Pratite nas

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zekanović: Brak zajednica muškarca i žene je najbolja sredina za odgoj djece

Objavljeno

na

Objavio

Gosti Dvoboja emisije Točka na tjedan na N1 televiziji, Hrvoje Zekanović (HRAST) i Sabina Glasovac (SDP) raspravljali su oko teme Obiteljskog zakona.

Obiteljski zakon smo trebali već dobiti, zašto ga nema?

Zekanović: Nacrt zakona je izašao, ali je nenadano povućen zbog definicije braka koja je bila sporna. Sada čekamo taj konačni Nacrt zakona kojeg nema.

Žalosno je da je HDZ i ovaj put udovoljio koalicijskom partneru HNS-u i da je nešto što je logično, poput definicije braka, u Obiteljskom zakonu izbacio. Nakon Istanbulske konvencije i svega što se dogodilo to i ne čudi.

Nakon što je HDZ pod pritiskom HNS-a ratificirao Konvenciju, zašto ne bi Obiteljski zakon prilagodio svom junior partneru, kao što je i prepustio resor obrazovanja. Mislim da će izaći prijedlog Zakona s kojim će se složiti gospođa Glasovac, ali ja neću.

Glasovac: Neću se složiti s prijedlogom Zakona jer mislim da ga ne treba mijenjati jer je dobar, uredio je mnoge segmente zaštite djece i obitelji. To kažu i neke europske i svjetske recenzije.

Nije trebalo ići u njegove izmjene. Ako postoje intencije Vlade da ona ne odustaje, da se postojeći zakon mijenja iako je dobar, po meni je onda bolje da ga nema nego da imamo skandaloznu definiciju obitelji, ne znam kako je nekome palo na pamet nešto tako predložiti.

To je valjda prvi zakon u povijesti koji je povučen s javnog savjetovanja nakon jednog dana. Nama je država propisivala što je to obitelj, koliko djece trebate imati da bi bili obitelj, nepriznavajući da postoje jednoroditeljske obitelji… Ukoliko se pokušava ponovno igrati s ljudskim osjećajima i s obiteljima koje žive u Hrvatskoj, a ne idu u tu sliku koju Vlada želi propisati – onda je bolje da se to ne radi.

Zekanović: Radilo se o definiciji unutar Obiteljskog zakona. To što Vi vašu strinu smatrate svojom obitelji ne znači da bi to trebalo stajati u Obiteljskom zakonu.

Glasovac: Vi stvarno mislite da muškarac i žena koji ne mogu imati dijete nisu obitelj jer nemaju dijete ili da jednoroditeljska obitelj nije obitelj?

Zekanović: To je bila definicija obitelji unutar Obiteljskog zakona, a ne ono što vi smatrate obitelji. Pozivate se na zapadnu Europu. Zašto npr. u Njemačkoj u Ustavu piše da je obitelj zajednica roditelja i djece, u Švicarskoj je obitelj svaki životni oblik koji se temelji na odnosima roditelja i djece, hoćete čuti dalje? Francuzi govore o skupini osoba koje su međusobno povezane zajedničkim životom ili roditeljstvom.

Glasovac: Što piše u hrvatskom Ustavu? Što se pijenite? Što je trebalo u zakonu to masakrirati? Vi baš imate fetiš na izmjene Ustava.

Treba li uopće definirati obitelj?

Zekanović: Kolegica će se složiti, u svim zakonima definiramo ključne pojmove. Zakoni se mijenjaju da se neke stvari uvrste, zašto ne staviti nešto što je logično? Ne bih išao konkretno, ali obitelj u okviru ovog Zakona definira odnose supružnika i potomaka.

Što ako obitelj nema potomaka?

Zekanović: Ovaj zakon se bavi tim odnosima roditelja i potomaka, ne odnosima supružnika, tako da u tom smislu obitelj treba biti definirana na taj način. Definitivno onako kako je bila definirana u prvoj verziji.

Glasovac: I dalje stojim pri tome da je postojeći Obiteljski zakon dobar i da ne treba eksperimentirati s novim prijedlozima samo zato što kolega kaže da se zakoni mijenjaju. Oni se mijenjaju da bi unaprijedili sustav, a ne iz hira jer se nekome smislilo da propiše kako klasična hrvatska obitelj treba izgledati i jedino to priznavati kao obitelj, a ne uvažavati
činjenicu da postoje razni načini života, spletovi životnih okolnosti koji ljudi dovode u neke situacije i ne treba ih zbog toga kažnjavati i oduzimati im prava jer ne odgovaraju suludoj slici.

Zekanović: Ova definicija nikome ništa ne oduzima nego se odnosi na obitelj prema Obiteljskom zakonu. Nikome ne oduzima prava nego se odnosi na ovaj zakon. Nije to ono što vi osjećate. Netko će reći za hrčka da mu je obitelj, on tako osjeća, ali u smislu zakona strina nije dio obitelji, a roditelji i djeca jesu.

Glasovac: Dat ću vam ja jedan prijedlog, vama i vladajućoj većini kojoj ste držali skale u prijedlogu ovog zakona. Jučer smo raspravljali o izvješću pravobraniteljice za djecu, tamo su brojne stvari koje treba implementirati iz postojećeg zakona koje se ne radi, djeca koja se nalaze u žarištu brakorazvodnih parnica, kojima treba odrediti skrbnika. Voljela bih kad bi ova Vlada više energije usmjeravala na primjenu postojećeg zakona nego da se bave mijenjanjem zakona koji je dobar, a da bi se zadovoljile grupacije u društvu, ne znamo što se njime želi postići.

Izvanbračne zajednice su dosad bile izjednačene s bračnim, sada se to mijenja.

Glasovac: Ide se u izmjene samo kako bi se ‘isfurla’ i progurale ideološke stvari kojima svjedočimo, kako bi se obračunalo s manjinskim skupinama u društvu i kako bi se kršila njihova ljudska prava. Ne govorim sad samo o registriranom partnerstvu istospolnih parova, nego o izvanbračnim zajednicama muškaraca i žena koje su dosad konzumirale prava kao što ga definiraju bračni parovi. Što su vam oni skrivili?

Zekanović: Ja se nadam da će biti, iako neće biti jer će HDZ popustiti. HNS dobro koristi svoju poziciju, premijeru nije bitno da bude dobro za društvo nego da sačuva vlast. Stručnjaci za obiteljsko pravo, od njih 10 koji rade na katedrama za obiteljsko pravo- njih 8 je radilo na prijedlogu Obiteljskog zakona. Složili su se da je brak daleko stablnija okolina za dijete.

Glasovac: Odgovorite mi ovo. U toj grupi koja je radila na spornom i suspektnom Zakonu, koliko je članova radne skupine povezano s udrugom U ime obitelji, Vigilare i Grozd?

Zekanović: Ja to ne znam, mislim da nije nitko, ako je netko… Rekli ste laž, insinuirate.

Glasovac: Nisam, ja sam o tome govorila u Saboru i navodila ljude i kako su povezani.

Odgovorite mi zbog čega izvabračne zajednice ne mogu biti izjednačene s bračnim?

Zekanović: Ako je nekome toliko stalo da usvoji dijete, zašto se ne bi registrirali kao bračna zajednica. Sustav je dokazao da je bračna zajednica znatno stabilnija, druge su podložne stihiji. Smatram da ima pojedinaca koji nisu u braku i možda su potencijalno bolji roditelji, ali dokazano je da je brak bolja okolina za odrastanje djece. Stručnjaci za obiteljsko pravo, koji rade i koji su bili angažirani oko zakona su se složili. Meritum je, što Glasovac zna, ovime se otvara Pandorina kutija i otvaraju se vrata da istospolne zajednice sutra ili u dogledno vrijeme posvajaju djecu. Protiv sam jer smatram da je brak zajednica muškarca i žene najbolja sredina za odgoj djece.

Postoji cijeli niz znanstvenih istraživanja koja govore u prilog tome da se djeca odgojena u istospolnim zajednicama po ničemu ne razlikuju od djece odgajane u heteroseksualnim zajednicama.

Zekanović: Kada kažete ni po čemu, jel’ to znači da su jednako visoka i jednako debela? Ako znanstvena međunarodna istraživanja tvrde, i ako se po hrvatskim zakonima uvijek spominje obitelj i brak kao mjesto gdje se odgaja dijete…

Ali brak može postojati i kao istospolni brak.

Zekanović: Ne može po hrvatskom Ustavu, Bogu hvala. Može se mijenjati samo referedumom, tu je narod jasno rekao da je brak zajednica muškarca i žene. Smatram da tako treba i ostati.

Glasovac: Posvajanje djece istospolnih parova nije tema. Osobno nemam ništa protiv toga, ali mislim da hrvatsko društvo nije spremno za takav iskorak. Mislim da se trebamo baviti ubrzanjem postupka posvajanja po postojećim zakonima. Nemojte plašiti javnost da se to želi progurati.

Mene brine što bi oni htjeli uskratiti pravo istospolnim parovima da budu u registriranom partnerstvu. Ne samo to, sad treba uskratiti pravo i muškarcama i ženama koji žive u izvanbračnim zajednicama, treba im pokazati da su oni građani drugog reda. To je jedna politika koja mene zastrašuje, ozbiljno guši i krši ljudska prava.

Zekanović: Vama je diskriminacija jer neki muškarac ili žena imaju poreznu olakšicu, država nekim mjerama stimulira ljude na ponašanje koje joj odgovara, državi odgovara da ima više djece.

Glasovac: Zdrava okolina za dijete nije brak koji je mrak. Papir trpi svašta.

Kome biste dali prednost pri posvajanju?

Zekanović: Procedura je kompleksna, imamo puno ljudi koji su u braku i ne mogu imati djece.

Utjecaj roditelja na obrazovanje prema vjerskom uvjerenju?

Zekanović: U Ustavu RH piše da roditelji samostalno imaju pravo odlučivati o obrazovanju djece. Mi moramo zakone prilagođavati Ustavu. Svakom djetetu treba pružiti adekvatno obrazovanje i to nije u kontradikciji s Ustavom, ali roditelji imaju primarnu ulogu u odgoju djece. Radi se o par spornih tema.

Dajete li prednost svjetonazoru ili znanstvenim činjenicama?

Zekanović: Te stvari nisu u kontradikciji, ja nijednu znanstvenu činjenicu nisam pokušao opovrgnuti. Upravo je znanost na mojoj strani, kada kažem da život počinje začećem kolegica Glasovac će to ignorirati. Svi koji se pozivaju na znanost se pozivaju na neznanstvene zaključke. Nikada nisam osporio evoluciju i ona je znanstveno dokazana. To je toliko smiješno, pošto ste vi gospođo Glasovac sljedbenik komunističke partije saveza komunista Hrvatske…

Glasovac: Mijenjate zakon, ok. Zakon se mijenja da bi se unaprijedio sustav. Tko u Hrvatskoj krši pravo roditelja na odgoj svog djeteta?

Zekanović: Odgoj za vrijednosti može jamčiti prosperitet, kada budemo vrijednosno odgajali svoju djecu, sukladno svjetonazoru, da svaki roditelj ima pravo usaditi prave vrijednosti. Ne radi se o znanstvenim činjenicama, ni kada život počinje, ni je li Zemlja okrugla… Imamo vrijednosni dio oko kojeg se Glasovac i ja ne bi složili. Spomenuo bih primjer zdravstevnog odgoja u kojem bi ja htio da moja djeca imaju odgoj sukladan mom svjetonazoru, a dijete od Glasovac sukladno njezinom. Trudit ćemo se da zakoni budu što bolji prema onome što mislimo da je najbolje za hrvatsko društvo.

Glasovac: Ja mislim da roditelji imaju pravo odgajati svoje djece, ali da ih škola treba pripremati za život, ne samo znanja i vještine koje će ih pripremiti za svijet rada već da dobiju informacije o kojima mogu promisliti, donositi zaključke i kreirati svoje vrijednosne stavove. U zdravstvenom odgoju ne vidim ništa sporno.

Zekanović: Glasovac je lijepo rekla, škola je obrazovno odgojna institucija. Ne radi se o svim sadržajima, znanstvene činjenice ne smiju biti nikome sporne, mi želimo pluralnost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ronko: Davor Bernardić treba otići, ali se bojim da je već kasno

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci smo najveće političke krize ove Vlade. Preispituje se i politička odgovornost premijera Andreja Plenkovića. Zbog afere “Hotmail” već je morala otići potpredsjednica Martina Dalić. Oporbi to nije dovoljno – zaziva nove izbore.

I baš dok SDP zahtijeva raspuštanje Sabora, gubi još jednog člana – zastupnika Zdravka Ronka, koji je gostovao u HRT-ovoj Temi dana.

Rekao je da je njegovo nezadovoljstvo od trenutka kada je otišao Zoran Milanović. Neki dan sam s njih razgovarao i rekao sam mu da je kriv što je ono napravio jer je iza toga nastao problem koji je sve veći u SDP-u, rekao je Ronko, dodavši kako u SDP-u vlada malodušnost i nema energije.

Istaknuo je da Davor Bernardić treba otići, ali da se boji da je već kasno. SDP već ide putem bez povratka, dodao je.

Na pitanje da iz SDP-a stiže vijest da je prije neki dan viđen u društvu Milijana Brkića, te da postoji i slika koja to dokazuje, Ronko je rekao da njega HDZ ne može kupiti. Žalosno je čime se ta moja stranka bavi. Upravo zbog takvih stvari sam i otišao. Dodao je da sa Brkićem nikada u životu nije bio bliže od 3 metra, osim 2014. na dan zahvalnosti u kninskoj crkvi kada ih je protokol stavio jednog pored drugog.

Naglasio je da ne postoji slika njega i Brkića. Nikada nisam s njim popio kavu, ali popit ću, zaključio je Ronko.

Milanka Opačić: Bilo bi bolje da SDP zbog sebe samog ne zaziva izbore

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati