Pratite nas

Feljton

Razgovor s mr. sc. Blankom Matković: Bez revizije povijesti povijesna znanost je mrtva

Objavljeno

na

Razgovor s povjesničarkom mr. sc. Blankom Matković

Poštovana mr. sc. Matković, zajedno s kolegom povjesničarom Stipom Pilićem objavili ste znanstveni članak „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, koji je kasnije ukopljen i u knjigu „Jasenovac – istraživanja“. Do sada su o poslijeratnom logoru Jasenovac pisali pojedini autori, kao što je, primjerice, publicistkinja Ljubica Štefan, no nije bilo znanstvenog rada o toj temi. Kada ste se počeli baviti ovom temom?

Kings college LondonIstraživanje sam započela potpuno samostalno u proljeće 2006. kada sam u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) pregledavala pojedine fondove iz razdoblja NDH, a među njima su bili i oni s dokumentima o logorima. U to vrijeme u medijima se već pisalo o tzv. jasenovačkom popisu JRI instituta. Na njemu se nalazilo i ime sestre mog djeda koji mi je potvrdio da nitko iz obitelji nije bio ni blizu Jasenovca. U dokumentima SUBNOR-a iz 1950. pronašla sam podatak da su je strijeljali Nijemci. Istina je to da je u vrijeme stradanja ona bila četverogodišnja djevojčica koju je u kući ranio njemački vojnik slučajno ispalivši rafal. Moja prabaka i susjeda su je odnijeli prema Ljubuškom jer im je rečeno da će ondje naći liječnika. Curica im je izdahnula na rukama kod Humca i ondje su je pokopali. U niti jednom popisu ratnih žrtava kojeg sam dosad pronašla podaci o njezinoj smrti nisu točni ili su nepotpuni, iako je moj djed, svjedok tih događaja, umro prije četiri tjedna. Pitam se koliko još živih svjedoka ima, a nemaju priliku ispričati svoju priču nekome tko bi njihovo svjedočanstvo zabilježio.

[ad id=”93788″]

Te 2006. provjerila sam preko deset tisuća imena s JRI popisa, dakle popisa 600 do 700 tisuća navodnih jasenovačkih žrtava. Imena sam provjeravala u literaturi, arhivima i matičnim knjigama, a zatim i grobljima. Na tom popisu pronašla sam osobu koja je umrla u Mostaru u prometnoj nesreći u travnju 1941. Pronašla sam i osobu koja je koji dan prije proglašenja NDH umrla od srčanog udara. Također sam pronašla jedno dijete koje je umrlo 1934. na području Imotske krajine, ali i čovjek s vrgoračkog područja koji je umro 1960. u splitskoj bolnici. Njegov grob sam također posjetila da bi se doslovno uvjerila da je zaista pokopan u Vrgorskoj krajini.

Ipak, najveći broj od tih preko deset tisuća su oni koji su živote doista izgubili u ratu i poraću, a među njima je i velik broj onih koji su nestali na Bleiburgu i Križnom putu. Stoga sam zaključila da je JRI za potrebe opravdanja jasenovačkog mita jednostavno izdvojio preko 600 tisuća imena s nekog većeg popisa ne razmišljajući previše o tome tko je što bio i gdje je stradao. Po mom mišljenju zasigurno je riječ o popis svih žrtava na svim stranama i to u ratu i u poraću.

U javnosti se pojedinci često pozivaju na istraživanja demografa Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića koji svoje procjene o ratnim i poratnim žrtvama temelje na popisima stanovništva iz 1931. i 1948. No, prema podacima koji se čuvaju u HDA i nekim drugim hrvatskim arhivima, djelomični popisi stanovništva NDH obavljeni su tijekom rata. Osim toga, dokumenti koje sam pronašla u Državnom arhivu u Splitu, kao i pojedini fondovi iz Državnog arhiva u Sisku, potvrđuju da su jugoslavenske vlasti uistinu popisale sve ratne i poratne žrtve i to negdje između 1946. i početka 1950-ih. Zbog toga se može zaključiti da je JRI popis ustvari dio nekog većeg popisa koji još uvijek negdje postoji.

U jesen 2007. pridružio mi se Stipo Pilić i od tada samo zajednički istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Kolega Pilić je također istraživao u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci, a ja u National Archives u Londonu. Motivirani nismo bili isključivo Jasenovcem, već općenito dosadašnjim pristupom kontroverznim temama u hrvatskoj povijesti koji se redovito nalaze na dnevnom meniju političara te samoproglašenih povjesničara i intelektualaca od kojih mnogi nisu nikada posjetili niti jedan hrvatski arhiv ili su svoje posjete ograničili vremenski i prostorno. No, u okolnostima u kojima se već desetljećima hrvatska povijest sakati i prekraja, Jasenovac je neminovno morao biti dijelom našeg istraživanja.

Prema navodima Slavka Goldsteina, Spomen područje Jasenovac je 2002. poslao kustose Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu da pokušaju naći dokaze o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu, no oni su se vratili nakon nekoliko tjedana i rekli da nisu pronašli ništa. Zapitali smo se kakvo je to povijesno istraživanje koje traje „nekoliko tjedana“ i koliko se uopće fondova u tom razdoblju može pregledati uzevši u obzir da se dokumenti u pojedinim fondovima čuvaju u stotinama ili tisućama kutija. Vjerujemo da su Karakaš i Kevo učinili što su mogli u tako kratkom vremenu, no bilo bi zanimljivo znati koje su fondove oni ustvari pregledali.

Između 2008. i 2012. bili smo angažirani na projektu HDA o ratnim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.), a kojeg je HDA proveo na zahtjev Državnog odvjetništva RH. Tada se fokus našeg istraživanja privremeno prebacio na navedene godine i upravo smo tijekom tog razdoblja pronašli i prve dokumente o poratnom logoru u Jasenovcu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora odnosno od 1946. Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“.

Područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su i pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima. Među njima je i zapisnik Udbe o bijegu skupine zatočenika iz „logora Jasenovac“, kako se to u dokumentu navodi, u kolovozu 1946. Rad smo dovršili 2013. jer je u međuvremenu trebalo pregledati i dio fondova u HDA gdje su također nađeni veoma važni dokumenti i to u fondovima čiji nazivi vjerojatno nisu bili dovoljno privlačni prethodnim istraživačima Jasenovca.

Istraživanje je nakon toga nastavljeno i kolega Pilić je pronašao neke nove dokumente. Uostalom, u zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja.

Poslijeratni logor u Jasenovcu

Koji se zaključak može dobiti o (ne)postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu na temelju arhiva i svjedočanstava?

Na temelju dokumenata koje smo dosad pronašli, postojanje logora Jasenovac, koji se u dokumentima iz sredine 1946. naziva Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac, je neosporno. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac.

Neosporno je i to da su ondje postojale nekakve nastambe za zatočenike, o čemu također svjedoči Križanović koji u svom iskazu navodi sljedeće: „Prije samog bjegstva na 14 dana dogovorili smo se na tavanu naše nastambe da to učinimo tako da ćemo razoružati stražare i pobjeći u križare.“ Uoči davanja iskaza Križanović je upozoren na dužnost kazivanja istine i na „zakonske posljedice u slučaju pokušaja zatajivanja istine“. U trenutku kada je spomenuo nastambe, „isljednik“ ga ne zaustavlja i ne upozorava da mora govoriti istinu već ga pušta dovršiti iskaz. Postavlja se pitanje bi li Križanović stavio vlastiti život u opasnost samo zato da u iskazu osobi koja očito zna kako Jasenovac u tom trenutku izgleda slaže boravak na tavanu nekakve nastambe. Postavlja se i pitanje zašto ga „isljednik“ nije upozorio da mora govoriti istinu ukoliko je Križanović lagao o nastambi. Ovo je važno jer upravo u Helmanovom dnevniku, koji Slavko Goldstein proglašava falsifikatom, Matija Helman 4.6.1946. zapisuje popravljanje rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Goldstein nastoji dokazati da je riječ o falsifikatu jer riječ „osuđenik“ povezuje sa riječi „zatvor“ pa zaključuje da za postojanje zatvora unutar logora nije bilo potrebe s obzirom da su u Jasenovcu postojale milicijska stanica i zatvor. Helman nigdje ne spominje da je riječ o zatvoru, ali koristi istu imenicu poput Ivana Križanovića – nastamba.

Postojanje bilo kakve nastambe i bilo kakvog logora ne odgovara zagovornicima Goldsteinove teze da ako nema građevine koje su u tom trenutku navodno već bile porušene, onda ne može biti ni logoraša jer nema uvjeta za život. Čudi takva logika uzevši u obzir logore u Zagrebu i drugdje koji su se nalazili na ledinama. Falsificiranje povijest glede tih famoznih nastambi ide veoma daleko o čemu se može pročitati i na web stranici SP Jasenovac. Prema tvrdnjama SP Jasenovac „u nekadašnjem logoru u cijelosti su bili sačuvani samo istočni i jugoistočni logorski zid, sačuvani su temelji ciglane i donji postroj lančare, dok su svi ostali logorski objekti bili zatečeni u različitim stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja.“

Na drugom mjestu na istoj web-stranici ističe se da se „u izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske (NRH) od 15. travnja 1956. navodi da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom je bila sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada i uređenje masovnih grobnica.“

Postavlja se pitanje koliki je dio ciglane bio sačuvan: „temelji“, kako tvrdi SP Jasenovac, ili „velikim dijelom“, kako je prije 60 godina ustanovio Konzervatorski zavod NRH. Ostaje pak nejasno zbog čega su, ukoliko je izvješće Konzervatorskog zavodabilo točno, „kada je prof. Bogdan Bogdanović dobio zadatak da projektira uređenje Spomen područja Jasenovac, od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi“, ako su pojedini dijelovi logora „velikim dijelom“ bili sačuvani nekoliko godina ranije. Tko je sve to u međuvremenu porušio i zašto? Svakom normalnom čovjeku nameće se pitanje gdje su nestali ostaci građevina o kojima Konzervatorski zavod izvještava 1956. i to s napomenom o njihovoj zaštiti.

Ovdje treba spomenuti i ideju koju Goldsteina i ekipa sustavno nameću, a ta je da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a poslove su navodno obavljali njemački zarobljenici koji su ondje ostali do završetka svih radova krajem 1947. kada su navodno završili obnovu željezničkog mosta na Savi. Ovi navodi su također netočni o čemu svjedoče dokumenti jugoslavenskih vlasti. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi takav zaključak ako je električna centrala stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. 1945.

Što se obnove mosta tiče, ne može se pouzdano reći da je obnova mosta započela već 1945. s obzirom da nam projektna dokumentacija ukazuje da je tek krajem 1945. i početkom 1946. donesena odluka o obnovi mostova, te je obnova onog na Savi kod Jasenovca završena tek 15. veljače 1948.

Da vlasti nisu dopuštale rušenje i oštećenje logora govori naputak od 29. lipnja 1945. kojim to zahtijeva Tehnički odjel KNOO-a Novska. 26. veljače 1946. Mjesni narodni odbor Jasenovac u urudžbeni zapisnik upisuje dopis kojim se iznova zabranjuje iznošenje materijala iz logora. Dakle, ne stoje tvrdnje da je do raznošenja materijala i to od strane mještana došlo odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Tek u svibnju 1946. vlasti su dozvolile da se materijal iz logorskih zgrada počne upotrebljavati, a sastanci u ljeto 1946. kojima je prisustvovao Anatolij Avramov upravo su bili organizirani da bi se dogovorila raspodjela cigle.

Kad smo već kod cigle, treba napomenuti i to da je Križanović u svom iskazu istaknuo sljedeće: „Mi smo pred večer završili posao na pruzi gdje smo radili i sjeli na vagončiće.“ Ovdje se postavlja pitanje o kakvim vagončićima govori Križanović. Čemu oni točno služe? Proizvodi li se nešto u Jasenovcu u tom trenutku? Utovaruje li se nešto u te vagončiće? Cigla možda? Ovo su pitanja koja traže odgovore i zato su daljnja istraživanja neophodna.

Goldsteinov pamflet

Publicist Slavko Goldstein napao je rezultate Vaših istraživanja te istraživanja Igora Vukića i patera Vladimira Horvata u knjizi „Jasenovac, tragika, mitomanija, istina“. Kako gledate na njegovu knjigu i kritike koje Vam je uputio?

Goldstein Jasenovac3Njegovu knjigu nazivamo pamfletom jer to je ono što ona doista jest. Takva knjiga u svakoj osobi koja poznaje povijest iz izvora može izazvati samo tugu zbog potrošenog papira i stradalih stabala. Goldsteinu smo prije nekoliko dana odgovorili podužim odgovorom na 22 stranice koji je privukao veliku pažnju javnosti i zahvaljujući kojemu smo dobili velik broj emailova i poruka potpore. U njemu smo se osvrnuli na sve izmišljotine kojima je Goldstein u tom pamfletu pokušao naš rad i nas kao osobe u potpunosti diskvalificirati, iako je pritom zanemario oko 90% tog rada na koji očito nije imao nikakvog odgovora.

Ostale zaključke konstruirao je copy-paste metodom tako da je naše rečenice nadupnjavao ili je od dvije rečenice napisane na različitim mjestima u radu odvajao pojedine dijelove i od njih sastavljao novu rečenicu. Iz njegovog rada tako smo „naučili“ da smo „ideološki zaslijepljeni“ iako u našem radu nema ni traga bilo kakvoj ideologiji, a čitav rad se temelji ne na rekla-kazala, već na autentičnim dokumentima jugoslavenske provenijencije poput sudova, narodnih odbora, lokalnih vlasti, vojnih vlasti i Javnog tužilaštva. Goldstein nas je pokušao diskreditirati na nekoliko načina, a jedan kojeg konstantno nameću i on i ostali „borci protiv revizionizma“ je zaključak da istraživanje poslijeratnog Jasenovca predstavlja revitalizaciju nekakvog mitološkog ustaškog zla i umanjivanje broja žrtava Drugog svjetskog rata. Kakva je to nakaradna logika kojom se zaključuje da je postojanje logora duže vremensko razdoblje od onog za kojeg smo dosad sa sigurnošću znači umanjivanje bilo čega? Ne čini li duže postojanje logora tragediju tog mjesta još većom?

Goldstein u svojoj knjizi na primjer navodi da Pilić i ja preuzimamo navodno falsificirani dokument i objavljujemo ga uz obilje pohvala. Pritom naravno ne citira te naše navodne pohvale, a nije ni mogao jer ih nema. Sve naše radove pišemo jako dugo jer je kirurška preciznost jedino što nam je važno. Pritom naglasak stavljamo na izvorno arhivsko gradivo i materijalne dokaze ako su takvi dostupni, dok svjedočanstvima pristupamo sa skepsom i oprezom. Redovito ih nastojimo potvrditi, nadopuniti ili opovrgnuti drugim dokazima.

Osvrtu na naš rad Goldstein je posvetio 20 stranica, a čak pet se odnosi na dnevnik Matije Helmana koji je u lipnju 1946. proveo devet dana u logoru Jasenovac. Dakle, riječ je o dnevniku jednog pojedinca za kojeg nitko od nas ne može sa sigurnošću tvrditi da je svoje bilješke napisao u vrijeme kada je u Jasenovcu bio ili je to učinio naknadno te ga stoga valja uzeti s oprezom. U našem radu objavili smo skraćeni prijepis tog dokumenta, čiji se original čuva u Hrvatskom državnom arhivu, i to zato jer je naš rad dužinom poprilično premašio dužinu drugih znanstvenih radova i pojedini dijelovi su morali biti kraćeni.

Goldstein iznosi optužbu kako smo na tri mjesta izbacili dijelove „dovoz materijala iz logora Jasenovac“ koji po Goldsteinovoj logici potvrđuju da u Jasenovcu u tom trenutku više nije bilo logora. Stoga smo postavili pitanje čita li uopće Goldstein radove čije autore kleveće. Ukoliko je pročitao naš rad trebao je svakako primijetiti da „falsifikatori“ Pilić i Matković ustvari objavljuju nekoliko izvornih dokumenta koja se odnose upravo na „sporni“ dovoz materijala iz logora. Da je Goldstein malo bolje pogledao, primijetio bi bio čak i naš podnaslov na stranici 203 knjige „Jasenovački logori-Istraživanja“, a koji glasi Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora.

Dakle, u našem radu posvetili smo nekoliko stranica, odnosno jedno manje poglavlje, upravo onom problemu za čije nas navodno zataškavanje Goldstein optužuje i upravo na tom navodnom zataškavanju pokušava nas u potpunosti diskreditirati. Jedino što je postigao jest vlastita diskreditacija. Goldsteinovu teoriju da odvoz materijala iz logora „dokazuje“ da ondje više nije mogao postojati logor demantiraju dokumenti iz srpnja i kolovoza 1946. s imenom već spomenutog Anatolija Avramova na kojeg se Goldstein uopće ne osvrće jer jednostavno ne zna što bi s tim podatkom uradio.

Goldstein također ističe da nema izvornih dokumenata o kolonama Križnog puta na jasenovačkom području i time u potpunosti ignorira Izvješće javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 11. srpnja 1945. na koje smo se u našem radu pozvali, a u kojemu se navodi da je “od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja.”

Što uopće reći o takvom pristupu? Ovdje nije riječ o tome da netko ne zna za dokument pa se na njega niti ne može pozvati. Ovdje je riječ o čovjeku koji je napisao kritiku našeg rada kojeg je dakle morao prvo pročitati što znači da mu je ovaj dokument itekako poznat te je štoviše već ranije i objavljen. Goldsteinov pristup je jednostavan: izreži što ti se ne uklapa u priču, prekroji sve ostalo da dobiješ neku svoju priču.

U intervjuu koji je nedavno dao jednom dnevnom listu Goldstein ide još dalje pa se pita gdje su popisi ubijenih i zapovjednici ako je nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jasenovcu doista postojao logor. I to je neobično čuti od čovjeka koji je navodno pročitao naš rad i koji bježi od „upravnika“ Anatolija Avramova kao vrag od tamjana, no još je zanimljivije čuti pitanje „gdje su popisi ubijenih?“. A za koji to logor ih imamo? U najboljem slučaju raspolažemo djelomičnim popisima.

Gdje su popisi za logore u Mariboru i Celju? Ili za logor Firule u Splitu? Prema Goldsteinovoj logici, ako ih nema, onda nema ni ubijenih. Žrtve iz Barbarinog rova ondje su se same zazidale. Oni čiji su ostaci nađeni u Teznom ili Macelju sami su se naslagali u masovne grobnice. Masovno samoubojstvo? Kult? Znanstvena fantastika? Mi njihove popise nemamo, pa stoga možemo zaključiti da su one silne kosti rezultat naše halucinacije. Oni, po Goldsteinu, jednostavno ne postoje, a u najgoru ruku riječ je o statistima. Kako uopće gledati na kritike čovjeka koji tako razmišlja? Ne znaš bi li plakao ili se smijao na njegovo piskaranje.

Goldstein se nastoji nametnuti kao stručnjak za sva moguća pitanja suvremene hrvatske povijesti. Poglavlje o poslijeratnom logoru u svom pamfletu počinje ističući da se u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Kada smo to pročitali, doista smo se nasmijali, ali kada je isti podatak u Globusu ponovio Tvrtko Jakovina, dakle jedan sveučilišni profesor, tada smo skoro zaplakali.

Na web stranici JUSP Jasenovac navodi se da su partizani 2. svibnja 1945. zatekli logori i mjesto Jasenovac u ruševinama. No, prema podacima Narodnog odbora kotara Novska ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Taj navod ne odgovara zagovornicima teze da je Jasenovac bio u potpunosti porušen jer eto ustaše nisu mogle kontrolirati bijes i očaj. Meni se čini da su se kontrolirali daleko bolje od Goldsteina i Jakovine koji od bijesa i očaja zbog činjenice da Matković i Pilić postoje i još uz to kopaju po arhivima i objavljuju radove doista više ne znaju što govore.

Od Globusa smo zbog ovoga zatražili objavljivanje našeg reagiranja, a Jakovinu smo prijavili Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta. Ukoliko ne dobijemo njihovo očitovanje, Filozofski fakultet ćemo prijaviti nadležnim institucijama. Već smo ranije u nekoliko navrata ponovili da imamo dokaze za svoje tvrdnje i da ćemo sve one koji nas budu klevetali prijaviti te će po potrebi biti poduzete i druge zakonske mjere. Tog se obećanja striktno držimo.

Posljednjih godina vrlo se često pojavljuju kritike na poimenični popis žrtava Jasenovaca, iz kojih proizlazi da mnogi od navedenih u popisu nisu ubijeni u Jasenovcu, a da stvar bude gora kasnije se na popis dodaju nova imena, što je klasičan primjer najvulgarnijeg i drskog krivotvorenja. Što to govori o znanstvenim i stručnom kredibilitetu Spomen područja Jasenovac?

O kredibilitetu JUSP Jasenovac najbolje svjedoči šutnja te institucije jer upravo je to jedini odgovor koji sam ja dobila na sve dopise koje sam im poslala u posljednjih 16 mjeseci. Dakle, velik broj tih dopisa poslan je prije nego smo o ovome javno progovorili, ali ta ustanova nije našla trenutak vremena da odgovori niti je prihvatila rezultate naših istraživanja unatoč svim dokazima koji su im prezentirani. Ako obratite pažnju na njihovu web stranicu, ondje ćete pročitati da njihov popis nije potpun te da postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka. Pa ukoliko je ta ustanova toliko otvorenog uma, zbog čega ne prihvati podatke iz arhivskog gradiva, dakle autentičnih dokumenata NDH, ali i onih jugoslavenske provenijencije?

S druge strane, prema njihovim navodima na toj web stranici, poimenični popis žrtava je rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika. Ako malo bolje pogledate izvore njihovih podataka, primijetit ćete da oni u najvećem broju slučajeva nisu rezultat nikakvog istraživanja već običnog prijepisa podataka iz raznih knjiga uglavnom tiskanih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Kakav je to stručni posao koji se oslanja na najobičnije pretipkavanje u bazu podataka, odnosno ono što se u svijetu naziva data-entry? Zar je za to potrebna neka određena kvalifikacija ili diploma? Takav posao mogu raditi djeca u osnovnoj školi, odnosno svaki onaj koji zna čitati, pisati i tipkati.

S druge strane, arhivsko gradivo koje smo toj ustanovi doslovno servirali na srebrenom pladnju nonšalantno se odbacuje iako je ta ustanova ona koja iz državnog proračuna prima novac da bi otkrila podatke koje pronalaze skupine samostalnih istraživača koji ovaj posao rade potpuno besplatno. Dakle, ne samo da odrađujemo posao državnih institucija već bacamo naš novac na njihovo „stručno“ tipkanje.

U ovom kontekstu možemo spomenuti tri slučaja s kojima je JUSP Jasenovac već odavno upoznato. Prema sudskim spisima iz 1957. pronađenima u fondu Narodnog odbora općine Solin u Državnom arhivu u Splitu, Andrija Rogošić iz Dugopolja bio je redarstvenik NDH. Navodno su ga uhitili Nijemci u Zagrebu 1943. i odveli u logor nakon čega mu se gubi trag. Ista osoba nalazi se na popisu žrtava Spomen područja Jasenovac gdje piše da je navodno ubijen u Jasenovcu 1945. prilikom čega se SP Jasenovac poziva na tzv. Projekt Dotršćina koji je tadašnji arhiv u Zagrebu organizirao tijekom 1980-ih. Prema navodima voditelja projekta Josipa Kolanovića u Arhivskom vjesniku 1996., prilikom rada na tom projektu analizirani su svi „relevantni“ arhivski izvori, odnosno preko sedam tisuća kutija arhivskog gradiva. Taj broj možda zvuči pompozno, no, uzevši u obzir količinu gradiva u svim hrvatskim arhivima, on je ustvari zanemariv. I iako su pregledani svi „relevanti“ izvori, očito to ipak nije bio slučaj s dokumentima NO općine Solin iz 1957. Rogošićevo ime još se uvijek nalazi na popisu žrtava na web stranici SP Jasenovac iako je zaposlenicima te ustanove već punih pet godina, odnosno od lipnja 2011. kada smo objavili Dugopoljski žrtvoslov, dostupan podatak o sudskom spisu iz 1957.

Osim toga, u našem radu o poslijeratnom logoru Jasenovac istaknuli smo slučajeve policijskih detektiva Marka Radića iz Koteza kod Vrgorca i Josipa Batarela iz Krušvara kod Sinja. Njih dvojica su ubijeni 1946. u Jasenovcu, a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen područja Jasenovac. Batarelo se iz zasad nepoznatih razloga nalazio i u ratnom logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskom državnom arhivu otkrio Igor Vukić.

15. siječnja 2015. poslali smo dopis JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo ih obavijestili o rezultatima našeg rada i dokumentima na koje se pozivamo. Od JUSP Jasenovac zatražili smo da nadopune podatke na svojoj web stranici novim podacima i to u svrhu istinitog obaviještavanja hrvatske i strane javnosti. Nitko nam nije odgovorio pa smo se potkraj svibnja 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac. Dopis smo ponovili 16. listopada 2015., no odgovora i dalje nije bilo. Stoga je novi dopis poslan 26. siječnja 2016. Ministarstvu kulture i Zlatku Hasanbegoviću. Odgovor nismo dobili.

Posljednji email i ministarstvu i ministru i JUSP Jasenovac poslan je 25. travnja 2016. Da bi došlo do kakvog takvog napretka u istraživanju Jasenovca na toj „službenoj“ razini, potrebno je konačno priznati određene pogreške u radu JUSP Jasenovac i ispraviti netočne podatke koji su sustavno guraju kao „istina“ jer broj žrtava očito ne smije ni u ludilu pasti ispod 80 tisuća. U ovom trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno.

Da stvar bude tragičnija Slavko Goldstein je u nedavnom intervju izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar „intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni“. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako „ideološki nastrojeni“, pa eto, on ne želi one koji razmišljaju drugačije. Neobično je da se u jednoj „demokratskoj“ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkog ili drugog uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici.

Također je važno istaknuti i to da unatoč dosada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac Zastupnički dom Hrvatskog sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen području Jasenovac izglasanom 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama tog logora. Da ovo pitanje nije zanemarivo dokazuje i izjava Nataše Jovičić od 27. 4. 2016. kada je istaknula da se „mi u Spomen području Jasenovac bavimo muzejskom i edukativnom djelatnošću prema Zakonu o muzejima i isključivo i samo komemoriranjem stradalih Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista i ostalih naroda koji su stradali u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac od 1941.-1945.“

Da bi se ovo promijenilo, potreban je novi prijedlog zakona ili njegova nadopuna, a njegovo je podnošenje posao Vlade, odnosno Ministarstva kulture, ili saborskih zastupnika. Dakle, odgovornost je u potpunosti na njima. Treba napomenuti i to da činjenica da je JUSP Jasenovac ograničen na bavljenje ratnim logorom Jasenovac ne znači da prostor nekadašnjeg logora i dalje nije javna površina niti na bilo koji način mijenja činjenicu da je stradanja ondje bilo i nakon svibnja 1945. Prema tome, nitko nema pravo nikome braniti da ondje položi cvijeće ili vijence. Kolega Pilić i ja to smo učinili još 2009. kada smo pronašli prve dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac. Nikog nismo pitali za dopuštenje, ali nam isto tako nije bio potreban show pred kamerama.

Prisustvovali smo i jednoj službenoj komemoraciji u Jasenovcu, a tijekom svog terenskog rada redovito smo odavali počast žrtvama čija smo mjesta stradanja posjetili bez obzira na njihovu nacionalnost, religiju ili bilo što drugo. Stoga pozivamo sve one koji to žele da i u Jasenovcu i drugdje polože cvijeće i zapale svijeće bez straha od vladajuće oligarhije. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman ili ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Ante Starčević je rekao: „Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate.“

Prema tome, podavanja nema, ali treba se takvog načina osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. Osnovna poruka našeg rada je oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrti onih koje je nekoć voli. Ima pravo tugovati, ima ih pravo pokopati, ima pravo odati im počast i nema tog zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti.

Broj žrtava

U politici, publicisti i historiografiji i dalje su prisutni brojni mitovi iz vremena Jugoslavije, a među njima je i mit o Jasenovcu koji se mišljenja sam i dalje – u neštoj manjoj mjeri nego u vrijeme Jugoslavije – koristi kao svojevrsni bič za pokoravanje hrvatskog naroda i njegovih političara. Je li konačno došlo vrijeme da historiografi – koji kao znanstvenici ne bi trebali biti „politički korektni“ i bježati od tabu tema – odgovore na pitanje koliko je stvarno bilo žrtava u Jasenovcu i hoćemo li uopće ikada doznati barem pribiližan broj žrtava?

Povodom pete godišnjice smrti povjesničarke Ljubice Štefan, publicist Damir Borovčak objavio je u ožujku 2007. u Glasu Koncila tekst u kojemu je naveo da se „ovih dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru“. Borovčak je tom prilikom citirao Josipa Jurčevića koji je izjavio da je „jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu“ te da se „o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja“. Pilić i ja smo se zapitali čekaju li povjesničari da država pokrene to znanstveno istraživanje. Pa tko je zainteresiranim povjesničarima svih ovih godina smetao da ga obave sami, onako kako smo mi to učinili?

Uostalom, u prvih pet godina našeg istraživanja obratili smo se brojnim istaknutim povjesničarima i ponudili im suradnju. Među njima je bio i Jurčević. Nitko se nikad nije odazvao i nitko nikada nije izrazio želju da s nama ode u barem jedan arhiv izvan Zagreba, pa čak i obližnji Karlovac. Najveći dio posla odradili smo tijekom četiri godine kada smo svakodnevno radili u arhivima. Ritam je bio ubitačan jer smo na primjer jedan dan bili u Zadru, drugi dan u Požegi, treći u Rijeci, četvrti u Štrigovi i peti u Pazinu. Ustajali smo u 4 sata ujutro, na put krenuli obično oko 5 i već smo u 8 bili u arhivu iz kojeg se nismo micali do kraja radnog vremena. Tada smo putovali natrag u Zagreb prenoćiti i ujutro ista stvar.

Vikendima smo ili pisali ili išli ponovo na teren saslušavati svjedoke, prikupljati podatke po grobljima i slično. U to su bila uključena i sustavna odricanja i uštede na hrani i bilo čemu drugome da bismo mogli platiti gorivo ili kopiranje dokumenata. Uzelo je to ogroman danak u našim životima i zato smo u svom radu o poslijeratnom Jasenovcu istaknuli i komoditet povjesničara i drugih istraživača. Najlakše je sjediti u Zagrebu i odmahivati rukom da dokumenata nema, kako se to, unatoč rezultatima našeg rada, još uvijek može čuti u pojedinim TV emisijama. Među milijunima dokumenata često je veoma teško pronaći ono što vam treba, a naročito onda kada tragate za nečim što je toliko dugo bilo skriveno. Stoga su za ovakva istraživanja potrebne godine sustavnog rada.

Isto tako je lako sjediti i kritizirati državu jer ti ne da novac da se baviš ovakvim temama. Nije to samo zbog novca već i zbog toga jer ako država odobri projekt i plaća ga, onda ćeš vrlo vjerojatno biti pošteđen medijskog linča i ludila kojima smo mi ovih tjedana izloženi. Onaj koji je u ovakvom poslu iz ljubavi prema hrvatskoj povijesti i istraživanju općenito neće čekati da ga netko moli i plati da nešto istraži. Čak i oni koji ne mogu ići izvan svog mjesta stanovanja znaju gdje im je lokalni arhiv, a hrvatski arhivi su veoma bogatima gradivom i netočna je ona mantra koja se sustavno ponavlja da je sve odneseno u Beograd.

Doduše, mora se priznati da je to sjajan alibi za one koji tabu teme izbjegavaju iz različitih razloga ili ih se dotiču tek povremeno i površno, najčešće onda kad im to treba iz nekog drugog razloga.

Nedavno je u jednoj emisiji jedan povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest istaknuo da je historiografija odradila dobar posao što se tiče logora Jasenovac i žrtava. Stječe se dojam da je stvar riješena jer trenutni broj žrtava odgovara Žerjavićevim navodima. Dokle god je taj broj između 80 i 100 tisuća, većina je zadovoljna. No, ono što se ja kao homo sapiens pitam je koliko su trenutni podaci o žrtvama pouzdani ako je dosad dokazano, unatoč ignoriranju JUSP Jasenovac, da pojedine žrtve ratnog logora Jasenovac uopće nisu ondje stradale? O tome ne govori samo arhivsko gradivo u Hrvatskoj već i dokumenti Yad Vashema.

Za sada bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja, nema smisla govoriti u bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje su dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava.

Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Također smatramo da su daljnja istraživanja i ekshumacije apsolutno neophodni jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Moj stav je da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim interdisciplinarnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

Dva i dva su četiri

Znanstvenike, publiciste i novinare koji razbijaju mitove iz vremena komunističke Jugoslavije često se kvalificira kao „revizioniste“. Nije li, međutim, historiografija kao znanost zapravo nužno usmjerena prema znanstvenom (ne i ideološkom) revizionizmu?

Doista bi bilo sjajno kad bi povijest bila matematika u kojoj znamo koliko iznosi pi i jedino o čemu možemo raspravljati je koliko ćemo decimala uzeti u obzir. Ja sam u djetinjstvu željela postati astronaut i biti prvi čovjek na Marsu. Ljudi su mi se smijali jer je to tada bila znanstvena fantastika, ali danas postoje oni koji se za takav let doista pripremaju. Vjerovala sam i u to da Zemlja nije i ne može biti jedini planet s uvjetima za život s obzirom na veličinu svemira. U školi su me učili da Zemlja jest jedina takva i da je to glupo uopće dovoditi u pitanje. Govorili su mi da šutim kad sam pitala kada će doći E. T. Danas se astrobiologija uči na najboljim svjetskim sveučilištima. Postoje i besplatni tečajevi o tome. Na primjer na stranici Edx može se pronaći tečaj Super-Earths and Life u kojemu se ne samo raspravlja o životu u svemiru već i o tome što nas to može naučiti o našem položaju u svemiru.

Moj interes nekoć su bile astronomija,matematika, fizika i kemija, a ne povijest. U školi nisam išla na školska natjecanja iz povijesti već ona iz matematike. Plan mi je bio dobar, ali me omela činjenica da na jedno oko vidim slabo pa drugo radi čitav posao. Ovakvi poput mene ne lete u svemir. Kad sam počela s povijesnim istraživanjima odlučila sam se držati nekih principa netipičnih za društvene i humanističke znanosti i zato uvijek napominjem da su dva i dva četiri. U praksi to znači da ako u dokumentu piše „logor Jasenovac“ ili „Zavod za prisilni rad Jasenovac“, onda je taj službeni naziv ondašnjih vlasti onaj koji ćemo koristiti, a ne Goldsteinova tzv. radna grupa.

Kada Goldstein nađe autentični dokument na papiru iz onog vremena, s potpisom i pečatom u kojemu se govori o radnoj grupi Jasenovac, tada ćemo uvažiti i to i u povijesti ćemo spominjati sve spomenute nazive. No, za to trebamo dokaz. Kao što sam ranije jednom istaknula, povijest je kao CSI. Dva i dva su četiri i prema tome „Zavod za prisilni rad“ nećemo i ne možemo prevoditi kao „radna grupa“ jer mi, povjesničari, ne želimo uzrujati tatu Goldsteina. Ovo je znanost, a ne gledanje u kristalnu kuglu ili nekakva privatna zabava.U matematici nitko ne raspravlja o promijeni imena Pitagorinog teorema samo zato jer se nekoj xy osobi ne sviđa Pitagorin životni stil, pa stoga ni u povijesti nećemo mijenjati službene nazive spomenute u dokumentima jer se od njih nekome okreće želudac. Za takve probleme postoji aspirin.

U znanosti ne može biti dogmi i nedodirljivih. Granice znanosti konstantno se moraju pomicati da bi se postigao bilo kakav napredak i u tome nitko, pa ni politika, ne smije postavljati nikakva ograničenja. Oni koji se žele držati ograničenja i dogmi neka idu u pećinu i ostave se iPhonea. Ne samo da je reviziji podložno sve i nedodirljivih nema, već to uključuju i nas same i naše radove. Većina nas u onom trenutku kad objavi rad uradi najbolje što možemo, no ako s istraživanjem nastavite, vrlo brzo ćete primijetiti dijelove rada koje treba popraviti ili nadopuniti. U znanosti niti jedan rad nikada nije završen. Kada od pojedinih povjesničara čujem da je nešto „odrađeno“, pitam se zašto onda ne objese rukavice o klin i počnu se baviti nečim drugim.

Prije nekoliko dana na jednom portalu je jedan komentator napisao da glavni razlog za pasivnost u kritičkom pristupu našoj povijesti (odnosno reviziji) nije u samom narodu već u ideološkoj podijeljenosti hrvatske inletektualne elite, ali i dodatnom usitnjavanju koje proizlazi iz osobnih interesa, promidžbe i materijalizma. Čovjek je istaknuo veoma dobru poantu o ideološkoj podijeljenosti intelektualne elite, no riječ je ustvari o paradoksu. Svaki onaj koji bije boj za ideologiju već u startu sebe diskvalificira kao dio znanstvene elite.

Svi mi imamo svoja osobna i druga uvjerenja, ali kad je znanost u pitanju, za mene postoji samo razum i dokazi. Mogu ja osobno vjerovati u štogod je mene volja, ali to ne znači da imam pravo kontaminirati znanost svojim uvjerenjima i pod krinkom znanstvenog rada nametati svoja uvjerenja onima koji vjeruju da ustvari doista pišem činjenice. Svi oni koji tako rade su promašili poziv. Politika je jedno, a znanost drugo.

Kao fantastičan primjer revizionizma spomenut ću istraživanje koje smo 2010. i 2011. odradili dr. sc. don Josip Dukić i ja, a čiji su rezultati objavljeni u lipnju 2011. u knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“. Istraživanju su prethodile intervencije Saveza antifašističkih boraca, te bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji su se snažno odupirali postavljanju novog spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u Dugopolju. Na prethodnom spomeniku postavljenim 1971. nalazila su se imena 209 žrtava, od kojih je 77 pripadnika partizanskih postrojbi i 132 civila.

Tijekom istraživanja ustanovili smo da je na tom spomeniku nedostajalo čak 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilna osoba stradala od gladi, bombardiranja, četnika, te pripadnika ustaških, talijanskih i njemačkih postrojbi, ali naravno i svi oni ubijeni od strane komunističkih vlasti. Prikupili smo podatke za ukupno 445 žrtava. Ivo Josipović u svom je dopisu od 11. kolovoza 2010. općini Dugopolje istaknuo da bi premještanje postojeće spomen-ploče iz 1971. značilo „umanjivanje zasluga žrtava fašizma“.

No, nakon objavljivanja žrtvoslova, nitko se nije oglasio i obrazložio jesu li brisanjem iz povijesti 17 poginulih partizana i 51 civila također umanjene zasluge žrtava fašizma i to upravo od strane ondašnjih jugoslavenskih vlasti. Stoga bi trebalo upitati „borce protiv revizionizma“ kakvim su motivima bili motivirani kada su iz povijesti izbrisali 68 osoba i to „žrtava fašističkog terora“, a koje smo upravo mi, revizionisti, vratili ondje gdje im je oduvijek bilo mjesto. Upravo zato u Engleskoj tu Babarogu revizionizam nazivamo „doprinos znanju“ i o tome kao neophodnom dijelu svakog istraživanja učimo na seminarima.

Preispitivanje prethodnih istraživanja, postavljanje novih pitanja i testiranje ranijih teorija jest revizionizam, a on može biti sporan samo onda kada govorimo o pseudoznanosti i tvrdnjama koje ne počivaju na bilo kakvim dokazima. Takav oblik negativnog revizionizma provode Slavko Goldstein, Spomen područje Jasenovac i njima slični. Riječ je dakle o krivotvorenju povijest i njezinom sakaćenju. Kao što je istaknuo američki povjesničar James M. McPherson, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenema u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti povijesna znanost je mrtva, a budućnosti nikakva.

Doktorandica ste na Sveučilištu Warwick. Kakvo je zanimanje za hrvatsku povijest u Engleskoj i kakva je općenito percepcija Hrvatske u engleskim i općenito britanskim znanstvenim krugovima?

dugzrtO percepciji Hrvatske u engleskim znanstvenim krugovima ponajbolje govori činjenica da sam na mnogim događajima kojima sam prisustvovala znala biti pitana mogu li nešto prevesti s ruskog, a kad sam rekla da ne znam ruski, pitali su me kako ga ne znam kada mi je to materinji jezik. Dok se hrvatska politika bavi fiktivnim ustašama koji čuče iza grma i pripremaju juriš na Jasenovac, veoma malo se čini na promociji Hrvatske općenito. Onima koji ovdje ne žive možda se to ne čini tako jer u Londonu na primjer imamo ured Hrvatske turističke zajednice, no to nije dovoljno.

U lipnju 2014. na Warwicku smo doktorant filozofije Dino Jakušić iz Zagreba i ja organizirali predstavljanje Hrvatske održano u sklopu čitavog niza kulturnih događaja koji su te akademske godine organizirani na sveučilištu. Na organizaciji tog događaja radili smo punih pet mjeseci. Hrvatska turistička zajednica, veleposlanstvo i Muzej grada Trogira pomogli su nam brojnim brošurama i plakatima kojima je dekoriran prostor u kojemu je događaj održan. Dio brošura, kao i licitare i vrećice lavande koje je donirala Hrvatska turistička zajednica, podijelili smo posjetiteljima. Financijsku pomoć zatražili smo od organizacije AMAC UK, ali su nas oni odbili. Na kraju nam je ipak pomoglo nekoliko Hrvata koji ovdje već jako dugo žive, pa smo zahvaljujući njima posjetitelje počastili hrvatskim jelima i pićima, uključujući vina, piva, likere, ali i domaću rakiju.

Jedna gospođa iz Vukovara koja živi u Londonu pripremila je 13 vrsta kolača. Kolega Pilić je iz Zagreba poslao hrvatsku zastavu koja je postavljena na ulazu u prostor koji je također bio okićen sa svim hrvatskim povijesnim grobovima. Osim toga, izložbene panoe smo ukrasili tematski pa je na jednom prezentirana hrvatska povijest i podrijetlo Hrvata, na drugom naše priče i mitovi, zatim šport (zajedno sa šalovima i dresom hrvatske reprezentacije), pa gastronomija, manje poznate činjenice o Hrvatskoj, hrvatska znanosti i istraživači, te hrvatske regije. Naš događaj privukao je daleko veći broj posjetitelja od drugih kulturnih događaja održanih te godine. Irce je zainteresirala Keltska noć u Sisku, a Moldavci su uspoređivali boje hrvatskih narodnih nošnji sa svojima. Dakle, interesa za Hrvatsku ima, ali se o njoj još uvijek malo zna izuzevši naravno turizma.

Na britanskim sveučilištima Hrvatska također nije nešto naročito zastupljena. Prije koju godinu utemeljeni su hrvatski studiji na Sveučilištu u Glasgowu. Na nekoliko sveučilišta postoje jaki odsjeci za ruske i slavenske studije na kojima se uči i hrvatski jezik. Na University College London (UCL) predaje veći broj profesora koji su stručnjaci za raniju hrvatsku povijest. Ondje na primjer predaje Dr Wendy Bracewell koja je pisala o uskocima. Moja želja je bila studirati na UCL, no profesor koji je predavao modernu hrvatsku povijest bio je već u mirovini i u tom trenutku nisu još imali zamjenu.

Na sveučilištu Goldsmiths u Londonu postoji Centar za balkanske studije koje vodi Dr. Dejan Đokić. Na sveučilištu Kingston u Londonu predaje Dr Marko Hoare koji je također stručnjak za modernu povijest bivše Jugoslavije. Kada sam se 2012. prijavila za doktorat, primljena sam na Kingston i Warwick, ali je Đokić s Goldsmithsa odbio moj prijedlog nacrta dizertacije. Kada sam na Warwicku trebala braniti dizertaciju 2015., odsjek je morao sastaviti komisiju za obranu u kojoj je trebao biti profesor s Warwicka i profesor s nekog drugog britanskog sveučilišta. Kasnije mi je mentor rekao da jedini profesori u Velikoj Britaniji za koje je odsjek znao da su stručnjaci za suvremenu hrvatsku povijest su Dr Hoare i Dr. Korb sa sveučilišta u Leicesteru, a na kraju su se odlučili za Dr. Korba jer je bio bliže i s njim su već surađivali. Dakle, izbor nije bio baš velik pa taj podatak govori koliko je moderna hrvatska povijest zastupljena na britanskim sveučilištima.

Hrvatskih studenata ovdje ima, no pitanje je koliko njih studira povijest ili pokušava doktorirati na temema iz hrvatske povijesti. Ja sam zasada susrela samo one s drugih odsjeka. Problem je naravno financiranje školarine. Stipendije je teško dobiti jer ih je iz godine u godinu sve manje. Za razliku od mnogih drugih zemalja, koliko je meni poznato hrvatska vlada ni na koji način ne pomaže studente u inozemstvu. Jedina organizacija koja omogućava djelomične stipendije za hrvatske studente na najboljim svjetskim sveučilištima je the Frankopan Fund kojemu je na čelu Dr. Peter Frankopan s Oxforda. Ta zaklada svake godine pomaže 15 do 20 hrvatskih studenata iako su sredstva ograničena i ne pokrivaju niti polovicu školarine. No, zahvaljujući upravo njihovoj pomoći ja sam uspjela završiti taj studij povijest i nastaviti s doktoratom. Po mom mišljenju upravo je problem financiranja odlučujući čimbenik zbog kojeg hrvatska povijest nije u većoj mjeri zastupljena u ovdašnoj znanosti. Ljudi se bave temema s kojima lakše mogu dobiti nekakve stipendije.

Opstrukcije istraživanja

Zašto prema Vašem mišljenju neki političko-interesni krugovi i danas žele opstruirati znanstvena istraživanja o Jasenovcu?

jasenovac istina

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Među njima su naravno i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Kad se to konačno dogodi, predizborne kampanje u Hrvatskoj izgledat će znatno drugačije, a u prvih sto dana Vlada i ministri će morati nešto raditi umjesto držati povijesne lekcije o događajima o kojima ništa ne znaju. Stoga ću reći da ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima već i onima  koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme.

Moj mentor na Odsjeku za povijest na Warwicku bio je Dr. Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na slične slučajeve u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. Više puta smo razgovarali o tome koliko su pojedina društva zrela da znanstveno i objektivno istražuju vlastitu prošlost. Na probleme na kakve sam ja nailazila u hrvatskim arhivima on je također nailazio u ruskim arhivima i zato je veoma dobro shvaćao našu situaciju, iako se pojedinim detaljima znao iznenaditi. Čini se da se u zemljama istočne Europe ratni i poratni zločini ipak nešto lakše istražuju, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije.

Dr. Mick je znao istaknuti da je primjer bivše Jugoslavije bitno drugačiji jer je Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo zasluga „domaćih sinova“ i upravo je to razlog zbog kojeg je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno donesen zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Stoga je u jednom drugom intervjuu kolega Pilić istaknuo da je istraživanje tko su ti ljudi bili, zašto su bili žrtve, odnosno zločini i zločinci, od kuda i zašto ti zločini i gdje smo i kakvi smo to mi danas u odnosu i prema tim zločinima i zločincima i žrtvama, znatno teže jer zahtijeva određeni iskorak, a često i sukob sa sobom i svojim mišljenjima, stavovima, svjetonazorima i stereotipima. Malo je onih koji su spremni ići tim putem.

Za početak je potrebno o ovim događajima raspravljati na znanstven način, a ne služeći se izrazima poput „ustaško zlo, „ustaška zmija“, „zločinačka tvorevina“, „ustaški zloduh“ i sličnima. Malo misticizma nikad nije naškodilo propagandi. Namjerno korištenje izraza kojima se sve „negativno“ automatski vezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla očito je odlika totalitarnih režima koji i na taj način šalju poruku da ne smijemo vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše. Promatrajući to iz perspektive nekih drugih znanosti, radi se o čistoj dehumanizaciji neprijatelja.

Ja sam na Warwicku završila i jednogodišnji program iz psihologije i za završni rad sam pisala upravo o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. U mojoj novoj dizertaciji će se između ostalog raspravljati i o tome jesu li tzv. pomirba, normalizacija, demokratizacija i izlječenje društva u cjelini uopće mogući bez te početne faze u kojoj je prvo potrebno „humanizirati“ ne samo neprijatelje već i sebe same. Dehumanizacija neprijatelja je ustvari dvosmjerna ulica jer vodi i prema gubitku individualnog identiteta onih koji je prihvaćaju i koji time postaju dio mase i time se odriču bilo kakve osobne odgovornosti.

S ovim fenomenom povezanje eksperiment kojeg je psiholog Stanley Milgram proveo početkom 1960-ih, a koji je u ono doba izazvao velike kontroverze jer je Milgram ustanovio da većina ljudi slijedi naređenja i postaje dio te mase čak i onda kada su svjesni negativnih posljedica i kada se s postupkom uopće ne slažu. Nema u Hrvatskoj napretka sve dok „genie in a bottle“ vlada umjesto razuma i osjećaja vlastite odgovornosti, a kako je Milgramov eksperiment pokazao, put do tog cilja je veoma težak i dugačak.

I među znanstvenicima ima onih koji svjesno ili nesvjesno opstruiraju istraživanja, a i onih koji se vole okititi tuđim perjem, pa ovih dana pričaju da su oni već odavno dokazali postojanje poslijeratnog logora Jasenovac. Takvi još nisu shvatili da se u svom pristupu u kojemu se njihov rad temelji na svjedočanstvima ni najmanje ne razlikuju od Goldsteinovog. Pisani i materijalni dokazi su jedno, a rekla-kazala drugo. Stvar je jednostavna: ako u košarci želite zabiti koš, tada morate pripaziti na korake. No, postoje oni kojima takav pristup ne odgovara jer oni od ovakvih tema i održavanja mitova žive, a takvih ima na obje tzv. strane. Kažem takozvane strane jer u znanosti neopterećenoj ideologijom i osobnim interesima postoji samo jedna strana, a to je ona „sine ira et studio“.

Upravo zato ja se u svom radu prvenstveno držim načela da su dva plus dva četiri, a glavna misao voditelja mi je onaj stih Whitney Houston „I decided long ago, never to walk in anyone’s shadows If I fail, if I succeed At least I’ll live as I believe“. Meni ne trebaju ničija odobrenja i nitko mi neće govoriti što ja smijem, a što ne smijem. To se odnosi i na Natašu Jovičić i na Kolindu Grabar Kitarović i na Tihomira Oreškovića i na Zlatka Hasanbegovića i na Slavka Goldsteina i na Tvrtka Jakovina i na sve ostale.

Za razliku od njih, ja sam blagoslovljena odsustvom bilo kakve fotelje ili novčane nagrade pa se prema tome nemam oko čega brinuti. Onaj koji želi ostaviti trag u znanosti ili umjetnosti mora zaboraviti na bilo kakve granice, a pritom ne mislim samo na državne. Osobna sloboda je doista neprocjenjivo iskustvo! No, taj put je daleko teži od utabanih staza jer uz tu slobodu dolazi financijska i svaka druga nesigurnost. Ja sam to proteklih tjedana predobro osjetila na svojoj koži jer moje ime se uporno povezivalo s pojedincima i organizacijama s kojima nikakve veze nemam, a kojima su s druge strane moje ime i moj rad iz određenih razloga odgovarali.

Povodom razgovoru su Vaša istraživanja poslijeratnoga logora Jasenovac. Zanima nas bavite li se i problematikom ratnoga logora Jasenovac i možemo li uskoro očekivati rezultate istraživanja?

Kao što sam već spomenula, od samog početka bavimo se i ratnim logorom u Jasenovcu. Na pojedine dokumente o ratnom Jasenovcu nailazili smo tijekom našeg rada, no s obzirom da smo imali obveze i prema Hrvatskom državnom arhivu zbog njihovog projekta, jednostavno nismo imali više vremena baviti se ovom problematikom. U više navrata odlazili smo u Jasenovac i druga mjesta i ondje razgovarali s još uvijek živućim svjedocima, među kojima je bilo i onih koji su bili pripadnici partizanskih postrojbi i OZN-e.

U Slavoniji smo također razgovarali s obitelji kod koje su 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare, a koje su prošle kroz logor Jasenovac, o čemu također u svojim radovima govori Igor Vukić. Navode te obitelji uspjeli smo potvrditi dokumentima koje smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu. Također smo razgovarali i s nekim bivšim logorašima, među kojima su bili i oni koji su odvedeni na rad u Njemačku. Njihove izjave i podatke koje smo pronašli u arhivskom gradivu međusobno smo uspoređivali, a ja sam u više navrata razgovarala i s pokojnim Dinkom Šakićem.

Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnom Jasenovcu jer upravo zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većeg broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svijetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta kojeg također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle, taj posao je prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen.

U svakom slučaju, moj je stav da istraživanju jasenovačkih žrtava treba pristupiti na isti način na koji smo dr. sc. don Josip Dukić i ja pristupili Dugopoljskom žrtvoslovu kada smo iznijeli sve podatke o žrtvama do kojih smo došli, a naročito one koji su bili kontradiktorni, i to bez ikakvih naših intervencija i interpretacija. Na primjer, ako imamo dokument iz 1957. u kojemu se navodi da je Andrija Rogošić bio hrvatski redarstvenik kojeg su 1943. uhitili Nijemci u Zagrebu i odveli u logor (čije se ime ne navodi) nakon čega mu se gubi trag, te ako imamo podatke iz Projekta Dotrščina prema kojemu je ista osoba navodno ubijena u Jasenovcu 1945., onda to treba jasno reći, a ne prihvatiti drugu verziju jer je ona politički prihvatljivija. To je aposlutno nepošteno prema čovjeku koji je izgubio život. Njegova smrt nije naše leno!

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj. Licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Ovakav stav temelji se na našem shvaćanju da je navijanje za što većim brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe i za nečije privatne interese jednom riječju degutantno.

Kada će točno ostali rezultati naših istraživanja biti objavljeni veoma je teško reći s obzirom da kolega Pilić i ja radimo samostalno i besplatno. Dakle, za ovaj posao nismo plaćeni. Katkad smo u mogućnosti raditi više, a katkad manje. To ponajprije ovisi o drugim obvezama kojima se moramo posvetiti. Kao što sam već spomenula, sve naše radove pišemo jako dugo i tvrdnje nastojim potkrijepiti iz više izvora. Stoga ono što smo dosada pronašli o ratnom logoru Jasenovac neće biti objavljeno u skorijoj budućnost niti ćemo izlaziti u javnost s bilo kakvim djelomičnim informacijama.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Bleiburg: Posljednja ofenziva partizana sa Svinjskog pašnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Partizanske jedinice / Ilustracija

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj Jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

Ovo su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, u svojstvu referentice za prognanike, u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), koje je sa govornice na Bleiburškom polju izgovorila 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller  šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini, i od tada počinje sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Autor: Ladislav Tomkin

Žestoki napadi krenuli su ustvari već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) u Pokrajinskom koruškom parlamentu u svojstvu stručnjaka i svjedoka ispitana od Povjerenstva te ustanove, koja je pokrenula Lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja 70-ih godina! Zastupnik ultraljevičarske „Stranke Zelenih“ u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim nastupima prozivao je ovu skupinu najpogrdnijim uvredama i klevetama! Uslijedile su privatne tužbe prozvanih i oklevetanih, koje su – odbijene, jer tamošnje strukture sudske i državne vlasti čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojevremeno duboko povezani s Udbom i partizanijom. U Koruškoj uskoro dolazi i do promjene vlasti, tako da je ta lustracija pala u vodu. Udbaši, „antife“ i koruški partizani, kreću tada u napad, kojega kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana.

Predsjednica austrijskog Parlamenta na udaru ultraljevice

U međuvremenu, sredinom listopada 2017. u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra, Pučka  (ÖVP) i desna Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade.  Jedna od predsjednika austrijskog Parlamenta postala je „naša“ – Anneliese Kitzmüller! Kao što je i obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, se i dalje zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, i najavila je i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj puta kao visoki član izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec!

Već prošle, 2017. godine urotile su se razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ (slično srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu! op. L.T.), ali uspjeh im je bio skroman. Konce cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug) Mirko Messner, (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke Partije Austrije (KPÖ)! Rođen u partizanskoj obitelji (otac Janko, partizan iz Bleiburga, majka makedonska partizanka) u kolijevci mu je implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza. Propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a austrijski komunisti, ostali su „siročad“, jer odjednom ostadoše bez velikih financija iz tih zemalja i ideološke braće na koje ih je bio naviknuo Franz Muhri, srozali su se na partijicu jugo-slovenske provenijencije, s nekoliko postotaka, na nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/ „Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije – nitko ne čita. Otac druga Mirka, Janko Messner, rodom iz Bleiburga, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista iz koje su dolazile uvrede pa čak i pismene prijetnje članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko, oko sebe je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“). Dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć svojih zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika krenuli su ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija. Lako je uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, već neko vrijeme s njima je „Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora“ (DÖW), a  javljaju se uglavnom tekstovima koje su drugi iz ove družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta Anneliese Kitzmüller, zahtijevajući da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da se radi o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski i drugi, uglavnom neupućeni mediji po Europi, a uspjeli su je podvaliti i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše do sada neviđen medijski teror! Nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreće na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su također bježali pred titovim koljačkim hordama, a broj žrtava koje se udostoje spomenuti je skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holocaustu, ali kada govori o Hrvatskoj to radi s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat ustvari bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu „često jude pravednima sude“ perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i spominjanje „judinih škuda“! Teško je povjerovati da doktorica ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač glazbe Marka Perkovića, Peđa Grbin? Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, organiziraju joj predavanja o Bleiburgu, tako da se razletila između Klagenfurta, Graza i Beča gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCafé-u“, u zgradi koja je desetljećima zauzeta od rabijatnih anarholjevičara i punkera, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati, i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno je bila u vlasništvu KPÖ-a.

Crvena mašta, izmisli svašta!

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje članak srpske novinarke Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom „Polovična istina o Bleiburgu“, iz prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore: riječki povjesničar Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović. Pošto je uglavnom dobro poznato što ovi korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, i nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“. – „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da bar dr. Pavlaković zna što je htio reći.

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Tu je npr. mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“.  Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, pa stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnog naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine valjda „slučajno“ naletio na jednog „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“. Gospon Donnerbauer očito je već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, već su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator (!) je uhićen, i upravo mu se odvija proces u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“ / „obnavljanje (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na Sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on jadnik valjda mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili svejedno koji „novinar“. Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na Sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i „bjesomučno“ mlataraju rukama po zraku i dreče neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore već godinama? Tko ih instruira i plaća? 2008. godine pojavila se na Bleiburgu skupina mladića u originalnim (!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu.) tvrdeći da su „Gradišćanski Hrvati“ iz Beča! Međutim, tko imalo poznaje tamošnje prilike zna, da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. Nikada više nisu dolazili, očito su obavili zadaću s jednim dolaskom. Na kraju gore spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno je u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

„Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške, otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld / Libuško polje!) vidi prostim okom, i malo dalje, do Klagenfurta, imao je posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi! S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu, a s druge strane, kada se sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, kojeg na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. Tu u blizini je i Saualm / Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine od ostalih drugova južno granice. Pošto Staljin nije uslišio Kardeljevu molbu za odobrenje aneksije, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog toga poraza, Britanci su im umjesto austrijskog teritorija, na milost i nemilost dali stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše. Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano  i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije dakle uspjela, i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom 70.-ih godina, u vremenu kada je „Hladni rat“ bio na vrhuncu svoje spirale. U organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, skoro svakotjedno su iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi prave fatalnu grešku, i pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradavaju. Jugoslaveni odmah uhićuju dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglašavaju ih „špijunima“, ubrzo ih razmjenjuju za dvoje terorista iz Völkermarkta, i stvar je, tiho, okončana. Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar Bruno Kreisky, čija neutralna zemlja, sa tri strane okružena komunističkim diktaturama, je stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivni tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila jedna komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je jedan ruski oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

 Trubači s Hude Jame sviraju komunistima na Bleiburgu

 Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakome narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati.

Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje politiške pozicije, osim naravno nekolicine, kao Mirko Messner, i vjerni mu drug Peter Gstettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je u javnosti postala poznata grozna sudbina mlade, 17-godišnje Friede Paulitsch, koju je četrdeset slovenskih partizana, pripadnika OF (Osvobodilna Fronta) sa Svinjskih pašnjaka (Saualm) u svibnju 1945. brutalno silovalo, zatim je ubili i skuhanu u „gulašu” i pojeli, a jedan od njezinih ubojica sve to na samrti ispričao svećeniku, vrijeme je za katarzu i otrježnjenje. U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali  na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog,  nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkog djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane napustili su svoja dosadašnja stajališta, i danas prijateljski komuniciraju i surađuju s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

(Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz ovoga kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika Slobodana Miloševića…)

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i šire!) javnost, što nam daje priliku tu temu podići na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti slučaj je s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, i  da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji, i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja.

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški Odred) odlučili su se ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja Policiji prijavili svoj antihrvatski dernek. Doći će naravno i nekoliko partizana-juniora, govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavati će ih borbenim partizanskim pjesmama, kojeg li slučaja!?, „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle muzikanti iz mjesta i rudnika koji su postali sinonim partizanskih zvjerstava nad Hrvatima – Huda Jama.

Autor: Ladislav Tomkin

 

Više o sudbini Friede Paulitsch ovdje:

Webstranica Friede Paulitsch:  http://www.friedapaulitsch.at/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hrvati, evo s kime smo imali posla 90-ih godina!

Objavljeno

na

Objavio

Danas se čudimo što nam se to događa!?

Prije 7 godina, u Beogradu je iz tiska izašla knjiga Reči i nedelaPozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991 – 1992 (dostupno na Internetu u PDF formatu: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf).

Na samome početku, moja iskrena i duboka zahvala autorima:

Ivanu Boljeviću, Đorđu Odaviću, Vladimiru Petroviću, Svetislavu Rabrenoviću, Bogdanu Stankoviću, Jasni Šarčević-Janković, Novaku Vučo, Milici Vukotić i svima drugima koji su doprinijeli tomu da ovaj dokument vremena ugleda svjetlo dana.

I iskreno poštovanje svim ljudima u Srbiji koji drže do istine o prošlosti.

Po mome skromnom mišljenju, ovih 432 stranice spomenute knjige trebao bi pročitati svatko komu je stalo do istine (neovisno o vjeri, naciji, svjetonazoru i političkom opredjeljenju) iz jednog jedinog razloga:

DA IZ PRVE RUKE VIDI ŠTO JE SVE U STANJU UČINITI VELIKOSRPSKA PROPAGANDA I KAKVO  JE ZLO NAPRAVILA 90-ih GODINA PROŠLOG STOLJEĆA, PRIJE SVEGA HRVATIMA, BOŠNJACIMA, ALBANCIMA, A POTOM I DRUGIM NARODIMA, PA I SAMIM SRBIMA U ČIJE JE IME VOĐENA.

Moja iskrena zahvala svima koji su sudjelovali u pisanju ove knjige i prikupljanju građe, jer su tako od zaborava otrgnuli zrnca istine bez kojih povijest na ovim prostorima ne bi bila potpuna.

Ovdje donosim djelić te ISTINE (koja je sadržana u poglavlju moje buduće knjige – koja će ako Bog da u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana).

U jesen 1991. godine, u vrijeme odsudne bitke za Vukovar, dok se grad nemilice razara stotinama tisuća projektila (s Dunava, iz zraka i s kopna), srpski propagandni stroj nastavlja još agresivnije. Grad navodno brane „Kurdi“, „Turci“, „Arapi“, „crnokošuljaši“, „legionari“, „kriminalci i zločinci“, „drogirani fanatici“, „ustaše“, „Tuđmanovi plaćenici“, „patološke ubice“ koji čine „nečuvena zverstva nad srpskom nejači, posebno ženama i decom“…

Uz to se, dakako, neprestano podsjeća na ustaške „jame“,“klanice“, „jasenovce i jadovna“, na „iskop“ i „zator“ srpskog naroda koji je „po treći put u poslednjih sto godina osuđen na genocid i nestajanje“ i to morbidno i bolesno prikrivanje vlastitih zločina takvom kampanjom bitna je značajka srpske propagande kroz sve godine pripreme za oružani sukob i sam rat.

Arhivski dokumentarci koji prikazuju navodne „ustaške zločine“ iz vremena NDH  postaju stalni repertoar srpskih televizijskih postaja. Kadrovi i slike (s prikazima tko zna kojih sve i čijih žrtava i iz kojih ratova) nabacani su u kaotičnom slijedu, nasumično i bez reda, ali važno je da su što strašniji i da ih ima što više…i sve su to „srpske žrtve“, sve su to oni koji su stradali od „ustaške ruke“, sve su to preci onih kojima to isto sprema „nova NDH“ pod vodstvom „srboždera“ i „novog poglavnika NDH“ dr Franje Tuđmana.

Slično je i s radio programima, novinskim izdanjima, kazališnim predstavama, retrospekcijama igranih filmova, izložbama, „naučnim simpozijumima“, „stručnim savetovanjima“…

Pod krinkom „utvrđivanja istine“, opet se prebrajaju kosti iz jama, računaju i umnožavaju „srpske žrtve“, podsjeća na logore i stratišta i proziva „krvnike“, „krvoloke“, „zverove“ i „demone“ koji su to uzrokovali…

Veza između njih i današnjih Hrvata, „nesporna“ je, a usporedbe stalne. Javnom mnijenju ispire se mozak po staljinističkoj matrici. Organiziraju se „okrugli stolovi“ i tribine na kojima se razrađuju manje-više iste teme: „genocid nad Srbima kroz istoriju“, traga se za „korenima zla“ onih koji su to činili, poziva na konačno „ispravljanje nepravdi“, kuka i jadikuje, aktualiziraju se stari mitovi o „nebeskom narodu“, podsjeća na temelje „najstarije nacije u Evropi“, na „slavnu i junačku prošlost“ „Kosovski i Vidovdanski hram“, Lazarevo i Miloševo „Jevanđelje“, veliča svetosavlje…

Iz medija, patološka mržnja se prelijeva na ulice i veliki dio srpskog javnog mnijenja podliježe tom teško objašnjivom ludilu u kojemu nema mjesta dilemama i racionalnom razmišljanju. Ona postaje osnovni pokretač borbe za „srpsku stvar“, valjak koji „melje“ sve pred sobom i stvara fiktivnu sliku paralelne stvarnosti koja nema ničega zajedničkog s realnošću.

U isto vrijeme vodi se bitka na više fronti: protiv Albanaca, Slovenaca, Mađara, Muslimana, i drugih nacionalnih manjina, ali ipak, sa zaoštravanjem krize i otpočinjanjem rata, u prvi plan izbijaju najveći „krvnici“ i „neprijatelji“ Srbije i srpskog naroda – Hrvati, ti „odvratni i dvolični Latini“, „genocidna bagra koja ne zaslužuje da živi“, „bečki konjušari“ koji su „oduvek bili tuđe sluge“ i koje su „Srbi oslobodili“…

Ideja vodilja kampanje usmjerene protiv hrvatskog naroda jeste teza o njegovoj „urođenoj genocidnosti“  i kolektivnoj krivnji  (koja je na različite načine i u različitim formama provlačena kroz literaturu, publicistiku i historiografiju u cijelom poratnom razdoblju – počevši od Novakovog Magnum crimena iz 1948. godine, nadalje).

Po ovoj rasističkoj teoriji, Hrvati imaju urođeni poriv da iskonski i patološki mrze Srbe. Tako je to „oduvek“ bilo, i tako jeste, i ovo je „neupitna činjenica“ i polazište za sve što se o njima piše i govori.

Mnogi srpski „znanstvenici“ nastoje pronaći povijesne (pa čak i scocio-psihološke!) uzroke i korijene ovoj patološkoj i neobuzdanoj mržnji u dalekoj povijesti (bilo da je traže u „otpadništvu od pravoslavlja“, latinštini, katoličkom naslijeđu ili utjecaju Vatikana, „vekovima prisutnoj velikohrvatskoj“ politici, ili novokomponiranim teorijama o „metafizičkim uzrocima koji se ne mogu dokučiti i objasniti“).

No, svi koji vode ovaj propagandni projekt i u njemu sudjeluju, su složni u jednom: kad su Hrvati u pitanju, radi se o urođenoj, genetski uvjetovanoj bolesti čiji su uzroci još uvijek „nepoznati“. Pripadnici hrvatskog naroda u svemu se poistovjećuju s Pavelićevim ustašama koji su već desetljećima označeni kao glavni krivci za sva zla koja su snašla Srbe u novijoj povijesti.

Animalizacija izmišljenog „neprijatelja“, pri čemu se on svodi na razinu krvoločne životinje i prikazuje kao zvijer kojom vladaju isključivo niski destruktivni nagoni – žeđ za  krvlju i poriv za ubijanjem, poznata je metoda korištena od Staljina i njegovog aparata u vrijeme velikih čistki tridesetih godina XX stoljeća u SSSR-u. Nakon što ga se tako obilježi, protivnik postaje personifikacija svekolikog Zla koje se mora uništiti u ime Dobra. A u borbi protiv Zla, sva su sredstva dopuštena, i nema neprihvatljivih metoda.

Ilustracije radi, evo nekoliko primjera koji zorno govore o tomu što je sve u stanju uzrokovati ovakva huškačka propaganda i što su njezini dometi i posljedice.

Nakon više od tri mjeseca opsade i stalnih udara sa svih strana, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet je obišla slika jedne takve skupine, u kojoj stupaju, rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate. Kanibalska pjesma je sasvim u skladu s ponašanjem „oslobodilaca“. U razorenom gradu nastavlja se ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija svijeta na pokolj u tom gradu, istoga dana (18. Studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je Tuđman Hitlerov apologeta, upozoravajući da se u današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože na Zapadu „analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave“, pa su konačno, i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac, pa se stoga iznosi stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Ovu propagandnu podvalu raskrinkao je židovski intelektualac i književnik Alain Finkielkraut, koji detaljno objašnjava kako je srpska propaganda krivotvorila dio knjige dr Tuđmana (Bespuća povijesne zbiljnosti,  Zagreb, 1989.) i svjetskoj javnosti svoj pamflet od 15-ak stranica predstavila kao „originalni prijevod“. U svojoj knjizi, Kako se to može biti Hrvat (izdanje Ceres Zagreb, 1992.), na str. 40-43., on objašnjava kontekst rata  (među ostalim, obrazlažući i svoj javno izneseni stav riječima:: „(…) Zbog toga mi se učinilo nužnim da blagoslov židovskoga pamćenja uskratim osvajačkoj Srbiji, te da onemogućim regrutiranje mrtvih, čijim se čuvarom osjećam, i to od današnjih poklonika ‘etničkog čišćenja’…“ (str.43.; istaknuo: Z.P.), ali i nastanak pamfleta koji je bio podmetnut kao „Tuđmanov“ tekst:

(…) Srpska propagandna služba prevela je i vladama velikih zemalja i svjetskim medijima razaslala petnaest od petsto stranica te knjige…Je li točno da na tih petnaest stranica Tuđman sumnja u stvarnost zatora Židova? Ne, on se jedino laća kritičkog preispitivanja različitih izvora koji donose broj žrtava(…) I napokon, on zamjera izraelskim Židovima što i sami spram Palestinaca provode genocidnu politiku (…) I to je dovoljno! – odgovorit ćete. Svakako, no ne bi li poštivanje činjenica protivno svim  revizionizmima, nalagalo da se optužbe provjeri na izvornome tekstu? Takav bi se izlet pokazao vrlo poučnim…“ (str.40.; istaknuo: Z.P.)

No, neovisno o svemu, ovaj  frizirani tekst srpskih propagandista postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

(Opširnije: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević-Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje vezano za „oslobađanje srpskog Vukovara“. Euforija je protkana „najnovijim saznanjima o tome što se događalo“ u tom gradu dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“.

Usporedo s tim, nastavljaju se i pokušaji pranja krvavih ruku i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati istinu i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su s Hrvatima i drugim građanima Vukovara proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi. Treba „dokazati“ još jedan „genocid nad Srbima“.

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom Milorada Komrakova, koji otvara emisiju ovom viješću:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je pre podne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncentracionog logora.’“

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji „upravo stiže iz Vukovara i očevidac je ovog masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj pomalo uzrujano (glumeći da je u stanju šoka), počinje nevješto i uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ nije u stanju izreći), i nastavlja: igrali se …i tako…“ (Na temelju audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora).

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

„ Voditelj : ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa.

Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se

veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna

krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati

dečjima?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali

su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset,

verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su

meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se

spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi

bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

Tijekom razgovora, pokazane su neke fotografije koje je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.

 

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

– Voditelj. ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografi ja koje bi bilo stidno i mučno prikazivati. Gorane hvala ti lepo na ovom ubedlivom  i jako potresnom svedočenju.’

 

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i drugi; str. 212-214.; pescanik.net/wp-content/pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.02.2013.)

 

Ove opskurne konstrukcije i njihovu pozadinu razotkrili su novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani s plaćenim stranima novinarima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut.

 Upravo u vrijeme emitiranja ovog dnevnika, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), preko 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica Markobašić, koju su srpski „teritorijalci“ istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje, tukući je uz povike: „Kurvo ustaška!“. Egzekucija je prepuštena četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima ih je isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, oficir „JNA“, Veselin Šljivančanin.

Slučaj obitelji Markobašić (Davor, supruga Ružica i malodobni sin Srđan), koja je živjela u ovom gradu, tragična je, sudbinska poveznica s ovim stradanjem i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.

Priču o „ogrlici od dječjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom nekrofilskom propagandom, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu i poticanja Srba na zločine).

„Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres i drugi mediji nadograđujući priču.

 

Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: Dolijao koljačpotpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 

Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

 

Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je priilkom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 

Priču proširuje s mnogo novih detalja, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: Streljan Markobašić, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofi lu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, radio reporter Mirko Stanković (istoga dana), kaže:

 

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofilu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici) i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt. Evo citata:

Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.

Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili.

 

Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države, gdje se (pod naslovom: Neki od vukovarskih ubica i koljača), pravi „intervju“ s (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom i nije imenovan. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: Oči u oči s koljačem. Pod naslovom: Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica navodnog „Dnevnika“, tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu, i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić(!). Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: Prstići na regalu):

Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogtlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na monstruozan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“ i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’

Zadnji sati Ružice Markobašić na Ovčari protekli su u patnjama. Krvnički su je tukli i silovali. Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?

(Za dijelove teksta pod navodnicima, vezano za slučaj Markobašić, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.; istaknuo: Z.P.; str. 192-205..; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić, žena hrvatskog branitelja i majka malodobnog Srđana, trudnica u šestom mjesecu trudnoće, pogubljena je na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“. Izjavio je to na sudskoj raspravi dana 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike. Prema njegovom iskazu, ubojica je bio Zoran Dašić, s Karaburme (iz Beograda). Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali krvnik joj je ispucao rafal u trbuh.

(Detaljni opisi ubojstva Ružice Markobašić sadržani su u izjavama drugih svjedoka sa suđenja i dostupni na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda. Obiluju groznim i nezamislivim primjerima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede).

 

Nakon što je strijeljanje završeno, žrtve su zakopane bagerom u masovnu grobnicu u kompleksu gdje su se inače godinama prije pokapale kosti uginulih životinja s farme.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad  znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

  U vrlo kratkom razdoblju od dva mjeseca (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića – napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi „krivnja“ koja im je nametnuta.

Svoju priču Davor Markobašić ispričao za Večernji list, 04.07.2012. (www.večernji.hr).

Od svega, točno je samo da je branio svoj grad, da je supruga Ružica silovana i strijeljana na Ovčari, sin Srđan oslijepio i zanijemio uslijed proživljenih trauma, a on i dalje progonjen medijskim lažima više od 20 godina.

Nikada ga nitko nije optužio (a još manje dokazao) da je počinio bilo kakav zločin niti se njegovo ime pojavljuje na listama osumnjičenih, kako domaćih, tako i međunarodnih sudova (osim u Srbiji, gdje postoji tendencija da se dižu optužnice čak i protiv onih koji su završavali u njihovim logorima i čiji su iskazi o „krivnji“ prikupljeni u uvjetima fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša). Pogotovu nema spomena o bilo kakvim istragama vezano za „ogrlicu od dječjih prstiju“, „nekrofiliju“, „silovanja“, „kanibalizam“ i sl., na čemu se temeljila jedna ogavna, podmukla i monstruozna kampanja.

Ovo je samo jedan u nizu slučajeva u kojima su  mediji od običnih ljudi stvarali „masovne zločince“ i „monstrume“, kako bi se opravdali pokolji što su se činili u ime „srpstva“. Takve osobine, pripisivane su mnogima koji su branili svoje kuće od srpske agresije. Tako su na vukovarskom području čak i dr Vesna Bosanac i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević* bili proglašeni ekstremistima.

Dr Vesna Bosanac je (skupa s dr Jurajom Njavrom) iz  vukovarske bolnice odvedena u logor u Srbiji nakon okupacije grada, ali je (zahvaljujući intervenciji Međunarodnog crvenog križa), već u prvoj polovici prosinca1991. godine razmijenjena i oslobođena, što su srbijanski mediji dočekali kao još jednu „nepravdu“.

Tako je Politika ekspres (od 11. prosinca), u naslovu jednog teksta istaknula: Razmenjen i ženski Mengele. Kako bi se opravdao zločin nad hrvatskim ratnim izvjestiteljem Sinišom Glavaševićem, koji je ubijen na Ovčari, srbijanski mediji danima su brujali o tomu kako je „u njegovoj kući pronađen čitav arsenal oružja“ i optuživali ga da je bio povezan „sa Tuđmanom, Šeksom i drugim ustaškim kolovođama.“

Davor Markobašić je  – prema izvješćima mnogih srbijanskih medija – , „ogrlicu od dječjih prstijunapravio upravo za dr Bosanac (!), a ona je (iako „ženski Mengele“) puštena iz logora u Srbiji (mjesec dana nakon odvođenja) bez ikakve optužnice ili sumnjičenja za bilo što!

Srpski propagandni stroj neumorno je pronalazio ovakve „mega-zločince“ na hrvatskoj strani, diljem ratom zahvaćenih područja. To je u konačnici trebalo potvrditi „genocidnu“ narav Hrvata i „zločinački karakter“ njihove države, ali i poslužiti kao pokriće i opravdanje za masovne zločine, progone i razaranja što su ih u to vrijeme stvarno činili borci za „Veliku Srbiju“.

Propagandu kojom se želi izbrisati istina o stradanju Vukovara i Hrvatske i nametnuti drugačiji pogled na stvarnost, nastavljaju srbijanski mediji, ali i tiskovine koje počinju izlaziti u „SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, u uvjetima srpske okupacije.

Na drugu obljetnicu pada grada, 18. studenoga 1993. godine, list „Vojska Krajine“ br. 7-8 (str. 43) objavljuje tekst prof dr Vojislava Stanimirovića (novog ravnatelja bolnice i kasnije okupacijskog gradonačelnika grada), koji u članku „Bolnica u pravom ruhu“, među ostalim piše:

„Tog 18. novembra pao je i posljednji bastion, posljednje uporiste ustaske vlasti u Vukovaru –  vukovarska bolnica. Njenim padom oslobodjen  je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.”

 U tekstu Stanimirović hvali „bratske gradove“ iz Srbije koji su pomogli u raščišćavanju ruševina i obnovi „dela bolnice“, a objavljena je i prigodna skupna fotografija ravnatelja i njegovih djelatnika nedaleko od gotovo potpuno uništene zgrade nekadašnje Vukovarske bolnice (koja sada nosi naziv „Sveti Sava“).

Na clevelandskom radiju (Kanada) WCPN-FM, dana 31.svibnja 1992. godina kao reakcija na Rezoluciju UN-a koja je Srbe osuđivala kao agresore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, emitirana je propovijed srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, u okviru emisije na srpskom jeziku, Srpski čas.

U eter je puštena jedna od snimki sa starim antisemitskim tezama (u kojima Nikolaj Židove optužuje za raspeće Krista, pri čemu su oni umjesto božjeg sina izabrali Barabu, te su na taj način i sami postali „Barabe, umesto da budu hrišćani“, naziva ih „jednobožnim Jevrejima“, i „gladnim šakalima“ čije su metode „tajna zavera, laž, buna i krv“ itd).

Srpska četnička emigracija ne može se pomiriti s činjenicom da je svijet razotkrio i službeno – rezolucijom UN-a, osudio agresiju koja je izvršena na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa svoju mržnju (kroz usta najpoznatijeg antisemita iz redova SPC) usmjerava opet prema Židovima, koji se u krugovima srpskih nacionalista tradicionalno smatraju „predvodnicima zavera“ i „krojačima novog svetskog poretka“ – kojima je krajnji cilj zavaladati svijetom i porobiti sve ostale narode.

Krajem ljeta 1994. godine, Informativni bilten – stranački list Srpske narodne obnove (SNO), čiji je lider ekstremist Mirko Jović iz Nove Pazove (zapovjednik četničke skupine Dušan Silni), objavljuje još jedan među brojnim rasističkim i antisemitskim tekstovima. U članku pod naslovom: Bal vampira, Židovi se opisuju kao sinovi i služitelji đavola…ubice, lopovi, prevaranti, lutalice i žgadija.“  Jović i prijatelji okrivljuju ih i za pronalazakjedne od najopasnijih bolesti današnjice (AIDS-a), koju su oni (navodno) smišljeno stvorili u svojim labaratorijama čudovišnim, a izriče se i generalna osuda ovoga naroda:

 „Premalo je reči kojim bi se iskazala sva njihova neverstva, otstupništva i zločinstva protiv svete crkve Hristove, tj. pravoslavne i njenih vernika.“ (Vidi: Duško Vuković, Delo Luke Sarkotića, NIN, Beograd, 02.09.1994., str.19.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres, Zagreb, 1997., str.189.; istaknuo: Z.P.)

Na istoj stranici knjige, Cohen navodi i primjer četničkog vojvode  Siniše Vučinića (zapovjednika četničke paravojne postrojbe Srpski sokolovi, i predsjednika stranke Srpski rojalistički blok), koji je također 1994. godine Židove javno proglasio krivcima za propast Dafiment banke, i zatražio da im se oduzme sva imovina kako bi se štedišama nadoknadila šteta. Vučinić je inače već 1992. godine utemeljio pokret Zbor (po uzoru na fašističku organizaciju Dimitrija Ljotića u vrijeme Drugoga svjetskog rata) i tada najavio da će „Jevrejima oduzeti svu imovinu“.

O tomu je također pisao beogradski NIN od 24. veljače 1995. godine na str.29, pod naslovom: Koga čeka kazna, iz pera novinara Ljubiše Stvarića.

Vrlo mlaki i sporadični protesti SJOS (Saveze Jevrejskih opština Srbije), prolaze nezapaženo, ostaju na margini medijske pozornosti, i od vlasti se u potpunosti ignoriraju.

Prava poplava antisemitske literature i tekstova kojima nastavljači tradicije Nikolaja Velimirovića Žičkog siju otrovnu mržnju i pozivaju na progon i ono malo Židova što ih je ostalo u Srbiji, kao i izjave za medije koje u tom smislu daju propagatori takvih ideja, također ne nailaze ni na kakvu značajniju osudu ni u domaćoj, ni u svjetskoj javnosti, a niti u samom Izraelu.

Ovakav trend nastavlja se na sofisticiran način i u godinama poslije pada Miloševića (listopada 2000. godine),  kroz literaturu antisemitskog usmjerenja koja i dalje nalazi svoje tržište i postaje vrlo popularna u krugovima srpskih naci-fašističkih skupina i ekstremnog dijela javnog mnijenja koje se ne može pomiriti s porazom velikosrpske opcije – pa uzroke „posrnuća“ Srbije traži u „ globalnoj židovskoj zaveri“.

Jedan od hit-nakladnika, čiji naslovi antisemitske i naci-fašističke literature i danas (2018. godine)  plijene masovnu pozornost javnosti, Dejan Lučić, nekadašnji član stranke Vuka Draškovića (SPO), napisao je neke od najpopularnijih knjiga te vrste. Jedna od njih je Kraljevstvo Hazara (u dva sveska), za koju neki od istaknutih srbijanskih političara demokratske orijentacije kažu kako ona sadrži skup najstrašnijih antisemitskih tekstova kojima se direktno poziva na linč Židova (Vidi: www.blic.rs/Kultura/Vesti/249330; objavljeno 20.04.2011, u 16:33; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17.02.2013) s čime se slaže i predsjednik Saveza židovskih opština Srbije, Aleksandar Nećak, koji Lučića ocjenjuje kao „upornog i dokazanog antisemita“, čija (spomenuta) knjiga je „najklasičniji primer preštampanih antisemitskih izdanja“. Nećak podsjeća i na činjenicu da „U Srbiji danas ima 118 štampanih antisemitskih naslova (Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/vesti/46817; objavljeno 21.04.2011, u 10:19; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17.02.2013.) dok vjerski analatičar Mirko Đorđević tvrdi kako ove (zakonski zabranjene!) literature ima u svakoj knjižari, i to preko 130 naslova.

I sve je to samo djelić istine o kojoj se danas šuti. A mi slušamo ponovno riječi otrovne mržnje od istih aktera koji su je širili i prije 25-30 godina).

Do kada tako?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati