Pratite nas

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

dr. sc. Jure Vujić: Politici su oduzeli sadržaj radi pokoravanja naroda

Objavljeno

na

Objavio

PODCAST VELEBIT u okviru cjelokupne multimedijske platforme Projekta Velebit donosi prvu emisiju iz serijala – „ABCD Politike“ mr. sc. Jure Vujića, koju će emitirati svakoga mjeseca. Abeceda obično započinje s prvim slovom, večeras je to – pojam i značenje riječi “politika”, tako sudbonosne riječi za hrvatski narod kroz njegovu povijest.

S Markom Ljubićem, Jure Vujić je odgovarao na nekoliko izuzetno važnih pitanja, kojima su pokušali demistificirati politiku kao baba rogu s kojom se stoljećima plaši hrvatski narod:

♦ Što etimološki znači pojam politika od Aristotela do danas?
♦ Kako je i gdje je politika kao pojam i djelatnost izgubila svoju prvotnu funkciju djelovanja u interesu općeg dobra?
♦ Može li biti općeg dobra ili po suvrememnoj inačici javnoga dobra, bez istodobnoga nacionalnog dobra?
♦ Jesu li profesori Goldstein, Jović, te doktorica znanosti Vesna Pusić eksponenti znanja ili manipulacije?
♦ Kakva je razlika u poimanju politike, između snažnih europskih država i nacija u odnosu na hrvatsku državu i naciju?
♦ Jesu li migranstki pokreti globalni ili nacionalni problem?
♦ Zašto je pojam politike ostao bez realnog sadržaja i kamo vodi taj rascjep između realnosti i virtualnog sadržaja pojma politika?
♦ Kako u suvremenim tendencijama otuđenja politike, svrstati fenomen Plenkovićevog mainstreama i što to znači za hrvatski narod i hrvatsku državu?

Izuzimanjem prvotnog sadržaja iz pojma politika izuzima se slobodna volja državotvornih naroda i svakoga čovjeka pojedinačno.
Hrvatska suvremena i državotvorna politika nije nastala jučer, državna i politička misao ima svoju povijest, tradiciju i uportišta. Usprkos toga što nismo imali svoju državu, treba ju reafirmirati i na njoj graditi suvremenu hrvatsku političku ideju i državnost.

Nema mogućnosti formirati i osmisliti hrvatsku modernu političku misao, ni politiku, bez duboke veze s najširim smislom kršćanske kulture i tradicije

O tome i čitavom nizu drugih pitanja pronađite odgovore u zanimljivom i poučnom razgovoru s vrhunskim politologom Jurom Vujićem u PODCASTU VELEBIT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Škorić: Nećemo i ne smijemo postati ‘hot-spot’ za migrante, granicu treba očuvati po svaku cijenu

Objavljeno

na

Objavio

Čelnik splitskog HDZ-a komentirao je migrantsku krizu i aktualna događanja u vrhu države:

S predsjednikom splitskog HDZ-a Petrom Škorićem smo porazgovarali o temi ilegalnih imigranata, koja u zadnje vrijeme plijeni interes hrvatske javnosti, piše Dalmacija danas.hr

Događa li se, po vašem mišljenju, u Hrvatskoj (Dalmaciji) migrantska kriza?

– U Hrvatskoj, s naglaskom na Dalmaciju, je sigurno u tijeku krizna situacija zbog velikog broja migranata s bliskog istoka s druge strane granice. To predstavlja realnu i veliku prijetnju za sigurnost naših ljudi, a predstavlja i kršenje zakona oprelasku hrvatske granice. Samo radi velikih napora policije i nadležnih službi ova kriza se drži pod kontrolom. Definitivno se radi o krizi i realnoj prijetnji po sigurnosti, to nije upitno, a nadam se da neće sve prerasti na razinu izravne opasnosti.

Je li djelomična histerija u javnosti opravdana?

– Ne smatram da se radi o histeriji već o strahu koji je opravdan i razuman. Cijela situacija ulijeva strah, nesigurnost i osjećaj nemoći za naše građane. Moramo se baviti uzrokom tog straha i rješavati ga, a ne taj strah banalizirati lijepeći razne etikete što rade brojne udruge civilnog društva i pojedini političari, kao da se to događa nekom drugom daleko od Hrvatske.

Migrante sve češće viđamo u samoj Dalmaciji. Trebamo li se brinuti?

– Kao što sam rekao, zabrinutost je opravdana, ali policija i naše nadležne službe drže situaciju pod kontrolom i sigurnost naših građana nije ugrožena. Činjenica je da će pojačanjem pritiska na granici takvih slučajeva biti sve više. Upravo zato se treba raditi na sveobuhvatnom i trajnom rješenju i ne smije se čekati da ovaj problem preraste na novu razinu. Jer tada će biti prekasno za bilo kakvu reakciju.

Što vidite kao rješenje ove situacije?

– Uzroci ove krize nisu jednostavni ni jednolični i jednako tako rješenje ove krize nije jednostavno i iziskuje kompromis cijele Europe, pa i šire. Što se tiče Hrvatske, trebamo ostati jasni, rezolutni i nepokolebljivi u stavu da ne smijemo i nećemo postati nikakav „hot-spot“ za migrante i da se naša granica treba očuvati pod svaku cijenu. Dužnost državne vlasti i snaga sigurnosti je u prvom redu očuvanje nacionalne sigurnosti i sigurnosti svih naših građana. Sva sredstva i sve snage koje Hrvatska ima trebaju biti na raspolaganju, a pri tome mislim i na Hrvatsku vojsku. Jednako tako Hrvatskoj nije u interesu da migrantski „hot spot“ bude niti nekoliko kilometara od naše granice već da se migrantska kriza rješava u korijenu.

U tijeku je otvoreni sukob Vlade i predsjednice RH, a povod je Marakeška deklaracija. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

– Smatram da među najodgovornijim osobama u državi ne smiju postojati neusklađeni stavovi oko tako važnih pitanja. To nije u interesu građana a na kraju krajeva ni u njihovom osobnom interesu, te se nadam da će takva praksa prestati. Što se tiče Marakeške deklaracije koja će se donijeti na međunarodnoj konferenciji koja predstoji, ona neće biti obvezujući dokument već dokument deklaratorne naravi, ali njezin značaj se ne smije ni podcijeniti. Naravno da Hrvatska mora sjediti za stolom sa svim ostalim zemljama u cilju rješavanja ove i svih budućih kriza sličnog karaktera, ali takvi sastanci za posljedicu nipošto ne smiju imati ublažavanje naših nacionalnih zakona, važećih pravnih definicija ni bilo kakvo olakšavanje ulazaka u našu zemlju od strane migranata. Naš nacionalni zakon i svi pravni propisi koji su u Hrvatskoj trenutno na snazi trebaju ostati jedini pravni izvor. Izmjena će naravno morati biti, ali one moraju ići isključivo u interesu još većeg i jačeg očuvanja naše granice i zaštite naših ljudi od ilegalnih ulazaka u zemlju. Trebamo razmotriti i razloge povlačenja određenog broja naših zapadnih saveznika iz te međunarodne konferencije i iz toga izvući pouke i zaključke. Trebamo se svaki dan prisjetiti činjenice kako Hrvatska i njezine snage sigurnosti čuvaju jugoistočnu granicu Europske unije i tu zadaću moramo obavljati odgovorno, savjesno, beziznimno i beskompromisno u interesu Hrvatske i cijele EU.

Može li dio migrantske populacije riješiti kronični nedostatak radnih mjesta u Hrvatskoj, a osobito u turizmu ljeti?

– To su navodi koje sve češće čujemo od raznih organizacija i pojedinaca koji se vole kititi epitetima „liberala“ i „progresivaca“. Takvi navodi su neozbiljni i deplasirani. Kronični nedostatak radnika se može rješavati strateški državnom politikom koja će ići snažnom demografskom oporavku, prema dodatnom poreznom rasterećenju, pojednostavljenju poreznih i drugih propisa, kao i drugim gospodarskim potezima kojima ćemo potaknuti naše mlade da ostanu u svojoj zemlji u kojoj će moći dostojno živjeti.

Dalmacija danas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari