Pratite nas

Razgovor

Razgovor s profesorom Markom Tokićem, predsjednikom udruge Hrvatska zvona

Objavljeno

na

profesor Marko Tokić. Foto: Jabuka.tv

Danas razgovaramo s prvim čovjekom Udruge Hrvatska zvona, profesorom Markom Tokićem, koji je bio jedan od govornika u ponedjeljak u Širokom Brijegu održanoj tribini o temi „Jedinstvo ili zajedništvo; demokracija ili jednoumlje“, u organizaciji ove udruge.

1. Nakon Mostara krajem prošle godine, tribina je na istu temu održana u Širokom Brijegu. Zašto ova tema i jeste li zadovoljni reakcijama ljudi, posjetitelja?

Kako bismo javnosti objavili vlastito postojanje i najavili pravce vlastitog djelovanja držali smo da je potrebno javno izreći neke riječi koje će biti jasna naznaka onoga čemu težimo, a to je uspostava javnog dijaloga o važnim temama za društvo na prostorima s hrvatskom većinom. Držimo da je iznimno politički važno dokinuti obespravljenost hrvatskoga naroda u institucijama sustava i izboriti se za ostvarivanje ravnopravnosti s druga dva naroda u ostvarivanju državotvornih (konstitutivnih) prava, ali isto tako to ne može biti izgovor za razne devijacije unutar prostora na kojima se organizira većinska vlast hrvatskih političkih stranaka. Pozivanje na jedinstvo koje tako često čujemo u predizborno (i izborno) vrijeme zaboravi se drugi dan poslije izbora. Čim se ostvarenim jedinstvenim izjašnjavanjem dočepamo vlasti više nam velika većina našeg naroda nije potrebna. Dovoljni su stranački dizači ruku, pokoji rođak i ponetko tko može platiti ulaznicu u krug odabranih. Tako se parola o jedinstvu pokaže ispraznicom, a s druge strane ona je pogubna i u nakani da onemogući svaki drugi, ma kako dobronamjeran, glas. Želi se ostaviti dojam postojanja neke nadpameti s kojom se ne polemizira i koja je uvijek u pravu. Ona uvijek zna. I jedina zna. Ona je i izraz želje za održanjem monopola na pitanje nacionalne sudbine, a monopol na nacionalno pitanje, svjedoci smo, nije do sada ponudio odgovarajući učinak. Odgađanje poželjnih učinaka u vremenski nedogled jedina je stalnica tog i takvog pristupa i te nadpameti. Vjerujemo da bi sinergija zauzimanja za istovjetne ciljeve polučila bolje rezultate. Činjenica je da se u ime tog monopola pokušava onemogućiti svaki drugi glas, a u proizvodnji unutarnjih neprijatelja počinjemo oponašati nekadašnji jednopartijski model. Mi pokušavamo biti glas obespravljenih, politički neuključenih (u njihovu oslobađanju od stega demokrature) i glas onih koji vjeruju u potrebu uspostave javnog dijaloga o svim važnim nacionalnim i društvenim temama. Reakcije su od onih pohvalnih i odobravajućih do onih koje odražavaju nevjericu da se netko usudi otvoreno govoriti. Ovu drugu reakciju nije moguće staviti pod nazivnik dodvoravanja i meni osobno je kudikamo značajniji, jer ona zapravo potvrđuje da je ovaj trpki govor o našoj stvarnosti uistinu potreban.

2. Udruga Hrvatska zvona utemeljena je prošle godine, po svemu sudeći aktivniji angažman tek možemo očekivati, no vratit ćemo se na početak – zbog čega je nastala ova udruga, što Vas je motiviralo da se kao čovjek s bogatim političkim iskustvom u nekim prošlim vremenima, angažirate na ovaj način?

Čovjek vjeruje da neka stvari mogu bez njega. I nada se da će se stvari i same od sebe nekako popraviti, da će se naći ljudi koji će to pokrenuti. Budući da me je politika sažvakala, povratila pa odbacila početkom ovog stoljeća i da sam imao zabranu javnog rada i političkog djelovanja pokušavao sam, koliko je to bilo u mojoj moći, ostati izvan njezina dosega. No, kako se usudim javno govoriti nekako su me uvijek, u nekim (ne)zgodnim prigodama, pronalazili oni koji su htjeli čuti bilo kakav komentar. Postoje takvi trenuci u političkom životu našeg naroda kada se oni koji se profesionalno bave javnim poslovima (dobar dio naše političke elite) plaše vlastitog izjašnjavanja kao izlaganja sudu međunarodnih nadzornika poželjnih (korektnih) stavova. I to su ti trenuci kada unatoč političkom umirovljenju odjednom dobiješ prigodu govoriti i kada je poželjno da netko unatoč političkoj nepoželjnosti izrekne vlastiti stav u skladu s mišljenjem vlastitog naroda. Ponekad sam i sam, izazvan nepostojanjem odgovarajućih reakcija, jer se nisam mogao suzdržati reagirao pa sam tako i napisao Otvoreno pismo Ivi Josipoviću i Jadranki Kosor (povodom prvostupanjske presude hrvatskim generalima) u kojem sam ih upozoravao ne samo na odnos prema hrvatskim generalima, nego i na nepravedno suđenje Dariju Kordiću i još teži i pogubniji proces Prliću, Praljku, Ćoriću, Petkoviću, Stojiću i Pušiću i upozoravao ih na političke posljedice tih suđenja. Umjesto razumijevanja za stajališta i upozorenja od kojih su se neka, nažalost, i obistinila doživio sam različite vrste marginalizacije i onemogućavanja. Domovinski obrambeni rat golorukog naroda koji se ustrojavao u vojsku Hrvatskog Vijeća Obrane i u vlast Hrvatske republike Herceg Bosne voljom međunarodnih moćnika pretvoren je u agresiju na sebe same, a ni od koga se nismo branili. Nismo se branili od srpske agresije (JNA i pridruženih postrojbi), niti od agresije bošnjačkih snaga (iako smo prije sukoba s ABiH kontrolirali 16% teritorija BiH, a nakon sukoba 10%) iako svi usporedni parametri govore o nesrazmjeru i višestruko višim gubicima Hrvata Bosne i Hercegovine (i Herceg-Bosne). Političko i pravosudno nasilje prema pripadnicima HVO-a te izvrtanje povijesne istine kojoj sam bio svjedokom dodatni je motiv svakog mog političkog nastojanja. Borba za istinu. I pravedan odnos. Nikada nisam tvrdio da u ratu i naši pripadnici (HVO-a) nisu počinili ratni zločin, prekršili pravila ratovanja. Nažalost, i to se događalo. Rat je i osobito psihičko stanje unutar kojega ljudi znaju izgubiti kontrolu i izgubiti uobičajena rasudna mjerila i samokontrolu. Ali i u takvim slučajevima ti ljudi zaslužuju našu pomoć i pravedan zahtjev da za isto kazneno djelo ratnog zločina odgovaraju po istim kriterijima i kvalifikacijama kao i pripadnici postrojbi drugih naroda. No, tu nije kraj naših problema i mojih motiva. Politički proces dekonstitucije hrvatskoga naroda uz neke naše slabosti rezultira demografskom katastrofom hrvatskoga naroda. Onemogućeni povratak Hrvata na svoja ognjišta sada poprima dodatnu težinu iseljavanjem zbog političkog beznađa i društvenih anomalija i tom procesu se ne nazire kraj. Stajati i promatrati. Komentirati, a ne poduzeti ništa nije rješenje. Kao pojedinac čovjek može nešto, no za ozbiljne društvene promjene potreban je aktivizam organizirane skupine ljudi. I mi smo na počecima uspostave naše mreže. Brzina događaja nas prisiljava da u hodu radimo neke stvari koje oni koji prate naše poteze komentiraju ovako ili onako, prevode u pravcu koji im odgovara ili na koji ih razumijevaju. No, vrijeme će kao i uvijek biti sudac. Mi smo tek na početku puta. Bit će tu i pogrešaka, ljudi smo. Ali u skladu s našom vjerom, oni koji griješe kaju se i popravljaju, nastoje ne griješiti. Sama ta potreba za vlastitom korekcijom držim da nas čini ljudima koji ako očuvaju tu potrebu samokorekcije i prigovora vlastite savjesti imamo temeljni preduvjet za bavljenje javnim poslovima.

3. Vi ste već ranije u jednom svom javnom nastupu spomenuli da će Hrvatska zvona na Općim izborima u listopadu ove godine podržati HRS. To je ponovljeno na tribini u Širokom Brijegu. Kakva su Vaša predviđanja ili očekivanja ili je još prerano o tome govoriti?

Prvo da dogovorim zašto HRS. Hrvatska zvona pozivaju na udruživanje sve mlade ljude bez obzira na stranačku pripadnost, na dodatni angažman u okviru aktivnosti udruge kako bi naš prostor obilježili našim nastojanjima, oplemenjivali vlastitim aktivnostima i činili ljudskijim, plemenitijim i boljim. Da bi došlo do bitnih promjena nužno je u političko tkivo uključiti nove mlade i neopterećene ljude. One koji nisu obnašali vlast bez narodnog pristanka. Takvima, koji jesu, mislim, da nije mjesto u hrvatskoj politici. Svi oni koji su se kompromitirali sudjelovanjem u vlasti Alijanse i Platforme dobro bi bilo da se povuku iz političkoga života. Oslobode vlastite stranke negativnog nasljeđa. No, budući da su i mnogi od onih koji su uz narodni pristanak (kao legitimni predstavnici hrvatskoga naroda) upali u neku vrstu samodovoljnosti i politički se kompromitirali uspostavom klijentelističko-nepotističko-koruptivnog društvenog obrasca držali smo da je za početak društvenog ozdravljenja nužno uvesti posve novu političku snagu koja nije opterećena ni jednom od navedenih vrsta kompromitacije vlastitog političkog djelovanja. Sretna okolnost je bila postojanje takve stranke (Hrvatske republikanske stranke) kao i mogućnost da se ona osnaži posve novim pojedincima iz naše udruge koji imaju volju za izravnim političkim angažmanom. Oni bi nakon izbora trebali biti kvasac drukčijeg razumijevanja politike i dokaz da se može i treba drukčije.

4. Što je u ovom trenutku najveći problem Hrvata u BiH – je li to neravnopravnost koja se, pored ostalog, ogleda u Izbornom zakonu ovakvom kakav je, odnosno omogućavanju, kroz taj Zakon, da nam drugi narod bira predstavnike u tijelima vlasti te u nepostojanju tv kanala na hrvatskom jeziku; je li to iseljavanje kojem smo svjedoci iz dana u dan, a koje je u većem postotku posljedica borbe za egzistenciju ili je u pitanju nešto treće?

Kanal na hrvatskom jeziku u ovom je smislu kao Pilat u Vjerovanju, pa čak i izborni zakon. Naš temeljni problem je ustavnopravno ustrojstvo države: dva entiteta, tri naroda. U kojem smo nepostojeća manjina u Republici Srpskoj i narod na izdisaju u Federaciji BiH. Eliminirani iz Republike Srpske postupno se guramo i iz Federacije na put potpunog nestanka. Ugurani u Federaciju s većinskim bošnjačkim narodom umjesto jedinstvene teritorijalne zaštite dobili smo navodno konsocijacijske zaštitne mehanizme i neracionalni kantonalni ustroj unutar kojega nismo u mogućnosti zbog raspodjele prihoda na toj razini ostvarivati zaštitu nacionalnih prava i institucija. A podjela kojoj smo tako dodatno izloženi opterećuje uspostavu jedinstvenog nacionalnog stava. Neracionalni državni ustroj, neupravljiva i nefunkcionalna država, nacionalna neravnopravnost, nedovoljan gospodarski razvoj, politička neravnopravnost, nesigurnost i besperspektivnost ljude usmjerava prema traženju osobnih egzistencijalnih rješenja u drugim zemljama i državama. Iseljavanje i demografska katastrofa kao posljedica svih navedenih čimbenika uz već navođene unutarnje nedostatke tako postaje ona točka na kojoj narod opstaje ili nestaje. U tom smislu svu snagu treba usmjeriti u postizanje društvenog konsenzusa, u pokušaju da se pronađe odgovarajući društveni model kako na unutarnjem hrvatskom planu, tako i na planu međunacionalnih odnosa u BiH. Mi se moramo osposobiti da sami sebi možemo pomoći. Ne budemo li radili na tome to se samo od sebe neće dogoditi.

5. Kad već spominjemo Izborni zakon, je li po Vama u ovoj godini izgledno donošenje izmjena tog Izbornog zakona i kakav scenarij predviđate nakon izbora, ukoliko do tih izmjena ne dođe?

On se u parlamentarnoj proceduri neće donijeti. To znamo svi odavno, osim onih koji su imali potrebu (tko zna iz kojih razloga), svojim navodnim optimizmom zavaravati narod. Naime, nitko se (povijest ne pamti) dragovoljno u političkom životu kao narod nije odrekao prednosti koju je ostvario. I tu nije važno je li ona ostvarena vlastitim zaslugama ili im je dana od neke veće sile. Zapad (i Bruxelles i Washington i London i Pariz i Berlin) su Muslimanima (Bošnjacima) početkom dvijetisućitih podarili na štetu Hrvata mehanizme prevlasti u Federaciji BiH. I oni se dragovoljno toga neće odreći. Tako nije za očekivati niti poštivanje odluke Ustavnog suda i promjenu izbornog zakona. On može biti samo nametnut. A međunarodna zajednica sada glumi nemoćnog Pilata koji pere ruke od svih svojih postupaka pravdanih provedbom Daytonskog sporazuma i zavođenjem demokracije. Neustavan izborni zakon ne može rezultirati ustavnom vlašću, pa se smisao samih izbora dovodi u pitanje. A izbori će se ipak održati, neustavna vlast će se uspostaviti ili ćemo imati za čitavu Federaciju mostarski presedan koji izgleda postaje pravilo u nefunkcionalnoj državi. Umjesto rješenja na pomolu je politička kriza iz koje Zapad uvijek izlazi na način da nagazi najslabijega. Hoće li nove promijenjene međunarodne okolnosti konačno ih dozvati pameti, ne znam. Znajući njihovu dosadašnju praksu nisam optimist.

6. Zanimljivu stvar je u jednom svom javnom nastupu rekao fra Mario Knezović; dakle, potrebno je, naravno, boriti se za ravnopravnost Hrvata u BiH, ali je potrebno boriti se i za ravnopravnost među Hrvatima. Jesu li nam dostižne ili ostvarive i jedna i druga ravnopravnost i zašto smo se doveli u situaciju da se borimo za ovu drugu ravnopravnost?

Vjerujem da se ovdje misli na dvije stvari: politički klijentelizam (s nepotizmom) i pojavu uspostave klasnih razlika. Prešućivanje unutarnjih slabosti zbog potrebe borbe za nacionalnu ravnopravnost, zanemarivanje navodnih sitnica koje narastaju godinama sve je to smjesa jednog nedovoljno odgovornog ponašanja na svim društvenim razinama. Samo politički dizači ruku, dodvorice i udvornici, oni koji ne stvaraju probleme nego bespogovorno slijede i potvrđuju promoviraju udvorničkog mentaliteta kao jedine mogućnosti (ukoliko nisi rodijak) ili nemaš dovoljno novaca da kupiš ulaznicu u red izabranih. Nedovoljan broj radnih mjesta i zapošljavanje bez odgovarajućih društvenih kriterija samo po odabiru stranačkih moćnika dodatno je opteretilo međuljudske odnose. Čuveni razgovori za posao na kojima onaj koji ima najslabije reference uspijeva pobijediti druge kandidate samo je jedan od dokaza opravdane sumnje, do otvorenih zahtjeva da se određeno radno mjesto plaća određenim iznosom novca i koji sve one koji ne mogu udovoljiti takvim zahtjevima prisiljava na odlazak. Drugi problem izniče iz klasnih razlika koje su uspostavljene u ovoj eri prvotne akumulacije kapitala i po kojima kćeri i sinovi onih koji imaju odjednom su pametniji (bolji učenici), bolje igraju ovo ili ono ili su čak zaštićeni od kazne za društveno štetno ponašanje u prekršajnim pa čak i u kaznenim djelima. Takva vrst privilegije dugoročno nije dobra za dijete i imat će poguban učinak za obitelj, ali ne postoji potrebna svijest da se s takvim pristupom prestane. Naši poduzetnici imaju vlasništvo nad tvrtkama i tvornicama, ali ne trebaju zaboraviti da nisu vlasnici ljudi. Oni radnika moraju poštovati u njegovim pravima. On mora imati opis radnoga mjesta, svojih poslova, svoje odgovarajuće radno vrijeme i svoju naknadu, plaću. Zar nije žalosno da nam ljudi ne odlaze samo zbog toga što nemaju posao ili čak što su slabo plaćeni, nego i zbog odnosa prema njima. Tko će raditi ako svi odemo?! S druge strane i oni koji rade trebali bi biti sretni da postoje oni koji imaju. Dao Bog i još više imali. Jer radeći mi uzdižemo tvrtku, tvornicu, čuvamo vlastito radno mjesto. I zajedno s vlasnicima unaprjeđujemo naš grad, naše društvo i zajednicu. Svi zajedno rastemo ili padamo. Opstajemo ili propadamo. I mi moramo međusobno razgovarati, potpomagati se. Uzdizati se i jačati. Uzajamnost je uvjet opstanka. Poštena, iskrena i pravedna uzajamnost. Međusobno razumijevanje i dijalog su nužnost. Onaj tko to ne vidi ili ne želi vidjeti prije ili kasnije susrest će se s posljedicama sudara s jedne strane bahatosti i pohlepe i s druge strane jala i zavisti i taj sukob ne može voditi ničemu dobrom. Vrijeme je za dijalog i preobražaj društva. Široku raspravu i suglasje.

7. I za kraj, što biste poručili onima koji bi se rado uključili u rad Udruge Hrvatska zvona, ali osjećaju strah, iz ovog ili onog razloga? Imamo li pravo kritizirati, a ništa, barem pokušati, napraviti ili promijeniti?

Na kritiku ima pravo svatko. No postoje one koje su dobronamjerne i one koje su govor radi govora. Često samo izgovor. Uspostava dijaloga i razgovor o problemima možda odmah i ne budu rješenje samo po sebi, ali tako se rješenja traže. Tako se jedino mogu naći. Prebijanje preko koljena i kad si mnogo jači, život je pokazao, ne donosi ploda. Biti aktivan znači svjesno nastojati činiti promjene nabolje. Hrvatska zvona te zovu da nam se pridružiš i daš svoj prinos u idejama što bi se i kako bi se moglo. I da aktivno sudjeluješ u njihovu (p)ostvarenju. Hajdemo svi skupa učiniti da nam svakodnevnica bude ugodnija i život ispunjen smislom.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Thompsonov menadžer Denis Pletikosa: Svi su znali da Thompson dolazi

Objavljeno

na

Objavio

Režiser dočeka Vatrenih Krešo Dolenčić za Slobodnu Dalmaciju pokušao je opravdati činjenicu da organizatori dočeka za Vatrene nisu poslušali njihove želje – da im pjeva Marko Perković Thompson.

Rekao je kako im se nitko nije javio, nisu znali hoće li doći, a zasmetala mu je činjenica da je stigao u autobusu s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

Što se događalo ranije, kao i toga dana, te kako je Thompson završio u autobusu s Vatrenima doznali smo od njegovog menadžera Denisa Pletikose.

Svi su znali da Thompson dolazi. Organizatori su mi i sami potvrdili da se o tome govorilo na sastancima, da su reprezentativci rekli da žele Thompsona na dočeku, ali je bio veliki otpor koji je pružao i Krešo Dolenčić jer to nije bila njegova zamisao.

Imam informaciju da je Dolenčić na sastancima govorio da je degutantno ako nastupi Thompson. Kao predstavnik Grada Zagreba javio mi se Tedi Lušetić koji je u prvom navratu najavio da će biti Thompsonov nastup.

No, iza toga se sve promijenilo, Lušetić mi je ponavljao da gradonačelnik Milan Bandić izričito ne želi da Thompson nastupi“, ispričao je Pletikosa za Narod.hr.

Foto: Mediteran produkcija

“Ja sam bio prije početka organizacije samog dočeka na Trgu s Krunom Grlevićem iz Kluba navijača Uvijek vjerni, razgovaralo se o produkciji, izvođačima, programu.

Dan nakon toga su se održali sastanci, te se počelo ići u drugom smjeru i onda su nam došle informacije da su Thompsona izbacili iz programa.

Grlević je od prvog dana govorio da Thompson treba nastupati jer je dobivao informacije i od igrača i od HNS-a – oni žele Markov nastup. Direktor za natjecanja, infrastrukturu i razvoj u HNS-u Marijan Kustić je u više navrata dolazio na sastanke u ime igrača i reprezentacije i govorio da je njihova želja da dođe Thompson“, pojasnio je.

Na dan dočeka bio sam u kontaktu s Tedijem Lušetićem, koji je bio upoznat s tim da mi dolazimo i rekao je da je ok, ako dolazi neka Thompson pjesmu ‘Lijepa li si’ izvede s Klapom Sv. Juraj HRM. Predložio sam mu da pripreme neke podloge pjesama ako budu reprezentativci tražili još nešto, ali kad smo došli gore vidjeli smo i sami kako je bilo, prekinuli su program i potjerali sve”, ističe Pletikosa.

“Kako je moguće da je programom predviđena pjesma ‘Lijepa li si’, a da je ne pjeva onaj pjevač čija je pjesma?”, pita se Pletikosa.

Kako je Thompson završio u autobusu?

“Na tom autobusu su trebali biti vozačica, netko iz osiguranja i isključivo, jedino i samo igrači. I nitko više. Što on ima tamo raditi?! Pa da imaš minum životne skromnosti…”, rekao je Dolenčić, evo što mu Pletikosa odgovara:

“Nema šanse da bi autobus netko ušao nepozvan. Thompson je došao na poziv Modrića koji je rekao da je to želja svih igrača i gospodina Dalića koji je rekao ‘Kad sjednemo u autobus krećemo s pjesmom Lijepa li si, kad slavimo ona se čuje u svlačionici’. Nema nikog pozvanijeg. Ja bi Dolenčiću postavio pitanje zašto bi on trebao odlučivati i tko će slaviti s njima taj jedan od najljepših dana? Je li se našao prozvan jer nije pozvan da režira i proslavu u autobusu’”, poručio je.

Javnost jako zanima kako su ušli u autobus s igračima, to se nije vidjelo na snimkama.

“Odazvali smo se na poziv igrača i očekivali poziv organizatora. Kad smo doznali da nismo pozvani javili smo igračima i izborniku jer su oni očekivali informaciju.

Rekli smo im da nismo pozvani, no onda su su rekli da nema šanse i da će HNS to riješiti. Prošlo je još vremena i kad se vidjelo da neće Thompson nastupati igrači i izbornik pitali su Marka može li on doći na što je odgovorio da će pješice doći ako treba za njih, ako je to njihova želja.

Ispričao im je da nismo na programu i da tamo ne možemo biti. Igrači su smislili način da dođe s njima na pozornicu u autobusu. Rekli su da su sigurni u svoju odluku. Jedino što je Marko htio je ispuniti njihovu želju”, pojasnio je Pletikosa da je to bila ideja igrača i Marko im je želju ispunio.

Još jednom je ponovio kako je Ivan Čehok pozvao Thompsona u Varaždin, gdje je Marko bio s pratećim bendom i mogao je pjevati što i kako želi. Thompson je pozvan i u Livno na doček Zlatka Dalića, te se pozivu rado odazvao, piše  Narod.hr

 

POGLEDAJTE KAKO JE SRAMOTNO PREKINUTO SLAVLJE VATRENIH!

 

 

Zašto su Slobodan Kuvalja i Krešimir Dolenčić onemogućili nastup Marka Perkovića Thompsona?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari