Pratite nas

Razgovor

Razgovor s Vanjom Vinkovićem: Crno-crveni plamen riječke baklje totalitarizma

Objavljeno

na

Razgovor s novinarom, scenaristom i redateljem Vanjom Vinkovićem o dokumentarnome filmskom serijalu „Fiume crno – crveno Rijeka“

Hrvatska sadašnjost duboko je prožeta nerasvijetljenim povijesnim temama koje u svom filmskom dokumentarnom serijalu „F.C.C.R. – Fiume crno – crveno Rijeka“ sagledava scenarist i redatelj Vanja Vinković. Posebno se to odnosi na sveobuhvatno istraživanje političkih ostavština totalitarističkih vladavina 20. stoljeća u hrvatskom gradu Rijeci.

Što Vas je potaknulo da se upustite u realizaciju ovako složenog medijskog projekta koji sadrži raščlambu znanstvenih činjenica, vjerodostojna povijesna svjedočanstva, sukobljene društvene poglede, i to, u za takve zamisli, kod nas nikad povoljnim organizacijskim i financijskim uvjetima?

Osmišljavajući, osnivajući i uređujući zadnjih tridesetak godina u Rijeci raznovrsne medijske proizvode za različitu publiku, suočio sam se s profesionalnim izazovima koje su izravno poticala tehnološka dostignuća, ali podjednako sveopće političke i društvene mijene.

Pad Berlinskog zida i blokovske podjele svijeta, uspostava novoga svjetskog poretka, referendumska odluka izlaska iz komunističke Jugoslavije i uspostava demokratske Hrvatske, pretvorba dogovorne socijalističke privrede u kapitalističko tržišno gospodarstvo, Domovinski rat protiv velikosrpske agresije, euroatlanska udruživanja u cilju gospodarskog napretka i sigurnosnog jamstva, četvrta industrijska revolucija kao temelj globaliziranog digitalnog društva 21. stoljeća, zajedničke su povijesne natuknice čiji je sadržaj presudno i djelatno utjecao na živote svih hrvatskih naraštaja rođenih do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ugrubo to znači da svi (sada) stariji od 35 godina imaju sjećanja na složenost svih tih procesa, što ih čini izravnim svjedocima jednog, u povijesnim mjerilima, čudesnog vremena kojeg dijele s vršnjacima diljem svijeta.

Mlađi naraštaji rođeni kasnih devedesetih i u dvijetisućitima su pak „(s)rasli“ s virtualnim doživljajima svijeta i „internetiziranim“ međuljudskim odnosima, što ih u liberaliziranom društvu uglavnom određuje kao pojedince usmjerene poglavito na vlasititi probitak, oslobođene tradicionalnih vrijednosti i ograničavajućih pravila. Sustavno je u svega nekoliko desetljeća provedena globalizacijska asimiliacija ljudskog djelovanja, osobnog i javnog, duhovnog i svjetonazorskog, materijalističkog i poslovnog, što temeljito preispituje socijalnu, kulturnu, a izgleda i biološku antropologiju.

Serijal se dakle bavi i suvremenim inačicama totalitarizama?

Čim se pojavljuju takve „kolektivističke“ sklonosti u razvoju ljudskog roda, pa i pod okriljem liberalne parlamentarne demokracije koja načelno zastupa slobodu pojedinca, onima stasalima u truleži socijalističkog birokratizma pali se „žaruljica“ koja potiče na oprez. Naime, svaki oblik ujednačenosti temeljene na političkim zamislima i društvenim pravilima koji ne dopuštaju svjetonazorsku različitost i ideološku slobodu, što dakako uključuje (i) one s čijim se stavovima osobno ne slažemo ili su nam odbojni, neminovno vodi u neki oblik totalitarizma.

U sadašnjosti obično „zašećeren“ brigom za poštivanje (samo)proglašenih prava na sve i svašta, a koja se od smislenih, i u demokraciji opravdanih propitivanja, osim „metastaziranim“ zakonskim normama, štite u jednobojnom medijskom prostoru ispraznicama „političke korektnosti“ i „govora mržnje“. Na taj se način obezvrijeđuju bitna ljudska, socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekonomska, nacionalna i ostala prava dostignuta u modernom društvu unatoč totalitarizmima koji su harali Europom i većim dijelom svijeta u prošlom stoljeću.

Jedan od glavnih političkih korijena totalitarizma izniknuo je prije gotovo stotinu godina baš u hrvatskom gradu Rijeci, što me je izvorno potaknulo na realizaciju dokumentarnog serijala „Fiume crno – crveno Rijeka“, namijenjenog svima koje navodim u odgovoru na Vaše prvo pitanje. I to u mediju filma kojim se ta ključna tema može najbolje predstaviti suvremenoj „zaslon“ publici koja okuplja različite dobne skupine „razmažene“ sličnim sadržajima na razvikanim TV programima i web aplikacijama. Tako sam ovim projektom povezao sav svoj dosadašnji profesionalni rad, znanje i iskustvo u držim za hrvatsko društvo vrijedan medijski proizvod kojim će se rasvijetliti povijesne činjenice i pridonijeti demokratskom otporu bilo kojim totalitarizmima – prošlim, sadašnjim i budućim.

Kakva je koncepcija i sadržaj serijala „F.C.C.R.“?

Radnja serijala u šest 50-minutnih nastavaka gledateljima otkriva začetke totalitarnih ideologija i pokreta koji su poharali europski kontinent tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je Srednja Europa, kojoj pripada Hrvatska, bila sustavno uništavana od obje nedemokratske i nehumane vlasti. Posljedice totalitarističkih režima, iako različitog trajanja, posebno će se raščlaniti kroz stručne, znanstvenim činjenicama potkrijepljene izjave i vjerodostojnim svjedočanstvima sudionika povijesnih događanja koja su obilježilla riječku povijest posljednjih stotinjak godina – od osnutka prve totalitarne države, fašističke okupacije, boljševičkog pokreta, nacističke uprave, komunističkog prevrata i propasti socijalističkog sustava (1945.-1990.), borbe za samostalnost hrvatske države i otpora velikosrpskoj agresiji u Domovinskom ratu (1991.-1995.), nedovršenih i/ili promašenih tranzicijskih postupaka, euroatlanstkih udruživanja, do totalitarnih izazova našeg vremena i Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020.

F.C.C

Koristeći kratke rezove pojedinih scena snimanih s više kamera i dronom (kamera iz zraka), stalnu izmjenu i prožimanje tema, izjava i međutaka, uz blagi ironijski pomak teksta koji povremeno čita pripovjedač i grafičkim rješenjima „oslonjenim“ na totalitarnu estetiku, složena će se koncepcija serijala uklopiti u visoke standarde europskih i svjetskih produkcijskih kuća. Za rekonstrukciju dijela sadržaja filma koristit će se 2D animacija za podcrtavanje povijesnih natuknica koje upotpunjuju sadržaj filma, a koje nisu naveli sugovornici u svojim izjavama.

Budući da je riječ o povijesnim osobama i događajima koji su dokumentirani u arhivskim video materijalima (uglavnom u vlasništvu HRT-a, Istituta Luce i British Pathea), izjave sugovornika bit će kvalitetno ilustrirane tim sadržajom i uklopljene u radnju serijala. Za glazbenu podlogu koristit će se autentična glazba različitih pokreta i režima, ovisno o razdoblju koje se predstavlja u radnji pojedinog nastavka i bit će u svrhu isticanja posljedica njihovog djelovanja, ali i sličnosti koje totalitaristi imaju u javnim istupima.

Kada započinje radnja prvog nastavka?

Priča o totalitarizmima u gradu koji je svoj društveni i gospodarski procvat imao u 18. i 19. stoljeću kada su hrvatske zemlje bile sastavnice Habsburške Monarhije (svojevrsne preteče Europske unije), započinje kratkim prikazom geopolitičke situacije u Europi prije početka Velikog rata 1914. godine i položaja Rijeke u tom smislu. Pri tomu se snažno ističe riječka pripadnost srednjoeuropskom i sredozemnom civilizacijskom krugu, budući da se tadašnja otvorenost grada prema pridošlicama iz svih dijelova Europe i njihova uključenost u riječko društvo, danas namjerno prevrće u otrcane tvrdnje o multikulturalnosti i multietničnosti Rijeke, hoteći ih poglavito vezati uz „pozitivne“ tekovine razdoblja komunističke Jugoslavije i to nasuprot sadašnje „zatucanosti“ demokratske hrvatske države. To je povijesno netočno, a politički štetno.

Naime, habsburška uključivost pripadnika svih naroda Krune u sve dijelove društva, naravno uzimajući u obzir tadašnje državno i društveno uređenje, a o čemu sam imao čast razgovarati s nadvojvodom Ottom von Habsburgom, inače velikim hrvatskim domoljubom, za potrebe svog dokumentarca „Otto i Hrvati/Otto und die Kroaten“ (prvi hrvatski dokumentarni film prikazan u Europskom parlamentu u Strasbourgu 2015.), neusporediva je s bilo kojom nasilnom vlasti u Rijeci nakon 1918. kad ju u kaosu međunarodnih odnosa redom zaposjedaju i potom „nasljeđuju“ jedni od drugih, totalitaristi najgorih vrsta – D’Annunzijevi legionari, Mussolinijevi fašisti, Hitlerovi nacisti i Brozovi boljševici.

Krajnje je cinično komunističku vladavinu u Rijeci „hvaliti“ za međunacionalno „bratstvo i jedinstvo“ kad su upravo uspostavom njihove vlasti 1945. razoreni životi etničke i/ili jezične talijanske skupine, kao i Hrvata protukomunista, koji su ili pobijeni ili su u strahu napustili grad, da bi se potom dovodili jugoslavenski naseljenici. Bilo je to u manje od trideset godina treće veliko „pražnjenje“ grada od njegovih stanovnika, što je zauvijek promijenilo povijesnu i kulturološku narav Rijeke iz habsburških vremena.

No, tu je možda i dio odgovora na pitanje zašto Rijeka niti ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju nije uspjela učinkovito oživjeti te duboke povijesne, političke, društvene, kulturne, znanstvene i gospodarske veze s našim srednjoeuropskim i sredozemnim prijateljima, već se različitim programima uporno nastavlja promicati poslijejugoslavenski, tzv. zapadnobalkanski, geostrateški prostor u kojem odgovorni valjda vide riječku perspektivu u 21. stoljeću.

Neki će reći da je to posljedica zadržavanja na vlasti iste političke strukture i nakon demokratskih promjena?

Hrvatska je od 1990. demokratska država u kojoj se provode slobodni višestranački izbori, pa su građani odgovorni birati one za koje drže da zastupaju njihove interese, a broj dobivenih glasova određuje vlast. I to je demokracija. Naravno da je za svaku demokratsku sredinu bitno da se vladajuće strukture mijenjaju kako ne bi dolazilo do zastoja na svim područjima, a partijska poslušnost, politička podobnost, nepotizam, klijentelìzam, ideološka isključivost, korupcija i negativan izbor kadrova, zaustavljali preustroj u suvremeno društvo temeljeno na slobodnom razmišljanju, poticanoj kreativnosti i nesputanom poduzetništvu.

Upravo se po tim odrednicama mogu pratiti povijesni usponi i padovi riječkog društva, kulture i gospodarstva, o čemu se podrobno raspravlja u nastavcima serijala „F.C.C.R.“. Grad je ubrzano napredovao tijekom razdoblja prve i druge industrijske revolucije kojima je dao i značajan tehnološki doprinos različitim izumima od kojih je najpoznatiji torpedo kao proizvod tadašnje riječke vrhunske tehnologije i znanja. Torpedo je snažno utjecao na ratnu vojnu doktrinu svih mornarica svijeta, a svojom ubojitom namjenom ponajbolje simbolizira nasilje kojim su se kasnije služili totalitaristi u vladanju Rijekom. Bez obzira na njihovu ideološku boju – crnu ili crvenu, Rijeka je pod totalitarnim upravama uvijek nazadovala.

Nijemci u Rijeci

Nijemci u Rijeci

Fašisti su od hrvatskog grada i druge luke Habsburške Monarhije (svojevremeno najveće europske države), stvorili zadrtu talijansku provinciju netrpeljivu prema Hrvatima, pri čemu je susjedni Sušak prigrabio mjesto važne luke Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije pod diktaturom srpskog kralja, što je kasnije utjecalo na društvene odnose i ideološke podjele unutar hrvatskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Komunisti su pak boljševičkim nasiljem, koncentracijskim logorom na Golom Otoku, otimačinom privatnog vlasništva i marksističkim tlapnjama temeljito zatrli obilježja građanskog života.

Da su totalitaristi srodne zločinačke „duše“ zgodno nam ukazuje povijesna crtica kako je prva „država“ koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila D’Annunzijeva „Talijanska regencija Kvarnera“, što je u tadašnjem tisku popraćeno komentarom: „Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!“.

Često se spominje kako je Rijeka u socijalizmu bila razvijeni industrijski grad s gotovo idiličnim međunacionalnim odnosima? Koliko je to točno?

Serijal se u svojim nastavcima posebno bavi tim dijelom novije riječke povijesti kojom sljedbenici propale ideologije, i unatoč živim sjećanjima svojih sugrađana, nastoje upravljati opsjenama o epskim uspjesima jugoslavenskog socijalizma. Kao da u međuvremenu politički, društveni i gospodarski socijalistički model nije propao diljem svijeta i kao da ga koncem 80-tih nije sveobuhvatno zamijenio njima mrski, doduše nesavršeni, ali tada učinkovitiji kapitalizam i složena, ali slobodoumna demokracija. U raspadajućoj Brozovoj Jugoslaviji je pokop te ideološke lešine marksizma imao i svoj poseban dodatak u krvavim ratovima 90-tih, uzrokovanih balkanskom inačicom nacional-socijalizma kojim je velikosrpski vođa Milošević htio stvoriti homogenu Srbiju koju je još 1941. osmislio četnički ideolog Moljević.

Rijeka je zamalo izbjegla sudbinu ostalih hrvatskih gradova poput Vukovara, Osijeka, Lipika, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, nakon što je zapovjednik 13. korpusa Jugoslavenske narodne armije general Čad dobio izričitu zapovijed od ratnog načelnika, tada već srbizirane vojske, generala Adžića, da razori grad svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Srpski agresor nipošto nije htio da potpuno opremljeni korpus padne u ruke hrvatskih branitelja, nakon što im je propao prvotni plan da se iz riječkog prstena probiju svim snagama do okupiranih dijelova Like pod nadzorom četnika. Naime, hrvatske postrojbe su uz iznimne napore i žrtve obranile Gospić i Otočac kao ključne ličke obrambene točke Gorskog kotara, Primorja, a onda i Istre.

broz u rijeci

Josip Broz Tito u Rijeci

Nakon sporazuma hrvatske Vlade i JNA o izvlačenju korpusa iz Rijeke morskim putom do crnogorskog Bara, prestala je neposredna opasnost od razaranja grada, premda je uslijedio još jedan zračni napadaj 3. siječnja 1992. i to unatoč točki sporazuma koja je jamčila da neće biti odmazde nad gradom. S korpusom je otišao i veliki broj obitelji srpskih oficira i onih koji nisu htjeli prihvatiti hrvatsku državu kao svoju domovinu, što govori da projekt „jugoslavizacije“ Rijeke od 1945. ipak nije u potpunosti zaživio. To je i još jedan dokaz da su jugoslavenstvo (kao krinka srpske prevlasti) i hrvatstvo suštinski suprotni politički, nacionalni i kulturni projekti, koji se ne mogu, osim nasilno, zadržavati u istoj državnoj zajednici.

Povijesna je zanimljivost da su prve hrvatske postrojbe u Rijeci ustrojavane ispod velebne Guvernerove palače u ratnim skloništima koja su još izgradili talijanski fašisti kao obrambenu točku nasuprot jugoslavenskog Sušaka, da bi ih potom koristile komunističke obavještajne i sigurnosne službe do demokratskih promjena. Tijekom Domovinskog rata su brojni Riječani na svim bojišnicama hrabro branili i oslobađali hrvatsku državu u različitim postrojbama Hrvatske vojske, a mnogi su poginuli i ranjeni.

Što je ostalo od toliko hvaljene socijalističke privrede u Rijeci?

Gotovo ništa. Onaj se zdravi temelj riječke industrije stvoren na ranije spomenutoj habsburškoj matrici uvelike izlizao nakon Prvog, a posebice Drugog svjetskog rata u totalitarnom sovjetiziranom privrednom modelu raznih petoljetki i kolektivizacija. Nakon razgraničenja između Italije i Jugoslavije 1947. i potvrdom riječkog državno-pravnog statusa, početkom 50-tih godina se uvodi socijalističko samoupravljanje i osnivaju nova poduzeća. Gledateljima će biti korisno saznati stvarnu vrijednost riječke socijalističke privrede s obzirom da su o njezinim uspjesima stvarani pravi mitovi kojih se mnogi drže i danas.

Pomoću stručnih komentara i animiranih statističkih pokazatelja, razmotrit će se učinkovitost takvog gospodarskog modela i tehnološka usporedivost s kapitalističkim sustavom, ostvarena dobit i prikazani gubici, vanjski zajmovi za održavanje likvidnosti, dogovorna prelijevanja novca iz poduzeća u poduzeće s ciljem stvaranja privida zajedničke uspješnosti i „pune“ zaposlenosti, štetnost klirinške trgovine sa socijalističkim državama, politički opravdavana, a tržišno besmislena financijska ulaganja u nesvrstane i sveprisutna koruptivna partijska nazočnost s negativnim odabirom upravljačkih kadrova. Tako će se razobličiti tadašnja riječka političko-ekonomska struktura moći, a bit će zanimljivo usporediti te rašlambe sa sjećanjima ljudi koji su tada obavljali različite poslove i pripadali drukčijim društvenim krugovima.

Krajem 70-tih godina se jugoslavenska socijalistička privreda počela ubrzano i nezaustavljivo urušavati, da bi nakon Brozove smrti 1980. uslijedio državni „bankrot“ koji uzrokuje galopirajuću inflaciju, stalne nestašice osnovnih prehrambenih namirnica, higijenskih potrepština, benzina, redukciju struje i opću društvenu potištenost. Trst, taj u habsburškim vremenima svojevrsni pandan Rijeci, postaje ciljano odredište jugoslavenskih masa željnih svega što mogu jeftino kupiti, pa tako i riječke obitelji u njega hrle kao u nekakav trgovački „Disneyland“, kako bi bar na nekoliko sati zaboravili otužnu svakodnevicu koja ih čeka u njihovom gradu.

Kako je promjena gospodarskog sustava utjecala na riječke tvrtke?

Nakon prvih privatizacija društvenog, socijalističkog, vlasništva po modelu posljednjeg predsjednika jugoslavenske Vlade Markovića, koji je krajem 80-tih omogućilo komunističkim direktorima da kroz povoljne kredite postanu kapitalistički menadžeri, u Rijeci su partijske strukture to dobro iskoristile i tako zadržale financijsku moć i u hrvatskoj državi.

Stručni suradnici će posebno analizirati koja su riječka poduzeća „kupljena“ na taj način i što se kasnije dogodilo s njima, budući da se javnost neprestano, često i opravdano, bombardira s negativnim primjerima pretvorbe i privatizacije ostataka društvenog vlasništva početkom 90-tih godina, dok se potpuno zanemaruje ta prva „privatizacija“ u kojoj se moglo „dobiti“ najpoželjnije tvrtke. Doduše, morali su komunistički moćnici pri tomu imati i malo „sreće“ da ih socijalistički kadrovski vrtuljak ubaci u to vrijeme baš u direktorske fotelje takvih poduzeća koja su ili imala mogućnosti za poslovanje u tržišnom gospodarstvu, ili su bila smještena na privlačnim položajima za kasniji unosni nekretinski posao, ili im je ukupna imovina bila mamac za dobivanje bankarskih kredita koji su završavali u privatnim džepovima, a radnici bez posla i u mučnim dugogodišnjim stečajevima.

Kroz izjave financijskih forenzičara utvrdit će se i novčani tijekovi koji povezuju inozemne „fantomske“ tvrtke pomoću kojih se od 50-tih do 80-tih godina „prao“ novac za potrebe jugoslavenskog državnog terorizma s tzv. stranim ulaganjima u Rijeku, kojima treba pridodati i ozbiljne sumnje na spregu s kracima talijanske mafije.

U Rijeci, kao niti u cijeloj Hrvatskoj, preustroj iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo nije uspješno proveden zbog interesnog otpora prethodnih struktura moći uklopljenih u novi poredak, a koji čine tzv. duboku državu, pa se nažalost niti nije mogla dogoditi riječka poduzetnička renesansa u primjerice četvrtoj industrijskoj revoluciji kao što je to bio slučaj s ranije navedene prve dvije.

Rijeku mnogi tzv. progresivci smatraju svojevrsnom modernom kozmopolitskom oazom unutar zastarjelog i zatvorenog hrvatskog društva?

Taj dojam se prenosi još iz 70-tih godina kad se među riječkom mladeži javlja kratkotrajni bunt protiv ispraznih partijskih slogana o socijalističkoj utopiji. Spontano stvaranje lišeno ideoloških sputavanja, komunistima je nakratko poslužilo kao ispušni ventil za društvena gibanja, pa nastaju subkulturni uratci u glazbi, likovnosti, kazalištu, književnosti i novinarstvu. U serijalu sudionici tih zbivanja svjedoče o svom stvaralaštvu koje se manje-više slučajno kreativno podudario sa sličnim proturežimskim subkulturnim pokretima u Engleskoj i SAD-u. I to sve uz glazbenu podlogu tadašnjih riječkih punk-rock skupina čiji su živopisni članovi bili potpuna suprotnost uk(r)očenim omladincima, koji su nakon „Hrvatskog proljeća“ u montiranim sudskim procesima prokazivali i svoje profesore za nacionalizam i “proturevolucionarno“ djelovanje.

Bit će zanimljivo vidjeti kako su se pripadnici tog naraštaja, čije se tadašnje djelovanje koristi kao „vječni“ argument riječke urbane kulture, snašli u društvenim promjenama koja su dolazila na valu demokratizacije i što rade danas.
U namjerno odašiljanoj medijskoj slici „kozmopolitske“ Rijeke, tobožnja se prosvijećena gradska elita („patriciji“), među kojima je i mnogo onih s pred-demokratskim „pedigreom“, suprotstavlja zaostaloj narodnoj svjetini od koje „brane“ Rijeku kao neki novi, idilični, moderni, slobodoumni, međunarodni corpus separatum, kojemu za dostizanje njihove svjetonazorske „nirvane“ smeta samo drukčije mišljenje sugrađana na koje u demokraciji „nažalost“ svatko ima pravo. Proturječno je da upravo tako postupaju oni koji se ponajviše pozivaju na demokratske vrijednosti u suvremenom društvu, a da im (ni)je jasno da na takav način ruše njihove temelje. To je klica koja rađa plod svih totalitarnih vladavina u kojima je mišljenje pojedinca nebitno u odnosu na vlast kojom upravlja organizirana manjina s „nepogrešivim“ vođama.

U prozirnoj medijsko-političkoj diverziji se i vrijeme totalitarnog jugoslavenskog komunizma nastoji nekako učiniti prihvatljivim i ubaciti u sadašnji globalizacijski vrtlog najrazličitijih „liberalnih“ ideja, kojima neke stranke pokušavaju „zakrpati“ ideološke „rupetine“ u svojim sadržajno ispražnjenim programskim „vrećama“. Naravno, ciljajući prije svih mlade birače kojima ograničeno životnu iskustvo priječi dublje promišljanje ponuđenih političkih rješenja i mogućih pogubnih posljedica njihove primjene na cijelo hrvatsko društvo.

Na takve jeftine medijsko-političke trikove vjerojatno bi se s podsmjehom osvrnuo lučonoša totalitarizma Gabriele D’Annunzio koji je baš u Rijeci „izmislio“ politički marketing i ostavio jasne upute za vladanje totalitarističkim vođama u 20. stoljeću, primjenjive i danas.

Koje dijelove D’Annunzijeve totalitarne ostavštine prepoznajete u našem vremenu ili obrađujete u serijalu?

dannunzio

Obrazac dolaska na vlast svih totalitarista je uvijek isti: osmisli (radikalnu) političku ideju, objavi proglas, okupi pristaše, naglasi probleme, pronađi financijere, zavladaj medijima, prokaži neprijatelje, unesi razdor, ponudi rješenje, pridobi gomilu, uništi oporbu, vladaj vječno. Tako je i D’Annunzio kao talijanski junak Velikog rata (nije oksimoron, sic!) i već priznati pjesnik, u pomoznom pohodu na Rijeku 1919. vidio ispunjenje egocentričnih težnji svog pustolovnog duha.

U serijalu se potanko opisuje D’Annunzijeva strahovlada koja je uzrokovala veliku patnju hrvatskom stanovništvu, a Rijeku zauvijek upisala u svjetske povijesne leksikone kao prvu totalitarnu državu s fašističkim predznakom. Taj je „operetni diktator“ okupljao različitu svitu političkih obožavatelja i radikalnih pristaša s kojima je zauzeo Guvernerovu palaču u kojoj je uspostavio stožer za vrijeme svog uzurpirajućeg vladanja gradom.

Postoje brojne poveznice između D’Annunzijevog stila vladanja i političke ostavštine koje su koristili i nadograđivali totalitarističke vođe, a nalazimo ih i u sadašnjim globalizacijskim pothvatima i njihovim realizacijama. Anegdotalno mogu navesti da je u Rijeci održao 92 javna govora s balkona Guvernerove palače što kasnije postaje obvezan način obraćanja vođa gomilama, upravlja svjetinom koristeći se simbolima koje je i sam izmislio, poput scudetta koji je i sada prepoznatljiv na sportskim majicama talijanskih nogometnih klubova i vrste, traži i dobiva ovlasti potpunog upravljanja gradom kao Comandante/Komandant, kako će se kasnije nazivati Tito i Castro, proziva se Duceom/Vođom što preuzimaju Mussolini i Hitler, uvodi korporativno upravljanje državom i društvom, kao i životima svakog pojedinca kroz devet korporacija, što kasnije nalazimo u romanima Huxleyja i Orwella, a korporativizam je sada dominantan upravljački sustav u svijetu, tvrdio je da ima najljepšu lubanju te kako je njegova ćela zapravo prototip muške frizure budućnosti (i u tomu je imao pravo!), u riječkoj luci je na Marconijevoj jahti „Elettra“ održao prvi povijesni radijski politički govor što je bio začetak korištenja masovnih medija u političkoj promidžbi, a bez sumnje da bi se danas nemilice koristio društvenim mrežama na webu, grad je pretvorio u nadaleko poznato razvratno svratište neprestane fešte i bakanalije, gdje se droga, posebice kokain na koji su se „navukli“ njegovi ratni drugovi zrakoplovci, trošila u ogromnim količinama, uz nesputano ispoljavanje svih seksualnih nagona, pa je i tu bio „prorok“ modernim hedonističkim životnim stilovima i konzumerizmu, htio je osnovati „Riječku ligu“, svjetsku organizaciju nacija koje su bile nezadovoljne rezultatima Versajske konferencije, svojevrsnu preteču Brozovih nesvrstanih, što je još jedna potvrda da totalitaristički umovi slično misle, i još mnogo toga što će gledateljima biti prava otkrića.

U kojoj je fazi realizacija projekta i kad će publika moći vidjeti prvi nastavak?

Na radost onih koji tvrde da je povijest, ali samo onu koja njiima ne ide u prilog, najbolje ostaviti u smiraju prošlosti, još uvijek nisam započeo sa snimanjima jer za ovakve teme kod nas nikad nema dostupnih sredstava. Unatoč brojnim razgovorima i doticajima s utjecajnim sudionicima hrvatskog društva, koji su se pozitivno očitovali o ovom projektu i načelno ga podržali, stekao sam dojam da prevladavajuća intelektualna učmalost i osobni konformizam ne dopuštaju daljnje korake.

Siguran sam da je sadržaj serijala, osim nama Hrvatima, blizak svim srednjoeuropskim narodima koji su trpjeli pod režimima istih totalitarnih ideologija, te da to širi mogućnosti njegovog isplativog medijskog plasmana na području od Baltika do Jadrana, ali i širom Europe. To u potpunosti opravdava snimanje i sav dosadašnji trud uložen u predprodukciju. Stoga očekujem da će projekt ipak privući ulagače koji znaju prepoznati poslovnu priliku s obzirom da će Rijeka kao Europska prijestolnica kulture i Hrvatska kao predsjedateljica EU, biti pod velikom pozornosti europske javnosti 2020. godine, kad bi serijal i trebao biti premijerno prikazan.

Hoće li se i ova Vaša nastojanja za realizaciju serijala „F.C.C.R.“ proglasiti povijesnim revizionizmom u sklopu tzv. općih konzervativnih kretanja?

Mene kao novinara zanimaju različite društvene teme koje nastojim objektivno i zanimljivo predstaviti publici bez ikakvih ideoloških i/ili svjetonazorskih predrasuda, pri čemu se koristim provjerljivim povijesnim i znanstvenim činjenicama, surađujući s relevantnim stručnjacima i vrsnim filmskim profesionalcima.

Što se tiče „bauka“ konzervativizma (da parafraziram uvod Komunističkog manifesta), koji sablažnjuje „naprednu“ javnost, s obzirom na sve prethodno navedeno, izgleda da taj znamen, iako podrazumijeva širok splet filozofskih učenja, svjetonazorskih pravaca i društvenog djelovanja, postaje sve više u jednom svom dijelu utočište staloženog, razumnog i logičnog zaključivanja. I to nasuprot nasilnom, apsurdnom i histeričnom razaranju međuljudskih odnosa i prirodne bliskosti, čime se snažno udaraju temelji izgledne totalitarne, distopijske sutrašnjice.

U demokratskim društvima su dopuštena istraživanja, propitkivanja i objavljivanja svih tema, pa tako i onih koja „revidiraju“ jednodimenzionalne povijesne „istine“, što je posebno bitno za sredine poput riječke u kojoj su i crni i crveni totalitaristi zatirali kritičku misao i zabranjivali slobodno izražavanje. Stoga se nadam da će (i) ovaj serijal pomoći da se napokon ugasi ta povijesna baklja totalitarizma upaljena pred stotinu godina nad Rijekom, a da će njezini građani ostvariti sve svoje mogućnosti i imati sretan život u uspješnom hrvatskom, srednjoeuropskom i sredozemnom gradu.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Šeks: Motaju se priče da bi se predsjednici moglo prišiti nešto kompromitirajuće

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska demokratska zajednica u ponedjeljak slavi svoj 30. rođendan. Svečanom akademijom, ali i okupljanjem na zagrebačkom Jarunu stranačko vodstvo podsjetit će se proteklog razdoblja. Od 29 godina višestranačja HDZ je uglavnom samostalno zemlju vodio 21 godinu.

Cijelo to razdoblje ili kao potpredsjednik, član predsjedništva ili savjetnik u HDZ-u uvijek je bio i ostao Vladimir Šeks koji je gostovao u Dnevniku Nove TV.

Nakon 30 godina u HDZ-u, postoji li neki ključ opstanka kad ste Vi u pitanju?

To ne mogu odgovoriti.

Ali bili ste sa svim predsjednicima, mora biti nekakva kemija.

Različiti su odnosi bili s različitim predsjednicima.

S kojim Vam je bilo najteže?

Ni s jednim.

U čemu je predsjednik Tuđman ”kiksao”? Je li privatizacija bila propust HDZ-a, da ste tako rano ušli u to?

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije u deset godina ”kiksao” ama baš ni u čemu. Ni u jednoj strateškoj odluci ni promišljanju. Vodio je ispravnu politiku koja je dovela do stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske.

Kažete da je sve savršeno?

Nije bilo sve savršeno, ali što se tiče unutrašnje politike, tu je bilo velikih propusta i promašaja, posebno u ostvarivanju pravne države, borbe protiv korupcije, kriminala, socijalne pravde – to je već druga stvar.

Priča se da je Andrej Plenković rekao nakon europskih izbora da ne misli skretati stranku desno. Percepcija je da on stranku okreće prema centru. Jeste li Vi sada pomalo centristički HDZ?

Postoji tri vrste optuživača Andreja Plenkovića i njegove politike. Prvi koji ga optužuju da je oštro skrenuo kurs HDZ-ovskog broda u lijevo. To ne stoji, optužuju ga oni koji bi željeli da vodi Vladu i HDZ prema desnim pozicijama.

Tko su ti ljudi?

Oni koji su situirani izvan HDZ-a. Suverenisti, Neovisni za Hrvatsku, Hrast. Itd.

Što kažete o Davoru Ivi Stieru, Miri Kovaču?

Ovi koji liju krokodilske suze, ovi koji žele da HDZ skrene na desni kurs nisu u pravu, jer Plenković vodi stranku u promijenjenim okolnostima s Tuđmanovom doktrinom i filozofijom. To su oni izvan HDZ-a. Oni u HDZ-u koji također upućuju prijekore predsjedniku Plenkoviću da je skrenuo stranku lijevo i da je eutanazirao desnicu nisu u pravu jer stranka ide kao središnja narodnjačka stranka desnoga centra.

S ovakvom politikom ste došli na 22%?

To je rezultat jako puno različitih okolnosti.

Možda su Stier i Kovač u pravu?

Ne. Mi smo došli do 22% na euroizborima.

To je jako loše.

Jasno. Kakva će biti situacija, na idućim parlamentarnim, predsjedničkim, lokalnim izborima, to su sasvim druge pozicije. Ne bježim od toga da HDZ nije polučio očekivani rezultat. Ali puno je razloga zašto je to tako. Ali sigurno ni jedan od tih razloga nije bio da je HDZ-u brod skrenuo u lijevo.

Imate čovjeka koji vodi stranku, a već ima dva protukandidata – Stiera i Kovača. Mislite li da će tu stati i koje će biti posljedice za njih?

Nema posljedica. Ovo je demokracija. Nema nikakvih kažnjavanja. Ivo Stier i Miro Kovač su navijestili da će se na idućim izborima kandidirati za predsjednika stranke. Sretno im bilo.

Mislite da su vremena izbacivanja iz HDZ-a prošlost?

Mislim da su prošla i da ih treba zaboraviti.

Hoće li biti sankcija kada se otkrije tko je krivac?

Ne mogu s ove pozicije o tome govoriti. Ako se analizama utvrdi da su neki dijelovi HDZ-a osjetno podbacili, da je uzrok ili opstrukcija, nemar ili indolentnost, jasno je da se tamo moraju dogoditi promjene.

Ako se utvrdi da je to bio netko iz vrha, hoće li on biti sankcioniran?

Na takva hipotetička pitanja teško je odgovoriti. Mislim da nije bilo opstrukcije iz Vrha HDZ-a.

Znači Milijan Brkić nije stajao iza toga?

Ne mogu na takav način o tome. Nemoguće je na takva pitanja dati odgovore s da ili ne. Nemam nikakvih dokaza, indicija, prava optuživati ili sumnjičiti bilo koga, pa ni Milijana Brkića, zamjenika predsjednika da je sudjelovao u opstrukciji.

Mislite li da će se ikada razgovarati o tome s obzirom na ranjenost Andreja Plenkovića?

Andrej Plenković nije ranjen.

Jeste li sigurni?

Savršeno.

Mislite da postoji isti žar?

Sigurno mu nije ugodno. Očekivao je kao i svi mi pet mandata. Traži i razmišlja o svim mogućim uzrocima zašto je došlo do tog podbačaja.

Jesu li vam štetile izjave Kopala o crnom labudu?

Svatko je kovač svoje sreće.

Znači bila je glupost?

To nisam rekao.

Postoji li mogućnost da Predsjednica odustane od utrke za novi mandat?

Ne bih ulazio u takve spekulacije. Sumnjam da je to realno. Moguće je, priča se koješta, da bi se njoj moglo prišiti nešto što bi je moglo kompromitirati.

Što bi je kompromitiralo?

Ne znam. Motaju se neke priče.

Tko bi je kompromitirao?

Ovi kojima je dala nogu.

Onda je to njezin problem.

Nije.

Vi pričate da bi Mate Radeljić bio taj?

Nisam to rekao.

Jeste.

Govorim samo…

Rekli ste oni kojima je dala nogu – jedini kojem je dala nogu je Mate Radeljić.

Nije jedini. Ima ih još.

I Vama je dala nogu prije par godina.

Meni nije.

Mislite li da joj se karte kompliciraju s obzirom na to tko je sve najavio kandidaturu?

Što bude više kandidata stvari joj se poboljšavaju.

Populistički dio je uzeo Kolakušić, desno krilo Škoro – bazen se smanjuje.

Ne očekujte od mene da sad javno govorim o preferencama aktualne predsjednice što ona kani. Vjerujem da će kandidat udružene ljevice na predstojećim izborima biti Zoran Milanović, da će desnica isto pronaći jednog kandidata.

Škoro recimo?

Hoće li to biti Škoro, vjerujem da će se i aktualna predsjednica kandidirati.

Pobijedit će, ali malo teže?

Mislim da će pobijediti ako se kandidira.

Ovih ste dana pili kavu s Milanovićem?

Nema nikakvih razloga da popijem kavu sa Zoranom Milanovićem.

Je li bila greška Plenkovića što je Karla Resslera bacio u vatru, živjeli ste s njim?

Nikako nije greška. Plenković je s pravom dao prednost mladim obrazovanim ljudima. Među njima je i Karlo Ressler, koji ima respektabilno političko iskustvo, što se pokazalo i na izborima gdje je dobio fenomenalni rezultat.

Jeste li kao savjetnik pokušali Plenkoviću reći – nemoj ga na listu staviti prvog?

Da sam to i učinio, ne bih to rekao javno.

Imate li još volje baviti se politikom i do kad?

Do kraja života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HRS poziva na deblokiranje deponije Uborak, kako bi se Mostar mogao očistiti

Objavljeno

na

Objavio

Kada su se dijelili milijuni KM za upravljanje otpadom na Uborku, suradnja grada, županije i Federacije je cvjetala. Danas kada je Mostar u situaciji ekološke katastrofe, problem Uborka i žitelja koji se s pravom bune zbog onečišćenja se prebacuje poput ping pong loptice. Problem je potrebno sustavno i dugoročno riješiti te deblokirati deponiju, jer blokiranjem deponije u pitanje se dovodi zdravlje žitelja cijelog grada i okolice, priopćeno je iz Gradskog odbora HRS Mostar.

Iz HRS-a navode da je u sklopu EU Phare projekta „Strategija upravljanja otpadom u BiH“ Europska Komisija  do 2000. godine u deponiju Uborak uložila oko 13 milijuna KM. U sklopu IPA projekata za period od 2007. godine do 2011. za izgradnju postrojenja za reciklažu u deponiji Uborak je otišlo je 2,5 milijuna eura.

-Postrojenje je pušteno u probni rad 23.10.2013. godine, ali je mutnim radnjama od strane tvrtke „General servis“ Sarajevo i neradom gradske uprave blokiran rad nove deponije gdje se nalazi ovo postrojenje. Uz sve ovo, hercegovačke općine koje svoj otpad odlažu na Uborak na godišnjoj razini putem dotacija za odlaganje su u Uborak uložile oko 2 milijuna KM, priopćeno je.

HRS-ovci podsjećaju gradsku upravu Mostara  kako je odlukom Federalnog ministarstva okoliša, deponija Uborak je morala biti zatvorena još 2013. g.

“Podsjećamo također kako je Federalna inspekcija još 2014. ustvrdila protuzakonito izdavanje urbanističkih suglasnosti za određene dijelove deponije, za što nitko nije odgovarao, a na osnovu kojih su utrošeni novci „Strategije“. Dodamo li ovome još mutnu i netransparentnu privatizaciju „Komosa“, lako se dođe do zaključka kako žitelji grada Mostara zdravljem plaćaju nemar i nerad gradske uprave”, navodi se u priopćenju HRS-a.

HRS je mišljenja da  ministarstvo okoliša HNŽ i Vlada HNŽ, kako kažu,  “pilatovski” peru ruke od trenutne ekološke katastrofe u Mostaru te podsjećaju kako je Vlada obvezna pred Skupštinu donijeti Plan i program zaštite okoliša u skladu kojeg se namjenski moraju trošiti proračunski novci za očuvanje okoliša.

-U međuvremenu se novcem proračunskih korisnika plaćaju stranački projekti i predizborna kampanja vladajućih stranaka, posebice preko Fonda za okoliš HNŽ, priopćeno je.

“Kada se sve zbroji, novac koji je utrošen „za očuvanje okoliša“ ne samo da je bio dovoljan za sanaciju deponije Uborak, nego sasvim dovoljan za sustavno rješavanje problema odlaganja otpada putem procesa održivog odlaganja otpada u skladu sa EU direktivama koje nalažu potpuno odvajanje otpada, reciklažu i potpunu zabranu proizvodnje i korištenja plastike za jednokratnu upotrebu”, stoji u priopćenju GO HRS Mostar.

HRS u potpunosti podržava zahtjeve žitelja sjevernog dijela grada koji blokadom deponije izražavaju svoje nezadovoljstvo. -No, također ih pozivamo na razum. Blokada bi mogla dovesti do veće štete, a to je zaraza širih razmjera slijedom neodvoženja otpada iz grada, ali i drugih mjesta Hercegovine, piše u priopćenju.

“Rješenje se mora tražiti u institucijama. GO Mostar HRS-a će putem svog pravnog odjela podnijeti kaznene prijave, ne samo zbog aktualne situacije u gradu Mostaru, nego i zbog netransparentnog utroška sredstava za sanaciju otpada. Također, u pripremi imamo i prijedlog Zakona o održivom gospodarenju otpadom kojeg ćemo prezentirati u Skupštini HNŽ (ako se uopće ista udostoji održati u ovoj godini), budući da isti ne možemo prezentirati u gradskom vijeću čija je to nadležnost”, priopćeno je.

HRS ovim putem poziva na deblokiranje deponije kako bi se Mostar mogao očistiti, prenosi HMS.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari