Pratite nas

Razgovor

Razgovor s Vanjom Vinkovićem: Crno-crveni plamen riječke baklje totalitarizma

Objavljeno

na

Razgovor s novinarom, scenaristom i redateljem Vanjom Vinkovićem o dokumentarnome filmskom serijalu „Fiume crno – crveno Rijeka“

Hrvatska sadašnjost duboko je prožeta nerasvijetljenim povijesnim temama koje u svom filmskom dokumentarnom serijalu „F.C.C.R. – Fiume crno – crveno Rijeka“ sagledava scenarist i redatelj Vanja Vinković. Posebno se to odnosi na sveobuhvatno istraživanje političkih ostavština totalitarističkih vladavina 20. stoljeća u hrvatskom gradu Rijeci.

Što Vas je potaknulo da se upustite u realizaciju ovako složenog medijskog projekta koji sadrži raščlambu znanstvenih činjenica, vjerodostojna povijesna svjedočanstva, sukobljene društvene poglede, i to, u za takve zamisli, kod nas nikad povoljnim organizacijskim i financijskim uvjetima?

Osmišljavajući, osnivajući i uređujući zadnjih tridesetak godina u Rijeci raznovrsne medijske proizvode za različitu publiku, suočio sam se s profesionalnim izazovima koje su izravno poticala tehnološka dostignuća, ali podjednako sveopće političke i društvene mijene.

Pad Berlinskog zida i blokovske podjele svijeta, uspostava novoga svjetskog poretka, referendumska odluka izlaska iz komunističke Jugoslavije i uspostava demokratske Hrvatske, pretvorba dogovorne socijalističke privrede u kapitalističko tržišno gospodarstvo, Domovinski rat protiv velikosrpske agresije, euroatlanska udruživanja u cilju gospodarskog napretka i sigurnosnog jamstva, četvrta industrijska revolucija kao temelj globaliziranog digitalnog društva 21. stoljeća, zajedničke su povijesne natuknice čiji je sadržaj presudno i djelatno utjecao na živote svih hrvatskih naraštaja rođenih do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ugrubo to znači da svi (sada) stariji od 35 godina imaju sjećanja na složenost svih tih procesa, što ih čini izravnim svjedocima jednog, u povijesnim mjerilima, čudesnog vremena kojeg dijele s vršnjacima diljem svijeta.

Mlađi naraštaji rođeni kasnih devedesetih i u dvijetisućitima su pak „(s)rasli“ s virtualnim doživljajima svijeta i „internetiziranim“ međuljudskim odnosima, što ih u liberaliziranom društvu uglavnom određuje kao pojedince usmjerene poglavito na vlasititi probitak, oslobođene tradicionalnih vrijednosti i ograničavajućih pravila. Sustavno je u svega nekoliko desetljeća provedena globalizacijska asimiliacija ljudskog djelovanja, osobnog i javnog, duhovnog i svjetonazorskog, materijalističkog i poslovnog, što temeljito preispituje socijalnu, kulturnu, a izgleda i biološku antropologiju.

Serijal se dakle bavi i suvremenim inačicama totalitarizama?

Čim se pojavljuju takve „kolektivističke“ sklonosti u razvoju ljudskog roda, pa i pod okriljem liberalne parlamentarne demokracije koja načelno zastupa slobodu pojedinca, onima stasalima u truleži socijalističkog birokratizma pali se „žaruljica“ koja potiče na oprez. Naime, svaki oblik ujednačenosti temeljene na političkim zamislima i društvenim pravilima koji ne dopuštaju svjetonazorsku različitost i ideološku slobodu, što dakako uključuje (i) one s čijim se stavovima osobno ne slažemo ili su nam odbojni, neminovno vodi u neki oblik totalitarizma.

U sadašnjosti obično „zašećeren“ brigom za poštivanje (samo)proglašenih prava na sve i svašta, a koja se od smislenih, i u demokraciji opravdanih propitivanja, osim „metastaziranim“ zakonskim normama, štite u jednobojnom medijskom prostoru ispraznicama „političke korektnosti“ i „govora mržnje“. Na taj se način obezvrijeđuju bitna ljudska, socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekonomska, nacionalna i ostala prava dostignuta u modernom društvu unatoč totalitarizmima koji su harali Europom i većim dijelom svijeta u prošlom stoljeću.

Jedan od glavnih političkih korijena totalitarizma izniknuo je prije gotovo stotinu godina baš u hrvatskom gradu Rijeci, što me je izvorno potaknulo na realizaciju dokumentarnog serijala „Fiume crno – crveno Rijeka“, namijenjenog svima koje navodim u odgovoru na Vaše prvo pitanje. I to u mediju filma kojim se ta ključna tema može najbolje predstaviti suvremenoj „zaslon“ publici koja okuplja različite dobne skupine „razmažene“ sličnim sadržajima na razvikanim TV programima i web aplikacijama. Tako sam ovim projektom povezao sav svoj dosadašnji profesionalni rad, znanje i iskustvo u držim za hrvatsko društvo vrijedan medijski proizvod kojim će se rasvijetliti povijesne činjenice i pridonijeti demokratskom otporu bilo kojim totalitarizmima – prošlim, sadašnjim i budućim.

Kakva je koncepcija i sadržaj serijala „F.C.C.R.“?

Radnja serijala u šest 50-minutnih nastavaka gledateljima otkriva začetke totalitarnih ideologija i pokreta koji su poharali europski kontinent tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je Srednja Europa, kojoj pripada Hrvatska, bila sustavno uništavana od obje nedemokratske i nehumane vlasti. Posljedice totalitarističkih režima, iako različitog trajanja, posebno će se raščlaniti kroz stručne, znanstvenim činjenicama potkrijepljene izjave i vjerodostojnim svjedočanstvima sudionika povijesnih događanja koja su obilježilla riječku povijest posljednjih stotinjak godina – od osnutka prve totalitarne države, fašističke okupacije, boljševičkog pokreta, nacističke uprave, komunističkog prevrata i propasti socijalističkog sustava (1945.-1990.), borbe za samostalnost hrvatske države i otpora velikosrpskoj agresiji u Domovinskom ratu (1991.-1995.), nedovršenih i/ili promašenih tranzicijskih postupaka, euroatlanstkih udruživanja, do totalitarnih izazova našeg vremena i Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020.

F.C.C

Koristeći kratke rezove pojedinih scena snimanih s više kamera i dronom (kamera iz zraka), stalnu izmjenu i prožimanje tema, izjava i međutaka, uz blagi ironijski pomak teksta koji povremeno čita pripovjedač i grafičkim rješenjima „oslonjenim“ na totalitarnu estetiku, složena će se koncepcija serijala uklopiti u visoke standarde europskih i svjetskih produkcijskih kuća. Za rekonstrukciju dijela sadržaja filma koristit će se 2D animacija za podcrtavanje povijesnih natuknica koje upotpunjuju sadržaj filma, a koje nisu naveli sugovornici u svojim izjavama.

Budući da je riječ o povijesnim osobama i događajima koji su dokumentirani u arhivskim video materijalima (uglavnom u vlasništvu HRT-a, Istituta Luce i British Pathea), izjave sugovornika bit će kvalitetno ilustrirane tim sadržajom i uklopljene u radnju serijala. Za glazbenu podlogu koristit će se autentična glazba različitih pokreta i režima, ovisno o razdoblju koje se predstavlja u radnji pojedinog nastavka i bit će u svrhu isticanja posljedica njihovog djelovanja, ali i sličnosti koje totalitaristi imaju u javnim istupima.

Kada započinje radnja prvog nastavka?

Priča o totalitarizmima u gradu koji je svoj društveni i gospodarski procvat imao u 18. i 19. stoljeću kada su hrvatske zemlje bile sastavnice Habsburške Monarhije (svojevrsne preteče Europske unije), započinje kratkim prikazom geopolitičke situacije u Europi prije početka Velikog rata 1914. godine i položaja Rijeke u tom smislu. Pri tomu se snažno ističe riječka pripadnost srednjoeuropskom i sredozemnom civilizacijskom krugu, budući da se tadašnja otvorenost grada prema pridošlicama iz svih dijelova Europe i njihova uključenost u riječko društvo, danas namjerno prevrće u otrcane tvrdnje o multikulturalnosti i multietničnosti Rijeke, hoteći ih poglavito vezati uz „pozitivne“ tekovine razdoblja komunističke Jugoslavije i to nasuprot sadašnje „zatucanosti“ demokratske hrvatske države. To je povijesno netočno, a politički štetno.

Naime, habsburška uključivost pripadnika svih naroda Krune u sve dijelove društva, naravno uzimajući u obzir tadašnje državno i društveno uređenje, a o čemu sam imao čast razgovarati s nadvojvodom Ottom von Habsburgom, inače velikim hrvatskim domoljubom, za potrebe svog dokumentarca „Otto i Hrvati/Otto und die Kroaten“ (prvi hrvatski dokumentarni film prikazan u Europskom parlamentu u Strasbourgu 2015.), neusporediva je s bilo kojom nasilnom vlasti u Rijeci nakon 1918. kad ju u kaosu međunarodnih odnosa redom zaposjedaju i potom „nasljeđuju“ jedni od drugih, totalitaristi najgorih vrsta – D’Annunzijevi legionari, Mussolinijevi fašisti, Hitlerovi nacisti i Brozovi boljševici.

Krajnje je cinično komunističku vladavinu u Rijeci „hvaliti“ za međunacionalno „bratstvo i jedinstvo“ kad su upravo uspostavom njihove vlasti 1945. razoreni životi etničke i/ili jezične talijanske skupine, kao i Hrvata protukomunista, koji su ili pobijeni ili su u strahu napustili grad, da bi se potom dovodili jugoslavenski naseljenici. Bilo je to u manje od trideset godina treće veliko „pražnjenje“ grada od njegovih stanovnika, što je zauvijek promijenilo povijesnu i kulturološku narav Rijeke iz habsburških vremena.

No, tu je možda i dio odgovora na pitanje zašto Rijeka niti ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju nije uspjela učinkovito oživjeti te duboke povijesne, političke, društvene, kulturne, znanstvene i gospodarske veze s našim srednjoeuropskim i sredozemnim prijateljima, već se različitim programima uporno nastavlja promicati poslijejugoslavenski, tzv. zapadnobalkanski, geostrateški prostor u kojem odgovorni valjda vide riječku perspektivu u 21. stoljeću.

Neki će reći da je to posljedica zadržavanja na vlasti iste političke strukture i nakon demokratskih promjena?

Hrvatska je od 1990. demokratska država u kojoj se provode slobodni višestranački izbori, pa su građani odgovorni birati one za koje drže da zastupaju njihove interese, a broj dobivenih glasova određuje vlast. I to je demokracija. Naravno da je za svaku demokratsku sredinu bitno da se vladajuće strukture mijenjaju kako ne bi dolazilo do zastoja na svim područjima, a partijska poslušnost, politička podobnost, nepotizam, klijentelìzam, ideološka isključivost, korupcija i negativan izbor kadrova, zaustavljali preustroj u suvremeno društvo temeljeno na slobodnom razmišljanju, poticanoj kreativnosti i nesputanom poduzetništvu.

Upravo se po tim odrednicama mogu pratiti povijesni usponi i padovi riječkog društva, kulture i gospodarstva, o čemu se podrobno raspravlja u nastavcima serijala „F.C.C.R.“. Grad je ubrzano napredovao tijekom razdoblja prve i druge industrijske revolucije kojima je dao i značajan tehnološki doprinos različitim izumima od kojih je najpoznatiji torpedo kao proizvod tadašnje riječke vrhunske tehnologije i znanja. Torpedo je snažno utjecao na ratnu vojnu doktrinu svih mornarica svijeta, a svojom ubojitom namjenom ponajbolje simbolizira nasilje kojim su se kasnije služili totalitaristi u vladanju Rijekom. Bez obzira na njihovu ideološku boju – crnu ili crvenu, Rijeka je pod totalitarnim upravama uvijek nazadovala.

Nijemci u Rijeci

Nijemci u Rijeci

Fašisti su od hrvatskog grada i druge luke Habsburške Monarhije (svojevremeno najveće europske države), stvorili zadrtu talijansku provinciju netrpeljivu prema Hrvatima, pri čemu je susjedni Sušak prigrabio mjesto važne luke Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije pod diktaturom srpskog kralja, što je kasnije utjecalo na društvene odnose i ideološke podjele unutar hrvatskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Komunisti su pak boljševičkim nasiljem, koncentracijskim logorom na Golom Otoku, otimačinom privatnog vlasništva i marksističkim tlapnjama temeljito zatrli obilježja građanskog života.

Da su totalitaristi srodne zločinačke „duše“ zgodno nam ukazuje povijesna crtica kako je prva „država“ koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila D’Annunzijeva „Talijanska regencija Kvarnera“, što je u tadašnjem tisku popraćeno komentarom: „Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!“.

Često se spominje kako je Rijeka u socijalizmu bila razvijeni industrijski grad s gotovo idiličnim međunacionalnim odnosima? Koliko je to točno?

Serijal se u svojim nastavcima posebno bavi tim dijelom novije riječke povijesti kojom sljedbenici propale ideologije, i unatoč živim sjećanjima svojih sugrađana, nastoje upravljati opsjenama o epskim uspjesima jugoslavenskog socijalizma. Kao da u međuvremenu politički, društveni i gospodarski socijalistički model nije propao diljem svijeta i kao da ga koncem 80-tih nije sveobuhvatno zamijenio njima mrski, doduše nesavršeni, ali tada učinkovitiji kapitalizam i složena, ali slobodoumna demokracija. U raspadajućoj Brozovoj Jugoslaviji je pokop te ideološke lešine marksizma imao i svoj poseban dodatak u krvavim ratovima 90-tih, uzrokovanih balkanskom inačicom nacional-socijalizma kojim je velikosrpski vođa Milošević htio stvoriti homogenu Srbiju koju je još 1941. osmislio četnički ideolog Moljević.

Rijeka je zamalo izbjegla sudbinu ostalih hrvatskih gradova poput Vukovara, Osijeka, Lipika, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, nakon što je zapovjednik 13. korpusa Jugoslavenske narodne armije general Čad dobio izričitu zapovijed od ratnog načelnika, tada već srbizirane vojske, generala Adžića, da razori grad svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Srpski agresor nipošto nije htio da potpuno opremljeni korpus padne u ruke hrvatskih branitelja, nakon što im je propao prvotni plan da se iz riječkog prstena probiju svim snagama do okupiranih dijelova Like pod nadzorom četnika. Naime, hrvatske postrojbe su uz iznimne napore i žrtve obranile Gospić i Otočac kao ključne ličke obrambene točke Gorskog kotara, Primorja, a onda i Istre.

broz u rijeci

Josip Broz Tito u Rijeci

Nakon sporazuma hrvatske Vlade i JNA o izvlačenju korpusa iz Rijeke morskim putom do crnogorskog Bara, prestala je neposredna opasnost od razaranja grada, premda je uslijedio još jedan zračni napadaj 3. siječnja 1992. i to unatoč točki sporazuma koja je jamčila da neće biti odmazde nad gradom. S korpusom je otišao i veliki broj obitelji srpskih oficira i onih koji nisu htjeli prihvatiti hrvatsku državu kao svoju domovinu, što govori da projekt „jugoslavizacije“ Rijeke od 1945. ipak nije u potpunosti zaživio. To je i još jedan dokaz da su jugoslavenstvo (kao krinka srpske prevlasti) i hrvatstvo suštinski suprotni politički, nacionalni i kulturni projekti, koji se ne mogu, osim nasilno, zadržavati u istoj državnoj zajednici.

Povijesna je zanimljivost da su prve hrvatske postrojbe u Rijeci ustrojavane ispod velebne Guvernerove palače u ratnim skloništima koja su još izgradili talijanski fašisti kao obrambenu točku nasuprot jugoslavenskog Sušaka, da bi ih potom koristile komunističke obavještajne i sigurnosne službe do demokratskih promjena. Tijekom Domovinskog rata su brojni Riječani na svim bojišnicama hrabro branili i oslobađali hrvatsku državu u različitim postrojbama Hrvatske vojske, a mnogi su poginuli i ranjeni.

Što je ostalo od toliko hvaljene socijalističke privrede u Rijeci?

Gotovo ništa. Onaj se zdravi temelj riječke industrije stvoren na ranije spomenutoj habsburškoj matrici uvelike izlizao nakon Prvog, a posebice Drugog svjetskog rata u totalitarnom sovjetiziranom privrednom modelu raznih petoljetki i kolektivizacija. Nakon razgraničenja između Italije i Jugoslavije 1947. i potvrdom riječkog državno-pravnog statusa, početkom 50-tih godina se uvodi socijalističko samoupravljanje i osnivaju nova poduzeća. Gledateljima će biti korisno saznati stvarnu vrijednost riječke socijalističke privrede s obzirom da su o njezinim uspjesima stvarani pravi mitovi kojih se mnogi drže i danas.

Pomoću stručnih komentara i animiranih statističkih pokazatelja, razmotrit će se učinkovitost takvog gospodarskog modela i tehnološka usporedivost s kapitalističkim sustavom, ostvarena dobit i prikazani gubici, vanjski zajmovi za održavanje likvidnosti, dogovorna prelijevanja novca iz poduzeća u poduzeće s ciljem stvaranja privida zajedničke uspješnosti i „pune“ zaposlenosti, štetnost klirinške trgovine sa socijalističkim državama, politički opravdavana, a tržišno besmislena financijska ulaganja u nesvrstane i sveprisutna koruptivna partijska nazočnost s negativnim odabirom upravljačkih kadrova. Tako će se razobličiti tadašnja riječka političko-ekonomska struktura moći, a bit će zanimljivo usporediti te rašlambe sa sjećanjima ljudi koji su tada obavljali različite poslove i pripadali drukčijim društvenim krugovima.

Krajem 70-tih godina se jugoslavenska socijalistička privreda počela ubrzano i nezaustavljivo urušavati, da bi nakon Brozove smrti 1980. uslijedio državni „bankrot“ koji uzrokuje galopirajuću inflaciju, stalne nestašice osnovnih prehrambenih namirnica, higijenskih potrepština, benzina, redukciju struje i opću društvenu potištenost. Trst, taj u habsburškim vremenima svojevrsni pandan Rijeci, postaje ciljano odredište jugoslavenskih masa željnih svega što mogu jeftino kupiti, pa tako i riječke obitelji u njega hrle kao u nekakav trgovački „Disneyland“, kako bi bar na nekoliko sati zaboravili otužnu svakodnevicu koja ih čeka u njihovom gradu.

Kako je promjena gospodarskog sustava utjecala na riječke tvrtke?

Nakon prvih privatizacija društvenog, socijalističkog, vlasništva po modelu posljednjeg predsjednika jugoslavenske Vlade Markovića, koji je krajem 80-tih omogućilo komunističkim direktorima da kroz povoljne kredite postanu kapitalistički menadžeri, u Rijeci su partijske strukture to dobro iskoristile i tako zadržale financijsku moć i u hrvatskoj državi.

Stručni suradnici će posebno analizirati koja su riječka poduzeća „kupljena“ na taj način i što se kasnije dogodilo s njima, budući da se javnost neprestano, često i opravdano, bombardira s negativnim primjerima pretvorbe i privatizacije ostataka društvenog vlasništva početkom 90-tih godina, dok se potpuno zanemaruje ta prva „privatizacija“ u kojoj se moglo „dobiti“ najpoželjnije tvrtke. Doduše, morali su komunistički moćnici pri tomu imati i malo „sreće“ da ih socijalistički kadrovski vrtuljak ubaci u to vrijeme baš u direktorske fotelje takvih poduzeća koja su ili imala mogućnosti za poslovanje u tržišnom gospodarstvu, ili su bila smještena na privlačnim položajima za kasniji unosni nekretinski posao, ili im je ukupna imovina bila mamac za dobivanje bankarskih kredita koji su završavali u privatnim džepovima, a radnici bez posla i u mučnim dugogodišnjim stečajevima.

Kroz izjave financijskih forenzičara utvrdit će se i novčani tijekovi koji povezuju inozemne „fantomske“ tvrtke pomoću kojih se od 50-tih do 80-tih godina „prao“ novac za potrebe jugoslavenskog državnog terorizma s tzv. stranim ulaganjima u Rijeku, kojima treba pridodati i ozbiljne sumnje na spregu s kracima talijanske mafije.

U Rijeci, kao niti u cijeloj Hrvatskoj, preustroj iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo nije uspješno proveden zbog interesnog otpora prethodnih struktura moći uklopljenih u novi poredak, a koji čine tzv. duboku državu, pa se nažalost niti nije mogla dogoditi riječka poduzetnička renesansa u primjerice četvrtoj industrijskoj revoluciji kao što je to bio slučaj s ranije navedene prve dvije.

Rijeku mnogi tzv. progresivci smatraju svojevrsnom modernom kozmopolitskom oazom unutar zastarjelog i zatvorenog hrvatskog društva?

Taj dojam se prenosi još iz 70-tih godina kad se među riječkom mladeži javlja kratkotrajni bunt protiv ispraznih partijskih slogana o socijalističkoj utopiji. Spontano stvaranje lišeno ideoloških sputavanja, komunistima je nakratko poslužilo kao ispušni ventil za društvena gibanja, pa nastaju subkulturni uratci u glazbi, likovnosti, kazalištu, književnosti i novinarstvu. U serijalu sudionici tih zbivanja svjedoče o svom stvaralaštvu koje se manje-više slučajno kreativno podudario sa sličnim proturežimskim subkulturnim pokretima u Engleskoj i SAD-u. I to sve uz glazbenu podlogu tadašnjih riječkih punk-rock skupina čiji su živopisni članovi bili potpuna suprotnost uk(r)očenim omladincima, koji su nakon „Hrvatskog proljeća“ u montiranim sudskim procesima prokazivali i svoje profesore za nacionalizam i “proturevolucionarno“ djelovanje.

Bit će zanimljivo vidjeti kako su se pripadnici tog naraštaja, čije se tadašnje djelovanje koristi kao „vječni“ argument riječke urbane kulture, snašli u društvenim promjenama koja su dolazila na valu demokratizacije i što rade danas.
U namjerno odašiljanoj medijskoj slici „kozmopolitske“ Rijeke, tobožnja se prosvijećena gradska elita („patriciji“), među kojima je i mnogo onih s pred-demokratskim „pedigreom“, suprotstavlja zaostaloj narodnoj svjetini od koje „brane“ Rijeku kao neki novi, idilični, moderni, slobodoumni, međunarodni corpus separatum, kojemu za dostizanje njihove svjetonazorske „nirvane“ smeta samo drukčije mišljenje sugrađana na koje u demokraciji „nažalost“ svatko ima pravo. Proturječno je da upravo tako postupaju oni koji se ponajviše pozivaju na demokratske vrijednosti u suvremenom društvu, a da im (ni)je jasno da na takav način ruše njihove temelje. To je klica koja rađa plod svih totalitarnih vladavina u kojima je mišljenje pojedinca nebitno u odnosu na vlast kojom upravlja organizirana manjina s „nepogrešivim“ vođama.

U prozirnoj medijsko-političkoj diverziji se i vrijeme totalitarnog jugoslavenskog komunizma nastoji nekako učiniti prihvatljivim i ubaciti u sadašnji globalizacijski vrtlog najrazličitijih „liberalnih“ ideja, kojima neke stranke pokušavaju „zakrpati“ ideološke „rupetine“ u svojim sadržajno ispražnjenim programskim „vrećama“. Naravno, ciljajući prije svih mlade birače kojima ograničeno životnu iskustvo priječi dublje promišljanje ponuđenih političkih rješenja i mogućih pogubnih posljedica njihove primjene na cijelo hrvatsko društvo.

Na takve jeftine medijsko-političke trikove vjerojatno bi se s podsmjehom osvrnuo lučonoša totalitarizma Gabriele D’Annunzio koji je baš u Rijeci „izmislio“ politički marketing i ostavio jasne upute za vladanje totalitarističkim vođama u 20. stoljeću, primjenjive i danas.

Koje dijelove D’Annunzijeve totalitarne ostavštine prepoznajete u našem vremenu ili obrađujete u serijalu?

dannunzio

Obrazac dolaska na vlast svih totalitarista je uvijek isti: osmisli (radikalnu) političku ideju, objavi proglas, okupi pristaše, naglasi probleme, pronađi financijere, zavladaj medijima, prokaži neprijatelje, unesi razdor, ponudi rješenje, pridobi gomilu, uništi oporbu, vladaj vječno. Tako je i D’Annunzio kao talijanski junak Velikog rata (nije oksimoron, sic!) i već priznati pjesnik, u pomoznom pohodu na Rijeku 1919. vidio ispunjenje egocentričnih težnji svog pustolovnog duha.

U serijalu se potanko opisuje D’Annunzijeva strahovlada koja je uzrokovala veliku patnju hrvatskom stanovništvu, a Rijeku zauvijek upisala u svjetske povijesne leksikone kao prvu totalitarnu državu s fašističkim predznakom. Taj je „operetni diktator“ okupljao različitu svitu političkih obožavatelja i radikalnih pristaša s kojima je zauzeo Guvernerovu palaču u kojoj je uspostavio stožer za vrijeme svog uzurpirajućeg vladanja gradom.

Postoje brojne poveznice između D’Annunzijevog stila vladanja i političke ostavštine koje su koristili i nadograđivali totalitarističke vođe, a nalazimo ih i u sadašnjim globalizacijskim pothvatima i njihovim realizacijama. Anegdotalno mogu navesti da je u Rijeci održao 92 javna govora s balkona Guvernerove palače što kasnije postaje obvezan način obraćanja vođa gomilama, upravlja svjetinom koristeći se simbolima koje je i sam izmislio, poput scudetta koji je i sada prepoznatljiv na sportskim majicama talijanskih nogometnih klubova i vrste, traži i dobiva ovlasti potpunog upravljanja gradom kao Comandante/Komandant, kako će se kasnije nazivati Tito i Castro, proziva se Duceom/Vođom što preuzimaju Mussolini i Hitler, uvodi korporativno upravljanje državom i društvom, kao i životima svakog pojedinca kroz devet korporacija, što kasnije nalazimo u romanima Huxleyja i Orwella, a korporativizam je sada dominantan upravljački sustav u svijetu, tvrdio je da ima najljepšu lubanju te kako je njegova ćela zapravo prototip muške frizure budućnosti (i u tomu je imao pravo!), u riječkoj luci je na Marconijevoj jahti „Elettra“ održao prvi povijesni radijski politički govor što je bio začetak korištenja masovnih medija u političkoj promidžbi, a bez sumnje da bi se danas nemilice koristio društvenim mrežama na webu, grad je pretvorio u nadaleko poznato razvratno svratište neprestane fešte i bakanalije, gdje se droga, posebice kokain na koji su se „navukli“ njegovi ratni drugovi zrakoplovci, trošila u ogromnim količinama, uz nesputano ispoljavanje svih seksualnih nagona, pa je i tu bio „prorok“ modernim hedonističkim životnim stilovima i konzumerizmu, htio je osnovati „Riječku ligu“, svjetsku organizaciju nacija koje su bile nezadovoljne rezultatima Versajske konferencije, svojevrsnu preteču Brozovih nesvrstanih, što je još jedna potvrda da totalitaristički umovi slično misle, i još mnogo toga što će gledateljima biti prava otkrića.

U kojoj je fazi realizacija projekta i kad će publika moći vidjeti prvi nastavak?

Na radost onih koji tvrde da je povijest, ali samo onu koja njiima ne ide u prilog, najbolje ostaviti u smiraju prošlosti, još uvijek nisam započeo sa snimanjima jer za ovakve teme kod nas nikad nema dostupnih sredstava. Unatoč brojnim razgovorima i doticajima s utjecajnim sudionicima hrvatskog društva, koji su se pozitivno očitovali o ovom projektu i načelno ga podržali, stekao sam dojam da prevladavajuća intelektualna učmalost i osobni konformizam ne dopuštaju daljnje korake.

Siguran sam da je sadržaj serijala, osim nama Hrvatima, blizak svim srednjoeuropskim narodima koji su trpjeli pod režimima istih totalitarnih ideologija, te da to širi mogućnosti njegovog isplativog medijskog plasmana na području od Baltika do Jadrana, ali i širom Europe. To u potpunosti opravdava snimanje i sav dosadašnji trud uložen u predprodukciju. Stoga očekujem da će projekt ipak privući ulagače koji znaju prepoznati poslovnu priliku s obzirom da će Rijeka kao Europska prijestolnica kulture i Hrvatska kao predsjedateljica EU, biti pod velikom pozornosti europske javnosti 2020. godine, kad bi serijal i trebao biti premijerno prikazan.

Hoće li se i ova Vaša nastojanja za realizaciju serijala „F.C.C.R.“ proglasiti povijesnim revizionizmom u sklopu tzv. općih konzervativnih kretanja?

Mene kao novinara zanimaju različite društvene teme koje nastojim objektivno i zanimljivo predstaviti publici bez ikakvih ideoloških i/ili svjetonazorskih predrasuda, pri čemu se koristim provjerljivim povijesnim i znanstvenim činjenicama, surađujući s relevantnim stručnjacima i vrsnim filmskim profesionalcima.

Što se tiče „bauka“ konzervativizma (da parafraziram uvod Komunističkog manifesta), koji sablažnjuje „naprednu“ javnost, s obzirom na sve prethodno navedeno, izgleda da taj znamen, iako podrazumijeva širok splet filozofskih učenja, svjetonazorskih pravaca i društvenog djelovanja, postaje sve više u jednom svom dijelu utočište staloženog, razumnog i logičnog zaključivanja. I to nasuprot nasilnom, apsurdnom i histeričnom razaranju međuljudskih odnosa i prirodne bliskosti, čime se snažno udaraju temelji izgledne totalitarne, distopijske sutrašnjice.

U demokratskim društvima su dopuštena istraživanja, propitkivanja i objavljivanja svih tema, pa tako i onih koja „revidiraju“ jednodimenzionalne povijesne „istine“, što je posebno bitno za sredine poput riječke u kojoj su i crni i crveni totalitaristi zatirali kritičku misao i zabranjivali slobodno izražavanje. Stoga se nadam da će (i) ovaj serijal pomoći da se napokon ugasi ta povijesna baklja totalitarizma upaljena pred stotinu godina nad Rijekom, a da će njezini građani ostvariti sve svoje mogućnosti i imati sretan život u uspješnom hrvatskom, srednjoeuropskom i sredozemnom gradu.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ante Čuvalo: Mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, Katolički tjednik donosi razgovor s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i dugogodišnjim hrvatskim političkim emigrantom.

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

-Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

-Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“.

Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu.

Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

-Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

-Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista.

Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj?

Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

-Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

-Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“.

Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

-Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji.

Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.).

U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

-Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa.

Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma.

Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti.

Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“.

Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

-Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Željko Ivković / Katolički tjednik

 

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Bačić: Ako bi došlo do ultimatuma HNS-a, ja bih isti čas bio za prekid koalicije

Objavljeno

na

Objavio

Branko Bačić, predsjednik saborskog kluba HDZ-a, gostovao je u Novom danu N1 televizije i komentirao aktualne političke teme.

Je li ovo ljeto u predizbornoj sezoni žešće od onog prošle godine?

Bilo je jako puno događanja, mi smo zaključili proljeće i ušli u ljeto s izborima za Europski parlament s jedne strane, s druge strane rekonstrukcijom Vlade, izvanrednom sjednicom Sabora, pred nama je kampanja za pred izbore. Čuli smo brojne kandidate koji su najavili svoju kandidaturu za izbore. Ljeto je, čini mi se, bilo žustrije, aktivnije, nego prošlogodišnje, premda nije bilo toliko požara ovo ljeto, relativno je prošlo mirno, ali čini mi se da je ovo ljeto ipak bilo na određeni način nemirnije. Ulazimo u jesen, kad nas očekuje jako puno tema koje su na dnevnom redu.

Uvijek se propituje odnos unutar vladajuće koalicije, a Vlada je suočena i s prijetnjom štrajkova u javnom sektoru. Kako komentirate zahtjeve sindikata?

Sindikati su tu da nastoje jasnim načinom i mjerama zaštititi interese svojih članova i ja to razumijem. Svakako da se apetiti povećavaju kad se na razini države pokazuju kvalitetni i dobri makroekonomski rezultati. Drugu godinu zaredom proračun je u suficitu, što možemo zahvaliti radu Vlade i brojnim reformama koje je Vlada poduzela, po meni je posve legitimno da sindikati iskazuju svoje zahtjeve. Sinoć nas je na sastanku predsjednik Vlade upoznao s određenim makroekonomskim pokazateljima. Jedina moguća reakcija i predsjednika Vlade i ministra financija je da treba biti sustavan u sustavu plaća, a to znači da treba voditi računa o održivosti proračuna, o svim državnim službenicima i namještenicima.

Ali postoje neravnoteže u pojedinim sektorima.

Slažem se, sindikati u zdravstvu traže 7 posto povećanje plaća, vjerojatno će i trebati doći do preslagivanja na razini koeficijenata pojedinih zaposlenika, ali moram podsjetiti na to da smo mi povećali osnovicu 3 posto. Treba iznivelirati visinu plaća unutar cijelog resora. Treba razmišljati treba li u samom resoru imati različiti pristup. To je složen proces.

Što ako se 15. rujna suočimo sa štrajkom u zdravstvu? Hoće li Vlada posustati? Liječnici i zdravstveni radnici odlaze u zemlje gdje imaju puno bolje uvjete za rad i gdje su bolje plaćeni.

Na tom tragu ministar zdravstva je u procesu pregovora sa sindikatima, ja se nadam da će se uvažavati i položaj zdravstvenih djelatnika u hrvatskom društvu, ali i da treba voditi računa o mogućnostima u proračunu. Po mom mišljenju, pregovori trebaju rezultirati kompromisom. Izlazak ususret jednom dijelu sindikata može na neki način prouzročiti poremećenosti u jednom dijelu proračuna. Ja se nadam da će ministar zdravstva i njegovi suradnici uz ministra financija i njegove suradnike iznaći način da možemo izići iz ove situacije i da do štrajka ne dođe.

Ima li ministar zdravstva Milan Kujundžić potpunu podršku Vlade?

Ministar zdravstva ima podršku predsjednika Vlade. Da nije imao povjerenje premijera, već danas bismo govorili o nekom drugom ministru zdravstva. Početkom jesenje sjednice, 18. rujna počinju teći ustavni rokovi na temelju zahtjeva za opozivom koji je u Hrvatskom saboru podnio 31 zastupnik i mi ćemo u tom procesu pokazati da on ima potporu Vlade, da ima potporu stranke i koalicije i da taj zahtjev za njegovim opozivom neće proći u Hrvatskom saboru. S druge strane, razumijem ministra koji se zalaže za poboljšanje statusa radnika u svom resoru.

Bi li za vas bilo neočekivano da ministar podnese ostavku ako se ne ostvare pregovori sa sindikatima?

Ja mislim da je u politici, kao i u životu, kompromis nužan i da će se taj kompromis uspjeti postići. Zdravstvo je svugdje u svijetu sustav koji zahtijeva nova sredstva i iz godine u godinu bi se trebala povećavati sredstva na razini tog resora, no ja mislim da je zdravstvena zaštita u Hrvatskoj iznad onoga što mi kao korisnici tog sustava i plaćamo.

Kako komentirate kritiku predsjednice da nije zadovoljna stanjem u zdravstvu?

Postoje dubioze, dugovi bolnica, zahtjevi veledrogerija, ali to je ogroman sustav gdje su veliki troškovi, moguće su i velike uštede, ali kroz brojne korake koje je ministar poduzeo mislim da se sustav nadograđuje i da je jako dobar i pruža primjerenu zaštitu hrvatskim građanima.

Je li koalicijski sastanak epilog razgovora oko ultimativnog zahtjeva HNS-a da se u školstvu povećaju plaće onoliko koliko je tražila ministrica Blaženka Divjak?

Ne može se funkcionirati na ultimatumima, mora postojati razgovor i dogovor, to je jedini način da se stvari riješe. I Divjak i Kujundžić moraju voditi računa o cjelovitosti javnih financija, o državnom proračunu i sredstvima koja su planirana.

Je li odlaskom Kuščevića završena kriza u odnosu HDZ-a i HNS-a?

Nije Kuščević otišao iz Vlade zbog ultimatuma HNS-a niti smo mi to doživjeli kao ultimatum, niti bismo to prihvatili. Nakon brojnih medijskih napisa, koji su učinili nemogućim rad ministra uprave, on je podnio ostavku na tu dužnost. To nije bio rezultat ultimatuma HNS-a, nego rezultat razgovora premijera Plenkovića i Kuščevića. Ako bi do ultimatuma došlo, ja bih isti čas bio sklon za prekid koalicije. Zgražavam se uopće time da bi mi netko u političkom životu, zbog toga što obnašam vlast, mogao postaviti ultimatum.

Je li trebalo ranije reagirati oko Kuščevića?

Ne mogu s ove pozicije tvrditi bi li 15 ili 20 dana ranije ostavka Kuščevića išta promijenila niti da bi izvidi koje je policija provela s DORH-om bili većeg ili manjeg intenziteta. Ne mogu to na bilo kakav način povezivati. Ovo što se sada događa očito je rezultat procjene ili prijave zbog kojih policija u dogovoru s DORH-om provodi predistražne radnje. Kako će one rezultirati, to ćemo pričekati. I ovaj je postupak pokazao da smo u Republici Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki, da su policija i Državno odvjetništvo neovisni u svom radu.

Kako komentirate činjenicu da je u kući koju Lovro Kuščević iznajmljuje pronađena fotografija Ante Pavelića?

Teško mi je povjerovati da fotografija Ante Pavelića visi u bilo kojoj kući, a pogotovo u kući bivšeg ministra. Za mene je to neprihvatljivo, ne mogu vjerovati u to.

Što se tiče Dubravke Šuice, je li za Sabor prihvatljivo da se o kandidatkinji za Europsku komisiju prvo sazna iz medija u Bruxellesu?

Odbor za Europske poslove daje suglasnost, a da bi dao suglasnost, netko treba biti predložen. Držim da je procedura koja je rađena, tako to rade ozbiljne države.

Očekujete li potporu Odbora?

I prilikom izbora Nevena Mimice članovi HDZ-a su se borili i podržavali njegov izbor. U tim politčkim procesima treba iskazati nužno političko jedinstvo. Interes je i Hrvatskoj da Dubravka Šuica dobije maksimalnu potporu Hrvatskog sabora. U proteklih godinu dana Hrvatska je dobila važne funkcije, od Marije Pejčinović Burić, Ivane Maletić, sad i Dubravka Šuica. Očekujem da će Hrvatska dobiti jedan od važnijih odbora, a sve ovo rezultat je toga da je rad Vlade na međunarodnom planu prepoznat.

Kako komentirate činjenicu da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Hrvatskom tjedniku najavila kandidaturu za drugi mandat?

Ne bih ulazio u odluku predsjednice kome ona sve želi i hoće davati intervju. Ja sam taj intervju pročitao. Predsjednica je u ovih pet godina pokazala da može zahvatiti široko biračko tijelo, od desnog centra, centra do desnice. Na tom tragu iščitavam njen intervju, je li Hrvatski tjednik najsretniji izbor, to prepuštam njoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari