Pratite nas

Razgovor

Razgovor s prof. dr. M. Marušićem: Domoljublje je osnova opstanka Hrvatske

Objavljeno

na

Poštovani prof. Marušić, ovaj bismo razgovor započeli aktualnim dnevnopolitičkim temama. Zanima nas kako gledate na rezultate izbora za Hrvatski sabor?

[ad id=”93788″]

S toliko strašno lošim SDP-om, u svakom pogledu (ekonomija, vanjska politika, nutarnja politika, ponašanje, izostanak reformi, korupcija i nepotizam, neznanje) Domoljubna je koalicija dobila premalo zastupničkih mjesta. Za to je kriva ona sama; držim da je, uvjerena u pobjedu kalkulirala. A kalkulacija je oblik nepoštenja. Tu se nepoštenje sastojalo u nemarnoj kampanji, odustajanju od primjerenog predstavljanja i obrane programa ekonomskog oporavka i odabiru kandidata za Sabor po „staroj“ liniji veza, interesa, unutarstranačkih odnosa snaga i sl., što su birači prepoznali i – oni kolebljiviji otišli su Mostu.

Matko Marusic1

prof. dr. M. Marušić

Nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu i poraza tzv. Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima došlo je do promjene odnosa snaga na političkoj sceni. Kakve su prema Vašem mišljenje perspektive Hrvatske u novoj konstelaciji odnosa?

Ja sam optimist u duhu mojega domoljublja, što znači da u svakom događaju gledam što jest i što može postati dobro za Hrvatsku. No, ja sam i treniran i iskusan znanstvenik i ne podliježem osjećajima nego se vodim podatcima i pomnom analizom. Ukupno, dakle, smatram da su se za Hrvatsku dogodile vrlo važne stvari: a) dobili smo doličnu predsjednicu, b) dobili smo većinu u Saboru, c) moj ljubljeni HDZ je dobio po nosu od vlastitih birača, zasluženo, d) taj isti HDZ pokazao je potom pokazao dovoljno snage i brige za interes Domovine i udružio se s Mostom, e) Most sada drži HDZ „u šahu“ da se opet ne počne ponašati nepošteno i kontraproduktivno. To sve skupa znači da imamo najbolje moguće vodstvo koje se može imati, takoreći „k’o nacrtano“.

Neki kritičari zamjeraju MOST-u da ne spominje najvažniju od svih reformi, a to je lustracija. Kako Vi gledate na tu problematiku? Treba li Hrvatskoj lustracija na području politike, medija, kulture, pravosuđa, gospodarstva i akademske zajednice?

Lustraciju bi najprije trebalo definirati, a nije mi poznato da je za Hrvatsku to itko učinio. Nakon što se lustraciju pošteno, pametno učinkovito, ali i velikodušno definira, treba definirati taktiku njezina provođenja. Nadam se da ne mislite da nova vlada, koja u Saboru ima graničnu podršku, treba ići u lustraciju u vrijeme kad su svi mediji i civilne udruge (koji su većinom usko povezani s međunarodnim silama ljevice) gospodari medijskoga prostora, vijesti, komentara i međunarodnoga kričanja, a država je istodobno u dugu, s propalom ekonomijom i dubokom društvenom podjelom?

Novi mandatar Tihomir Orešković dolazi iz hrvatske dijaspore. Može li njegov izbor biti stimulans za ponovno snažnije povezivanje s dijasporom i iseljeništvom koji zasigurno imaju ogroman potencijal?

Naravno da može! Čestitam HDZ-u na inicijativi, dosljednosti vlastitim uvjerenjima i pravodobnoj akciji, a Mostu na inteligentnom, promptnom i domoljubnom pristanku.

Nepostojanje sustavne politike prema dijaspori i iseljeništvu rekli bismo da je jedan od relikata bivšeg sustava čiji mentalni obrasci i dalje žive u glavama mnogih političara koje je akademik Aralica nazvao „mentalnim komunistima“. Koliko je komunističko naslijeđe krivac za današnje stanje u državi?

Komunističko naslijeđe krivac je u najvećoj mjeri. No, ne smije se zaboraviti da je Hrvatska stoljećima živjela pod tuđim vlastima, koji su uvijek radile na tome da za sebe pridobiju dio naroda i tako oslabe čežnju i potencijal za borbu za slobodom. Madžarska, Turska, Venecija, Austrija, Srbojugoslavija, komunizam… zar vam nisu poznati Hrvati koji su bili madžaroni, poturice, talijanaši, austrofili, srbofili, jugonostalgičari…? Treba razumjeti i u obzir uzeti katastrofalan utjecaj povijesnih okolnosti na Hrvate i Hrvatsku. Izvukli smo se u zadnji čas, s teškim oštećenjima, kao što su gubitak populacije i teritorija i – još uvijek aktualna bolna, duboka podjela društva.

Zato ja naglašavam da je „domoljublje osnova opstanka Hrvatske“. A u Hrvatskoj domoljublje nije pitanje „lijevoga“ ili „desnoga“, nego tko je za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, a tko je za tuđinsku okupaciju, zakrinkanu ili otvorenu.

Posljednja karta na koju igraju domaći štovatelji Jugoslavije i Tita je tzv. „antifašizam“. Nije li, međutim, u Hrvatskoj tzv. antifašizam samo instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva?

To je vrlo važno pitanje na koje i mnogi pošteni domoljubi krivo odgovaraju. Antifašizam uopće ne postoji, niti je zapravo postojao, možda samo u Italiji, u početku, i to od strane Katoličke crkve! (Ne mogu sada tu detaljno prepričavati povijest, oprostite.) Nakon toga, od vremena španjolskoga građanskoga rata uvijek se radilo o borbi fašista (pod koje se trpaju i falangisti i nacisti) i komunista – za prevlast u određenim državama a s ciljem ovladavanja cijelim svijetom. Nikad ljudi koji su se – u različitim uvjetima – borili protiv fašizma – nisu sebe nazivali antifašistima, osim komunista. Komunisti, pak, po definiciji ne mogu biti antifašisti, jer su jednako grozni kao fašisti ili, prema brojevima žrtava, čak i gori.

Današnji „antifašisti“ u Hrvatskoj taje da partizanski pokret nikakve veze nema sa željom suzbijanja fašizma (nacizma), nego da je to Staljinom vođena okrutna borba za dolazak komunista na vlast. Komunisti nisu ubijali samo ustaše, nego i haesesovce koji nikakve veze nisu imali s fašizmom, civile koji im politički nisu bili skloni, ljude Crkve ili odane Crkvi, dobrostojeće, intelektualce, novinare, pisce – većinom ljude koji nikakve veze nisu imali s fašizmom.

Kominterna je u lipnju 1941. naredila jugoslavenskim komunistima (ali i svim komunistima na svijetu) da iskoriste otpor njemačkoj okupaciji i „stave mu se na čelo otpora i tako preuzmu vlast“. Protiv NDH prvi su se pobunili Srbi u Hrvatskoj, u miješanim krajevima, koji su počeli masovno klati svoje susjede Hrvate. Oni su u početku bili čisti četnici, a onda se među njih infiltriraju komunisti, Hrvati i Srbi. Dijelovi tih pobunjenika počinju se nazivati partizanima. Sve do 1942. četnici i partizani imaju zajedničke štabove i u načelu se zajedno bore protiv – NDH. Nijemcima se nigdje ne mogu suprotstaviti, a s Talijanima surađuju.

Četnici se bore za etnički očišćenu kraljevu Jugoslaviju (Veliku Srbiju) a partizani za – sovjetsku Jugoslaviju. Gdje je tu – „hrvatski antifašizam“? Hrvatsko se ime uvodi radi zakrinkavanja jugoslavenstva i privlačenja Hrvata u partizane. Uvodi se i masovno prisilno novačenje. Nijemci gube rat, ustaše gube rat i partizani ubijaju sve zarobljene, ne samo zato što bi bili krivi, čak ni zbog osvete, nego zbog smanjenja broja glasača koji za njih ne bi glasovali poslije rata. Ubijaju bogate, obrazovane i svećenike – to je čišćenje terena za preuzimanje totalne vlasti. To se i dogodilo!

Srbi u Hrvatskoj pet su se puta bunili, u svih pet naznaka uspostavljanja hrvatske države: 1939. protiv Banovine (Maček nikada nije došao u Knin), 1941. protiv NDH, 1944. protiv Narodne republike Hrvatske (komunističke, pobuna srpskih partizanskih jedinica u Kninu, treba čitati povijest!), 1971. protiv Hrvatskoga proljeća i 1991. protiv samostalne, demokratske Republike Hrvatske. Da i ne spominjem protuhrvatska djelovanja Srba u ranijim stoljećima, od Vojne Krajine, preko 70.000 ubijenih Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji (u miru!), do ubojstva Stjepana Radića, i klanja Hrvata 1941., 1945. do kada, recite sami!

Pojam antifašizma ne postoji u nekomunističkim zemljama poput Engleske. Taj su pojam izmislili komunisti da opravdaju i prikriju bespoštednu borbu za sovjetsku vlast! Nakon pokolja i uspostave apsolutne vlasti, komunisti su napisali povijest u kojoj nema ni 5% istine! Upamtite dobro: hrvatsku povijest, napose onu od početka 19. stoljeća do danas, treba potpuno iznova istražiti, napisati i uvesti u škole i svagdanji život. Bez toga ne može biti pomirenja u hrvatskom društvu. Tko god kaže „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, neprijatelj je Hrvatske, svjestan ili nesvjestan, uglavnom to prvo.

Vi ste liječnik, znanstvenik, ali i književnik, pa se kao logično pitanje nameće stanje u hrvatskoj kulturi. Koliko su hrvatski političari uopće svjesni važnosti kulture koja se u današnjem globaliziranom svijetu ponovno jasno potvrđuje kao „osobna iskaznica“ svakog naroda? I treba li nadolazeća vlast pokloniti veću važnost Ministarstvu kulture u kojem se je moglo dogoditi da je i za mandata HDZ-ove i SDP-ove koalicije bivši obavještajac SAO Krajine odlučivao o potporama knjigama?

Tu ću Vas iznenaditi. Istina je da su stranci, okupatori i onda naročito komunisti, dakle i današnji „ljevičari“ i „liberali“, uvijek suzbijali, iznakazivali i krivotvorili hrvatsku kulturu. No, u slobodnoj Hrvatskoj pokazalo se da se domoljubni hrvatski kulturni poslenici nedovoljno bore za hrvatsku kulturu. Danas je krivnja na njima! Na prste bi se moglo nabrojiti hrvatske kulturnjake koji su značajno pridonijeli procvatu hrvatske kulture u zemlji, a u inozemstvu, što je isto jako važno, gotovo nitko! (Tko?)

Domoljubni hrvatski kulturni poslenici u načelu odbijaju napraviti napor izlaska na međunarodnu scenu. To više ne može biti strah koji je stvorio komunistički teror; to je oportunizam, sebičnost, nedostatak samopoštovanja, a time i – domoljublja. Iskorak hrvatskih humanističkih i društvenih znanosti na svjetsku razinu ključan je za hrvatski međunarodni ugled, politiku i budućnost. Na žalost, tu su vijesti jako nepovoljne: protuhrvatski kulturni poslenici upravo na međunarodnoj razini najviše djeluju protiv Hrvatske, a domoljubni se sašaptavaju po trgovima i tezgare jedni s drugima u cilju povećanja mjesečnih prihoda.

Drugo ministarstvo kojemu se prema mišljenju mnogih ne poklanja dovoljno pozornosti i novca je Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Vi ste sveučilišni profesor i znanstvenik pa nas zanima kako gledate na položaj i razvitak znanosti i obrazovanja u Republici Hrvatskoj? Imamo li u tim područjima previše improvizacije, a premalo sustavnog rada i strategije?

Imamo totalni kaos, nerad i korupciju svake vrste. Tu leži ona stvarna, strateška, „izdaja“ vlastitoga naroda – za novac, sinekure, titule, zaradu bez rada i rezultata. Lijek tome je samo jedan: novi zakoni o znanosti i sveučilištima kako ih je bio napisao bivši ministar g. Radovan Fuchs. Njih je odbila hrvatska akademska zajednica, jednako žestoko „lijevi“ i „desni“… od Gvozdena Flege do Damira Borasa. Tek ćete vidjeti što čeka novoga hrvatskoga ministra znanosti i obrazovanja ako zatraži integraciju sveučilišta i međunarodne (makar i blaže) kriterije znanstvene i nastavne izvrsnosti!

Inače, radi se o europskim pravilima, koja smo prihvatili u pristupnim pregovorima.

Kako gledate na stanje u hrvatskom zdravstvu? Treba li nam reforma zdravstva i što bi ona trebala obuhvatiti?

Stanje u hrvatskom zdravstvu s jedne strane i stav pučanstva (pacijenata) s druge, takvi su da simbolično mogu reći samo dvije grozne stvari: a) stanje u zdravstvu ne može se popraviti, b) ako Hrvatska zbog ičega bankrotira, to će biti zdravstvo.

Radi se o tome da dva ključna društvena autoriteta u tom pitanju, liječnici i pacijenti, ustraju da sve u zdravstvu bude dostupno svima, i to besplatno. Liječnici se pozivaju na humanost, a pacijenti na siromaštvo. Podržavaju ih mediji, bilo zato što Hrvatskoj ne žele dobro, bilo zato što licemjerjem privlače publiku. U toj se situaciji političari ne usude reći istinu, a kamo li nešto napraviti, pa „prelijevaju iz šupljeg u prazno“ i bitno pridonose povećanju hrvatskoga javnoga duga.

Ako se u zdravstvu „svima dade sve i to besplatno“, pojavljuje se problem da to nitko ne može platiti. Jedno je da je medicina preskupa, a drugo da – kad su stvari besplatne – onda se zlorabe, rasipaju i uništavaju. Grubo rečeno, otprilike pola troškova zdravstva pokriva se iz obvezatnoga zdravstvenog osiguranja, a pola – izravno iz proračuna. U modele se nedovoljno razumijem, pa ću, u odnosu na postojeći sustav govoriti o štednji, jer duge nema – „mi smo socijalno osjetljiva država“.

Rasipa se na svim postojećim razinama i u svim situacijama i primjerima. Na razini zdravstva treba doslovno preuzeti srednje europske standarde dostupnosti i opremljenosti i uvesti strog sustav upravljanja kvalitetom. Taj se sustav treba osnivati na tzv. medicini zasnovanoj na dokazima (engl. evidence-based medicine, EBM). Ne mogu sada objašnjavati što je to, pa ću navesti jedan primjer: poznata mi je studija koja je pokazala da bi se u godinu i pol dana na besplatnim lijekovima uštedio skoro 50 milijuna Eura da se primijeni kriterij EBM, kao što ga primjenjuje Svjetska zdravstvena organizacija. Na razini zdravstvenih poslenika treba uvesti kontrolu radnoga vremena i učinka i povezati je s plaćama. Treba zabraniti da jedna osoba radi u državnoj ustanovi, a istodobno i privatno. Treba uvesti američki „Sunshine Act“, tj. zakon o nadzoru „nagrađivanja“ liječnika od strane farmaceutskih tvrtki. Na strani pacijenata treba spriječiti ili smanjiti ustrajanje na lijekovima i pretragama koji nisu potrebni. Čini se da pacijenti ne upotrijebe trećinu preuzetih lijekova i ne preuzmu trećinu nalaza koji su za njih napravljeni.

U strahu od javne osude (v. gore) liječnici obavljaju sve pretrage koje se zatraže i na kraju više nitko ne gleda indikacije. Ministri se „bore“ da skrate „liste čekanja“ tako da doktorima plaćaju prekovremeni rad, a tajna duljine tih lista zapravo leži u indikacijama!

A da tek znate što se zbiva s pomagalima, toplicama, rehabilitacijama, dijagnozama za mirovine… Pročitajte knjigu Dražena Gorjanskoga „Je li hrvatski zdravstveni sustav – sustav?“, i postat ćete jednako pesimistični kao ja.

Vi ste se svojom kritikom korupcije u zdravstvenim krugovima svojedobno zamjerili mnogim „uglednicima“ iz medicinske struke, a svojevrsnu zadovoljštinu dala su Vam kasnija događanja, tj. otkrivene afere protiv nekih istaknutih liječnika. Jesu li mito i korupcija, nažalost, i zdravstvu postali nešto „uobičajeno“?

Da vam kažem ne biste vjerovali. Čitajte Gorjanskoga, on je puno toga dokumentirao. Inače, moja je „zadovoljština“ i šira: dobio sam sve sudske procese u odnosu na Medicinski fakultet u Zagrebu i vrlo široko međunarodno priznanje. No, malo je to ako ćemo bankrotirati…

Unatoč tome što je Hrvatska dominantno srednjoeuropska i mediteranska zemlja nakon smjene vlasti 2000. i u Banskim dvorima i na Pantovčaku vanjska politika je fokus imala na područje bivše Jugoslavije, tj. na tzv. Zapadni Balkan odnosno „Jugosferu“. Hoće li Hrvatska konačno vratiti u svoj prirodni geopolitički i kulturološki ambijent? Možda kroz inicijativu „Jadran-Baltik“?

Pa naravno da hoće. Pred Hrvatskom je dobro vrijeme. Da se razumijemo – ni do sada uopće nije bilo loše! Jeste li se 1985. (da ne pitam za ranije) nadali da ćemo imati samostalnu, slobodnu državu? Koliko ste 1990. bili uvjereni da ćemo pobijediti srpsku agresiju? Jeste li se 1995. nadali da ćemo postati „zemlja s visokim prihodima“? Jeste li se 2000. nadali da ćemo postati članica EU? Jeste li se 2014. nadali da ćemo imati predsjednicu s međunarodnim ugledom, savršenom zapadnoeuropskom politikom, koja svake nedjelje ide na misu, a na pravoslavni Badnjak u – pravoslavnu crkvu? Jeste li se 8. studenoga 2015. nadali da ćemo imati fantastičnu vladu stručnjaka, k tome s osiguračem za poštenje i pravednost?

Hvala ti, Bože, jer naša generacija ima najsretnije hrvatske živote u hrvatskoj povijesti!

Drugo ključno vanjskopolitičko pitanje RH je položaj Hrvata u BiH. Zašto se tome problemu ne daje dovoljna važnost?

To je nerješiv problem. (Poput hrvatskoga zdravstvenoga sustava…) Žao mi je, ali ja ne vidim – ni hrvatski najsebičnije – što bih želio! No, i druga su dva konstitutivna naroda u očajnom stanju, pa se možda nešto i dogodi, ali to ne će biti hrvatska akcija. Još 1994. napisao sam u jednom međunarodnom časopisu da je sudbina bosanskohercegovačkih naroda – da isele, počam s Hrvatima. Ispričavam se, ali lagati ne želim, a bolje ne znam.

Politički vođe sva tri naroda javno nastupaju licemjerno. Srbi se žele odvojiti u Srbiju, Bošnjaci-muslimani zazivaju „građansku državu“ jer bi u njoj imali većinu, a Hrvati se upiru oko svojega prava na izbor predsjednika države kao da će to riješiti njihov problem. Budući da su Bošnjaci-muslimani najbrojniji, procjenjujem da je sudbina Bosne i Hercegovine u njihovim rukama. To jednostavno znači da se moraju odlučiti, bez fige u džepu, žele li biti građani Europe ili Azije. Budu li dovoljno dugo oklijevali, ili ako donesu krivu odluku, upravo će oni biti krivi za raspad države. Ako se odluče za europsku Bosnu i Hercegovinu, Hrvati će to objeručke prihvatiti, a Europa će Srbe natjerati da pristanu. Ako se pak odluče za Aziju, država će se raspasti i njima će otad biti najteže. Ne može se živjeti od tuđeg novca, za svoj život čovjek mora sam i sve zaraditi. To nije pitanje samopoštovanja, društvene norme, ekonomske nužde, ili politička pragma, nego prirodni zakon!

Vi ste prilično aktivni svojim člancima u „Hrvatskom tjedniku“ u kojima prepoznatljivim stilom komentirate, kritizirate, ali i predlažete rješenje glede mnogih aktualnih problema. Osobno sam, međutim, dojma da bi, generalno gledajući, intelektualci u Hrvatskoj trebali biti glasniji u kritici društvenih anomalija i političkih patologija, a isto vrijedi i za institucije kao što su HAZU, Matica hrvatska itd. Gdje su nam novi Starčevići, Matoši, Pilari, Lukasi, Grkci, Šufflayi, Bušići…?

Simbolično se može reći da su intelektualci toliko malo napravili za Domovinu da bi se to moglo smatrati nekim oblikom izdaje. Lijevi jer ih jedan dio, gledajući jugoslavenski ili „internacionalno“, zapravo ne prihvaća hrvatsku državu, a dio desnih zbog sebičnosti. Treba čekati novu generaciju. Na žalost, i ona slabo stoji, jer je odgajaju maločas spomenuti. Možemo se nadati (barem ja) da će Crkva napraviti neke oblike vrhunske a domoljubne i plemenite naobrazbe. No, to je na dugom štapu.

Kolika je odgovornost medija za političku, moralnu i duhovnu krizu u kojoj se nalazimo?

Golema, možda i potpuna. No, mene to ne živcira: medije su zauzeli hrvatski neprijatelji i normalno je da neprijatelji djeluju neprijateljski. Mi trebamo pitati prethodno pitanje: gdje su hrvatski intelektualci?

Hrvatska se bori s mnogim problemima, no mišljenja smo da je ipak najveći hrvatski problem katastrofična demografska slika (izumiranje) i iseljavanje sve većeg broja ljudi u inozemstvo. Zašto niti jedna vlast osim Tuđmanove nije ovome najvažnijem problemu pristupila na ozbiljan i sustav način?

Bojim se da je i to nerješivo pitanje. Suvremena žena, a ni muškarac, ni za kakve novce ne želi imati mnogo djece. Poštujem sve ideje i sve pokušaje, ali bojim se da ćemo završiti s njemačkom shemom. A nju bi pak trebalo navrijeme proučiti, stvoriti plan i onda djelovati.

Stvari su vrlo ozbiljne, ne samo za Hrvatsku, nego i za cijelu Europu. Za to pitanje trebamo vrhunske a domoljubne stručnjake i vrlo racionalnu analizu i proračune. Stari modeli više ne vrijede, a novih nisam vidio.

Možemo li unatoč svim problemima ipak gajiti optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Gajiti je srpska riječ. A optimisti možemo i moramo biti. Možemo jer smo doživjeli slobodnu i samostalnu Hrvatsku, njezin napredak, demokraciju i priznanja (v. gore), a moramo, jer bez optimizma nema pobjede.

S prof. dr. sc. Matkom Marušićem razgovarao Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Štimac: Toliko je radosti i suza radosnica 2018. donijela svima nama koji volimo domovinu i naš nogomet

Objavljeno

na

Objavio

Gost Tončice Čeljuske u HRT-ovoj emisiji “U svom filmu” bio je Igor Štimac. U emisiji je govorio o svojim nogometnim počecima, igračkoj i trenerskoj karijeri te aktualnoj situaciji u hrvatskom nogometu. 

Član reprezentacije koja je ’98. u Francuskoj osvojila broncu – govorio je, među ostalim i o svojem viđenju najuspješnije godine u povijesti hrvatskog nogometa.

– Toliko je radosti i suza radosnica 2018. donijela svima nama koji volimo domovinu i naš nogomet. Želimo nastaviti živjeti u tim slavljima.

Dotaknuo se najboljeg igrača svijeta, Luke Modrića.

– Mislim da je Luka iznenadio i samoga sebe. Sva priznanja koja je dobio, došla su potpuno zasluženo.

Komentirao je aktualnog izbornika, Zlatka Dalića.

– Naši ljudi vole tihe heroje i ljude koji ih iznenade. Zlatko je ostao čvrsto na zemlji i siguran sam da će nas i dalje uspješno voditi dalje.

Štimac je pucao na čelno mjesto HNS-a, tamo nije uspio doći, no postoji li šansa da opet pokuša?

– Ja sam po naravi jako ambiciozan i moje ambicije vezano uz HNS neće nikada prestati. Ja sam vezan uz HNS kao što sam vezan i uz Hajduk. Ma gdje bio i što god radio, uvijek ću nastojati svojim istupima ili kritikom pomagati toj obitelji te ako je moguće, sudjelovati u radu HNS-a. Kada se nečega uhvatim, volim da to dovedem do kraja. No, ne bih htio da ovo ispadne kao najava neke moje kandidature, kaže Štimac.

Osvrnuo se i na svoje nogometne početke.

– Ja sam trebao s 12 godina u Hajduk, ali se roditelji nisu nikako slagali s mojim odlaskom iz Metkovića. Realizacija mog odlaska dogodila se nakon završenog drugog razreda srednje škole. Moj stariji brat Mihovil bio je već tamo, na fakultetu, pa su me pustili jer im je ipak u takvoj situaciji bilo lakše.

Štimac najviše zahvaljuje pokojnom Špaci Poklepoviću.

– Što se tiče Hajduka, Stanko Poklepović je u meni vidio da sam vrhunski centarhalf, a ne veznjak ili napadač. I to sam postao, najviše zahvaljujući upravo njemu.

Igor Štimac je s mladom reprezentacijom bivše države osvojio Svjetsko prvenstvo u Čileu.

– Osjećaj je bio fenomenalan. U toj osvajačkoj reprezentaciji bilo je nas šest Hrvata. Uvijek se sjetimo pokojnog Dubravka Pavličića, tu je bio Jarni, Boban, Šuker i Prosinečki. To je bitno diglo samopouzdanje za ono kasnije.

Prokomentirao je Zvonimira Bobana i kako se s njim slagao u reprezentaciji.

– On je bio naš kapetan koji je imao moje poštovanje i uvažavanje. Znao je da isto tako uvijek može na mene računati.

Štimac se osvrnuo i na uspjeh Vatrenih 1998. u Francuskoj, nastupe u engleskom Premiershipu te mnoge druge teme…

Štimac objavio popis krivaca za stanje u Hajduku: Vratite petokraku na grb j*b*la vas ona sve zajedno, nakon nje slijedi kokarda!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari