Pratite nas

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Fra Miljenko Stojić: Tito je svojim ubojicama u Širokome dao odriješene ruke

Objavljeno

na

Objavio

Za samo nekoliko dana oni su ubili i spalili 66 fratara i ostavili iza sebe 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta

HHercegovačka franjevačka provincija teško je stradala po svršetku Drugoga svjetskog rata, brojni su franjevci odvedeni, ubijeni i bačeni na nepoznata mjesta, a neki od njih i spaljeni, poput franjevaca u Širokome Brijegu. Može se reći da se od tog strašnog zločina Crkva u Hercegovini nije oporavila do danas. Već nekoliko godina u Širokom Brijegu održavaju se „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“. U povodu održavanja sjećanja na umorene fratre, razgovarali smo s vicepostulatorom, fra Miljenkom Stojićem, koji je dobar dio svog života posvetio potrazi za posmrtnim ostatcima svoje braće franjevaca i povijesnim okolnostima koji su doveli do toga zločina.

Puk Širokog Brijega i Hercegovine u velikome se broju još jedanput prisjetio hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni i spaljeni u samostanskome vrtu u Širokom Brijegu. Prošle su 73 godine od toga nezapamćenoga zločina, no do danas još nisu pronađeni svi posmrtni ostatci 66 ubijenih franjevaca iz Hercegovačke provincije ubijenih tijekom zime i proljeća 1945.?

Stojić

Ta su vremena očito bila teška. Samo je jedan naš franjevac ubijen prije završnoga jugokomunističkog napada na Široki Brijeg (1942.), drugi je ubijen na njegovu početku, odnosno početkom studenoga 1944., a ostala 64 fratra ubijena su od siječnja do kolovoza 1945.

Najteže je stradao Široki Brijeg. Iz njegove samostanske zajednice ubijeno je 30 fratara, kao i još četiri na njegovu ozemlju. Tko god je tih dana ondje bio u habitu, nije uspio preživjeti. Jugokomunistima namjera je bila potpuno uništiti Široki Brijeg kao vjerski, obrazovni i nacionalni simbol.

Poglavito su na meti bili fratri i njihova glasovita klasična gimnazija, a onda i puk Božji. Uspjeli smo do sada otkrili da su jugokomunisti za nekoliko dana, koliko im je trebalo da vojno pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta.

Neki su nam bivši partizani i svjedočili kako su ovdje imali odriješene ruke 48 sati nakon bitke raditi što hoće. Strašno! Činimo sve da pronađemo posmrtne ostatke još 32 fratra, ne štedeći se u isto vrijeme u pronalaženju i posmrtnih ostataka civila pobijenih s njima. Trenutačno pokušavamo locirati jednu jamu na Biokovu sa 60-ak civila i fratara dovedenih u veljači 1945. sa Širokog Brijega.

Nekoliko ste puta dosad u svojim javnim istupima istaknuli kako je za ubojstvo vaše braće franjevaca odgovoran Josip Broz Tito?! Postoje li konkretni dokazi koji upućuju na to? Tko je osobno vodio napad na Široki Brijeg i samostan?

Tito

Pođemo li od činjenice da je partizanski pokret bio oružano krilo KPJ, a Ozna i KNOJ obavještajno-represivna tijela, razvijana po uzoru na sovjetski NKVD, više je nego očito na kome leži puna zapovjedna i politička odgovornost.

Povijesne su činjenice očite, a one kazuju da je na čelu KPJ, NOVJ i Ozne bio osobno Josip Broz, s tim da je u njegovo ime Oznom upravljao Aleksandar Ranković. To je karakteristika totalitarnih sustava koji su imali jasno zacrtanu piramidalnu strukturu, što je KPJ nedvojbeno bila. Stoga, pitanje zapovjedne i političke odgovornosti više je nego očito.

Pitanje, pak, krajnjih izvršitelja nešto je posve drugo. Oni su voljom provoditelja revolucionarne ideje dobili uloge koje su dobili. Ne zaboravimo ni tajnu depešu Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojoj između ostaloga kaže da mu je Tito nedavno rekao kako će »drastično« kazniti franjevce u BiH. Na svjetlo dana iznio ju je i u stručnome članku protumačio naš mladi nadareni povjesničar Vladimir Šumanović. Povijesni dokumenti kazuju da je nakon operacije Bura (27. – 29. siječnja 1945.) Tito u zapadnu Hercegovinu uputio 8. dalmatinski korpus, 12. hercegovačku brigadu i dijelove KNOJ-a. Zapovijedanje operacijom preuzeo je osobno, što je bilo suprotno dotadašnjoj vojnoj praksi i nije se nikako svidjelo Glavnome štabu NOVJ-a Hrvatske. Tako bar kažu arhivski dokumenti.

Franjevci Siroki Brijeg

Kad je u pitanju zapovjedna odgovornost na razini 8. dalmatinskog korpusa, ona svakako leži na tadašnjem zapovjedniku, španjolskome borcu generalu Petru Drapšinu, Srbinu iz Vojvodine, i političkome komesaru Bošku Šiljegoviću, Srbinu iz okolice Prijedora.

Pri svemu ovomu važno je kazati da se ubojstvo franjevaca u samostanu dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, zločin u Mostarskom Gracu u zoni odgovornosti 2. proleterske brigade, što snažno kompromitira uloge tadašnjih zapovjednika tih brigada Ivana Guve i Brune Vuletića, kasnijeg dugogodišnjeg vojvode sinjskih alkara kojega se Viteško alkarsko društvo još nije odreklo. Istodobno, fratre iz mostarskog samostana odvela je skupina pripadnika 12. hercegovačke brigade, na čelu s povjerenikom Ozne Brankom Branom Popadićem.

Zanimljivo je također istaknuti kako je tijekom dvodnevnih napada samostanska crkva na Širokom Brijegu topničkim projektilima izravno pogođena 304 puta. Analizom zapovijedi uočeno je da je crkvu kao vojni cilj već u pripremnoj zapovjedi, rađenoj na IZM-u u Imotskom, označio štab 8. korpusa što nedvojbeno ide »na dušu« Petra Drapšina i njegovih najbližih suradnika Peke Bogdana, Ante Biočića i Boška Šiljegovića.

Stoga je Crkva na Širokom Brijegu klasični primjer prekomjernoga granatiranja. Zanimljivo je isto tako da se kasnije, putem različitih partijskih pamfleta, optuživalo franjevce da su navodno pucali na partizane sa zvonika i polijevali ih vrelim uljem. Međutim, za ove je sumanute optužbe ključno kako su u štabu 8. korpusa, još kod pisanja pripremne zapovijedi znali da slijedi »operacija s vrelim uljem« pa su stoga crkvu i samostan odredili kao vojni cilj još dok su 11. dalmatinska i 1. proleterska brigada bile na putu prema zapadnoj Hercegovini.

Hrvatski političari često dolaze i obilaze samostan u Širokom Brijegu, pogotovo u predizborno vrijeme?! Jesu li neki od njih pomogli da se sazna istina o ubijenim franjevcima i pronađu posmrtni ostatci?

Siroki Brijeg franjevci2.jp

Samostan kao crkvena ustanova na dostojan način treba primiti svakoga čovjeka, pa tako i svakoga političara. Ako to ne zlorabe, nije važno što su određeni dolasci češći u predizborno vrijeme.

Neka se pomole na grobovima pobijenih, neka razmišljaju što im Crkva poručuje kako bi se trebali ponašati u svojoj službi narodu. Tad će biti i otvoreniji pomoći nam u traženju istine oko pobijenih.

Znamo da to države s obje strane granice ne čine kako treba, ali pojedinci na raznim razinama vlasti itekako pomažu te im ja ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ne smijemo samo galamiti na političare, trebamo biti konstruktivni, moliti se za njih i pokušavati im otvoriti oči za prave vrijednosti.

Crkva u skoroj budućnosti namjerava ubijene franjevce proglasiti mučenicima. Kad se to može očekivati?

Bilo kakve rokove odrediti, gotovo da je nemoguće. Mogu samo reći da sam zadovoljan kako sve ide svojim tijekom, odnosno da smo pribavili dosta potrebnih dokumenata i svjedočenja iz prve i druge ruke.

Mnogo je važnije od rokova da ljudi čiste svoju svijest, što se ne može učiniti preko noći. Tu važnost dobro su znali oni koji su prilikom otkopavanja pronađenih posmrtnih ostataka, Matić i Grujić, nastojali to što prije učiniti i strpati ih u novu masovnu grobnicu, bez ozbiljnoga istraživačkog pristupa i bez sprovoda kakav je uobičajen u našem narodu.

Veliki ste zagovornik lustracije, kažete da se ne vode rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Zašto se u Hrvatskoj, po Vama, nije provela lustracija? Vjerujete li u to da bi se ona ipak mogla dogoditi ili je kasno za to?

Svi oni koji vole Hrvatsku ili svoju domovinu trebali bi biti, kako kažete, veliki zagovornici lustracije, odnosno rasvjetljavanja određenih procesa, ali i životopisa određenih osoba s ulogama u totalitarnom sustavu.

U ratu se tim pitanjem nije bilo moguće baviti, trebalo se najprije obraniti od velikosrpske agresije. Ali bilo je to i zlatno vrijeme za jugokomuniste da shvate što su radili i da se sami lustriraju, tj. pokaju se i odluče služiti domovini i svome narodu. Međutim, neki su to učinili, neki nisu.

Koncem devedesetih procesi su krenuli u suprotnome smjeru, a nakon 3. siječnja 2000. određene su političke opcije otišle toliko daleko da su, uz novu jugoslavenizaciju Hrvatske, otvoreno zagovarali i provodili lustraciju onih koji prethodno nisu njih lustrirali.

Do novoga zaokreta dolazi nakon oslobađajuće presude generalu Gotovini. Situacija koju na političkoj sceni imamo nakon toga pokazuje da se centrifugalne i centripetalne sile nalaze u svojevrsnoj pat poziciji. Ipak, niti unatoč takvoj situaciji nema mjesta očaju.

Svakodnevno se pojavljuju novi dokumenti i nove činjenice koje lustriraju tzv. partijsku istinu i glavne protagoniste jednopartijskog totalitarnog sustava. Ostavimo taj dio posla struci i nemojmo se baviti novim konstrukcijama.

Političke i stručne ocjene vremenom će postajati sve jasnije i dalje od davno zacrtane tzv. partijske istine. Te procese nikakva sila ne može zaustaviti. Poduprimo ta nastojanja svojom molitvom.

tekst i fotografije: Mate Primorac
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Košić: Premda već 28 godina imamo slobodnu Hrvatsku, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

“Premda već 28 godina imamo slobodnu Hrvatsku, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju, izvrću im se riječi kao i svećenicima.

U državnoj obrazovnoj politici, takozvanom kurikulumu, ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve. Branitelji se ponižavaju, njima koji su krv prolijevali za ovu državu. Čak se miču i spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani. Koja je politička korektnost? A o lustraciji dok je ovakva vlast možemo samo sanjati”. Tako je u Sisku na spomendan blaženika, kardinala Alojzija Stepinca propovijedao sisački biskup Vlado Košić. Biskup Vlado Košić bio je gost emisije Moja Hrvatska na Laudato televiziji

Marko Ljubić: Strukovni diletantizam i pokušaj provokacije s ‘antikomunikatorom’ Košićem

 

Biskup Košić: Nije problem ni tuđinska laž ni propaganda, pa čak i u UN-u, koliko naše hrvatske izdajice i lašci

 

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

facebook komentari

Nastavi čitati