument pa se na njega niti ne može pozvati. Ovdje je riječ o čovjeku koji je napisao kritiku našeg rada kojeg je dakle morao prvo pročitati što znači da mu je ovaj dokument itekako poznat te je štoviše već ranije i objavljen. Goldsteinov pristup je jednostavan: izreži što ti se ne uklapa u priču, prekroji sve ostalo da dobiješ neku svoju priču.

U intervjuu koji je nedavno dao jednom dnevnom listu Goldstein ide još dalje pa se pita gdje su popisi ubijenih i zapovjednici ako je nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jasenovcu doista postojao logor. I to je neobično čuti od čovjeka koji je navodno pročitao naš rad i koji bježi od „upravnika“ Anatolija Avramova kao vrag od tamjana, no još je zanimljivije čuti pitanje „gdje su popisi ubijenih?“. A za koji to logor ih imamo? U najboljem slučaju raspolažemo djelomičnim popisima.

Gdje su popisi za logore u Mariboru i Celju? Ili za logor Firule u Splitu? Prema Goldsteinovoj logici, ako ih nema, onda nema ni ubijenih. Žrtve iz Barbarinog rova ondje su se same zazidale. Oni čiji su ostaci nađeni u Teznom ili Macelju sami su se naslagali u masovne grobnice. Masovno samoubojstvo? Kult? Znanstvena fantastika? Mi njihove popise nemamo, pa stoga možemo zaključiti da su one silne kosti rezultat naše halucinacije. Oni, po Goldsteinu, jednostavno ne postoje, a u najgoru ruku riječ je o statistima. Kako uopće gledati na kritike čovjeka koji tako razmišlja? Ne znaš bi li plakao ili se smijao na njegovo piskaranje.

Goldstein se nastoji nametnuti kao stručnjak za sva moguća pitanja suvremene hrvatske povijesti. Poglavlje o poslijeratnom logoru u svom pamfletu počinje ističući da se u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Kada smo to pročitali, doista smo se nasmijali, ali kada je isti podatak u Globusu ponovio Tvrtko Jakovina, dakle jedan sveučilišni profesor, tada smo skoro zaplakali.

Na web stranici JUSP Jasenovac navodi se da su partizani 2. svibnja 1945. zatekli logori i mjesto Jasenovac u ruševinama. No, prema podacima Narodnog odbora kotara Novska ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Taj navod ne odgovara zagovornicima teze da je Jasenovac bio u potpunosti porušen jer eto ustaše nisu mogle kontrolirati bijes i očaj. Meni se čini da su se kontrolirali daleko bolje od Goldsteina i Jakovine koji od bijesa i očaja zbog činjenice da Matković i Pilić postoje i još uz to kopaju po arhivima i objavljuju radove doista više ne znaju što govore.

Od Globusa smo zbog ovoga zatražili objavljivanje našeg reagiranja, a Jakovinu smo prijavili Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta. Ukoliko ne dobijemo njihovo očitovanje, Filozofski fakultet ćemo prijaviti nadležnim institucijama. Već smo ranije u nekoliko navrata ponovili da imamo dokaze za svoje tvrdnje i da ćemo sve one koji nas budu klevetali prijaviti te će po potrebi biti poduzete i druge zakonske mjere. Tog se obećanja striktno držimo.

Posljednjih godina vrlo se često pojavljuju kritike na poimenični popis žrtava Jasenovaca, iz kojih proizlazi da mnogi od navedenih u popisu nisu ubijeni u Jasenovcu, a da stvar bude gora kasnije se na popis dodaju nova imena, što je klasičan primjer najvulgarnijeg i drskog krivotvorenja. Što to govori o znanstvenim i stručnom kredibilitetu Spomen područja Jasenovac?

O kredibilitetu JUSP Jasenovac najbolje svjedoči šutnja te institucije jer upravo je to jedini odgovor koji sam ja dobila na sve dopise koje sam im poslala u posljednjih 16 mjeseci. Dakle, velik broj tih dopisa poslan je prije nego smo o ovome javno progovorili, ali ta ustanova nije našla trenutak vremena da odgovori niti je prihvatila rezultate naših istraživanja unatoč svim dokazima koji su im prezentirani. Ako obratite pažnju na njihovu web stranicu, ondje ćete pročitati da njihov popis nije potpun te da postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka. Pa ukoliko je ta ustanova toliko otvorenog uma, zbog čega ne prihvati podatke iz arhivskog gradiva, dakle autentičnih dokumenata NDH, ali i onih jugoslavenske provenijencije?

S druge strane, prema njihovim navodima na toj web stranici, poimenični popis žrtava je rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika. Ako malo bolje pogledate izvore njihovih podataka, primijetit ćete da oni u najvećem broju slučajeva nisu rezultat nikakvog istraživanja već običnog prijepisa podataka iz raznih knjiga uglavnom tiskanih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Kakav je to stručni posao koji se oslanja na najobičnije pretipkavanje u bazu podataka, odnosno ono što se u svijetu naziva data-entry? Zar je za to potrebna neka određena kvalifikacija ili diploma? Takav posao mogu raditi djeca u osnovnoj školi, odnosno svaki onaj koji zna čitati, pisati i tipkati.

S druge strane, arhivsko gradivo koje smo toj ustanovi doslovno servirali na srebrenom pladnju nonšalantno se odbacuje iako je ta ustanova ona koja iz državnog proračuna prima novac da bi otkrila podatke koje pronalaze skupine samostalnih istraživača koji ovaj posao rade potpuno besplatno. Dakle, ne samo da odrađujemo posao državnih institucija već bacamo naš novac na njihovo „stručno“ tipkanje.

U ovom kontekstu možemo spomenuti tri slučaja s kojima je JUSP Jasenovac već odavno upoznato. Prema sudskim spisima iz 1957. pronađenima u fondu Narodnog odbora općine Solin u Državnom arhivu u Splitu, Andrija Rogošić iz Dugopolja bio je redarstvenik NDH. Navodno su ga uhitili Nijemci u Zagrebu 1943. i odveli u logor nakon čega mu se gubi trag. Ista osoba nalazi se na popisu žrtava Spomen područja Jasenovac gdje piše da je navodno ubijen u Jasenovcu 1945. prilikom čega se SP Jasenovac poziva na tzv. Projekt Dotršćina koji je tadašnji arhiv u Zagrebu organizirao tijekom 1980-ih. Prema navodima voditelja projekta Josipa Kolanovića u Arhivskom vjesniku 1996., prilikom rada na tom projektu analizirani su svi „relevantni“ arhivski izvori, odnosno preko sedam tisuća kutija arhivskog gradiva. Taj broj možda zvuči pompozno, no, uzevši u obzir količinu gradiva u svim hrvatskim arhivima, on je ustvari zanemariv. I iako su pregledani svi „relevanti“ izvori, očito to ipak nije bio slučaj s dokumentima NO općine Solin iz 1957. Rogošićevo ime još se uvijek nalazi na popisu žrtava na web stranici SP Jasenovac iako je zaposlenicima te ustanove već punih pet godina, odnosno od lipnja 2011. kada smo objavili Dugopoljski žrtvoslov, dostupan podatak o sudskom spisu iz 1957.

Osim toga, u našem radu o poslijeratnom logoru Jasenovac istaknuli smo slučajeve policijskih detektiva Marka Radića iz Koteza kod Vrgorca i Josipa Batarela iz Krušvara kod Sinja. Njih dvojica su ubijeni 1946. u Jasenovcu, a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen područja Jasenovac. Batarelo se iz zasad nepoznatih razloga nalazio i u ratnom logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskom državnom arhivu otkrio Igor Vukić.

15. siječnja 2015. poslali smo dopis JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo ih obavijestili o rezultatima našeg rada i dokumentima na koje se pozivamo. Od JUSP Jasenovac zatražili smo da nadopune podatke na svojoj web stranici novim podacima i to u svrhu istinitog obaviještavanja hrvatske i strane javnosti. Nitko nam nije odgovorio pa smo se potkraj svibnja 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac. Dopis smo ponovili 16. listopada 2015., no odgovora i dalje nije bilo. Stoga je novi dopis poslan 26. siječnja 2016. Ministarstvu kulture i Zlatku Hasanbegoviću. Odgovor nismo dobili.

Posljednji email i ministarstvu i ministru i JUSP Jasenovac poslan je 25. travnja 2016. Da bi došlo do kakvog takvog napretka u istraživanju Jasenovca na toj „službenoj“ razini, potrebno je konačno priznati određene pogreške u radu JUSP Jasenovac i ispraviti netočne podatke koji su sustavno guraju kao „istina“ jer broj žrtava očito ne smije ni u ludilu pasti ispod 80 tisuća. U ovom trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno.

Da stvar bude tragičnija Slavko Goldstein je u nedavnom intervju izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar „intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni“. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako „ideološki nastrojeni“, pa eto, on ne želi one koji razmišljaju drugačije. Neobično je da se u jednoj „demokratskoj“ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkog ili drugog uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici.

Također je važno istaknuti i to da unatoč dosada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac Zastupnički dom Hrvatskog sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen području Jasenovac izglasanom 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama tog logora. Da ovo pitanje nije zanemarivo dokazuje i izjava Nataše Jovičić od 27. 4. 2016. kada je istaknula da se „mi u Spomen području Jasenovac bavimo muzejskom i edukativnom djelatnošću prema Zakonu o muzejima i isključivo i samo komemoriranjem stradalih Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista i ostalih naroda koji su stradali u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac od 1941.-1945.“

Da bi se ovo promijenilo, potreban je novi prijedlog zakona ili njegova nadopuna, a njegovo je podnošenje posao Vlade, odnosno Ministarstva kulture, ili saborskih zastupnika. Dakle, odgovornost je u potpunosti na njima. Treba napomenuti i to da činjenica da je JUSP Jasenovac ograničen na bavljenje ratnim logorom Jasenovac ne znači da prostor nekadašnjeg logora i dalje nije javna površina niti na bilo koji način mijenja činjenicu da je stradanja ondje bilo i nakon svibnja 1945. Prema tome, nitko nema pravo nikome braniti da ondje položi cvijeće ili vijence. Kolega Pilić i ja to smo učinili još 2009. kada smo pronašli prve dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac. Nikog nismo pitali za dopuštenje, ali nam isto tako nije bio potreban show pred kamerama.

Prisustvovali smo i jednoj službenoj komemoraciji u Jasenovcu, a tijekom svog terenskog rada redovito smo odavali počast žrtvama čija smo mjesta stradanja posjetili bez obzira na njihovu nacionalnost, religiju ili bilo što drugo. Stoga pozivamo sve one koji to žele da i u Jasenovcu i drugdje polože cvijeće i zapale svijeće bez straha od vladajuće oligarhije. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman ili ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Ante Starčević je rekao: „Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate.“

Prema tome, podavanja nema, ali treba se takvog načina osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. Osnovna poruka našeg rada je oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrti onih koje je nekoć voli. Ima pravo tugovati, ima ih pravo pokopati, ima pravo odati im počast i nema tog zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti.

Broj žrtava

U politici, publicisti i historiografiji i dalje su prisutni brojni mitovi iz vremena Jugoslavije, a među njima je i mit o Jasenovcu koji se mišljenja sam i dalje – u neštoj manjoj mjeri nego u vrijeme Jugoslavije – koristi kao svojevrsni bič za pokoravanje hrvatskog naroda i njegovih političara. Je li konačno došlo vrijeme da historiografi – koji kao znanstvenici ne bi trebali biti „politički korektni“ i bježati od tabu tema – odgovore na pitanje koliko je stvarno bilo žrtava u Jasenovcu i hoćemo li uopće ikada doznati barem pribiližan broj žrtava?

Povodom pete godišnjice smrti povjesničarke Ljubice Štefan, publicist Damir Borovčak objavio je u ožujku 2007. u Glasu Koncila tekst u kojemu je naveo da se „ovih dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru“. Borovčak je tom prilikom citirao Josipa Jurčevića koji je izjavio da je „jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu“ te da se „o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja“. Pilić i ja smo se zapitali čekaju li povjesničari da država pokrene to znanstveno istraživanje. Pa tko je zainteresiranim povjesničarima svih ovih godina smetao da ga obave sami, onako kako smo mi to učinili?

Uostalom, u prvih pet godina našeg istraživanja obratili smo se brojnim istaknutim povjesničarima i ponudili im suradnju. Među njima je bio i Jurčević. Nitko se nikad nije odazvao i nitko nikada nije izrazio želju da s nama ode u barem jedan arhiv izvan Zagreba, pa čak i obližnji Karlovac. Najveći dio posla odradili smo tijekom četiri godine kada smo svakodnevno radili u arhivima. Ritam je bio ubitačan jer smo na primjer jedan dan bili u Zadru, drugi dan u Požegi, treći u Rijeci, četvrti u Štrigovi i peti u Pazinu. Ustajali smo u 4 sata ujutro, na put krenuli obično oko 5 i već smo u 8 bili u arhivu iz kojeg se nismo micali do kraja radnog vremena. Tada smo putovali natrag u Zagreb prenoćiti i ujutro ista stvar.

Vikendima smo ili pisali ili išli ponovo na teren saslušavati svjedoke, prikupljati podatke po grobljima i slično. U to su bila uključena i sustavna odricanja i uštede na hrani i bilo čemu drugome da bismo mogli platiti gorivo ili kopiranje dokumenata. Uzelo je to ogroman danak u našim životima i zato smo u svom radu o poslijeratnom Jasenovcu istaknuli i komoditet povjesničara i drugih istraživača. Najlakše je sjediti u Zagrebu i odmahivati rukom da dokumenata nema, kako se to, unatoč rezultatima našeg rada, još uvijek može čuti u pojedinim TV emisijama. Među milijunima dokumenata često je veoma teško pronaći ono što vam treba, a naročito onda kada tragate za nečim što je toliko dugo bilo skriveno. Stoga su za ovakva istraživanja potrebne godine sustavnog rada.

Isto tako je lako sjediti i kritizirati državu jer ti ne da novac da se baviš ovakvim temama. Nije to samo zbog novca već i zbog toga jer ako država odobri projekt i plaća ga, onda ćeš vrlo vjerojatno biti pošteđen medijskog linča i ludila kojima smo mi ovih tjedana izloženi. Onaj koji je u ovakvom poslu iz ljubavi prema hrvatskoj povijesti i istraživanju općenito neće čekati da ga netko moli i plati da nešto istraži. Čak i oni koji ne mogu ići izvan svog mjesta stanovanja znaju gdje im je lokalni arhiv, a hrvatski arhivi su veoma bogatima gradivom i netočna je ona mantra koja se sustavno ponavlja da je sve odneseno u Beograd.

Doduše, mora se priznati da je to sjajan alibi za one koji tabu teme izbjegavaju iz različitih razloga ili ih se dotiču tek povremeno i površno, najčešće onda kad im to treba iz nekog drugog razloga.

Nedavno je u jednoj emisiji jedan povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest istaknuo da je historiografija odradila dobar posao što se tiče logora Jasenovac i žrtava. Stječe se dojam da je stvar riješena jer trenutni broj žrtava odgovara Žerjavićevim navodima. Dokle god je taj broj između 80 i 100 tisuća, većina je zadovoljna. No, ono što se ja kao homo sapiens pitam je koliko su trenutni podaci o žrtvama pouzdani ako je dosad dokazano, unatoč ignoriranju JUSP Jasenovac, da pojedine žrtve ratnog logora Jasenovac uopće nisu ondje stradale? O tome ne govori samo arhivsko gradivo u Hrvatskoj već i dokumenti Yad Vashema.

Za sada bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja, nema smisla govoriti u bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje su dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava.

Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Također smatramo da su daljnja istraživanja i ekshumacije apsolutno neophodni jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Moj stav je da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim interdisciplinarnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

Dva i dva su četiri

Znanstvenike, publiciste i novinare koji razbijaju mitove iz vremena komunističke Jugoslavije često se kvalificira kao „revizioniste“. Nije li, međutim, historiografija kao znanost zapravo nužno usmjerena prema znanstvenom (ne i ideološkom) revizionizmu?

Doista bi bilo sjajno kad bi povijest bila matematika u kojoj znamo koliko iznosi pi i jedino o čemu možemo raspravljati je koliko ćemo decimala uzeti u obzir. Ja sam u djetinjstvu željela postati astronaut i biti prvi čovjek na Marsu. Ljudi su mi se smijali jer je to tada bila znanstvena fantastika, ali danas postoje oni koji se za takav let doista pripremaju. Vjerovala sam i u to da Zemlja nije i ne može biti jedini planet s uvjetima za život s obzirom na veličinu svemira. U školi su me učili da Zemlja jest jedina takva i da je to glupo uopće dovoditi u pitanje. Govorili su mi da šutim kad sam pitala kada će doći E. T. Danas se astrobiologija uči na najboljim svjetskim sveučilištima. Postoje i besplatni tečajevi o tome. Na primjer na stranici Edx može se pronaći tečaj Super-Earths and Life u kojemu se ne samo raspravlja o životu u svemiru već i o tome što nas to može naučiti o našem položaju u svemiru.

Moj interes nekoć su bile astronomija,matematika, fizika i kemija, a ne povijest. U školi nisam išla na školska natjecanja iz povijesti već ona iz matematike. Plan mi je bio dobar, ali me omela činjenica da na jedno oko vidim slabo pa drugo radi čitav posao. Ovakvi poput mene ne lete u svemir. Kad sam počela s povijesnim istraživanjima odlučila sam se držati nekih principa netipičnih za društvene i humanističke znanosti i zato uvijek napominjem da su dva i dva četiri. U praksi to znači da ako u dokumentu piše „logor Jasenovac“ ili „Zavod za prisilni rad Jasenovac“, onda je taj službeni naziv ondašnjih vlasti onaj koji ćemo koristiti, a ne Goldsteinova tzv. radna grupa.

Kada Goldstein nađe autentični dokument na papiru iz onog vremena, s potpisom i pečatom u kojemu se govori o radnoj grupi Jasenovac, tada ćemo uvažiti i to i u povijesti ćemo spominjati sve spomenute nazive. No, za to trebamo dokaz. Kao što sam ranije jednom istaknula, povijest je kao CSI. Dva i dva su četiri i prema tome „Zavod za prisilni rad“ nećemo i ne možemo prevoditi kao „radna grupa“ jer mi, povjesničari, ne želimo uzrujati tatu Goldsteina. Ovo je znanost, a ne gledanje u kristalnu kuglu ili nekakva privatna zabava.U matematici nitko ne raspravlja o promijeni imena Pitagorinog teorema samo zato jer se nekoj xy osobi ne sviđa Pitagorin životni stil, pa stoga ni u povijesti nećemo mijenjati službene nazive spomenute u dokumentima jer se od njih nekome okreće želudac. Za takve probleme postoji aspirin.

U znanosti ne može biti dogmi i nedodirljivih. Granice znanosti konstantno se moraju pomicati da bi se postigao bilo kakav napredak i u tome nitko, pa ni politika, ne smije postavljati nikakva ograničenja. Oni koji se žele držati ograničenja i dogmi neka idu u pećinu i ostave se iPhonea. Ne samo da je reviziji podložno sve i nedodirljivih nema, već to uključuju i nas same i naše radove. Većina nas u onom trenutku kad objavi rad uradi najbolje što možemo, no ako s istraživanjem nastavite, vrlo brzo ćete primijetiti dijelove rada koje treba popraviti ili nadopuniti. U znanosti niti jedan rad nikada nije završen. Kada od pojedinih povjesničara čujem da je nešto „odrađeno“, pitam se zašto onda ne objese rukavice o klin i počnu se baviti nečim drugim.

Prije nekoliko dana na jednom portalu je jedan komentator napisao da glavni razlog za pasivnost u kritičkom pristupu našoj povijesti (odnosno reviziji) nije u samom narodu već u ideološkoj podijeljenosti hrvatske inletektualne elite, ali i dodatnom usitnjavanju koje proizlazi iz osobnih interesa, promidžbe i materijalizma. Čovjek je istaknuo veoma dobru poantu o ideološkoj podijeljenosti intelektualne elite, no riječ je ustvari o paradoksu. Svaki onaj koji bije boj za ideologiju već u startu sebe diskvalificira kao dio znanstvene elite.

Svi mi imamo svoja osobna i druga uvjerenja, ali kad je znanost u pitanju, za mene postoji samo razum i dokazi. Mogu ja osobno vjerovati u štogod je mene volja, ali to ne znači da imam pravo kontaminirati znanost svojim uvjerenjima i pod krinkom znanstvenog rada nametati svoja uvjerenja onima koji vjeruju da ustvari doista pišem činjenice. Svi oni koji tako rade su promašili poziv. Politika je jedno, a znanost drugo.

Kao fantastičan primjer revizionizma spomenut ću istraživanje koje smo 2010. i 2011. odradili dr. sc. don Josip Dukić i ja, a čiji su rezultati objavljeni u lipnju 2011. u knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“. Istraživanju su prethodile intervencije Saveza antifašističkih boraca, te bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji su se snažno odupirali postavljanju novog spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u Dugopolju. Na prethodnom spomeniku postavljenim 1971. nalazila su se imena 209 žrtava, od kojih je 77 pripadnika partizanskih postrojbi i 132 civila.

Tijekom istraživanja ustanovili smo da je na tom spomeniku nedostajalo čak 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilna osoba stradala od gladi, bombardiranja, četnika, te pripadnika ustaških, talijanskih i njemačkih postrojbi, ali naravno i svi oni ubijeni od strane komunističkih vlasti. Prikupili smo podatke za ukupno 445 žrtava. Ivo Josipović u svom je dopisu od 11. kolovoza 2010. općini Dugopolje istaknuo da bi premještanje postojeće spomen-ploče iz 1971. značilo „umanjivanje zasluga žrtava fašizma“.

No, nakon objavljivanja žrtvoslova, nitko se nije oglasio i obrazložio jesu li brisanjem iz povijesti 17 poginulih partizana i 51 civila također umanjene zasluge žrtava fašizma i to upravo od strane ondašnjih jugoslavenskih vlasti. Stoga bi trebalo upitati „borce protiv revizionizma“ kakvim su motivima bili motivirani kada su iz povijesti izbrisali 68 osoba i to „žrtava fašističkog terora“, a koje smo upravo mi, revizionisti, vratili ondje gdje im je oduvijek bilo mjesto. Upravo zato u Engleskoj tu Babarogu revizionizam nazivamo „doprinos znanju“ i o tome kao neophodnom dijelu svakog istraživanja učimo na seminarima.

Preispitivanje prethodnih istraživanja, postavljanje novih pitanja i testiranje ranijih teorija jest revizionizam, a on može biti sporan samo onda kada govorimo o pseudoznanosti i tvrdnjama koje ne počivaju na bilo kakvim dokazima. Takav oblik negativnog revizionizma provode Slavko Goldstein, Spomen područje Jasenovac i njima slični. Riječ je dakle o krivotvorenju povijest i njezinom sakaćenju. Kao što je istaknuo američki povjesničar James M. McPherson, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenema u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti povijesna znanost je mrtva, a budućnosti nikakva.

Doktorandica ste na Sveučilištu Warwick. Kakvo je zanimanje za hrvatsku povijest u Engleskoj i kakva je općenito percepcija Hrvatske u engleskim i općenito britanskim znanstvenim krugovima?

dugzrtO percepciji Hrvatske u engleskim znanstvenim krugovima ponajbolje govori činjenica da sam na mnogim događajima kojima sam prisustvovala znala biti pitana mogu li nešto prevesti s ruskog, a kad sam rekla da ne znam ruski, pitali su me kako ga ne znam kada mi je to materinji jezik. Dok se hrvatska politika bavi fiktivnim ustašama koji čuče iza grma i pripremaju juriš na Jasenovac, veoma malo se čini na promociji Hrvatske općenito. Onima koji ovdje ne žive možda se to ne čini tako jer u Londonu na primjer imamo ured Hrvatske turističke zajednice, no to nije dovoljno.

U lipnju 2014. na Warwicku smo doktorant filozofije Dino Jakušić iz Zagreba i ja organizirali predstavljanje Hrvatske održano u sklopu čitavog niza kulturnih događaja koji su te akademske godine organizirani na sveučilištu. Na organizaciji tog događaja radili smo punih pet mjeseci. Hrvatska turistička zajednica, veleposlanstvo i Muzej grada Trogira pomogli su nam brojnim brošurama i plakatima kojima je dekoriran prostor u kojemu je događaj održan. Dio brošura, kao i licitare i vrećice lavande koje je donirala Hrvatska turistička zajednica, podijelili smo posjetiteljima. Financijsku pomoć zatražili smo od organizacije AMAC UK, ali su nas oni odbili. Na kraju nam je ipak pomoglo nekoliko Hrvata koji ovdje već jako dugo žive, pa smo zahvaljujući njima posjetitelje počastili hrvatskim jelima i pićima, uključujući vina, piva, likere, ali i domaću rakiju.

Jedna gospođa iz Vukovara koja živi u Londonu pripremila je 13 vrsta kolača. Kolega Pilić je iz Zagreba poslao hrvatsku zastavu koja je postavljena na ulazu u prostor koji je također bio okićen sa svim hrvatskim povijesnim grobovima. Osim toga, izložbene panoe smo ukrasili tematski pa je na jednom prezentirana hrvatska povijest i podrijetlo Hrvata, na drugom naše priče i mitovi, zatim šport (zajedno sa šalovima i dresom hrvatske reprezentacije), pa gastronomija, manje poznate činjenice o Hrvatskoj, hrvatska znanosti i istraživači, te hrvatske regije. Naš događaj privukao je daleko veći broj posjetitelja od drugih kulturnih događaja održanih te godine. Irce je zainteresirala Keltska noć u Sisku, a Moldavci su uspoređivali boje hrvatskih narodnih nošnji sa svojima. Dakle, interesa za Hrvatsku ima, ali se o njoj još uvijek malo zna izuzevši naravno turizma.

Na britanskim sveučilištima Hrvatska također nije nešto naročito zastupljena. Prije koju godinu utemeljeni su hrvatski studiji na Sveučilištu u Glasgowu. Na nekoliko sveučilišta postoje jaki odsjeci za ruske i slavenske studije na kojima se uči i hrvatski jezik. Na University College London (UCL) predaje veći broj profesora koji su stručnjaci za raniju hrvatsku povijest. Ondje na primjer predaje Dr Wendy Bracewell koja je pisala o uskocima. Moja želja je bila studirati na UCL, no profesor koji je predavao modernu hrvatsku povijest bio je već u mirovini i u tom trenutku nisu još imali zamjenu.

Na sveučilištu Goldsmiths u Londonu postoji Centar za balkanske studije koje vodi Dr. Dejan Đokić. Na sveučilištu Kingston u Londonu predaje Dr Marko Hoare koji je također stručnjak za modernu povijest bivše Jugoslavije. Kada sam se 2012. prijavila za doktorat, primljena sam na Kingston i Warwick, ali je Đokić s Goldsmithsa odbio moj prijedlog nacrta dizertacije. Kada sam na Warwicku trebala braniti dizertaciju 2015., odsjek je morao sastaviti komisiju za obranu u kojoj je trebao biti profesor s Warwicka i profesor s nekog drugog britanskog sveučilišta. Kasnije mi je mentor rekao da jedini profesori u Velikoj Britaniji za koje je odsjek znao da su stručnjaci za suvremenu hrvatsku povijest su Dr Hoare i Dr. Korb sa sveučilišta u Leicesteru, a na kraju su se odlučili za Dr. Korba jer je bio bliže i s njim su već surađivali. Dakle, izbor nije bio baš velik pa taj podatak govori koliko je moderna hrvatska povijest zastupljena na britanskim sveučilištima.

Hrvatskih studenata ovdje ima, no pitanje je koliko njih studira povijest ili pokušava doktorirati na temema iz hrvatske povijesti. Ja sam zasada susrela samo one s drugih odsjeka. Problem je naravno financiranje školarine. Stipendije je teško dobiti jer ih je iz godine u godinu sve manje. Za razliku od mnogih drugih zemalja, koliko je meni poznato hrvatska vlada ni na koji način ne pomaže studente u inozemstvu. Jedina organizacija koja omogućava djelomične stipendije za hrvatske studente na najboljim svjetskim sveučilištima je the Frankopan Fund kojemu je na čelu Dr. Peter Frankopan s Oxforda. Ta zaklada svake godine pomaže 15 do 20 hrvatskih studenata iako su sredstva ograničena i ne pokrivaju niti polovicu školarine. No, zahvaljujući upravo njihovoj pomoći ja sam uspjela završiti taj studij povijest i nastaviti s doktoratom. Po mom mišljenju upravo je problem financiranja odlučujući čimbenik zbog kojeg hrvatska povijest nije u većoj mjeri zastupljena u ovdašnoj znanosti. Ljudi se bave temema s kojima lakše mogu dobiti nekakve stipendije.

Opstrukcije istraživanja

Zašto prema Vašem mišljenju neki političko-interesni krugovi i danas žele opstruirati znanstvena istraživanja o Jasenovcu?

jasenovac istina

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Među njima su naravno i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Kad se to konačno dogodi, predizborne kampanje u Hrvatskoj izgledat će znatno drugačije, a u prvih sto dana Vlada i ministri će morati nešto raditi umjesto držati povijesne lekcije o događajima o kojima ništa ne znaju. Stoga ću reći da ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima već i onima  koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme.

Moj mentor na Odsjeku za povijest na Warwicku bio je Dr. Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na slične slučajeve u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. Više puta smo razgovarali o tome koliko su pojedina društva zrela da znanstveno i objektivno istražuju vlastitu prošlost. Na probleme na kakve sam ja nailazila u hrvatskim arhivima on je također nailazio u ruskim arhivima i zato je veoma dobro shvaćao našu situaciju, iako se pojedinim detaljima znao iznenaditi. Čini se da se u zemljama istočne Europe ratni i poratni zločini ipak nešto lakše istražuju, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije.

Dr. Mick je znao istaknuti da je primjer bivše Jugoslavije bitno drugačiji jer je Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo zasluga „domaćih sinova“ i upravo je to razlog zbog kojeg je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno donesen zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Stoga je u jednom drugom intervjuu kolega Pilić istaknuo da je istraživanje tko su ti ljudi bili, zašto su bili žrtve, odnosno zločini i zločinci, od kuda i zašto ti zločini i gdje smo i kakvi smo to mi danas u odnosu i prema tim zločinima i zločincima i žrtvama, znatno teže jer zahtijeva određeni iskorak, a često i sukob sa sobom i svojim mišljenjima, stavovima, svjetonazorima i stereotipima. Malo je onih koji su spremni ići tim putem.

Za početak je potrebno o ovim događajima raspravljati na znanstven način, a ne služeći se izrazima poput „ustaško zlo, „ustaška zmija“, „zločinačka tvorevina“, „ustaški zloduh“ i sličnima. Malo misticizma nikad nije naškodilo propagandi. Namjerno korištenje izraza kojima se sve „negativno“ automatski vezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla očito je odlika totalitarnih režima koji i na taj način šalju poruku da ne smijemo vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše. Promatrajući to iz perspektive nekih drugih znanosti, radi se o čistoj dehumanizaciji neprijatelja.

Ja sam na Warwicku završila i jednogodišnji program iz psihologije i za završni rad sam pisala upravo o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. U mojoj novoj dizertaciji će se između ostalog raspravljati i o tome jesu li tzv. pomirba, normalizacija, demokratizacija i izlječenje društva u cjelini uopće mogući bez te početne faze u kojoj je prvo potrebno „humanizirati“ ne samo neprijatelje već i sebe same. Dehumanizacija neprijatelja je ustvari dvosmjerna ulica jer vodi i prema gubitku individualnog identiteta onih koji je prihvaćaju i koji time postaju dio mase i time se odriču bilo kakve osobne odgovornosti.

S ovim fenomenom povezanje eksperiment kojeg je psiholog Stanley Milgram proveo početkom 1960-ih, a koji je u ono doba izazvao velike kontroverze jer je Milgram ustanovio da većina ljudi slijedi naređenja i postaje dio te mase čak i onda kada su svjesni negativnih posljedica i kada se s postupkom uopće ne slažu. Nema u Hrvatskoj napretka sve dok „genie in a bottle“ vlada umjesto razuma i osjećaja vlastite odgovornosti, a kako je Milgramov eksperiment pokazao, put do tog cilja je veoma težak i dugačak.

I među znanstvenicima ima onih koji svjesno ili nesvjesno opstruiraju istraživanja, a i onih koji se vole okititi tuđim perjem, pa ovih dana pričaju da su oni već odavno dokazali postojanje poslijeratnog logora Jasenovac. Takvi još nisu shvatili da se u svom pristupu u kojemu se njihov rad temelji na svjedočanstvima ni najmanje ne razlikuju od Goldsteinovog. Pisani i materijalni dokazi su jedno, a rekla-kazala drugo. Stvar je jednostavna: ako u košarci želite zabiti koš, tada morate pripaziti na korake. No, postoje oni kojima takav pristup ne odgovara jer oni od ovakvih tema i održavanja mitova žive, a takvih ima na obje tzv. strane. Kažem takozvane strane jer u znanosti neopterećenoj ideologijom i osobnim interesima postoji samo jedna strana, a to je ona „sine ira et studio“.

Upravo zato ja se u svom radu prvenstveno držim načela da su dva plus dva četiri, a glavna misao voditelja mi je onaj stih Whitney Houston „I decided long ago, never to walk in anyone’s shadows If I fail, if I succeed At least I’ll live as I believe“. Meni ne trebaju ničija odobrenja i nitko mi neće govoriti što ja smijem, a što ne smijem. To se odnosi i na Natašu Jovičić i na Kolindu Grabar Kitarović i na Tihomira Oreškovića i na Zlatka Hasanbegovića i na Slavka Goldsteina i na Tvrtka Jakovina i na sve ostale.

Za razliku od njih, ja sam blagoslovljena odsustvom bilo kakve fotelje ili novčane nagrade pa se prema tome nemam oko čega brinuti. Onaj koji želi ostaviti trag u znanosti ili umjetnosti mora zaboraviti na bilo kakve granice, a pritom ne mislim samo na državne. Osobna sloboda je doista neprocjenjivo iskustvo! No, taj put je daleko teži od utabanih staza jer uz tu slobodu dolazi financijska i svaka druga nesigurnost. Ja sam to proteklih tjedana predobro osjetila na svojoj koži jer moje ime se uporno povezivalo s pojedincima i organizacijama s kojima nikakve veze nemam, a kojima su s druge strane moje ime i moj rad iz određenih razloga odgovarali.

Povodom razgovoru su Vaša istraživanja poslijeratnoga logora Jasenovac. Zanima nas bavite li se i problematikom ratnoga logora Jasenovac i možemo li uskoro očekivati rezultate istraživanja?

Kao što sam već spomenula, od samog početka bavimo se i ratnim logorom u Jasenovcu. Na pojedine dokumente o ratnom Jasenovcu nailazili smo tijekom našeg rada, no s obzirom da smo imali obveze i prema Hrvatskom državnom arhivu zbog njihovog projekta, jednostavno nismo imali više vremena baviti se ovom problematikom. U više navrata odlazili smo u Jasenovac i druga mjesta i ondje razgovarali s još uvijek živućim svjedocima, među kojima je bilo i onih koji su bili pripadnici partizanskih postrojbi i OZN-e.

U Slavoniji smo također razgovarali s obitelji kod koje su 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare, a koje su prošle kroz logor Jasenovac, o čemu također u svojim radovima govori Igor Vukić. Navode te obitelji uspjeli smo potvrditi dokumentima koje smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu. Također smo razgovarali i s nekim bivšim logorašima, među kojima su bili i oni koji su odvedeni na rad u Njemačku. Njihove izjave i podatke koje smo pronašli u arhivskom gradivu međusobno smo uspoređivali, a ja sam u više navrata razgovarala i s pokojnim Dinkom Šakićem.

Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnom Jasenovcu jer upravo zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većeg broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svijetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta kojeg također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle, taj posao je prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen.

U svakom slučaju, moj je stav da istraživanju jasenovačkih žrtava treba pristupiti na isti način na koji smo dr. sc. don Josip Dukić i ja pristupili Dugopoljskom žrtvoslovu kada smo iznijeli sve podatke o žrtvama do kojih smo došli, a naročito one koji su bili kontradiktorni, i to bez ikakvih naših intervencija i interpretacija. Na primjer, ako imamo dokument iz 1957. u kojemu se navodi da je Andrija Rogošić bio hrvatski redarstvenik kojeg su 1943. uhitili Nijemci u Zagrebu i odveli u logor (čije se ime ne navodi) nakon čega mu se gubi trag, te ako imamo podatke iz Projekta Dotrščina prema kojemu je ista osoba navodno ubijena u Jasenovcu 1945., onda to treba jasno reći, a ne prihvatiti drugu verziju jer je ona politički prihvatljivija. To je aposlutno nepošteno prema čovjeku koji je izgubio život. Njegova smrt nije naše leno!

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj. Licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Ovakav stav temelji se na našem shvaćanju da je navijanje za što većim brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe i za nečije privatne interese jednom riječju degutantno.

Kada će točno ostali rezultati naših istraživanja biti objavljeni veoma je teško reći s obzirom da kolega Pilić i ja radimo samostalno i besplatno. Dakle, za ovaj posao nismo plaćeni. Katkad smo u mogućnosti raditi više, a katkad manje. To ponajprije ovisi o drugim obvezama kojima se moramo posvetiti. Kao što sam već spomenula, sve naše radove pišemo jako dugo i tvrdnje nastojim potkrijepiti iz više izvora. Stoga ono što smo dosada pronašli o ratnom logoru Jasenovac neće biti objavljeno u skorijoj budućnost niti ćemo izlaziti u javnost s bilo kakvim djelomičnim informacijama.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine

Objavljeno

na

Objavio

Vlado Radošić (na slici u krugu): “Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti.”

2 stara gradiska

3 stara gradiska

I ova knjiga, istaknuo je Radošić, dokazuje kako su zločini ipak ugledali svjetlost istine, ali i da podsjeti na zaboravljene žrtve. Živi bi možda i željele zaboraviti, ali ne mogu. Na one koji jako, često i nesvjesno žele zaboraviti i u tome uspijevaju, ali i na počinitelje koji u želji da izbjegnu odgovornost za zločine koje su počinili promoviraju zaborav.

Upravo su tajnovitost i zaborav njihova namjera, a ako im to ne uspije, počinitelj napada kredibilitet žrtve jer ako ju već ne može ušutkati, može se pobrinuti da ju nitko ne sluša.

Radošićeve knjige, tužnog i bolnog sadržaja, skrivene su od javnosti. U javnim medijima prošle su ispod radara. Zaštićene su velom medijske šutnje. Nisu se oglasile ni obrtničke radionice Goldstein, Documenta, Recom …

Podsjetit ću ovdje i na izjavu strateškog partnera iz Londona, Davida Slinna, veleposlanika Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije:”Dobro je što Hrvatska gleda u budućnost, a ne na povijest, Domovinski rat i Oluju! To je naš fokus, gledati samo prema toj budućnosti.”

4 stara gradiska

Knjiga ima 643 stranice!

Nakon prve knjige “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” (vidi opširnije: Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine), i u ovoj drugoj knjizi Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine”, objavljeni su autentični dokumenti, pravi podaci o broju žrtava i svjedočenja preživjelih logoraša (koji su u tom logoru bili zatočeni 1992. godine) pa su sada dostupni ne samo javnosti, mnogim povjesničarima i istraživačima, već i pravosudnim institucijama Republike Hrvatske u vođenju sudskih postupaka pri utvrđivanju počinitelja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U obje knjige je Radošić u cijelosti istražio i dokazao da je Stara Gradiška u vrijeme 1991. i 1992. godine funkcionirala kao sustav logora, od Gradiške do Bjeline u BiH, osnivan na dijelu okupiranog ozemlja Hrvatske po zapovjedi general-potpukovnika Vladimira Vukovića iz 5. (banjalučkog) korpusa kopnene vojske Jugoslovenske narodne armije (JNA).

5 stara gradiska

Zapovijed general-potpukovnika Vladimira Vukovića za osnivanjem logora za ratne zarobljenike “Stara Gradiška” (ovdje donosimo prvu od dvije stranice zapovjedi, str. 53 -54. )

6 stara gradiska

7 stara gradiska

Ova hrvatska spomenička baština propada. Kulturocid. Memoricid. Zatvorena je za javnost. Općina Stara Gradiška želi očuvati “Spomen područje Stara Gradiška” i urediti muzejsko-dokumentacijski centar, ali, nažalost, ne smije ništa poduzimati obzirom da se to područje nalazi pod upravom Spomen područja Jasenovac.

Ovdje ne hodočaste “ministranti” koji imaju blistavu prošlost, koji su se u političkom proboju učinili Katolicima, koji nas tjeraju da vjerujemo kako su upravo oni ti koji se dosljedno i oduvijek bore, do posljednje kapi naše krvi, za nacionalne interese i samostalnu hrvatsku državu.

8 stara gradiskaSrpski logori u funkciji zastrašivanja i etničkog čišćenja okupiranog teritorija.

9 stara gradiska

10 stara gradiska

Izvješće Centralne službe bezbednosti, Sektor SNB Banja Luka o broju doseljenih i odseljenih građana sa područja BiH pod okupacijom Vojske Republike Srpske, svibanj 1993. godine (str. 35 – 38)

Treba se prisjetiti da je u isto vrijeme Socijalistička Internacionala na sastanku u Gratzu zahtijevala poduzimanje sankcija prema Hrvatskoj ako nastavi s prisvajanjem područja, etničkim čišćenjem…. (Slobodna Dalmacija,12. lipnja 1993.). Tu mantru slušamo i danas.

11 stara gradiska

12 stara gradiska

Izvješće Komande 1. krajiškog korpusa Glavnom štabu VRS o prebacivanju oko 900 ratnih zarobljenika iz Stare Gradiške na Manjaču, 13. lipnja 1992. u 17.00 sati (str 562-565)

“Ustaški vojnici sa ovog područja … muslimansko-hrvatske formacije …” A u izvješću Komande od 14. prosinca 1992. čitamo: “pružila je snažan otpor ustaško-muslimanskim snagama”(str.395 -396)

Tko se još sjeća izgleda izbornog plakata HDZ-a iz 1992. – dva viktorijina prsta, zelena podloga, križ u lijevom, a polumjesec u desnom kutu. Alija, Bakir …?

13 stara gradiska kljuc

14 stara gradiska

Slipčević, Marko, sin Laze, pripadnik 4. gardijske brigade „Pauci“ Split, rođen 10. 08. 1970. u Slipčevićima, općina Skender Vakuf, BiH, s prebivalištem u Solinu, Domovinskoga rata br. 8, RH, Hrvat, 17. 04. 1992. prilikom prijevoza oružja iz Splita za Jajce u taksi vozilu, zajedno s Matijom Ćurkovićem, Vladom Vulićem i Markom Joskićem, zaustavljen na punktu u Donjem Vakufu od strane vojne policije JNA te uhićen i odveden u barake na ulazu u D. Vakuf, gdje je ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika JNA. 17. 04.1992. po pripadnicima Vojne policije deportiran na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 13. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja po pripadnicima 5. bVP odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“ kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 23. 08. 1992. kada je posredovanjem Komisije za razmjenu zarobljenika i uhićenih civila Herceg Bosne razmijenjen u Jezeru kod Jajca, RBiH.
Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

15 stara gradiska glasnovic

Kupres – Knin – Stara Gradiška – Banja Luka – Manjača – Banja Luka

Glasnović, Davor, sin Rozarije, pripadnik HV-a, bojna Frankopana, rođen 24. 02. 1954. u Zagrebu, RH, s prebivalištem u Edmontonu, Kanada, Hrvat.

„Živio sam u Kanadi s roditeljima, školovao se, a potom i studirao suvremenu povijest, služio sam kanadsku vojsku. Izbijanjem rata u RH, nisam mogao sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke. Kada je spaljeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini ja sam u studenom 1991. godine iz Kanade došao u RH za bratom Željkom (bio pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske i u Legiji stranaca) i već stigao u RH, uključio se u ZNG-specijalne postrojbe GŠ HV-bojna „Zrinski“. Ja sam pristupio u bojnu „Frankopani“.

Dana 04. svibnja 1992. u blizini sela Zanagline na kupreškom bojištu, mjesec dana nakon što je brat Željko na istom bojištu ranjen, upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedrena kost mi je bila potpuno prepolovljena. Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja: „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, no ipak skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Od vezivanja cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Dolaskom na jednu visoravan jedan četnik je izvadio bodež, rekao je:„Što je ovo?!“ i odrezao mi lijevo uho! Rekli su mi i da će me odvesti u selo, ispeći na ražnju… Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili. Nekoliko puta sam padao u nesvjest. (…) Jedan dan sam zadržan u Kupresu, ispitivao me neki vojni obavještajac i mislio je da sam, moj brat Željko Glasnović.

Onako prebijenog i izmrcvarenog dovukli su me do jedne ceste gdje je naišao kamion jugo-vojske, te su me ubacili u isti i odvezli u Kupres i zatvorili u neki podrum. (…)

Iz Kupresa odvezen sam po vojnoj policiji u kninsku bolnicu gdje sam boravio oko dva tjedna, a potom prebačen u logor za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. Dana 02. 06. 1992. da nas sakriju od Crvenog križa, odlučili su nas dio logoraša (mislim da nas je bilo 24) prebaciti u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“. Vozila nas je vojna policija iz Drvara u dva transportera, bilo je užasno vruće, svi su morali klečati. (…) U vožnji od Knina, u transporteru su nas sve nemilo tukli tako da je jedan momak (mislim da se zvao Ante Stanić) umro na meni od batina. (…)

Dolaskom u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ iz transportera su izvadili ubijenog i nije mi poznato dalje ništa o njemu, ali smo i tamo imali „dobrodošlicu“. Nakon „prijema“ i liječničkih pregleda mislim da je nas 6 ili 7 logoraša (ranjeni i teško ozlijeđeni) po istoj vojnoj policiji prevezeni smo u vojnu bolnicu u Banja Luku, dok su drugi ostali u logoru.

Za vrijeme boravka u bolnici prošao sam strašne torture, mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilima, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno… Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. (…)

Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili. Sjećam se još jedne strašne epizode: – U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno… Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane, liječnici su bili distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi.

Pisao sam Crvenom križu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagreb i tako su moji saznali da sam živ. Kada je napokon došao Crveni križ, imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti, a tamo sam se zadržao do početka kolovoza 1992. kada sam prebačen u logor za ratne zarobljenike „Manjača“.

Mene su stavili u štalu za konje s dosta civila (ranjenici i bolesnici) koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja a najviše je bilo muslimana. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu… Jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga. (…)

Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi:„Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi!“ Kakva god bila „Manjača“, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banja Luci, i početkom rujna 1992. prebačen sam u VIZ Banja Luka.

Zatvorili su me prvo s kriminalcima, a potom sam u ćeliju dobio hrvatskog branitelja Kačunko Igora. Znam da je u istrazi bio i Ruždija iz Kupresa. Banjalučko Vojno tužilaštvo pokrenulo je optužnicu protiv mene i teretili me za ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano u čl.142 KZ SFRJ.

Razmijenjen sam nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića: – Mijenjali su nas četiri za četiri, ja, Kačunko Igor, Maljur Ivan i Miletić Zlatko. (…) Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali, pa odmah možeš da ocijeniš u kakvim je tko uvijetima i odnosu bio.

Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao samnom… (cijela izjava je objavljena na str. 536 – 539)

16 stara gradiska manjaca

17 stara gradiska manjaca

Kupres – Drvar – Knin – Stara Gradiška – Manjača – Batkovići – Kamenica – Livno

Ugrin, Vlado, sin Pave, pripadnik HVO-a- zamjenik zapovjednika obrane Srednje Bosne, rođen 06. 10. 1963. u Splitu, RH, s prebivalištem u Splitu, B. Papandopula br.14, RH, Hrvat, zarobljen 27. 05. 1992. oko 04,00 sati u naselju Čipuljić kod Bugojna, zajedno sa Tolom Žarkom, Ugrin Vladom i Zrno Stipom od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH. Istog dana sa još 5 zarobljenih pripadnika HVO-a i 1 pripadnikom Armije BiH, od strane pripadnika TO Srpske Republike BiH, pješice preko planine Stožer i Begova Sela doveden je u Kupres, gdje je zatočen u jednoj zanatskoj radnji-zlatarna, a potom ispitivan i tjelesno zlostavljan od strane pripadnika „OB JNA“ i srpskih dobrovoljaca Belih orlova. U zatvoru Kupres boravio je do 29. 05. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije JNA odveden u Drvar u komandu pripadnika JNA i TO Srpske Republike BiH.

Iz Drvara po pripadnicima VP TO Srpske Republike BiH deportiran je na okupirani dio RH i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara bolnica“ u Kninu. U logoru u Kninu boravio je do 02. 06. 1992. kada je po pripadnicima Vojne policije Srpske Republike BiH doveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“ u Staroj Gradiški pod nadzorom pripadnika 5. bVP banjalučkog korpusa JNA. U logoru „Stara Gradiška“ boravio je do 28. 06. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Manjača“-„paviljon (štala) br.1“ , kod Banja Luke, RBiH, pod nadzorom pripadnika 1. bVP 1. KK vojske Srpske Republike BiH. U logoru „Manjača“ boravio je do 13. 12. 1992. kada je zbog zatvaranja odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Batkovići“ kod Bijeljine, RBiH, pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Batkovići“ boravio je do 23. 06. 1993. kada je odveden i zatočen u srpskom logoru za ratne zarobljenike „Kamenica“ kod Drvara, RBiH pod nadzorom pripadnika Vojne policije VRS. U logoru „Kamenica“ boravio je do dana 29. 06. 1993. kada je posredovanjem Komisije za nestale i zatočene pri Vladi RH, Službe za razmjenu zarobljenika i dr. osoba HR HB, razmijenjen kod Livna, RBiH.

Registriran u logoru od strane MKCK pod brojem 00200670.

Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

Delić, Šemsudin, sin Ramiza, civil, rođen 06. 09. 1941. u Bosanskome Brodu, općina Bosanski Brod, RBiH, sa prebivalištem u Derventi, R BiH, musliman Bošnjak.

Rat je u Derventi započeo 5. aprila. Negdje oko 15. aprila poslao sam porodicu sestri u Brijesnicu, to je mjestašce kraj Doboja. Ja sam ostao u Derventi da branim grad. Stanovao sam u blizini autobusne stanice. Tu je bila postavljena prva borbena linija, između garnizona i nas, branilaca grada. Tu smo imali iskopane rovove. Većinom smo bili muslimani, pa se i ta jedinica zvala Muslimanska jedinica Dervente. Dana 20. aprila smo konačno postali Armija BiH. Jedinicu su formirali malo imućniji ljudi Dervente. Prvog dana ramazanskog Bajrama podijeljeno je oružje onima koji su htjeli u rat protiv agresora. (…)Na toj nas je borbenoj liniji bilo oko stotinjak. Riječ je o muslimanima, a Hrvati su nam prišli dva-tri dana kasnije. Oni su branili sela, oni i žive u selima oko Dervente. I tako smo mi odolijevali sve negdje do 11. maja. Toga sam dana uhapšen. (…)

Ispričat ću vam što se dešavalo u Derventi za mjesec dana rata. (…)Bilo je negdje oko 150 pušaka i poluautomata ruskog porijekla, e, onda smo dobili naoružanje preko Bosanskog Broda, iz Slavonskog Broda, tu nam došla i ona bosanska brigada, čini mi se Mirsadova brigada (neki Mirsad je vodio jedno 50-tak ljudi, onda su nam došli Sandžaklije, Handžar divizija. Njih je bilo oko 150. Došla je i iz Rijeke Porobićeva divizija. Vođa te ekipe je bila žena, Azra Porobić, mala, nema je što vidjeti. (…) Tada je u Derventi osnovana Tigrovska divizija. Bila je jedna od najborbenijih divizija. Sastavljena je u cjelini od Roma. To su bili muslimanski Romi. Gdje su oni držali tu nije mogao ni Hrvat ni Srbin ni musliman doći bez njihova pitanja. Sve su držali pod vlastitom kontrolom.(…)

Dakle, dolaskom u garnizon (u Derventi), gdje su nas doveli onako povezane, tu smo zatekli jednog dječaka od nekih 15 – 16 godina. Njega su svezali za traktor i dok nije izdahnuo, nisu ga pustili, Umro je u teškim mukama. Sav je bio oguljen, koža mu je bila sva oguljena. On je, kao, silovao Srpkinje! (…)Meni su tada izbili zube, u Derventi. Svi su slično prošli, zahvaćeni kundakom, bokserom, topuzinama, (i to su imali), noževima, dok ne probije glavu nožem, dok krv ne pusti… to je bila grozota, to je bilo mučenje, to je bilo nevjerojatno.

E, tako izmrcvarene su nas odveli u Gradišku, u zatvor, istražni zatvor, vojni. Dolaskom u zatvor, mene su odmah strpali u samicu, nabili su mi okove na ruke i noge, lanci su bili na leđima, one bukagije kako se zovu (…)
Rekli su da moram tu kopati sam sebi grob. Da će me ubiti. Ja sam Boga molio da me ubiju. Više nisam mogao izdržat. E, onda sam mor’o kopati grob. Iskop’o sam grob, legao sam u grob da sam sebe zatrpam. Onda odjedanput: „Ustani! Izlazi vani! Još nisi dao dopunu Izjavi! (…)

Tada su me izveli, sjećam se dobro, kiša je velika padala, a Avdo mi je rekao da se tu nalazi cijelo groblje poubijanih Hrvata, na tom dijelu. To je bio hrvatski zatvor, veliki. „Ako te tu zakopaju“, govorio mi je, „to ti je do prve velike poplave – pa ode. Niz Savu, dole.“ Ja izađem s njima, i psujem sve četničku majku, ne znam što im ne psujem, znam da će me ubiti. Ma kakvi, neće me ubiti. Opet me vrate. I još me više prebiju zbog toga što sam ih psovao. I to je bilo sve tako do 25. maja kada je bio Titov rođendan, onda je rekao:„Titovi vojnicu umiru 25. maja, tada ćemo te objesiti.“ I doista objesili su me za kuke, sa onim okovima. Visio sam na kukama jedno 5 – 6 sati, baš onako ko u mesnici. To je bilo mučenje. (…)

“Kolo srpskih sestara”

Negdje 26. maja došle su aždahe, “Kolo srpskih sestara”, kao eto one pomažu bolesnim i iznemoglim. I one su zaista izvršile najgnusniji zločin nad logorašima… imale su pletače igle, 20 – 30 centimetara, a bilo je i dužih od 50 cm. Tada su nas probadali skroz kroz tijelo. Mene su tri puta ubole. Dvojica su podlegla. To su teški bolovi. Ostaju rupe. Ja sam krvario možda 20-tak dana nakon toga, krvarilo je s leđne strane. Osim toga, skidali su muškarcima hlače, da vide kakav izgleda musliman, onda bi nožem odozdol pravile rezove. To su stvarno bili strahoviti bolovi. Jednoga su Harisa mnogo mučile, kapetana iz Trnopolja, on je mnogo jaukao… Ja više nisam mogao ni jaukati, izgubio sam svu snagu. Vadili su mi dva puta krv, po pola litre krvi, da mi operu mozak, to je, govorilo se pranje mozga, da zaboraviš sve. (…)

I tada sam bio osuđen na smrt. Vješanjem, ne više strijeljanjem. E, prije toga sam morao proći „kupatilo“. Prije nisam čuo za to, nisam znao što je kupatilo. Kupatilo se nalazi u podrumu zatvora (znadete da je taj zatvor u Staroj Gradiški čuvan nevjerovatno dobro; okolo su kule, iz njega je nemoguće pobjeći). Dakle, dole ima kupatilo gdje je posljednja šansa da ispitaju zatvorenika. Unutra se ubace električni vodičii, u vodu u kojoj se uroni zatvorenik. To su neopisive muke. Ako napravite tzv. veliki krak, gotovo je, nema života. Što je korak manji, veća je šansa da se ostane živ. Ja ne znam kako sam preživio taj… (…)

Nisam mogao vjerovati da dojučerašnja JNA može tako postupati prema svojim dojučerašnjim vojnicima.
Tako je bilo. Svi smo se osvijestili kad smo to vidjeli vlastitim očima u kakvoj smo zabludi živjeli.(…)

Manjača.(…) Vidio sam kako su, među Dobojlijama tjerali sina i oca da jedan drugom, da oprostite, grize spolni ud. To sam gled’o svojim očima. Grozota jedna! (…)

18 stara gradiska

19 stara gradiska

20 stara gradiska

21 stara gradiska

22 stara gradiska

Jovanov, r. Radman Ruža, kći Petra, civil, rođena 14. 03. 1943. u Trnu, općina Laktaši, RBiH, s prebivalištem u Trnu, općina Laktaši, RBiH, Hrvatica.

„Do svoje 18 godine živjela sam u svom rodnom mjestu Trn, kod Banja Luke, a potom sam otišla u Beograd, gdje sam se 1963. godine zaposlila u tvornici „Franjo Kluz“ na radnom mjestu krojačice.U Beogradu sam provela dvije godine, a potom sam 1965. god. otišla u Pariz te otvorila privatnu radnju koja se bavila proizvodnjom i prodajom odjevnih predmeta (šivanjem odjevnih predmeta). Godine 1968. sam se udala za Jovanov Angela, sa kojim sam u Parizu ostala do 1979. god. (…)

Početkom ratnih događanja u RBiH, točnije 22. 06. 1992. iz Banja Luke, zajedno sa svojim susjedom Miljanović Ivicom, svojim osob. automobilom marke „Honda“ iz Trna krenula sam prema mostu u Bosanskom Brodu u namjeri prelaska u RH. Dolaskom do mjesta Srbac, zaustavila nas je milicija i legitimirala, a potom bez ikakvog povoda počeli tući tj. tjelesno zlostavljati. (…)

Nedugo potom oboje su nas odveli u obližnju zgradu, gdje su meni oduzeli osob. automobil i oko 4.530 DM, 2.100 CHF,117.000 dinara,1.800 francuskih franaka, 5.100 austrijskih šilinga,180 USA dolara i još nešto dr. novca, a potom smo odvedeni i zatvoreni u zatvoru stanice milicije.

Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu i režu im udove

Dok sam se nalazila u zatvoru cijelo vrijeme sam bila tučena i psihički zlostavljana, kao i Ivica, a posebno u maltretiranju se isticao Jojkić Dušan, star oko 30-35 godina, visok oko 170 cm, tamne puti, odjeven u maskirnu odoru i Babić Momir zv. Babac, star oko 40-45 god., visok, plav, a za kojega pretpostavljam da je bio i jedan od glavnih odnosno zapovjednik. Tijekom ispitivanja snimana sam kamerom i pri tome su od mene tražili da izjavim kako sam vidjela da Hrvati u Derventi kolju srpsku djecu, te im režu udove, no ja to nisam htjela izjaviti, nakon čega sam dobila još više batina. Ispitivanju je bio prisustvovao izvjesni navodno potpukovnik Suvajac, odjeven u sivo-maslinastu odoru, star oko 35-40 godina i izvjesni Stanišević Slobodan zv. „Boban“, star oko 25 godina. Tijekom zlostavljanja Babić Momir zv. Babac“ na čelo mi je stavio pištolj, uhvatio za kosu i udario nogom u predjelu lica, od čega me je svu oblila krv i srušila sam se na pod, a sjećam se da je Suvajac samo prokomentirao: „Biti ćeš osuđena po kratkom postupku“. (…)

U zatvoru u Srpcu provela sam dva dana, a potom su došla četvorica u maskirnim odorama i mene i Ivicu sa džipom odvezli u zatvor u Staru Gradišku. (…)Smješteni smo u podrumske ćelije, svatko posebno, a kako mi se činilo u tome djelu zatvora nije bilo drugih zatvorenika. Kako u ćeliji nije bilo svjetla, pronašla sam, pipajući, neki željezni komadić s kojim sam na podu stavljala crtice kako bih mogla znati koliko je dana prošlo od zatvaranja, a također sam na zidu ispisala stihove ako slučajno ne preživim, da ostane nekakav trag da sam bila zatočena. (…)

Jednom prilikom, dok sam se nalazila u ćeliji, mislim da je to bilo 02. 07. 1992. stražar je rekao da su u zatvor došli pripadnici UNPROFOR-a, a ja sam se ponadala da će me obići i upisati, staviti na nekakav popis za razmjenu, pa je tu i nada da ću ostati živa, no isti nisu došli u ćeliju. Istog dana sam na listićima WC papira napisala jedan dopis misleći da ga stražar preda upravniku zatvora, no nisu htjeli to uzeti tako da mi je taj dopis ostao i ponijela sam ga sa sobom kada sam napustila zatvor. (…) potom su nas pod oružanom pratnjom odveli u džip, i odvezli nas u Banja Luku u kasarnu „Mali logor“.(…)

23 stara gradiska wc

Listić WC papira – “pa vas molimo za milost” (str. 583-586.)

I dok je Ruža Jovanov molila za milost u Hrvatskoj im je oprošteno, a oprosta tražili nisu.

24 stara gradiska omarska

Zapovijed Stanice javne bezbjednosti Prijedor da se iz logora “Omarska”, operativno obrađena lica, uz krivičnu prijavu, odnosno sl. zabilješku upute u Istražni zatvor Banja Luka ili logor Stara Gradiška na dalju kriminalističku obradu (str. 318)

25 stara gradiska manjacaIzvješće Vojna pošta 4022. Banja Luka Komandi 1. krajiškog korpusa o slanju ratnih zarobljenika na izgradnju-sanaciji Srpsko pravoslavne crkve u Šljivnu na Manjači (str. 208.)

26 stara gradiska

*Logor Batkovići pokraj Bijeljine, BiH, osnovan je 1. travnja 1992. na poljoprivrednom dobru; sastojao se od dva skladišta za žito veličine 50×30 m. U logoru je bilo zatočeno nekoliko tisuća civila i vojnika zarobljenih na području Hrvatske, te pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH. Također su bili zatočeni civili muslimanske vjeroispovijesti zarobljeni u BiH ili kasnije dovedeni iz logora „Manjača” i drugih logora. Zadnji preživjeli zatočenici iz logora razmijenjeni su tijekom 1994. godine, a najmanje 80 osoba vode se kao „nestali”.

*Logor Begejci osnovale su 2. listopada 1991. snage JNA na napuštenom salašu kod sela Begejci blizu Zrenjanina, u Vojvodini, Republika Srbija. Tamo su zatočili pripadnike ZNG-a i MUP-a RH, a koji su prethodno bili zatočeni u vojarni „Bubanj Potok” kod Beograda. Kasnije su u logor dovedeni i zarobljeni pripadnici ZNG-a, MUP-a RH i civili (žene, djeca) s područja Vukovara. Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50×10 m.

Logor je zatvoren krajem prosinca 1991., a preostali logoraši odvedeni su u logor Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i druge logore na području bivše SR Jugoslavije.

27 stara gradiska

Vlado Radošić: “S moralnog i humanističkog stajališta zarobljenički logori oduvijek su bili mjesta najvećeg obezvrjeđivanja ljudi te su stoga najveće sustavne degradacije etičkog kodeksa. Ono što može učiniti čovjek čovjeku možemo samo zamišljati, ali ono što se dogodilo i što je opisano u iskazima i sjećanjima logoraša, siguran sam, svakome će nametnuti pitanje zar su to bile zvijeri ili ljudi!

Sustavno je uništavan osobni i socijalni identitet logoraša, u najboljem slučaju tretirani su kao manje vrijedne osobe, a u najgorem, znatno češćem, poistovjećivani su s predmetom koji treba nemilosrdno uništiti. Izlagani su raznim organiziranim i neorganiziranim tjelesnim i mentalnim zlostavljanjima, likvidacijama koje su izvršavale jedna ili više osoba ili po naređenju treće osobe, a u cilju prikupljanja podataka i priznanja, ali znatno češće iz nacionalne mržnje i osvete.” (str. 618)

Pametniji i kompetentniji od mene su zaključili – s ove dvije knjige je Vlado zapravo izgradio spomenik zahvalnosti svima koji su u srbijanskom zatočeništvu podnijeli velike patnje za slobodu Hrvatske.

BILJEŠKA O AUTORU

Vlado Radošić, sin Blaža i Nade, r. Vuković, rođen 22. 03. 1968. u Tisovcu, općina Staro Petrovo Selo, RH, po zanimanju policajac. Sudionik je Domovinskog rata kao dragovoljac, pripadnik specijalne jedinice policije „ZEBRE“ Nova Gradiška, potom zasebne jedinice policije „JADRAN“ te temeljne i krim. policije. Na poslovima kriminalističkog službenika za ratne zločine i terorizam PU Brodsko-posavske, PP Nova Gradiška i PP Okučani, u vremenskom razdoblju od 1992.-1997., vršio prikupljanja podataka u svezi počinjenih zločina, masovnih i pojedinačnih grobnica, nazočio ekshumacijama i identifikacijama pronađenih osoba. Prikupljeno arhivsko gradivo korišteno je za pisanje knjige „Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. god.“ koja je objavljena u studenom 2012. god.
Umirovljen 2007. u zvanju – glavni policijski inspektor.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan:
– Spomenicom Domovinskog rata 1991/92.
– Spomenicom Domovinske zahvalnosti
– Medaljom „Bljesak”
– Medaljom „Oluja”
– Redom hrvatskog trolista
– Spomen plaketom „Vukovar 1991.”
– Pohvalnicom MUP-a RH, načelnika Odjela Specijalne policije generala Mladena Markača, i drugim zahvalnicama i pohvalama MUP-a RH za uspješan rad i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Za ostvarenja u području društvenih djelatnosti – za publicističku djelatnost s tematikom Domovinskog rata nagrađen;
– Plaketom i grbom općine Stara Gradiška, 2014. god.
– Medaljom grada Nova Gradiška, 2014. god.
– Plaketom Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja RH, 2016. god.

Ljubomir Škrinjar/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Jugokomunisti su ga uhitili u Veljacima i ubili u Zagvozdu 1945.

Objavljeno

na

Objavio

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija

Živopisan je krajobraz Ljutog Doca i mjesta rodne kuće fra Julijana Kožula. Iznad nje, malo u brdu u pitomoj dragi, župna je crkva sv. Ane, zaštitnice župe, a ispod je širina Blata. Pogled puca na sve strane, posebno začaravajući je onaj prema hercegovačkim planinama Veležu, Prenju, Čabulji i Čvrsnici, a osobito zimi kad se bijele pod debelim snježnim pokrivačem.

Na kućnom broju 64, prema najstarijem stanju duša župe Sv. Ane, živjeli su Jure Kožul i njegova žena Kata, r. Čović. Njima se najprije rodio sin Ante (1896.) pa dvije godine poslije sin Ilija. Nakon punih osam godina 16. travnja 1906. rodio im se i treći sin. Isti su ga dan odnijeli u crkvu na krštenje i nadjenuli mu očevo ime Jure.Još su se poslije rodili Nikola, Delfa i Marija.

Sjemenište i gimnazija na Širokom Brijegu

Jure je s desetak godina u rodnom mjestu pošao u pučku školu, a po njezinu svršetku javlja se preko svoga župnika u Ljutom Docu na Široki Brijeg da bi polagao prijamni ispit. Nakon što ga je uspješno položio, upisao se u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu školske god. 1919./1920. To se razaznaje iz popisa đaka te Gimnazije iz školske god. 1921/23.

Franjevačka klasična gimnazija Široki Brijeg šalje pod urudžbenim brojem 111./21., 25. rujna 1921. Redodržavnom starješinstvu u Mostaru na njihovo traženje popis svih đaka u Gimnaziji. U tom dopisu stoji: »… po naregjenju toga starešinstva od 1. rujna 1921., br. 438. dostavlja se imenik svih upisanih djaka u ovu gimnaziju, napose internista, a napose externista.«

Popis đaka te školske 1921./22. za III. r. je sljedeći:
»Internisti:
1 Barbarić Anto iz Klobuka
2 Bubalo Anto iz Čapljine
3 Jelić Nikola iz Širokog Brijega
4 Kožul Jure iz Ljutoga Doca
5 Ljubić Ante iz Širokog Brijega
6 Skoko Stjepan iz Veljaka

Externisti:
1. Gjanešić Viktor iz Širokog Brijega
2. Erceg Vlatko iz Veljaka
3. Galić Stjepan iz Gorice
4. Gadže Frane iz Ljubuškog
5. Jelavić Dušan iz Dalmacije
6. Majić Nikola iz Vitine
7. Mrčić Zdravko iz Čapljine
8. Nikolac Vinko iz Dalmacije
9. Ostojić Dragan iz Širokog Brijega
10. Šešelj Alfonz iz Mostara
11. Vego Marko iz Čapljine
12. Vrdoljak Jure iz Drinovaca
13. Zeljko Marko iz Širokog Brijega
14. Zeljko Ivan
15. Zorić Jago iz Gruda«

Jure je malu maturu polagao 1922./23. školske god., nakon svršenog IV. r. Gimnazije. Pred polugodište te godine internisti – sjemeništarci su 3. prosinca 1922. održali »… zabavu u počast novim profesorima i mladomisnicima u inozemstvu. Na zabavi prisustvovao i narodni zastupnik Juraj Puljić. Pozvani i odazvali se u većem broju činovnici i trgovci i lijep broj seljaka …«; a u 8. točki toga programa Kožul (Jure) održao je » … deklamaciju: Oda batini od Z.J. Jovanovića«.

Novicijat na Humcu

Školske god. 1924./25. Jure je pao iz hrvatskog, francuskog i povijesti. Zbog toga je izgubio pravo na daljnje školovanje. No, iz provincijske Pismohrane saznajemo da je ipak nastavio školovanje i svoj hod prema Novicijatu.
»Zaključili smo na učiteljskoj sjednici od 11/9 1925. god., da se isključeni gimnazijalci zbog slaba uspjeha u nauci ponovno prime u naše sjemenište pod uvjetima: Kožul u VI. razred, ako plati za uzdržavanje kao vanjski gimnazijalci. Stojić u I. razr. pod uvjetim kao i Kožul. Mikulić je učinio popravni ispit, pak prelazi u II. razred pod uvjetima unutarnjih gimnazijalaca.«

»Na Petrovdan t. g. kanimo prepustiti u novicijat naš na Humcu Juru Nuića Ivanova iz Drinovaca, koji je svršio VI. raz. u gimnaziji državnoj u Mostaru te deset pitomaca našega sjemeništa na Širokom Brijegu, koji su takodjer svršili VI. gimn. raz. u našoj gimnaziji na Širokom Brijegu i to: Adamčik Silvio Ivanov iz Konjica; Čuvalo Mato Nikolin iz Proboja; Kožul Jure Jurin iz Ljutog Doca; Mandić Andrija Mijin iz Lisa; Naletilić Nikola Jurin iz Lisa; Pehar Nikola Matin iz Gradnića; Radišić Stanko Šimunov iz Grljevića; Šaravanja Andrija Stipin iz Dobrog Sela; Skoko Stjepan Šimunov iz Graba i Vasilj Frano Andrijin iz Međugorja.«

Dana 29. lipnja 1926. na svetkovinu Sv. Petra i Pavla franjevački su habit obukla desetorica kandidata. Među njima je i »… Jure Kožul, sin Jure i Kate r. Čović, rođen u Ljutom Docu 16. 4. 1906.« Uzeo je redovničko ime fra Julijan.

Završetak gimnazije na Širokom Brijegu

Dana 7. prosinca 1927. prirediše Blaženoj Djevici Mariji akademiju svi đaci, a fra Julijan je čitao referat: Marija, nada naša. Pismohrana Provincije čuva popis svih đaka po razredima s njihovim razrednim starješinama i ocjenama za školsku god. 1927./28.. Fra Julijan je te školske god. VII. r., razredni mu je starješina dr. fra Radoslav Vukšić. Nadglednik, prefekt, u sjemeništu je fra Viktor Nuić, a u klerikatu, VII. i VIII. r. fra Oton Knezović.

Sljedeće školske god. 1928./29. fra Julijan je VIII. r. Nakon svršetka razreda slijedila je velika matura – ispit zrelosti. »Dana 12. VI. dođe vladin izaslanik Gjorgje Vasković, kustos muzeja u Sarajevu. Imenovan bio Luka Karaman, ali se nije primio radi starosti. Izaslanik je inspicirao nastavu tri sata. Isti dan prestade nastava. Iza podne bila je sjednica za viši teč. ispit.«

Na sv. Antu, 13. lipnja 1929. pisao je s kolegama pismeni iz hrvatskoga kao uvjet za maturalni ispit. Tema pismenog zadatka glasila je: »Život kratak je kao san, djela vječna su tek«. Potom su 14. imali ispit iz matematike, 15. iz francuskog, 16. iz latinskog. Usmeni su ispit polagali 19. dopodne i popodne. Dopodne su ispitana četvorica, a popodne dvojica. Dan poslije, 20. lipnja, ispitana su ostala četvorica. »Na tri mjeseca pali su iz matematike: fra Julijan Kožul i fra Nevinko Mandić. Ostali su prošli: Adamčik fra Silvio, Nuić fra Angjelko, Pehar fra Teofil, Radišić fra Rajko, Skoko fra Ferdo, Vasilj fra Vendelin i dva civila Rakić i Polić.«

Dana 19. i 20. rujna 1929. »bila popravna matura za reprobirane klerike u junskom roku Kožula fra Julijana i Mandića fra Nevinka. 20. IX. bile pismene radnje prije podne, popodne usmeno. = Prošli.«

Studij bogoslovije, vječni zavjeti i svećeničko ređenje

Bogosloviju fra Julijan uči u Mostaru od jeseni 1930. do ljeta 1932. »Kožul, fra Julijan upisan u katalog Franjevačke teologije u Mostaru školske 1929./30. godine kada je uspješno završio prvu, a šk. 1930./31. g. drugu, šk. 1931./32. g. treću godinu te zimski semestar šk. 1932./33. g. četvrte godine, a nakon toga je nastavio studij u inozemstvu, kako je zapisano u opasci uz imena studenata što su upisana u ljetnom semestru te godine bez ocjena: “Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu (tj. ff: B. Adamčik, J. Kožul, N. Mandić, Arkanđeo Nuić)”.«

Svečane je zavjete položio u Mostaru 2. srpnja 1930. Od 15. svibnja 1932. na odsluženju je vojnoga roka u Mostaru. O tome svjedoči provincijalov dopis gospodinu generalu Vojislavu Saviću, komandantu Jadranske Divizije u Mostaru: »Slijedeći svećenički kandidati, nadležni kod ovoga Provincijalata, nalaze se od 15. maja o. g. na odsluženju kadrovskog roka kod vojne bolnice u Mostaru kao redovi-gjaci: Silvester Adamčik, Jure Kožul, Jure Nuić, Nikola Pehar, Stjepan Skoko, Franjo Vasilj.

Spomenuti djaci-vojnici radi oskudice svećenstva u Hercegovini potrebni su za duhovnu pastvu i trebali bi da budu rukopoloženi za svećenike početkom mjeseca septembra o. g. Radi toga Vas, gosp. Komandante, najljepše umoljavam, da bi svima navedenima redovima-gjacima izvolili podijeliti dopust od 2 i po mjeseca i otpustiti ih u manastir radi rukopoloženja početkom mjeseca septembra o.g. Nakon rukopoloženja za svećenički čin većina će spomenutih kandidata biti poslana u Inozemstvo /Francuska/ radi dovršenja viših teoloških studija početkom mjeseca oktobra o.g., pa je i to jedan razlog da sam slobodan zamoliti Vas za otpuštanje iz bolničke službe.«

Odgovor vojske je negativan s objašnjenjem da pravo na »odsustvo« stječu tek nakon isteka šest mjeseci odsluženog roka, »a u to vreme se oni već otpuštaju iz kadra«. No, ipak su pušteni na odmor što je razvidno od sljedećeg vojnog dopisa gdje se zahtijeva da se vrate u vojarnu. Vojske su se riješili 22. rujna 1932., kako o. Biskupu piše fra Urban Barišić u. z. Provincijalu tražeći da ih zaredi za svećenike »… na 2. oktobra 1932., ili kojim bližnjim danom … Propisne demisorijalne i sve nužne isprave ređenika pravovremeno će se P. Naslovu dostaviti. Mostar, 23. septembra 1932.«

Fra Julijan je sa svojim kolegama zaređen za svećenika 11. prosinca 1932. u Mostaru. Pismohrana Provincije čuva njegov vlastoručni popis skupljenog novca na njegovoj mladoj sv. misi i u koju je svrhu utrošen.
Za spomenute bogoslove 30. studenoga Provincijal od Direkcije Državnih Željeznica Zagreb traži »… pravo na 50% popusta od redovne tarife pri vožnji željeznicom.« A od Generala franjevačkog reda provincijal fra Dominik Mandić traži obedijenciju zbog studija u inozemstvu. General 12. prosinca 1932. ovu molbu ispunjava. Potom Provincijal od Komesarijata Policije u Mostaru traži da za spomenutu četvoricu izda putovnice za Francusku i Njemačku.

Dana 9. siječnja 1933. kreću za Pariz na nastavak teološkog studija fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj s popratnim pismom svoga provincijala i preporukom provincijalu provincije u kojoj će od sada živjeti i studirati. Svojim pismom od 14. veljače 1933. provincijal fra Dominik Mandić dodatno preporučuje fratre studente fra Julijana i fra Vendelina msgr. Beaupinu.

Na njivi gospodnjoj Hercegovačke franjevačke provincije

Prva svećenička služba fra Julijana Kožula u Provinciji je duhovni pomoćnik i voditelj trećega reda u franjevačkoj rezidenciji u Duvnu, kateheta u Sarajlijama, voditelj Marijine Kongregacije, propovjednik i ispovjednik. No, da je još 15. srpnja 1933. »na naucima« svjedoči dopis duvanjskoga župnika fra Mije Čujića Provincijalatu, »da imenuje o. fra Jaku Jukića upraviteljem trećara, dok fra Julijan dodje. Molim da se dozvola što prije opremi jer odavno nije trećarima davano ni blagoslov ni pouka.«

Dana 10. listopada 1933. fra Julijan piše provincijalu pismo iz Pariza, u kojem se zanima »… koliko ću još ostati ovdje. Ja se pripravljam za jurisdikciju. Ne mislim je ovdje polagati, jer mi to ovdje nitko ne preporučuje, a onda mogao bi i naš ordinarij praviti s tim poteškoća za me. Pa onda mislim da je najzgodnije i sigurnije, da je u Provinciji polažem. Predavanja ovdje počinju na 1. studenoga. Za povratak mogu dobiti znatan popust na drž. željeznicama u Francuskoj, ali se moram prije 15 dana najaviti. Mi smo ovdje svi dobro i zdravo. Za nekoliko dana ulazimo u Duh. vježbe.«

Na definitorijalnom kapitulu održanom 21. ožujka 1934. fra Julijan je određen za kapelana na Humcu. Jurisdikcijski je ispit polagao u Provinciji, ali s jednim zakašnjenjem jer je bolovao od pjegavog tifusa. »Apsolvirani teolog o. Julije Kožul, kapelan na Humcu bolovao je od pjegavog tifusa, kada je njegov kolega polagao ispit o. Angjelko Nuić. Stoga molim Preuzvišeni Ordinarijat, da uzme u obzir ovu okolnost, pa odredi ispit za jurisdikciju O. Kožulu, jer bi nam bilo dugo čekati redovite godišnje ispite, tim više, što i župnik na Humcu boluje od pjegavog tifusa.«

Fra Julijan je ispit polagao 23. svibnja 1934. u 16.00 u Mostaru u Biskupskom Ordinarijatu pred slijedećim povjerenstvom: dr. don Petar Čule, dr. fra Anto Jelavić i dr. fra Leo Petrović. Ocijenjen je s dobar /2/. Na Humcu je fra Julijan nastojao osnovati Marijinu Kongregaciju, jer mu se kao mladom svećeniku činila najzgodnijom u gajenju elitnog katolicizma, »kojeg mi malo imamo«, naglašava u svom dopisu Provincijalatu.

Na sastanku Uprave provincije 23. travnja 1935. u Mostaru fra Julijan je određen za kapelana u Posušje, vikara rezidencije i vođu III. reda sv. Franje. Provincijal Franjevačkoj rezidenciji Posušje šalje dekret u kojem ih obavješćuje da ta jedna od najstarijih župa u Hercegovini uopće nema Kronike. »Za taj ljetopis treba dulje vremena upotrijebiti sravnavajući matične knjige, te ispitivajući usmenu predaju. Stoga nalažemo O. Julijanu Kožulu, da se s pomoći Božjom lati toga posla, imade prigodu znanstvenog rada, a rezidenciji će veliku uslugu učiniti. Neka mu O. Preses uruči na raspolaganje sve matične knjige, da mogne ljetopis započeti. Ljetopis neka se najprije napiše na običnom papiru, da ga mogne korigirati koje stručno lice, koje ćemo naknadno odrediti.«

Provincijalat ne može zbog bolesti uha računati na fra Darinka Brkića koji je određen za seoničkog župnika, te na to mjesto Ordinarijatu predlaže fra Julijana Kožula, a umjesto njega za kapelana i katehetu u Posušju fra Stjepana Naletilića. To je i službeno učinjeno na razmještaju osoblja 16. travnja 1936. Fra Julijan Kožul određen je za župnika Seonice i voditelja III. reda Sv. Franje. Na samom početku svog župnikovanja obraća se Provincijalatu jer se susreće s problemom da među službenim župnim knjigama nema »… knjige misnih intencija ni knjige milostinje. Rekli su mi, da je to kod Vas, pa Vas najljepše molim, da ih pošaljete, jer su mi potrebne. Inventar kuće nijesam ni od koga primio, ne mojom krivnjom, i došao sam u praznu i zapuštenu kuću. Budući da je ostalo nešto stvari od pok. Jake (Jukića, m. o.), to Vas molim, da me izvjestite, što ću s njima učiniti.« Od Provincijalata je 18. svibnja dobio odgovor da će spomenute knjige biti vraćene »prvom zgodnom prilikom«, da predaja inventara spada na pokrajinskog gvardijana, a da o stvarima pokojnoga fra Jake napravi poimenično izvješće.

Sljedećih će mjeseci fra Julijan brinuti brigu o trošnom župnom stanu, o čatrnji i drugim objektima s crkvom. Pomoć za ove poslove traži od sreskog Načelništva Tehničkog Odeljka u Livnu i Provincijalata, a kuša pomoć dobiti i od župljana. U tu je svrhu osnovao prema naputku Provincijalata i župno vijeće te se nada da će mu koristiti da župljani, koji su siromašni, pomognu udarajući besplatno nadnice.

Fra Julijan se 3. rujna 1939. obraća Provincijalatu da bi dobio upute glede izgradnje fratarske grobnice koja se podiže dobrotom tog Provincijalata. U njoj će biti ukopana petorica fratara koji su bili župnici i ukopani su u seoničkom groblju. Fra Julijan se uistinu poduzeo da ta grobnica bude što bolje urađena i da u njoj nađu mir franjevci koji su prije njega tu djelovali. Pokušava saznati njihova imena pa veli: »Koliko sam mogao ustanoviti, ovdje su pokopani slijedeći župnici – franjevci: o. Mijo Čović (Čuić?), o. Jozo Barić, o. Paško Kvesić, o. Jozo Vrljić, o. Filip Ančić, o. Ivan Bagarić i o. Jure Nižić. Dakle, svega ih sedam. Velik broj. Vi možete stručno ustanoviti, ukoliko se to dade, dan rođenja i smrti svakog pojedinog, pa da se stavi na ploču, koja ima doći na grobnicu.«

Potom u svom dopisu Provincijalatu govori o tome da će stolar g. Rošec, koji se nalazi u Duvnu, napraviti od drveta križ, kojeg bi od betona, prema provincijalovoj želji, trebao saliti Šandrk. »Pozvao sam sve okolne župnike, da toj svečanosti prisustvuju. Prema želji fra Kleminoj zadušnice će održati sa propovijedi o. Pile Gašpar župnik iz Šuice. Cijela župa proslavit će taj dan. Bilo bi osobito lijepo, da netko dođe i iz Mostara, da se tim neznanim junacima dade počast. Misa će biti u 9 sati u četvrtak.«

Iz Seonice za župnika u Drinovce

Fra Julijan je 11. listopada 1939. u Mostaru, s još sedmoricom subraće, uspješno položio ispit za jurisdikciju pred tročlanim povjerenstvom: fra Antom Jelavićem, don Petrom Čulom i fra Leom Petrovićem. S fra Jerkom Karačićem imao je misije u Posuškom Gracu 23. – 26.ožujka i u Rakitnu 28. – 31. ožujka 1941. Fra Julijana je za vrijeme tih misija u Rakitnu i Posuškom Gracu u Seonici po provincijalovom dekretu zamjenjivao fra Roland Zlopaša.

Na definitorijalnom sastanku 29. svibnja 1941. fra Julijan je iz Seonice premješten za župnika u Drinovce (Presesa residencije). Fra Valentin Zovko mu je duhovni pomoćnik i vikar rezidencije. Fra Filip Gašpar je određen župnikom Seonice. Dana 7. srpnja 1941. javlja se Provincijalu iz Drinovaca svjetujući ga za njive zvane »Očevina« u Seonici, da se ne otuđuju i zamjenjuju za druga zemljišta, već da se to pokuša s Fratarskim gajem kojeg ima preko 200 dunuma.

Provincijalu javlja da je toga dana počeo u Drinovcima pripravljati materijal i da je odziv vjernika dobar, a da sam zbog silnih poslova nema vremena. Ispit za jurisdikciju fra Julijan uspješno polaže 8. listopada 1941. s još 11 subraće u Biskupskom dvoru pred don Petrom Čulom, fra Bonicijem Rupčićem i fra Leom Petrovićem.

Krajem listopada fra Julijan se javlja provincijalu pismom u kojem veli da nema nekih novosti. Misli na spomenik fra Paškalu Buconjiću za kojeg je skupljeno nešto materijala, »… ali neće biti posve dovoljno. Ne vidim još svih uvjeta za posao. Što se mene tiče, ja ne bih urgirao s poslom mnogo, dok su još ovakve abnormalne prilike. Inače, ja sam na raspolaganje.

Kamen nijesam još godio za stepenice, dok ne vidim sredstva. A o toj stvari mislim. Ovdje je dolazio ing. Teh. odjeljka gosp. Lončarić i mjerio cestu, koja bi se imala proširiti. Tom prigodom proširenja mislio sam, da bi bilo dobro izrabiti i upotrebiti kamen, kojeg će biti mnogo iznad Tomasove male na okuki. Međutim stvar će leći radi toga, što je ovaj put još općinski. Sa ljudima u općini sam o tome govorio i mislim nešto poduzimati, da se ovaj put proglasi državnim.

Kamen za stepenice, ako bi ta mogućnost izostala, može se kupiti kod Vrcanovih kuća. Bilo bi dobro da se hrana za majstore i radnike prima preko Tehn. odjeljka.
Duh. Stanica u Čapljini javila mi je … da je odobren prevoz onog granitnog pijeska monopolskim automobilima dovle. Ja sam već predvidio za to mjesto, pa uredite s fra Andrijom (Jelčićem, župnikom u Čapljini, m. o.), da o tome vodi računa. …
Ja bih Vas lijepo molio ispred ove rezidencije, da nam za ovaj post od Svih Svetih do Božića olakšate sa uzimanjem mesne večere, jer nam je teško dobiti posnu hranu…

Među radnicima u tunelu (prokopavao se tunel Nuga – Peć Mlini za hidroelektranu i melioraciju Imotsko-grudskog polja, m. o.) pričaju, da ima dosta komunizma i nerada…«

Fra Julijan se 10. studenoga 1941. javlja provincijalu osobnim pismom u kojem mu zahvaljuje na pismu i savjetu glede »posta«. »Što se tiče posta, iskreno govoreći, najviše sam tražio tu povlasticu radi gosta, jer ovdje skoro svaki dan naleti neko od naših gosta, pa sam u neprilici za hranu. Nas dvojica (on i fra Valentin, m. o.), nadam se, da ćemo se moći držati posta – sa krompirom i sirom, i kad se gosti ugoste, bit će i meso, prema dozvoli. – Dakle, samo u iznimnim slučajevima.

Kupio sam pleh za vanjsko utvrđivanje crkve. Sada podmazujem i utvrđujem ciglu, a onda ću s plehom. Sa fra Pijom sve sam pregledao i držat ću se njegovih uputa.«
»… Po uputi mise sam počeo danas 10. XI. t.g. voditi i to izvolite zabilježiti. Nadam se, da će, dok novac za Spomenik prispije, biti dovoljno materijala.«

Pismohrana Provincije čuva fra Julijanov dopis od 16. studenoga 1941. u kojem Provincijalatu predaje obične sv. mise. A u proljeće 1942. župnik Drinovaca šalje pismo Provincijalatu herc. franjevaca u Mostaru i u pismu svoju fotografiju s molbom da mu »… izvade legitimaciju, da je imam za svaki slučaj potrebe kod sebe. U isto vrijeme molio bi Vas za dozvolu otići u Zagreb radi slijedećega: Moji župljani silno gladuju, a nemaju što niti dovoljno zasijati. Oni su skupili trošak i mene mole ako je ikako moguće, da ja sa nekim odem. Glavar je bio sa prestojnikom, pak mu je rekao da bi svakako najbolje bilo i najprije bi se dobilo kada bi ja otišao.
Radi sjemena moralo bi se odma ići, pak ako mi dozvoljavate, ja bi Vas molio, da mi odma odgovorite.«

A 30. travnja Franjevačka rezidencija – Drinovci službeno se obraća Provincijalatu s opisom jadnog stanja u samoj kući. »Franjevačka rezidencija u Drinovcima … vrlo je oskudna sa pokućstvom. (… nema ni svog spareta, niti peći za sobe /osim jedne slabe/, ni stola, ni ormara u kuhinji, niti dovoljno jedaćeg pribora.) … Budući da su vrlo teška vremena, a za ovu župu radi poplave polja lani i ove godine, osobito teška, to je potpisanom nemoguće pribaviti za sada najpotrebnije stvari.«

Rat biva sve bliže Hercegovini što je razvidno iz dopisa i otpisa župnika s Provincijalom i obrnuto u provincijskoj Pismohrani. Svi započeti poslovi i namisli bivaju prekinuti, a ostaje golo spašavanje provincijskog i dušobrižničkog ustroja života. Na provincijskom kapitulu 3. srpnja 1943. za provincijala je umjesto dr. fra Krešimira Pandžića izabran dr. fra Leo Petrović. Novi provincijal se u samom početku susreće s neočekivanim poteškoćama što ih uzrokuje rat i bojišnica koja se premješta u Hercegovinu. Tako 7. prosinca 1943. pod službenim brojem Provincijalata 869/43. provincijal fra Leo piše sljedeće drinovačkom župniku.

»Poštovani otče fra Julije!
Na Humcu je vojska zauzela tri četvrtine samostanskih prostorija, radi toga sam morao razmjestiti sve starije otce s Humca po raznim župama. Bio sam stavio p. o. fra Ciprijana u Vitinu. On je tamo otišao najspremnije. Međutim se pokazale velike poteškoće koje su onemogućile boravak p. o. fra Ciprijana. Radi toga sam mu poslao Obedientiam za Drinovce.

Suvišno je, da napominjem, da ga gledate prema prilikama što bolje i što ljepše. On je ne samo starijih godina, nego uz to i oslabio usljed ovih prilika i okolnosti.
Nije premještaj naumljen trajan, ali svakako dotle dok se prilike na Humcu ne budu promienile na bolje, tj. prostorije ostale slobodne i date nama na raspolaganje.
Tebe i o. kapelana srdačno i mnogo pozdravljam.
Provincijal.«

Osvanula je nova 1944. Široki je Brijeg u plamenu i vatri, Mostar također, cijela je Hercegovina postala nesigurnom. U ljude se uvukao strah. Vijesti su jedna gora od druge. Provincijal fra Leo poput najbrižnijeg domaćina obitelji nastoji skupiti Zajednicu. Kuša kratkim dopisima u otežanoj komunikaciji spasiti što se spasiti dade. Na srcu su mu djeca na Širokom Brijegu, Humcu, Mostaru. Ni jedno od mjesta nije sigurno, osobito Široki Brijeg. Nastave, pa skoro da i nema. Iz Mostara se seli Bogoslovija, za širokobriješke klerike s gvardijanom fra Andrijom popravlja kuću u Crnču, s namjerom da barem njima omogući neki boravak.

Fra Julijan premješten u Veljake

Cijelo ovakvo stanje Provinciji, provincijalu fra Leu i Upravi Provincije pada u toj 1944. godini, stotoj godini od samostalnog življenja Zajednice hercegovačkih franjevaca. Unatoč svemu 16. svibnja 1944., točno na stotu obljetnicu od »odcipljenja«, provincijal fra Leo saziva definitorijalni kapitul na Širokom Brijegu, točnije na Čerigaju i pravi raspored osoblja te kuje naume o pisanju velikog šematizma. Sve to svjedoči Hercegovina franciscana iz toga vremena. Po tom rasporedu osoblja fra Julijan Kožul premješten je za župnika u Veljake.

Negdje su u isto vrijeme iz Mostara u Veljake premješteni i bogoslovi, a s Humca Novicijat. Provincijal fra Leo Petrović stoga učestalo razmjenjuje dopise s tom župom i župnikom, kao i s profesorima odgojiteljima koji su s bogoslovima i novacima.

Pismohrana Provincije čuva:
»Dnevni raspored bogoslova u Veljacima
6 sati ustajanje
6 i po hore, razmatranje i svete mise
8 sati doručak
9 – 11 predavanje
11 sati vježbanje ceremonija
12 sati vespere i komplet, ručak, pohod Presv. Sakramentu, odmor
15 sati matutin i laude. Poslije učenje.
19 i po meditacija
20 sati večera
21 i po počinak
Na šetnju idu jednom ili dva puta sedmično.«

Provincijal je iz Veljaka – Humca dobio pismo od fra Jerke Mihaljevića u kojem ga moli da u Veljake pošalje cementa kako bi mogli popraviti »… one sobe pod blagavaonicom, nužnik i čatrnju. … Pošaljite nam nešto mekinja…« jer uzgajaju »pet komada svinja«.

Dana 11. lipnja 1944. odgovara provincijal fra Jerki Mihaljeviću u Veljake: »Šaljem Vam 8 vreća cementa. Više mi nije moguće. I ovo će Vam biti dosta. Za poda se miješa 1:10, a za čatrnju i nužnik nije mnogo potrebno. Jedva sam i ovo poslao. Nemamo ni mi nego nekoliko vreća još za najpreče potrebe.
Šaljem Vam i 8 qu. mekinja, tj. 16 vreća po 50 – kg.
Jednom zgodom poslat ću Vam jednu teku za bilježenja svega što ste odovuda tamo ponieli. Bojim se razvuće se kojekuda. Ne mislim baš na Vas tamo u Veljacima, nego se svukuda razvlači, pa će biti teško kasnije sve prikupljati bez točnog popisa. Isto sam naredio i u Čerinu.

Mal da ne zaboravih spomenuti … dao sam fra Juliju ništa manje nego 500.000. kuna, petstotinatisuća kuna za kupnju siena …«

Dana 2. srpnja 1944. fra Julijan Kožul šalje Provincijalatu pod službenim brojem župnog ureda 654/44., 656 (šest stotina pedeset i šest) nerečenih intencija a 300. kn /novac je zadržan./ Jedan značajan dopis šalje provincijal fra Leo Petrović župniku Veljaka fra Julijanu Kožulu 6. srpnja 1944. pod urudžbenim brojem 468/44.:
»Poštovanom o. fra Juliju Kožulu, predsj. Residencije u Veljacima
U Veljacima je naša residencija i studij teologije. Ona se mora upravljati po uzoru samostana. Residencija je mali samostan, samostan II. reda. Dapače su i naše župe redovničke kuće, koje se upravljaju po propisima kanona i naših Konstitucija i Statuta provincijskih.

Prema tome:
1. U residenciji mora vladati podpuni samostanski red i disciplina u pogledu molitve i razmatranja i cjelokupnog kućnog reda.
2. U smislu propisa Gen. Konstit. Br. 507. – 512. kućnim se stvarima upravlja u svemu u sporazumu kućnih diskreta. Ništa se ne smije nabavljati, upotrebljavati ili trošiti, bez predhodnog sporazuma i pristanka pp. Oo. Diskreta. Sjednice diskretorija se imaju održavati svaki mjesec, dan, dva ili najviše pet dana poslije prvoga u svakom mjesecu. Neka se sve pretrese i uredi. Samostalno se ne smije nikakav trošak činiti bez znanja i odobrenja sa strane diskreta. Male stvari ne dolaze u obzir.
3. Posluga se ima isplaćivati svaki mjesec prema ugovorenoj plati sa svakom osobom, koja u kući poslužuje. Ne smije biti u tom pogledu prigovora i potraživanja u slučaju odpusta posluge. Svaki mjesec ima se na koncu izplatiti i zavesti u knjigu izdataka. Fiksirati platu svakomu sporazumno sa diskretima. Posebnih ugovora i bez znanja diskreta ne ćemo priznavati. Poslugu se plaća u novcu, ne u naravi.
4. Koliko je moguće treba paziti da u kući bude držana klauzura, ukoliko to prilike budu dopuštale. I to sporazumno sa diskretima.
5. Svi prihodi, koji god bili zavode se u sumu kućnih prihoda i razhoda.

Ovim Vam se naređuje za vladanje i upravu, da ne bi bilo kasnije kakvih prigovora i nesporazumaka. Predmeti, koji su doneseni iz sjemeništa u Mostaru ili inače iz Provincije imaju se voditi u evidenciju i kasnije na svoje mjesto povratiti. Stvari župske ostaju na poslugu župniku, kao kućno pokućstvo i inventar.
Provincijal fra Leo Petrović.«

Fra Julijan 8. kolovoza 1944. izvješćuje provincijala o stanju u rezidenciji, te moli da kod njega ostane fra Krešo Jukić, iako je po njegovoj odluci određen za Čerin. Već dan poslije dostavljen je provincijalov odgovor.
»Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, predsjedniku rezidencije na Veljacima
Neka fra Krešo Jukić ostane u Veljacima, kada Vam je potreban.
Ako fra Leonardo nalazi za shodno radi svojih posala, neka ide na svoje mjesto, odnosno kamo je naumio. Moja je nakana bila, da on pripazi na kleričke stvari. Neka, čuvat ćete i Vi koji ste tu. A i fra Ante je tu, on će već paziti na sve.

Za fra Pašku ne odlučujem ništa. Kako vidite glede njega. Ako vam je tude tijesno, neka bi i otišao. Ali kamo će? Svugdje sve puno i prepuno. Najbolje je kod kuće sjediti s mirom.
Fra Makso neka bude uz fra Antu uz novice kao sekundar meštar.
Pošto je tu sada novicijat treba da kućna disciplina bude savršena u svakom pogledu. Još savršenija nego je do sada bila. Pazite da braća novice imaju dobar primjer od svakoga, najviše od vas svećenika.

Stranci, ne znam koji bili, neka se ne druže s novicama i neka se ne primaju u kuću nikako. Na objed ili konak pod nikakvim uslovima. Neka bude novicijat u pravom i podpunom smislu. Strance mislim svjetovnjake. Nije zgodno da i drugi naši dolaze i smetaju novicijat. Držite redovito šutnju. Ako se dispenza neka to bude rjedje i prigodom svetkovina ili godovina. S p. o. fra Antom, meštrom ta pitanja rješavajte. Ovo pismo pokažite i o. meštru.
Sve Vas milo i bratski pozdravljam. Želim Vam svima od dragoga Boga zaštitu i milost. Molite se i Bogu preporučujte, da vas brani i štiti. Molite se i za drugu braću u Provinciji, svukuda ima potežkoća i nevolja. U ruke Božje naša sudbina!
Provincijal, o. fra Leo Petrović.«

Pismohrana Provincije čuva na brzinu napravljene popise razmještaja bogoslova i novaka, njihovih profesora i odgojitelja, starijih fratara. Tu su brižno vođeni troškovnici u naturi i novcu za ishranu učeće mladosti u tako otežanim uvjetima, ukori Provincijala i opomene, te, dakako, i predanje u bratsku ljubav i Božju providnost.
Dana 11. kolovoza 1944. pod urudžbenim brojem 613/44 provincijal fra Leo Petrović šalje fra Julijanu Kožulu, predsjedniku rezidencije u Veljacima sljedeće pismo:

»U našoj dispoziciji napisano, da ste Vi predsjednik naše rezidencije na Veljacima. To nije samo titula, nego prava dužnost mjestnog starješine naše kuće. Sada je na Veljacima ne samo redovnička kuća kakva mu drago, nego u najstrožem smislu te rieči. Stoga u kući mora vladati podpuni red i disciplina, kako je propisano za kuće noviciata.
Što se tiče kućne ekonomije sve sredjujte u sporazumu s p. o. fra Antom, meštrom novica i fra Jerkom, kada se ako Bog da povrati. Ništa samovoljno. Velik je imetak Provincije povjeren Vama, toga budite svjestni kao i odgovornosti za to.
Ovim Vam javljam, da je p. o. fra Ante, meštar diskret residencije.
Priklapam ovdje Decretum o podizanju kuće novicijata i preselenju novica na Veljake. S pravne strane, mislio sam da ima potežkoća. Pregledao sam Facultates i jasno sam ustanovio, da mogu uraditi kako stoji u Decretu. Ovo pismo saopćite p. o. fra Anti, meštru, jer sam nešto drugačije napisao u pismu, koje mu šaljem.«

Fra Leo, kao da ćuti koliko je to bitno shvatiti pa u P. S. dodaje:
»Naročito Vam skrećem pažnju, da se za objedom i večerom drži redovito šutnja i da se redovito čita kao i u samostanima. Bez obzira na ne znam koje goste, neka se drži šutnja. To će i gosti, bilo koji, naši ili tudji, uvažiti – neka uvaže. Ovo napose preporučam i naredjujem. Pazite, samo dovoz siena na Veljake košta nas 420.000. kuna. Štedite i čuvajte sve. Vodite brigu o svemu. Još jednom srdačno pozdravljam.«

Uoči Gospojine šalje fra Julijan provincijalu popis subraće koja čine zajednicu rezidencije Veljaci:
»1./ O. fra Julije Kožul
2./ O. fra Ante Jelavić
3./ O. fra Paško Martinac
4./ O. fra Makso Jurčić
5./ O. fra Krešo Jukić.«
Napominje da se privremeno u rezidenciji nalazi O. fra Bernardin Smoljan.

Fra Julijan koristi svoju župničku podsjetnicu da bi se na njoj obratio Provincijalu za pomoć za tolike ljude koji su se sada odjednom našli u župnom uredu Veljaci. Molba je ispisana 1. listopada 1944.
»Mnogo poštovani oče!
Šaljem Vam priepis kućnih računa za mjesec rujan – kako i tražite! Sve sam radio u sporazumu s podpisanim. Lijepo Vas molim, da nas razumite. Kako želite i kako ste naredili, izvršit će se popravak kapelice i barake.
Molim Vas, da nam prema priloženom kućnom računu pošaljete prvom prigodom nešto novaca. Nema smisla, da tražim ovuda i onuda.
Mnogo Vas pozdravlja i poštuje odani o. fra Julije Kožul, župnik.«

Jedno od zadnjih pisama provincijala fra Julijanu Kožulu svakom će svojim sadržajem dati najbolji preslik stanja u kojem se Zajednica nalazi.
»Mostar, 14. listopada 1944.
Broj 796/44.
Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, župniku na Veljacima!
Čujem sa strane, da su naši bogoslovi napustili Veljake! Meni nije ništa poznato, radi čega je to bilo i tko je to odredio.
Javite mi odmah: Kad su otišli? Kojim pravcem? Da li su otišli svi klerici i profesori?
Šta su sa sobom potjerali od hrane i pokućstva? Šta je tamo ostalo? Sve što je tamo, da li je popisano i uredno podpisano. Vi sami znate, da za sve Vi snosite odgovornost. Radi toga pazite da sve bude u redu.
Na sva mi pitanja odgovorite precizno i točno! Kod drugih mnogih mojih nevolja, ne znam, da li je i ta nevolja morala da se dogodi.

Pišite mi kakve su prilike tamo? Da li ima uistinu kakve pogibelji za Vas? Da li je i za njih bila kakva pogibelj ili je samo neka panika zavladala ili možda koji drugi uzrok tomu nenadnom selenju?
Na koji su način pretjerali robu i kako snuju da je pregone?
I sve mi ostalo pišite obširno i točno. U velikoj sam zabuni. Neizvjesnost mi je skoro najteža.
Vas i sve koji su s Vama bratski pozdravljam.
Provincijal: o. fra Leo Petrović.«

Rukom je fra Leo skicirao, kao što je običavao za mnoge svoje dopise, na jednom papiru što se sve dogodilo po Provinciji pred kraj 1944. gdje su partizani već uzeli vlast. Tu po crticama stoji sljedeće:
»Fra Sv. Markotić. 30. XII. 1944.
Čitluk : 4. XII oko 27. XI. 1944. digli 720 kg
pšenice, brašna 7 vreća i 1.00, žaku nule,
sanduk šećera, 68 kg masti, i dva krmka.
Posteljinu onih koji su otišli, 2 radia –
2 mašine pisaće, garbita 100 kg
lampa i mnogo stvarčica, još 28 kg meda,
vina 8q, rakije.

Čerin: 3 krmka, vina, žita, haljina.
Međugorje: fra Serafin bio na izpitu
Veljaci: fra Julije izpitivan
Ostali: nijesu pozivani osim onih u Drinovcima.«

S ovog fra Leovog papirića imamo i zadnju vijest o fra Julijanu Kožulu.
U provincijskom Nekrologiju stajalo je da su ga jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog.

Identifikacija fra Julijana Kožula

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz Drugog svjetskog rata i poraća gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod ur. br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Pobijeni FranjevciMetkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«

Hercegovačka je franjevačka provincija osnutkom ovoga Povjerenstva učinila izravni korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se postupku ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi.

Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po partizanskoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Pristupilo se uzimanju uzoraka s terena od obitelji ubijenih fratara za postupak DNK. »U više razgovora i dogovaranja odlučeno je: za sve fratre uhićene u Hercegovini za DNK analizu uzeti uzorke kostiju njihovih roditelja ili braće. Fra Ante je nastojao stupiti u kontakt s njihovim obiteljima, rodbinom. Ipak je od njihova uhićenja prošlo punih 61 godinu, a mnogima su roditelji umrli i prije stotinjak godina. I koliko se god mislilo da je to teško, zadivljujuća je ljubav s kojom su obitelji ovih pobijenih fratara još uvijek kroz pokoljenja unučadi i praunučadi duhom tako usko vezani uz svoje pretke, pobijene fratre.

Nakon iscrpne priprave nastupio je i taj dan ekshumacije. Vidljivo je iz shema koje je fra Ante učinio, kako bi ekshumacija uspjela, da je prethodno prošao sve te župe, osobno vidio članove obitelji, s njima o svemu razgovarao. O tome bi se moglo nadugo i široko pisati. No, neka bude samo spomenuto: dan se pokazao pakleno vruć (u jednom je trenutku u hladu bilo +44°C).

Bili su u grobljima: Staro Hardomilje (fra Leonardo Rupčić), Stubica (fra Andrija Jelčić), Gornji Studenci (fra Radoslav Vukšić), Međugorje – Kovačica (fra Mariofil Sivrić i fra Marko Dragićević), Grljevići (fra Fabijan Kordić), Lipno (fra Fabijan Paponja), Hamzići – Elezovac (fra Bono Andačić) i Čerin (fra Paško Martinac). Ekipa koju je fra Ante predvodio je sljedeća: prof. dr. Marija Definis Gojanović iz Splita, prof. arh. Tihomir Glavaš, dipl. ing. Iko Dugandžić, radnici Ivan Vlašić – Levi i Ivan Sablje. Pomagali su im na terenu: s. Mirona Rupčić, članovi obitelji nabrojenih fratara te don Tomislav Majić, župnik Grljevića.

Pasja vrućina bivala je sve ubitačnijom, a posao je trajao taj cijeli dugi i vrući dan. Ostale su još ekshumacije: Ljuti Dolac (fra Julijan Kožul), Dužice (fra Martin Sopta), Široki Brijeg – Sajmište (fra Nevinko Mandić), Vinjani (fra Slobodan Lončar), Tubolja (fra Miljenko Ivanković). Marija je Definis Gojanović sa sobom odnijela uzorke za devetoricu fratara. Inače se za jednu ekshumaciju predviđa jedan dan.«

Odlučili smo se proširiti onu skupinu iz Hidrocentrale, jer smo temeljem uzoraka njihovih članova obitelji identificirali samo fra Melhiora Prlića. Stoga je zaključeno da se uzmu uzorci obitelji svih fratara za koje znamo da su ubijeni negdje u Hercegovini i da bi im se tijela mogla naći i u Zagvozdu. Tu smo isključili »mostarsku skupinu«, jer pouzdano držimo da su ih jugokomunisti nakon što su ih mučili i ubili ubacili u rijeku Neretvu. Nastavak je ekshumacije dogovoren za 11. kolovoza 2006.

»Ponovno se okupila “stara ekipa”: Marija Definis dolazi iz Splita oko 8 i 20 minuta, te se fra Ante s njom susreće kod Prodexa u Gorici. Tu piju kavu i dogovaraju današnji dan. Fra Ante je pošao iz Mostara oko 7 sati. Prethodno je kod časnih uzeo od s. Mile Sesar uzorak krvi za fra Maksu Jurčića koji je cijelo vrijeme bio na transfuziji u SKB-u u Mostaru profesionalno odložen. Pokupio je u Grudama Iku Dugandžića koji ga je čekao na crpki na Bobošci, te s njim bio u Gorici prije osam sati. Dolazi Tihomir Glavaš, a već u Gorici kod župnog ureda čekaju Ivan Vlašić i Ivan Sablje. Oni su u Ivana Vlašića – Levija automobil stavili potrebni alat za ekshumaciju. Iz Gorice se krenulo preko Gruda na Posušje, i u Tomislavgrad, točnije u Tubolju. Tu su se sastali s fra Antom Ivankovićem, i iz njihovog groblja iz krasno uređene obiteljske grobnice uzeli uzorke fra Miljenkovih roditelja.

Potom se s fra Milanom sastaju kod svadbenog salona Petric, piju na brzinu kavu, i idu u Vinjane Hercegovačke. Tu na njih čeka fra Milanov brat Zvonko. Uzimaju uzorke za fra Slobodana Lončara. Grobnica je obitelji Lončar besprijekorno obilježila kosti svojih predaka. To je išlo veoma uredno. Na Sajmištu nastaju problemi za fra Nevinka Mandića. Sve su kosti u zajedničkoj kosturnici, te je velika muka razaznati koje su od roditelja, a koje od brata. Pomaže im Goja Mandić, no u pomoć zove i Goju Grbešića, te se nekako uspijeva uzeti uzorak.

Ide se u Ljuti Dolac. Tu s Milom Kožulom trebaju uzeti uzorak za fra Julijana. Mile je napravio novu grobnicu, te se do kostiju roditelja ne može doći, a do bratovih se kostiju kroz dno izbetonirane grobnice trebalo kopati bar metar. Tu ostaju Tiho, Levi i Sablje, a Marija, Iko i fra Ante idu u Gradniće. S fra Marinkom Šakotom župnikom idu na groblje uzeti uzorke od obitelji fra Zdenka Zubca. Htjeli su uzeti kosti roditelja, no nije im pošlo za rukom naći ih u kosturnici, te uzimaju uzorak fra Zdenkova brata.

Vraćaju se u Ljuti Dolac, tu su ovi već došli do lijesa fra Julijanova brata. Uzimaju uzorak, vraćaju zemlju, poklopnice, te idu na Dužice. Već je 18 sati. Vrućina je snošljiva. Između 22 i 27°c. Tu također uzaludno u mnoštvu kostiju u kosturnici pokušavaju odgonetnuti kosti fra Martinovih roditelja, te se odlučuju za uzorak od njegovog pokojnog brata.«

Posao sada nastavlja profesorica Marija Definis-Gojanović sa svojim suradnicima na patologiji u Splitu. Ishod je sljedeći:
»Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno se izolira i umnoži DNA pod laboratorijskim brojem Os-33/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pokojnog Ilije Kožula, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima uzorka kosti i zuba najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod brojem tijela 7 pripadaju sada pok. fra Julijanu Kožulu i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 86 272 299 808.

Što je uzrok fra Julijanove smrti?

Što je uzrok smrti pokojnog fra Julijana Kožula, ne može se zaključivati. Pregledom koštanih ostataka na istima nisu uočena specifična zaživotna oštećenja koja bi ukazivala na uzrok smrti.«
Posmrtni ostatci fra Julijana Kožula obilježeni su brojem 7. Ovaj broj nije naveden uz broj tijela (10.), kako je u knjizi »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«, već je zaštićen do objave identifikacije. Tek kad je fra Zdenko identificiran objavljeno je i koji je broj naveden u knjizi za fra Julijana.

A tijelo broj 7 ekshumirano u Zagvozdu ovako je opisano na Patologiji u Splitu.
»10. Ostaci tijela označeni br. 7
– Lubanja zaživotno prelomljena i rastavljena po šavovima, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima; donja čeljust čitava, osim prelomljenog desnog ramusa
– Gornji zubi postmortalno ispali; svi zubi zdravi, bijeli, pravilni; dolje prisutni od jedinice do sedmice (1. – 7.) obostrano, u gornjoj čeljusti broj zuba nemoguće odrediti zbog nepostojanja postraničnih dijelova; grizne plohe oštre
– Sve kosti suhe, krte dijelom prorašćene korijenjem i izrazito truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, te krajevi dugih kostiju; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju (slika 42.)
– Uz koštane ostatke jednog cijelog tijela dostavljena i još jedna lijeva lisna kost
– Ostaci žice dostavljeni uz tijelo
Duljina dugih kostiju: femur = 47, 5 cm

Na kostima se ne uočavaju specifična zaživotna traumatska oštećenja. Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi mlade životne dobi.
Preračunavanjem faktorima po Trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 174 cm.
Specifičnih tragova zaživotne traume se ne nalazi.
Za DNA analizu izuzeta su četiri (4) zuba.
Nadopuna: lisna kost pripaja se tijelu pod rednim brojem 14.«

Dana 15. siječnja 2007. Marija Definis Gojanović javlja fra Anti Mariću da je identificiran fra Julijan Kožul. Time se konačno saznaje o fra Julijanovoj smrti. Cijelo se vrijeme za njega, kao i za fra Zdenka Zupca, držalo i u Nekrologiju je stajalo da su ih jugokomunisti ubili u Ljubuškom.

Ukop fra Julijana Kožula na Širokom Brijegu

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop 15 neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, a suslavio je vicepostulator kauze mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević, te preko četrdeset svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa u pratnji policije krenula je povorka s tijelima identificiranih fratara fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula iz Zagvozda na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića i Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior, s ubijenom svojom braćom fra Zdenkom i fra Julijanom, da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav.

Pred samostanskim vratima na Širokom Brijegu svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu. Njihov će ukop obaviti general Franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo 9. listopada 2007. u 11.00 u samostanskoj crkvi na širokom Brijegu. Ukopani su u fratarski grob. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. Time je tada ukupno u grobu bio dvadeset i jedan ubijeni fratar. Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za vječni mir.

Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 general Reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara i cijele provincije ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa zadušnica slavljena je pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro sljedeće:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. godine pokopani posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. godine. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostaci 2005. godine pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 7. do 10. listopada 2007. godine. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara ukopanih u fratarsku grobnicu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Tu se na 15. stranici, uz ostalu ubijenu i ukopanu braću, nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Julijana Kožula.

Piše fra Ante Marić/Misija.SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari