Pratite nas

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao

Objavljeno

na

Objavio

Apsolutna zvijezda današnjega Hoda za život u Zagrebu bio je Marko Perković Thompson koji je mini koncertom podupro skup. Poručio je da su hodali za život koji je temelj ljubavi.

U ekskluzivnom intervju Thompson je za RTL otkrio kako gleda na pravo na pobačaj, što kaže o mogućoj predsjedničkoj kandidaturi kolege Škore, ali i o zabranama svojih koncerata.

Svake godine ja i moja obitelj hodamo za život i ove godine su me organizatori pozvali. Oduševljen sam pozivom i drago mi je što mogu malo pridonijeti. Ujedno, i moje pjesme su na jedan način životne.

Rekli ste na pozornici da ste prijatelj života, prijatelj naroda? Što to točno znači?

Pa da, pozivati na život, pozivati na nešto plemenito, biti prijatelj života je biti prijatelj ljubavi. Život je jedan od temelja ljubavi. Sve je to nekako Bog povezao, a mi ljudi samo to trebamo pročitati.

Kako biste vi regulirali pitanje pobačaja?

Točno onako kako su rekli govornici i kako ova Inicijativa kaže. Svi se slažemo sa svime što je rečeno. Bilo bi suvišno da u detalje idem.

Znači, stajalište Hoda za život ujedno je stajalište i Marka Perkovića Thompsona?

Tako je.

Baš na RTL-u je vaš kolega Miroslav Škoro rekao da postoji šansa da ide u predsjedničku kampanju. Bi li Škoro dobio vaš glas ako zapliva predsjedničkim vodama?

Joj… Ne znam hoće li on ići ni što se događa, nisam baš informiran.

Biste li glasovali za Škoru?

Ne znam, ne znam o čemu se radi, volio bih malo to sve… Preozbiljna je stvar politika i bavljenje politikom, ali vidjet ćemo što se događa.

Biste li vi voljeli biti u situaciji da budete predsjednički kandidat?

Ma ne, ne. Čovjek mora znati gdje su mu granice, dakle, svi smo mi ograničeni. Budimo ono za što imamo dara. Ja sam glazbenik i osjećam da imam poziv biti glazbenik i po meni je to blagoslov Božji. Ne bih išao u područja u kojima se ne snalazim dobro.

Prije nekoliko dana u Zagrebu je bila njemačka kancelarka Angela Merkel. Nakon toga zakotrljala se priča da se ona opravdavala u Njemačkoj zbog vaših pjesama u Zagrebu. Znamo da su vam bili zabranjeni nastupi u Švicarskoj i Njemačkoj. Kako to komentirate?

Pojedini mediji hoće prikazati sve te moje nastupe koji su imali problema vani, da su svi zabranjeni. Ne, samo je u Sloveniji službeno zabranjeno. Politika je zabranila koncert, ostalo su razne spletke, podvale… Te neke udruge uspjele su zaustaviti neke koncerte, ali ne radi se ni o kakvoj službenoj zabrani.

Znači, Thompson može slobodno pjevati i u Švicarskoj i u Njemačkoj?

Da, u Švicarskoj sam bio nedavno. Uskoro ću i u Njemačku.

Hoćemo li vas vidjeti u Slunju ili možda Glini, bili ste tamo prošle godine?

Svake godine idemo u jedno od mjesta i slavimo Dan pobjede. No, još ništa ne znam. Donijet ćemo odluku idući tjedan o tome gdje ćemo slaviti Dan pobjede.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marija Selak: Svi trebamo hodati za život (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Teme HRT-ove emisije Peti dan bile su Hodovi za život i Eurosong, a gosti komentatori Marija Selak, Marijana Bijelić, Petar Tomev Mitrikeski i Aleksanar Musić.

Bijelić: “Čovjek dobiva prava rođenjem, a ne začećem”

Novi zakon o pobačaju komentirala je Marijana Bijelić. Zamjera što je u Ustav unesena odrednica braka kao zajednice muškarca i žene.

“Ljudi koji organiziraju Hod za život su isti oni koji su bile aktivni u promjeni ustava”, navela je Bijelić te prozvala organizatore zbog licemjerstva. Tvrdi da hodači za život žele zabraniti pobačaj, “uporno ističući afirmativne poruke da su za život”.

Bijelić ističe da se ona zalaže “za pravo žene na abortus”, što smatra pravom na načelu tjelesne autonomije. Bijelić osporava da ljudski život počinje začećem te navodi da “čovjek dobiva prava rođenjem, a ne začećem. Čovjek ima prava kao ljudska osoba, a ne kao živi oganizam.”

Pseudoznanstvenim naziva argumente ginekologa da život počinje začećem. Selak je replicirala da život počinje začećem, što je struka potvrdila te ne može ginekologe koji imaju stav drugačiji od njenog nazivati pseudoznansvenicima.

“Prilikom začeća dobivamo potencijal, ali ne i pravo koje se dobiva rođenjem”, nastavila je dalje Bijelić braniti tezu da zigota, embriji fetus nisu čovjek, a zalaganje za život smatra “prisilnim korištenjem tuđeg tijela”.

Petar Tomev Mitrikeski, genetičar objasnio je s biološke strane da to nije tijelo majke te da se u bilo kojem trenutku od pojave zigote pobačajem prekida životni ciklus ljudske jedinke. To je zasebna jedinka koja se razvija u tijelu majke. Iznio je kontroverzno istraživanje o pobačaju nakon rođenja djeteta, postnatalni pobačaj. Osoba tj. ljudski embrij i fetus su osobe u potenciji, tek kad je osoba svjesna života, ima pravo na život, do tada ih se može lišiti života, što se odnosi i na psihički bolesne ili osobe u teškom zdravstvenom stanju.

Biologija se ne treba koristiti kao argumentacija u svrhu pobačaja, naglasio je Mitrikeski.

Bijelić: “Muškarci mlate tuđim spolovilom”

Politolog Musić spomenuo je da se lijevi političari vrlo rado svrstavaju na ‘pro-choice’ stranu i predstavljaju drugu stranu kao fašizaciju.

Selak: “Svi trebamo hodati za život”

Selak je upozorila da “pobačaj nije isto što i vađenje zuba i treba biti oprezan, jer se trauma negira.” Ističe da “niti jedan konzervativan akter u Hrvatskoj nije rekao da je protiv prava na pobačaj, već da će učinit sve da do prakticiranja prava ne dođe”. Iz važnosti zaštite prava na život Selak je naglasila “zato svi trebamo hodati za život. Pitanje pobačaja nije stvar spektra u politici. I liberali bi trebali hodati za život i za to bi se trebali boriti.”

Selak je komentirala imedijsku hajku na priziv savjesti liječnika te tvrdnje da žene moraju ići van Hrvatske ili vrše pobačaj u privatnim klinikama. Tvrdi da nema uporišta u tome, a korijeni tih neprovjerenih teza sežu iz intervjua udruge CESI prema iskustvu žena koje anonimno pišu na forumu.

“Država neće oduzeti ženama pravo na pobačaj. Ustavni sud je utvrdio da nije moguće zabraniti pobačaj.”, ponovila je Selak još jednom.

Selak: “Pobačaj ne bi trebao biti besplatan, to nije ugroza života”

“U svim bolnicama se obavljao pobačaj, ako i liječnik ima priziv savjesti, bolnica je dužna osigurati drugog liječnika”.

O tome da pobačaj treba biti besplatan, Selak ističe: “pobačaj nije ugroza nečijeg zdravlja i samim time nije besplatan, jer ne spada u liječenje” te ni cijena pobačaja nije pretjerana jer “košta kao jeftinij mobitel”. Predstavila je poražavajuće istraživanje da “77% žena iz statistike za 2017. nije koristilo kontracepciju. Ispada da pobačaj jest sredstvo kontracepcije.

Mitrikeski ističe da je zato bitna spolna edukacija.

Bijelić: “Oni koji su protiv pobačaja su i protiv kontracepcije”

Bijelić se ponovno obrušila na organizatore i tvrdi da “oni koji su protiv pobačaja su i protiv kontracepcije i spolne edukacije”.

Selak je ponovila da hodači imaju “demokratsko pravo da izlaze na ulicu bez da ih stigmatiziramo”, jer nitko ne stigmatizira liječnike u Rijeci od kojih se nitko ne poziva na priziv savjesti, dok se prozivaju oni koji se zalažu za život.

Eurosong: Susjedski odnosi, a ne kvaliteta pjesama

Prije 30 godina pobjedu na Eurosongu odnijela je Riva i Eurosong dovela u Lisinski. Gosti su komentirali 64. izbor za pjesmu Eurovizije.

“Na površini se svi zalažemo za prava, a u pozadini se događa pogodovanje ‘ruka, ruku mije’.” Bodovi ovise o susjedima, a ne toliko o pjesmi i kavliteti, složili su se gosti.

(HRT/narod.hr)

 

Fra Mario Knezović: Hod za život je propovijed ljubavi (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari